LOTOS
31.07.2005., nedjelja
Ropstvo
|
Zena sam... Moja ispovjest prastara i tuzna drhtala je neizgovorena pred nepomicnom savjescu planina. Ostanite bezazleni dok pjevam ovu himnu istinitu o robinji i zeni i orlu koji je uzletio u modrine. Ljubila sam najljepse mladice u ovoj dolini i u svim dolinama kojima proticu necujne rjeke bezbriznosti. Da znate kako sam ih ljubila vi bi plakali. Da znate kako sam bdjela uz njih vi nikad nebi spavali spokojeno pokraj zene ili pokraj sume ni pokraj ognja skitnica. Ljubila sam ih kao istrazivac predio neznani u koji se zaputi, ni od koga pracen. Nema mocvare koju ne pregazih ni stabla pred kojim neklonuh ni brda put kojeg ne dizah oci trazeci spas. Ljubav je bila jaca od mene. Moje tjelo je strepilo. Dodirujuc srecu, cestu otkritu koja izmice u nedogled. O, vi koji trosite suze za svaki rastanak, za svaki cvjet za svaki krug koji nedostje na vodi, vi, koji bedra svoja cuvate za najvecu bol i ostajete ponizeni pred sudbinom; Pomozite mi da izreknem nistavilo naseg sjaja prasinu ljepote koja nas zasipa. Breme ljubavi pod kojim smo se slomile noseci ga predano, kao da nosimo neotklonivi plod svoje crne utrobe. Kao da nosimo zapaljenu buktinju zivota. Ja nisam nista mudrija od vas. Moj put je isti put kao vodonose koji nemoze izbjeci strminu izvora i pocinkom neumanjuje jaram svoj. Gledajte moja ramena. Oziljci na njima isti su kao i vasi. I bore oko mojih usana gorke su od godina strpljenja i od pelina sutnje. Ne zatvarajte prozore, djevojke! Ovo je i vas glas, ovaj glas preplasene noci sto je prezrela svoje ropstvo, i hoce da postane orao. Izadjite na ulice i vidjet cete kako klecim na svakom pragu na kojem je klecala Zena. Nijedna od vas nije bila tko pokorna kao ja. I nijedna od vas nije tako prkosno i gnjevno uspravila svoje lice, i pogledala nad vrhove smreka gdje su orlovi i gdje je Ljubav. O, sta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu, sta mi je da pregorim nekoliko proljeca nekoliko izvora, i zetve najljepse koje se nece vratiti nikada! Sta je meni da prebolim travu svog djetinstva i grad svoje mladosti. Bila sam odana miru ljubavi. I plakala sam kad bi vjetar zatresao njene krosnje u nevrijeme. Ljubav je bila jaca od mene, A muskarac je bio hram s proceljem zlatnim od mojih sanja na stupovima moje smjernosti. Dok je spavao, na prstima sam silazila pred prag, i legla na kamen pokrivsi se mokrim zvjezdama. A kad je ustajao, zalila sam njegove ruke jednako umorne kad stiscu hljeb i kad nose oruzje i stijegove. Govorila sam da moju mladost jos nije dodirnula noc. I skrivah suze da bi mi vjerovao. I kad su prepoznali u mojim ocima osmijeh kojim zena sebe dariva zauvjek onom s kim ce podjeliti tajnu, oni su odvrnuli svoje lice od mene i gledali su nekuda u daljinu ljubomorni na slobodu visoko raskriljenih ptica, sto su odabrale pustocu vidika i odrekle se ljpke doline koje se oni nisu mogli odreci. I grlili su me odsutno i mrzovoljno. I svlacili me kao krivca, ne kao zenu. I te noge su me gazile, te ruke su me bicevale, ta usta narugala su se cjelovima. Ali ja sam se smjesila i dalje postojano i bezazleno. Ja sam ih ljubila. Govorila sam da su dobri i mudri i skrivala suze, da bi mi vjerovali. Zatim su me milovali kao sto kraljevi miluju robinju najdrazu. A ja sam se u njihovim rukama osjecala usplamtjeli zar bica. I u njihovu glasu zavijanje vukova u divljini. Tako mi mladosti moje, evo, imam svjedoke, prah ove ceste i ovaj zdenac kome zazvah vodu duboku. Kad ih pogleda, to bjehu vukovi. To bjese zaista divljina i noc, a ja tek plijen, pred pecinu domamljen u brlog pohotnika, pred noge osvajaca. A oni su i dalje gledali spokojno u neku zlatnu mrlju neba, koja se dizala uvis, i za koju mislim da bijase orao sto je kruzio nad dolinama. I kad su vec sasvim vjerovali u moju blizinu i moju postojanost, ja sam pogledalla onam kud su gledali oni u daljine modre i raskopane, u visine put koji se vinuse najsmjeliji. I pozeljeh da sam ja ta zlatna ptica, raskriljeni orao nasred neba. Tada stadoh da se smijem. Otvarala sam vrata siroka i smijala se, smijala mimo trave i plastove psenice, do crne vjetrometne zemlje kojom su mi snagu opasali. I smjeh moj budio se u zoru i prosippao do prvih zvijezda. A onda sam zaspala umorna kao od hoda kroz plninu. Cudila sam se tom putniku podmuklom koji je zaustvio konja pod ovim brdom, na ovom pijesku. I trazeci nociste na pragu zene. I zeli da mu pjevam uspavanku ja, koja cu prezreti njeznost da bih dosegla svoju istinu. Ja, koja svoju sutrasnju ceznju vec citam u ljetu ptice izgubljene. I odvrnula sam svoje lice da zelju na njegovu licu ne vidim. I prestala se smijati. I krisom placuci odoh.Odoh posve sigurno. Odoh na put zalosnih da budem pjevac lutanja. Ja vise ne trazim. I ne vjerujem... Ne vjerujem u vrlinu gospodara. Pamtim kako ruke bicevi postaju, i kako je zagrljaj muskarca strasan kada se odmaraju osvajaci i kad se u njihovu zahvalnu glasu opet cuje zavijnje vukova. Zato, mladici iz moje doline, ne vjerujte mi kad lezim pored vas u travi krotka i pokorna kao srna. Ni kad vas napajam i tetosim, ni kad istem vasu vjernost u zamjenu za proljetni oblk u visini, za oluje mog promjenljivog srca. Jer, jao onom ko mi povjeruje i ko dovede svoje stado pred moj sator, da g othranim. Ja cu ga napustiti u cas kad tama obavije polja. Uspravit cu svoje lice i stresti cvijece kojim ste me okitili. I drhtat cu, jer je stablo u daljini velicanstveno, a vasa ljubav nistavna. I vasi ognjevi pred ognjem zore krzljavi i turobni. Idite svojim putem zaljubljeni! Moja svirka nije za vase uho! Ljubav je bila jaca od mene. Ali pjesma postade orao i napusta svoju dolinu. Put modrih gora lete orlovi i ne okrecu se. To je ispovjest zene i robinje. Himna ponizene ljubavi. To je pjesma o mojoj istini sto je istina ostavljenih... V.Parun |
30.07.2005., subota
Pamtim kakva si bila
|
Pamtim kakva si bila one poslednje jeseni. Bila si siva kapa i mir u srcu skrusen. Plamenovi sutona u tvom se oku borili i lisce je padalo u vodu tvoje duse. Poput kakva brsljana uz moje ruke pripita, lisce je sabiralo tvoj glas tih i skrusen. Krijes zaprepascenja u kom je zedj mi gorjela. Umilan plavi zumbul savijen vrh moje duse. Osjecam, oci ti putuju i jesen je daleko: Siva kapa, pticiji glas i srce kuce prema kojoj su se selile moje duboke ceznje i gdje sam slao poljupce vesele ko zar i vruce. Nebo s nekog broda. Polje sa breegova. Spomen nate je svijetlo,dim i mir jezera skrusen. Tamo za ocima tvojim sutoni su izgarali. Suhoo jesensko lisce kovitlalo usred tvoje duse... Pablo Neruda |
29.07.2005., petak
Kad bi ti znala
|
Kad bi ti znala da ovo tesko jecanje, koje stisces svojim rukama, da ova suza koju brises poljupcima, dolazi od tebe, jesu ti, bol, koju si pretvorila u suze moje, jecanje moje. Tada nebi vise pitala proslost, nebesa, celo, pisma, sto mi je, zasto trpim. I potpuno smirena, u tom dubokom miru svjetlosti i znanja ljubila bi me vise i ocajnicki. S ocajem covjeka koji nema kod sebe drugog bica, druge boli: koji je konacno sam sa svojom patnjom... Zeljan da nadje utjehu u nekom drugom nestvarnom za veliku bol koja je tvoja... Pedro Salinas --------------------------------------- Moje srce, ptica divljine, naslo je nebo u tvojim ocima... One su kolevke jutra, one su carstvo zvezda... Moje su pesme potonule u dubine njihove. Pusti me samo da se vinem u to nebo, u njegovo osamno bespuce... Pusti me samo da delim njegove oblake, da sirim krila u sjaju njegovog sunca... Tagore R. |
28.07.2005., četvrtak
LOVE
|
Because of you, in gardens of blossoming flowers I ache from the perfumes of spring. I have forgotten your face, I no longer remember your hands,how did your lips feel on mine? Because of you, I love the white statues drowsing in the parks, the white statues that have neither voice nor sight. I have forgotten your voice, your happy voice,I have forgotten your eyes. Like a flower to its perfume, I am bound to my vague memory of you. I live with pain that is like a wound; if you touch me, you will do me irreparable harm. Your caresses enfold me, like climbing vines on melancholy walls. I have fogotten your love, yet I seem to glimpse you in every window. Beceuse of you, the heady perfumes of summer pain me; because of you, I again seek out the sings that percipitate desires; shooting stars, falling objects... Pablo Neruda |
27.07.2005., srijeda
Prijatelju moj
|
U nedeljnom hladu kisnog jula koracas tihim korakom, nem kao noc, i mimoilazis strazu. Danas je jutro zatvorilo oci, i ne haje za uzurbanu viku glasne kosave; preko uvek budnog plavog neba prevucen je gust veo. U sumama su umukle pesme, a na svakoj kuci vrata su zatvorena. Ti si usamljeni putnik pustim ulicama, O, moj jedini prijatelju, najmiliji, na kuci je mojoj kapija otvorena ne memoidji je kao san. Prijatelju, jesi li napolju u burnoj noci na svom ljubavnom putu? Nebo stenje kao neko koji ocajava. Nocas mi nedolazi san. Neprestano otvaram kapiju i gledam u mrak, prijatelju moj! Ne mogu nista da poznam pred sobom; pitam se gdje je put tvoj? Na kojoj tamnoj obali crne reke, na kojoj dalekoj ivici hucne sume, kroz koji varljivi ponor senki trazis svoj put ka meni, moj prijatelju! U prvom osvitu cuh sapat; trebalo je da odjedrimo ti i ja, i niko drugi na svetu nije smeo znati o tom putovanju nasem bez kraja i cilja. Na tom beskrajnom okeanu, pored tvog pazljivog osmeha pesme su moje nabujale u melodije slobodne kao vali, slobodne od svih stega reci. Zar jos nije vreme?Zar jos ima posla? Gle, vece se naglo nad obalom, i pri svetlosti koja izdise ptice se morske vracaju gnezdima svojim u letu. Ko zna kada ce se odresiti lanac i kada ce se cun, kao poslednji odsev zalazeceg sunca, izgubiti u noci...? Rabindranath Tagore |
26.07.2005., utorak
Tagore
|
Ceznem da ti kazem najdublje rijeci koje ti imam rec ali s ne usudjujem, starhujuci da bi mi se mogla nasmijati. Zato se smijem sam sebi i odajem tajnu svoju u sali. Olako uzimam svoj bol, strahujuci da bi mogla ti uciniti. Ceznem da upotrijebim najdragocjenije rijeci sto imam za te: ali se ne usudjujem, strahujuci da mi se nece vratiti istom mjerom. Zato ti dajem ruzna imena i hvalim se svojom surovoscu. Zadajem ti bol, bojec se da neces nikad saznati sta je bol. Ceznem da sjedim nemo pored tebe,ali bi mi inace srce iskocilo na usta. Zato brbljam i caskam olako, i zatrpavam svoje srce rijecima. Grubo uzimam svoj bol, strahujuci da bi mogla ti uciniti. Ceznem da te ostavim zauvjek, ali se ne usudjujem, strahujuci da bi moglla otkriti moj kukavicluk. Zato ponosno dizem glavu i dolazim veseo u tvoje drustvo. Neprekidne strijele iz tvojih ociju cine da je moj bol vjecito svjez. |
25.07.2005., ponedjeljak
pismo...
|
Kako je bolan rastanak... Da svi rastanci su bolni, kao smrt, da, i ona je bolna. Uzdah rastanka je miris smrti... On nam samo donosi vjest, o onom sto svakog ceka. Kako smo samo u srcima tuzni. Ovaj svijet je pun granica, i mi ih moramo postovati. Cijena koju moramo platiti je da nismo zajedno. Ljudi su ograniceni, zato ovaj svijet ima granice, jer ljudi ne znaju sta je sirina duse. Moja nada za tobom nece nikad prestati. Sad kad smo okruzeni sa prolaznostima ovoga svijeta, vidimo da jedino ljubav nije prolazna... Voljela bih ti toliko toga reci, ali bojim se da ces biti jos tuznija nego sto si sad. Trudim se pisati radosna pisma, ali ne uspjevam. Kako je to moguce? Kad mojim venama tece krv zvana tuga. Tezak je okus boli. Evo ja ti pisem o boli, a ko bolje zna sta je bol od tebe. Tebi je sudbina darovala bol, a meni tugu...Al opet zahvalna sam onoj slucajnosti, sto mi je bila podarena da upoznah tebe...(ovo pismo ide nekom na krk-sto je na odmoru) :)) |
24.07.2005., nedjelja
stigla sam...
|
Upravo sam stigla u stan...nazalost nisam bila u Cirihu... Eh vikend pa malo bila odsutna, inace sam super... Tako da nema za danas ni posta, samo da vas ukratko informisem... Ljubi vas i voli vasa crna... DUBOKO VJERUJ U ONO STO ZELIS I NEZABORAVI: IZGUBLJENO JE SAMO ONO CEGA SE ODREKNES, U ZIVOTU POZELI SAMO DVOJE: 1. DA NE VOLIS IZGUBLJENO 2. DA NE IZGUBIS VOLJENO |
23.07.2005., subota
Mogla sam...
|
MOGLA SAM. Nikad necemo uspjeti dokuciti pravo znacenje ove recenice. Jer u svakom trenutku naseg zivota postoje izvjesne stvari koje bi se mogle dogoditi, ali im jednostavno nije sudjeno da se dogode. Postoje carobni trenuci koji prolaze neopazeni, a onda, iznenada, ruka sudbine preokrene citav nas svijet. --------------------------------- Postoje neke stvari za koje se vrijedi boriti do kraja ! --------------------------------- Nova cipela steze. Ni sa zivotom nije drugacije: zatice nas nespremne, i primorava nas da krenemo u nepoznato, onda kad ne zelimo, kad nam to nije potrebno. --------------------------------- Ljubav je kao droga. U pocetku javlja se osjecanje euforije, potpunog predavanja. Kasnije, sutradan zelis jos. Jos se nisi zasitio, ali osjecaj ti se svidio, i uvjeren si da ga mozes kontrolirati. Mislis na voljenu osobu dva minuta, a tri minute je zaboravis. Ali, uskoro, naviknes se na tu osobu i pocinjes u potpunosti zavisiti od nje. Onda na nju mislis po tri sata, a zaboravis je na dva minuta. Ako nije pored tebe, osjecas se kao narkomani kad ne nabave drogu. U tom trenutku, kao sto ovisnici kradu ili se ponizavaju da bi pribavili ono sto im treba, ti si spreman na sve radi ljubavi. ("Na obali rijeke Pjedre sjedila sam i plakala") Paulo Koeljo *** Kada uvece podjem sam na nas sastanak, ptice ne pjevaju, povjetarac prekine svoj pohod, a kuce pokraj ceste stoje utisane. To su moje narukvice sto zvece sa svakim mojim korakom. I stidim se. Kad sjedim na terasi i slusam njegove korake, Lisce ne sumi na drvecu, i voda miruje u rijeci kao mac u krilu zaspalog viteza. To je moje srce sto tuce glasno- Ne mogu ga utisati. Kad mi ljubav dodje i sjedne do mene, Kad mi tjelo drhti, i kapci se spustaju, noc postaje tamnija, vjetar gasi moju lampu, I oblaci skrivaju zvijezde svojim velom. To je dragulj u mojim grudima sto svijetli i obasjava put. Ne znam kako da ga sakrijem. Rabindranat Tagore |
22.07.2005., petak
Izreke o ljubavi
|
CUDNO JE TO KAKO JE MALO POTREBNO DA BUDEMO SRETNI I JOS JE CUDNIJE KAKO NAM BAS TO MALO NEDOSTAJE... VRHUNAC LJUDSKOG ZIVOTA JE OSEBNOST PODIJELJENA U ZAGRLJAJU INTIMNE LJUBAVI... DOK GOD VOLIMO NEKOG ZBOG NJEGOVIH VRLINA TO NIJE NISTA OZBILJNO. KADA GA POCNEMO VOLJETI ZBOG NJEGOVIH MANA ONDA JE TO LJUBAV. BAKLJE LJUBAVI Budite kao baklja na nebu, zraceci ljubav i svjetlost. Zamislite tisucu takvih baklji na nebu, poput sjajnih zvijezda u dalekim galaksijama koje mozete vidjeti za vedre noci. Vi imate u sebi istu snagu da zracite ljubav i svjetlo i trebali biste sjajiti poput zvijezde,od trenutka kad se probudite ujutru pa do trenutka kad idete spavati... S TOBOM U MISLIMA I SAMOCA JE LJEPA... LJubav je najljepsi osjecaj na svijetu jer povezuje dvije osobe i izraz je postovanja, razumjevanja,bliskosti i zrtvovanja... DIVNO JE KAD NEKOG VOLIS JER LJUBAV JE NAJVECI POKLON KOJI DAJEMO. LJUBAV JE SKOLA NESEBICNOSTI I VJERNOSTI... Zavedi moju misao i dobices moje tjelo. Nadji moju dusu i tvoja sam zauvjek... "Ljubav nije gledati jedno u drugo, nego gledati zajedno u istom pravcu" Mozda sam Bog zeli da srecemo krive ljude prije nego nadjemo onu pravu osobu-onaj dio nas- -nasu drugu polovicu koja ispunjava sve praznine-zato kada se to dogodi- -budite zahvalni i cuvajte ono sto ste cjeli zivot trazili i ne dozvolite nikada nikome ni nicemu da vam to sveto oduzme !!! |
21.07.2005., četvrtak
Sivi pijesak
|
Demoni i cudesa Vjetrovi i oseke More se povuklo vec daleko A ti Kao alga blago milovana vjetrom Na pijesku postelje mices se u snu Demoni i cudesa Vjetrovi i oseke More se povuklo vec daleko Ali u tvojim ocima napola otvorenim Zaostala su dva mala vala Demoni i cudesa Vjetrovi i oseke Dva mala vala da mene potope. Prevert DO VIDJENJA... DO vidjenja, dragi, do vidjenja; Ti mi prijatelju jednom bijese sve. Urecen rastanak bez naseg htijenja Obecava i sastanak, zar ne? Do vidjenja, dragi bez ruke,bez slova Nemoj da ti bol obrve povije- Umrijeti nije nista na ovom svijetu nova, Al" ni zivjjeti bas nije naj novije... Jesenjin |
20.07.2005., srijeda
JESENJE VECE
|
Olovne i teske snove snivaju Oblaci nad tamnim gorskim stranama Monotone sjene rjekom plivaju Zutom rjekom medju golim granama. Iza mokrih njiva magle skrivaju Kucice i toranj, sunce u ranama Mre i motri kako mrke bivaju Vrbe crneci se crnim vranama. Sve je mracno, hladno;u prvom sutonu Tek se slute ceste, dok ne utonu U daljine slijepe ljudskih nemira Samo gordi jablan liscem suhijem Sapce o zivotu mrakom gluhijem. Kao da je samac usred svemira. Antun Gustav Matos POEZIJA VODE Ispricat cu ti jednu davnu pricu u tom ce mi pomoci moja muza kolko se moze kad se nekog voli i cudna kako je poezija suza. Niz tvoje lice sada teku rijeke za necim dragim sto bez traga ode a oci boje meda kriju lijepu tugu i neku cudnu poeziju vode. Od mene samo sjecanje ti osta i jedna rijeka za ljubavi sto vapi i nesto malo izmrvlljena bola i cudna, cudna poezija kapi. Dlanovi neba padaju sve nize i mrtva ljubav u osvit novog dana a sve su, sve su jaci zagrljaji kise i stara pjesma starih oceana Da ja sam umro i vise me nema na mome grobu tek trubadur pise u tvojoj kosi tuga vjetra spava i cudna, cudna poezija kise... Zdenko Jelcic |
19.07.2005., utorak
ZALJUBLJENA
|
Na vijedjama mi ona stoji I kose su joj u mojima, I ima oblik ruku mojih, Ociju mojih boju ima, U mojoj sjeni ona tone Kao kamen u nebesima. Oci joj uvjek otvorene I spavati me nepustaju. Njezini snovi u punom sjaju Tjeraju sunce da ishlape, I cine da se smijem,placem, Da govorim kad nemam o cem. Paul Eluard KAD U ISTINU VOLIS ZENU Kada je sretnes, reci da stize iz snova Da jedini dragulj je koji ti dusa cuva Kada obecas da spreman si umrijet za ljubav njenu Saznat ces da li si ikad, ikad u istinu volio zenu Kada obecas da spreman si umrijet za ljubav njenu Kada je sretnes, reci da stize iz snova Saznat ces u istinu da li si ikad,ikad volio zenu Saznat ces u istinu da li si ikad, ikad volio zenu Saznat ces u istinu da li si ikad, ikad volio zenu Michael Kamen |
18.07.2005., ponedjeljak
SONET LXXVIII
|
Kroz brda trazim ljubav, kroz ravnice, ko lane mlado, sto za srnom bjezi, i trazim mjesta, gdje joj vidjeh lice, ko otisak u dusi nosim svjezi. Niz polje, koje stopa obiljezi prolazim, gledam sumski zaklon, gdje prisutnost njena nedavna jos lezi; nigdje je nema, sve je puno nje. Al kad se oci tamo uprave vrate se opet meni, izigrane; mislim da vidim njihov cilj-al ne, to mene samo prazne maste hrane. Stanite oci, kad se vidjet ne da, i misao nek u meni je gleda. Edmund Spenser OZIVI MENE, NOCI... Pozdravljam tebe i tvoju samocu, Tvoj sum i zlatni povratak zvijezda! Ko tice kad ih gone iz gnijezda, Ja bjezim tebi, jer pokoja hocu. Jedva sam cekao na ove trenutke S nemirom srca i sa bolom grudi; Ja sam sit vreve i dosadnih ljudi I prazna doba sto nam radja lutke. Ozivi mene, noci bogom dana! Stupi, i tiho preko mojih rana Polozi tvoje meko, toplo krilo! Uzmi me, digni, i samnom odbrodi Negdje daleko, neznanoj slobodi, Gdje nigda ovih ljudi nije bilo! Aleksa Santic |
17.07.2005., nedjelja
Utjeha kose
|
Gledao sam te sinoc. U snu. Tuzan. Mrtvu. U dvorani kobnoj, u idili cvjeca, Na visokom odru, u agoniji svijeca, Gotov da ti predam zivot kao zrtvu. Nisam plakao. Nisam. Zapanjen sam stao U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne, Sumnjajuci da su tamne oci jasne Odakle mi nekad bolji zivot sjao. Sve bas, sve je mrtvo: oci, dah i ruke, Sve sto ocajanjem htjedoh da ozivim U slijepoj stravi i u strasti muke, U dvorani kobnoj, mislima u sivim. Samo kosa tvoja jos je bila ziva, Pa mi rece: Miruj ! U smrti se sniva. A.G.Matos CEKAJ ME... Cekaj me i ja cu sigurno doci Samo me cekaj dugo Cekaj me i kada zute kise noci ispune tugom Cekaj i kada vrucine zapeku I kada mecava brise Cekaj i kada druge nebude cekao niko vise Cekaj i kada pisma prestanu stizati iz daleka Cekaj me i kada cekanje dojadi svakome koji ceka Cekaj me i ja cu sigurno doci Ne slusaj kada ti kazeu da je vrijeme da zaboravis I da te nade lazu Nek povjeruju i sin i mati da vise ne postojim Neka se tako umore cekati i svi drugovi moji I gorko vino nek piju za moju dusu kod ognjista Cekaj I nemoj sjesti s njima I nemoj piti nista Cekaj me i ja cu sigurno doci Sve smrti me ubiti nece Nek rekne ko me cekao nije taj je imao srece Ko cekati ne zna Taj nece shvatiti niti ce znati drugi Da si me spasila ti jedina cekanjem svojim dugim Nas dvoje samo znat cemo kako prezivjeh vatru kletu Naprosto ti si cekati znala kao niko na svijetu K.Simonov |
16.07.2005., subota
Ljubavi, nemoj mi ulaziti u snove...
|
Ljubavi, nemoj mi ulaziti u snove. Bilo je tako mirno dok nista nisam sanjao a sada ce sve opet biti nemir i jurnjava i budit cu se ociju crvenih poput automobilskih farova. Ljubavi, nemoj mi ljubav krijumicariti u snove, ne budi slijepi putnik na tom brodu kojeg gusari iz sazaljenja zaobilaze u Bermudskom trokutu mojih snova gdje sve nestaje... Carobnice bijela, znam da ti to mozes, dobro su mi znane tvoje snage, uzmi mi sve, ali ostavi mi snove, ostavi bar jednu tocku bijegu, poslednju oazu, uporiste iz kojeg nece trebati opet bjezati. Citav tvoj zivot stane u prtljaznik starog i prasnjavog automobila sto se stalno kvari a ipak napreduje. Ljubavi, ostavi barem taj san mirne luke i potmulog slamanja ovo nisu dani zetve ni slavlja. Ostavi ovog covjeka u celjustima macaka, ostavi ga na svim autobusnim stanicama zajedno sa svim gubicima, nadama i ocajanjima. Ostavi ga u dnu opustjelih prigradskih kavana u drustvu sebe samog, nasamo sa strepnjama. I pusti njegov san dubok poput biblijskih dolina, sirok poput pustinja obecanih naroda, pusti taj san prazan od snova, prazan od svega, potpuno prazan, pusti ga jer taj je san nesto naj mirnije sto je ikad sanjao... Dubravko Zebic PISANJE JE OBLIK LJUBAVI Dobre pjesme moraju odlezati svoje kao vino skriveno u podrumskim bacvama, prije nego bude izneseno na nasmiljeno svijetlo dana pred ravnodusno vrijeme, koje jedini je sudac, bez prisustva pjesnika kao svjedoka obrane. Dobre pjesme da bi bile dobre moraju odlezati mozda i godine poput ubojice osudjenog na dozivotnu robiju, bez obtira koji bio razlog zlocina, porota ce biti nepristrana i nece biti nikakvih nelakotih okolnosti, sam zivot pjesnika ne znaci nista. Osim ako i on nije na neki nacin dio pjesama, premda ima i onih pjesnika ciji su zivoti zanimljiviji od njihovih stihova, Nista ne znaci ako kazem da mi je prijateljstvo svelo samo na jednog prijatelja a i njega nema u onim sporim nedeljnim popodnevima, a kucati na vrata tudje obiteljske srece nije uvijek ugodno, osim ako se ne uziva u vlastitoj poniznosti osobito pred tudjom zenom, koja ne mora razumjeti ma kako razlozi bili opravdani. I nista ne znaci ako kazem da mi se ljubav svela na samo jednu zenu a i nju moram poci traziti u sjecanju poput kakvog prezrenog pjesnika u svijetu kojim se mnoge glave kotrljaju a rijetka tek umije pjevati. Dobre pjesme ako su dobre moraju izdrzati teret vremena poput brodova potopljenih u pomorskim bitkama, kip izvadjen s morskog dna iz kostura nekog grckog broda koji je prevozio ulje, vino, zacine i sol, njemu nije vazno vrijeme u kojem se zatice jer on stoji pred vjecnoscu i njegovo se vrijeme ne mjeri satima pa makar i ne bio otkriven. Dobre pjesme ako zele biti dobre moraju biti bolje od pjesnika i moraju nastati u prkos njima samima, gotovo na rubu unistenja, gotovo samom voljom slucaja, to je nalik zaljubljenosti, u pocetku je predivno, prvih mjesec dana je carobno, a onda nastupaju nevolje, i ljubavnici se pokazu tek suoceni s preprekama, kao sto se covjek prepoznaje kakav je tek kad se razbije o zidove, to je nalik zaljubljenosti, osjecamo se bogovima, velikodusno rasipajuci poljupce i zagrljaje, gramzivo brojeci korake na ulici, a ljubav dolazi ili ne dolazi i ako se dogodi da dodje nije izvjesno hoce li ostati... |
15.07.2005., petak
Ti i ja
|
ti i ja smo poput dva bijela divlja goluba sto ranjeni pokusavaju letjeti na putu do raja zasto su kaplje krvi iz dubokih rana sto lagano vriju potpuno nevidljive za sve one oci koje pakost siju i grijehom se slade. SANJAH TE Sanjah te jedne ljetne noci ljepsa si bila od atene klecala si naga na crvenom pokrivacu dok te mjesec obasjavao svojom radoznaloscu jedino je boja tvoje meke puti bila svijetlija od trakova svjetlosti koji su neumorno dodirivali sve ono sto te okruzuje tako se tvoja bjelina jos vise isticala dok sam te cjelivao sa vlaznim usnicama tvoje vitko tjelo se gipko uzdizalo sve dok te nebi presjekao blagi grc u stomaku zbog kojeg ti se ote uzdah ali ja ne sustah nego jos poletniji krenem jurisati na tvoje mlade grudi spustajuc se polako sve nize i nize klizio sam po tebi sve dok mi se jezik nije upleo u tvoje tamne kovrce tada ti jos jace uzdahnes i povijes se pod mene u jednom trenutku nesvjesno si zabola nokte u moja ledja i ja se probudih. Vitomir Loncaric |
14.07.2005., četvrtak
Ovdje te ljubim...
|
Ovdje te ljubim. U tamnome borju vjetar se rasplece. Svjetlucanje mjeseca iznad nemirnih voda. Jednaki dani idu, jedan za drugim hita. Razudjuje se magla u likove sto plesu. Srebrni galeb od zapada se otkida. Ponegdje neko jedro. Visoke, visoke zvijezde. Ili crni kriz nekog broda. Sam. Katkad osvanem, a dusa mi bude vlazna. Zvoni i odzvanja daleko more. To je luka. Ljubim te ovdje. Ovdje te ljubim i zalud te obzorje skriva. Ljubim te premda je sve ledeno oko mene. Katkad moji poljupci odlaze s ladjama teskim koje putuju morem tamo gdje stici nece. Znam, vec sam zaboravljen ko ova stara sidra. Kejovi jos su tuzniji kad uz njih pristaje vece. Zivot je moj umoran od uzaludne gladi. Ljubim ono sto nemam. Oci su tvoje daleke. Moja se dosada bori sa sporim sutonima. Ali dolazi noc da mi zapjeva pjesma. Mjesec u pokret stavlja svoja kolesa sna. Tvojim me ocima motre one najvece zvijezde. I kako ja te ljubim, tako u vjetru borovi svojim iglastim liscem ime ti pjevat zele. Pablo Neruda Tuzne su ispitivacke oci tvoje. One bi da smisao moj dokuce kao sto bi mjesec da izmjeri more. Razotkrio sam zivot svoj pred tvojim ocima s kraja na kraj, i nista ne ostade ni skriveno ni presuceno. I upravo me zato ne poznajes. Da je to barem dragulj, mogao bi ga zdrobiti u stotinu komadica i nanizati ih u ogrlicu da ti je na vrat stavim. Da je to barem cvijet, okrugao, sitan i ljubak,otkinuo bih ga sa stabljike da ti ga u kosu zataknem. Ali, to je srce, ljubljena moja. Gdje li su njegova zala i dno njegovo? Ti ne poznajes granicu ovomu kraljevstvu, pa ipak si kraljica njegova. Da dodje samo casak radosti, on bi se u lagani osmijeh rascvao, i ti bi ga zacas mogla vidjeti i procitati. Da bude samo bol, razlila bi se u bistrim suzama, pa bi se u njima i bez rijeci odrazila nutarnja tajna. Ali, to je ljubav, ljubljena moja. Njena je radost i njena bol bezgranicna, i beskrajna je oskudica njena i njeno bogastvo. Blizu ti je kao i sam zivot tvoj, ali je nikad nemozes sasvim upoznati. Rabindranath Tagore |
13.07.2005., srijeda
Jos mi se ne spava
 A TKO SAM JA DA ME TUGOM SVOJOM POCASTIS, PA DA TE OPLACEM I OZALIM I SNAGU SVOJU SUZOM NATOPLJENU PODARIM? NI ZNATI NECES. *** NOCAS BIH MOGAO NAPISATI Nocas bih mogao napisati najtuznije stihove. Napisati, na primjer: "Noc je posuta zvijezdama, trepere modre zvijezde u daljini." Nocni vjetar kruzi nebom i pjeva. Nocas bih mogao napisati najtuznije stihove. Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela. U nocima kao ova bila je u mom narucju. Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba. Voljela me, a ponekad i ja sam je volio. Kako da ne volim njene velike nepomicne oci. Nocas bi mogao napisati najtuznije stihove. Misliti da je nemam, osjecati da sam je izgubio. Slusati noc beskrajnu, jos mnogo duze bez nje. I stih pada na dusu kao rosa na pasnjak. Nije vazno sto je moja ljubav ne sacuva. Noc je posuta zvijezdama i ona nije uza me. To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini. Dusa je moja nesretna sto ju je izgubila. Kao da je zeli pribliziti, moj pogled je trazi. Srce je moje trazi, a ona nije uza me. Ista noc u bijelo odijeva ista stabla. Ni mi, od nekuda, nismo vise isti. Vise je ne volim, sigurno, ali koliko sam je volio ! Moj glas je trazio vjetar da takne njeno uho. Drugome. Pripast ce drugome. Ko prije mojih cjelova. Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oci. Vise je ne volim, zaista, no mozda je ipak volim? Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug. I jer sam je u nocima poput ove drzao u narucju, dusa je moja nesretna sto ju je izgubila. I ako je to poslednja bol koju mi zadaje i poslednji stihovi koje za nju pisem. Pablo Neruda 1924 preveo:Zvonimir Golub NA NOVU PLOVIDBU Vedri se nebo. Sunce se radja. Plovi iz luke jedna ladja; Jedna sto dugo stajase na doku, Sva izbijena, s ranama na boku. More, ko mati, vuce je na krilo. Ljulja je, sapce: Nista nije bilo. Dobrisa Cesaric (1902.-1980.) |
12.07.2005., utorak
Crvene cipele
|
brod na jezeru. pramac kroti duse mrtvih pesnika. obalom rasuta mesta osame. u plavim ocima izraz pomame. lepa si. osecam prazninu. belo obilje pokrece nebo. propinju se oblaci i talasi. svet na pola puta staje. kosuta na cistini brza od planinske reke i tisa od stidljivog pogleda pase. izmedju neba i zemlje mir. spomen na poslednje stvari, dok nase igre rastu kao deca. Renaissance o tebe se oslanja moje bice tri noci, gledam kako spavas, slusam kako dises. mesec mi preti vecitim ledom. jutrima se obracamo stvarnom zivotu. grejes me toplom snagom uma. ocima boje kestena volis decu plavooku. dusu cuvas od mracnih komora. ukus ti je meden. lepo slusam tvoje price o djetinstvu. vetar pomera plave zavese u snu. sunce nudi razresenje zakletve. sunce mi preti vecnom vatrom. grejem ti dlanove u vozu. ceka te kraljevsko ostrvo. preti mi vetar. vetar se igra sa tvojom kosom. vetar preti mesecu i ovaj bezi.vetar udaljuje sunce od zemlje. vetar me kida. unistava vidno. tri noci ponavljam: trinaest godina. hodamo po snegu.rastanak je brz. vetar mi donosi kisu. vetar me nisti. vetar me nisti i potiskuje. trinaest godina. trinaest godina moje bice nalazi oslonac u vecnom. vetar besni iznad nas.sunce i mesec u nama. Aslan Mahmuti With love sedim i neznam za sebe. odgovaram kao automat. pitanja teska kao prostor izmedju nas oduzimaju ti vreme. donosis casu voode. on pita i gleda moje mile oci. u nijima lete leptiri. njima letim ja ka tebi i ti me primas ljupko i mirno. kasnije koracamo bez reci. (volim kada mi se sve kaze) dodirujem tvoje pramenove. nosim u ruci tvoj dlan kao mladu pticu. on otvara vrata. prelazis preko praga,kazem: prag. kasnije pricas o pragu. mnogo kasnije stizu tvoje slike. na poledjini prve: with lave. ostale dve bez reci. ja sam u zanosu. beli se grad u daljini-detinjstvo. Aslan Mahmuti |
11.07.2005., ponedjeljak
Abeceda
 Ne volim abecedu, Sintaksu slova i spajanje misli, Posebno me pogodi nakon tvojih silnih odlazaka, I onda mi se ucini da se poistovjecujem sa slovima, I da gledam Van drugacije Od ostalih, Pa mi je krivo napisati slovo i Tako te vracati, A znati da se neces vratiti, i cistiti plahte i prati Tanjure Sve uz prizvuke abecede I misli Koje ne zelim da su moje jer Otese me slova svijetu koji ne volim I nije tuga nista Za abecedu Koja se slaze papirom tako da me zaboli I slovo na kraju zavrsi Kao raka Kao neka uspostava misli Da si sada daleko i Da te samo abecedom mogu Iznova vidjeti svake noci I da te samo abecedom Mogu namirisati Kao sto je nekada Noc tvoj miris skupljala... Robert Ravenscak Trenutno mi je abeceda spas...  Toliko sam snjala o tebi... Toliko sam sanjala o tebi... Toliko sam sanjala o tebi da se ponekad mogla potkrasti trunka jave u moje snove i razorit tu caroliju tvojih vijedja... Toliko sam sanjala o tebi... Da su svi brodovi otisli, Da su vjetrovi zasutjeli, A sikare prestale gorjeti, Da je more ostalo potpuno prazno Mogla sam te obgrliti, ali ti bi nestala prvom zrakom nemilosrdnog sunca, Prvim otkucajem naj okrutnijeg sata, Otici, ali kamo, kamo bi otisla Toliko sam sanjala o tebi Da gubis svoje tijelo, Da smo spojeni u kucu i da oremo glasom A sada ne da ne sumnjam, Vise ne spavam, Davne sanje su minule, Kao i ti, a toliko sam sanjala o tebi... |
10.07.2005., nedjelja
NE VOLIM TE JER TE VOLIM
|
Ne volim te zato sto te volim i od voljeti te do ne voljeti te stizem i do cekanja kada te ne cekam srcem mi struji studen i plam. Ne volim te zato sto te volim i beskrajno te mrzim, a mrzeci te molim, i mjera moje putujuce ljubavi jest da te ne vidim i poput slijepca volim. Mozda cu potrositi sijecanjsku svjetlost, okrutnu zraku, svoje beskrajne srece, ukravsi i sebi kljusc spokoja. U ovoj historiji samo ja umirem i umrijet cu od ljubavi jer te volim, jer te volim, ljubavi,krvlju i ognjem. Pablo Neruda POCI CES SA MNOM "Poci ces sa mnom"-rekoh- i nitko nije znao gdje i kako drhti moja bolna dusa i ne bijase za me karanfila i barkarola, nista, jedino rana ljubavlju otvorena. Ponovih: podji sa mnom, kao da vec umirem i nitko ne vidje mjesec na usni sto mi krvari, nitko ne vidje tu krv sto se penjala u tisini. O lubavi, zaboravimo sada zvijezdu s trnjem! Ali kada sam cuo tvoj glas kako ponavlja "Poci ces sa mnom"-kao da si oslobodila i bol i ljubavi i bjesnilo zarobljena vina. sto se iz svog potopljena podruma uspinjalo, i ponovo na svojim ustima osjeti okus plamena, krvi i karanfila, kamena i paljevine. Pablo Neruda DIVNO JE LJUBAVI ZNATI Divno je, ljubavi, znati da si ovdje u noci, nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena dok rasplicem svoje brige kao mreze zapletene. Odsutno, tvoje srce plovi snovima, ali tijelo ti dise tako napusteno, trazeci me uzalud, dopunjujuci moj san kao biljka sto se udvostrucuje u sjeni. Uspravna, bit ces druga sto ce zivjeti sutra, ali od onih granica izgubljenih noci, od ovog bit i nebit u kojem se nalazimo nesto ostaje i vodi nas svijetlu zivota kao da je pecat sjene obiljezio vatrom svoja tajnovita stvorenja. Pablo Neruda LJUBAVI Ljubavi, od zrna do zrna,od planete do planete, mreza vjetra sa svojim sjenovitim mjestima, rat sa svojim cokulama krvavim, ili dan i noc klasa. Kuda prodjosmo, otoci, mostovi ili zastave, violine prolazne jeseni izbodene, radost je ponavljala usne kaleza, bol nas je zaustavljala svojom lekcijom placa. U svim republikama razvijao je vjetar svoju neporocenu zastavu, svoju ledenu kosu i zatim se vratio cvijet svom cvjetanju. Ali jesen u nama nije nikad ovapnjela. U nasoj domovini nicala je i rasla ljubav sa svim zakonima rose. Pablo Neruda AKO ME ZABORAVIS Hocu da znam jednu stvar. Znas kako je to ako gledam kristalni mjesec, crvenu granu spore jeseni u mom prozoru, ako dotaknem uz vatru neopipljiv pepeo ili izborano tijelo klede, sve me odvodi tebi kao da je sve sto postoji, mirisi, svjetlost, metali poput barcica sto plove ka oostrvima tvojim koja me cekaju. E, pa dobro, ako malo pomalo prestanes da me volis i ja cu prestati tebe da volim malo-pomalo. Ako me odjednom zaboravis ne trazi me jer bih te ja vec zaboravio. Ako smatras dugim i ludim vjetar zastava sto prolazi kroz moj zivot i odlucis da me ostavis na obali srca u kome imam korijena zapamti da cu tog dana, toga cas dici ruke iscupati svoje korijenje u potrazi za drugim tlom. Ali ako svaki dan, svaki sat, pristanes da mi budes sudbina s neumoljivom slascu, ako se svakog dana popne jedan cvijet do tvojih usana trazeci me o ljubavi moja, o moja u meni se sva ta vatra ponavlja, u meni nista nije ugaseno ni zaboravljeno, moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena, i sve dok zivis bice u tvojim rukama ne napustajuci moje. Pablo Neruda GLADAN SAM... Gladan sam tvojih usta, glasa i tvoje kose i ulicama hodam ne hraneci se, tih, kruh mi ne daje snagu i zbunjuje me zora, trazim tekuci zvuk tvijih koraka u dnu. Izgladnjeo sam za tvojim smijehom sto klizi, za tvojim rukama boje bijesne zitnice, gladan sam blijedog kamena tvojih noktiju, zelim ti jesti kozu od netaknuta badema. Zelim jesti munju izgorjelu u tvojoj ljepoti, nos koji vlada na tvom oholom licu, zelim jesti nestalnu sjenu tvojih trepavica. i gladan idem i vracam se njuseci sumrak trazeci te, trazeci tvoje toplo srce kao neka puma u samoci Quitratue. Pablo Neruda NA MOME SUTONSKOM NEBU Na mome sutonskom nebu ti si poput oblaka i tvoja boja i oblik su onakvi kakve zelim. Moja, moja si, zeno usana slasnih, moji beskrajni snovi u tebi zive. Svjetiljka duse moje rumenilom ti boji noge. Moje vino trpko naj sladje je na usnama tvojim, oh, zetelice moje sutonske pjesme, kako te moji samotni snovi osjecaju mojom. Moja si, moja i ja klicem u popodnevnom povjetarcu, a vjetar prenosi moj udovicki glas. U dubini ociju mojih ti lovis, tvoj nocni pogled se zaustavlja poput vode tvog otimanja. Zatocenica si u mrezi moje muzike, ljubavi moja, a mreze muzike moje kao nebo su siroke. Na obali tvojih tuzni ociju dusa mi se radja. U svojim tuznim ocima pocetak je zemlje snova. Pablo Neruda |
09.07.2005., subota
Kad umrem
|
Kad umrem zelim tvoje ruke na svojim ocima: zelim svjetlo i zito tvojih ljubljenih ruku, da me jos jednom dirne njihova svjezine, da osjetim njeznost sto izmjeni moju sudbinu, Hocu da zivis dok te uspavan cekam, hocu da tvoje usi i dalje slusaju vjetar, da udises miris mora koje smo zajedno voljeli i da nastavis hodati pjeskom kojim smo zajedno hodali. Hocu da ono sto volim nastavi zivjeti, a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega, zato cvjetaj i dalje rascvjetana, da bi dosegla sve sto ti moja ljubav naredjuje da bi sjena moja prosetala tvojim vlasima, da bismo tako i upoznali razlog mome pjevanju. Pablo Neruda VOLIO SAM VAS Volio sam vas; i ljubav jos, mozda, Nije ugasla sva u srcu mom; No nek vas ona sad ne brine vise, Ja necu da Vas rastuzujem njom. Volio sam Vas nijemo i bez nade, S ljubomorom i strepnjom srca svog; Volio sam Vas iskreno i njezno, Volio Vas tako drugi, dao Bog. A.S.Puskin |
08.07.2005., petak
Ulazis u pesmu kao u vrt
|
Ulazis u pesmu kao u svoj vrt slazes reci, pomeras mlado drvece u nekakav red razumljiv tvom oku tako nehajno kao sto u san moj ulazis kao u svoj vrt gde te svaka travka s radoscu docekuje, i sunce ti na rame silazi, i korak ti je lak i necujan, kao da si i sama od sna satkana, iz noci u noc tako sa morem snagu premeravas, umirujes ga recima i u poslusnu pticu pretvaras. Ulazis u pesmu kao u svoj dom gde je sve oblikovano tvojom rukom, koja i mojom rukom uzaludne reci ispisuje koje bi da me od tebe odbrane. Pero Zubac POZNAVANJE PROLJECA Hodam pored tebe, u vremenu stkanom od cekanja i priljepljen za tvoj korak osjecam, kako me ocima slutis. Taj sam, sto s liscem u tvojoj kosi susti. Ne bjezim od kisnih sumraka i ne vodim te bezciljno. Ne znam za druge haljine osim tvoje. Ja te u raskosnom zagrljaju nosim i kad si se prvi puta u meni, poput meda slatka pocela svlaciti, prvo sam te istinom pogledao, a zatim, zutim cvjetovima dodirnuo. S istim onim cvjetovima, s kojima si odmah u nasoj postelji zamirisala. Tad se samoca jos uvijek, izlezavala u tvojoj dusi i kao blaga iskrenost sustila, a cvijece se u tvojim grudima, tek na tankoj mjesecini, stidljivo nudilo mojim usnama. Sva si se u meni, svojim poznavanjem proljeca, tada razgranala. Sva si se odjednom rascvjetala, cisto i nevino zamirisala i s ne izrecivom ljepotom po meni setala, a ja sam bio priljepljen uz tvoj korak i u tvojoj beskrajnoj unutrasnjosti hodao. Sjecam se zute doline naseg pocetka, kad smo se sa tratincicama u bistroj vodi potoka kupali. A voda prozirna i slatka, s crvenih ruza upravo pristigla, nasu je kozu sjajnim kapima poljubila. Bio je to nas prvi dan, nase prvo gledanje uzdasima. Bio je to prvi dan za ljubav, s visokim suncem iznad jezera i umjesto ptica, oblaci su nam pjevali, a zuti leptiri donosili osmjehe i na nasim dlanovima, zuta krila odmarali. Zal Kopp |
07.07.2005., četvrtak
Pozlacene usne
|
Imas pozlacene usne sto rijekom pogleda uvijek kao drhtanje bisernih zvijezda, ljube moje obraze i dok sa zamorom svojih usana, poput osute nestajes u svitanju mojih ruku, trcim proplancima tvog pozudnog tijela i kadkada kao cvijet, a kadkada u tebe osmijehom uranjam i s radoscu plavog neba kupam. Izgaram pri samoj pomisli kako pimas moje tijelo ili kako me ljupko, uzburkana zarko zelis. Istovremeno, dok tako slatko tonem, ljubavnice moja, ti ispod mene rasplices kose i prostires uzdahe i nasu postelju cinis nepreglednim izvorem strasti. Nitko osim tebe nema toliko plodova blazenstva i nitko nema ramena obasjana svjetloscu beskaraja. U tvojim su suzama noc i dan kapi vjecnosti, medju tvojim bokovima, more otvara svoje hridi. Sto moze zasjeniti bjelinu tvojih grudi? Sto je moja radost nego nemoc bez tvoje njezne blizine? Tvojim rukama tece moj zivot. Tvoje me misli posjecaju na lahor proljetne duge. Sva si u tisini mirnih voda, a opet kao bujica grlis, pa se podno mog trbuha u vir pretvaras i neprekidno se na moje meke obale naslanjas. Zal Kopp Godina tresnje Kad se u mom pogledu nasmijesi ptica, pa s mirisom tresnje posjeti visinu jablana i obavije letom cijeli svijet, vise netrazim obrise tvog tijela, jer opijen travnjom osjecam, kako vrijes na mojim usnama i u poljupcima vjetra, prepoznajem dolazak tvojih prstiju sa svibnjem. Pod vrelinom njihovih dodira otvaram sve proplanke u sebi i postajem lipanjski val, rascvjetan u rijeci osjecaja, pa s njim, na obale tvojih grudi pristajem i svom silinom, dubinu njeznog toka prostirem, kupam tvoja bedra i nebom svoje koze polazem. U svakoj srpanjskoj zvijezdi, kao osmijeh treperi tvojim stasom, snom suncokreta zapocinjem kolovoz i sa zlatnom bojom rujna mekim stomakom plesem, a svojim drhtajima, cijelom tvojom ravnicom sjedam i mjesecinom pletem niti u zagrljaje i socne plodove pozude slazem. S godinom tresnje ja u tebi, sve jace dozrelu dunju grlim i beskrajnim grozdovima ispijam listoopad, njisem svojim bokovima, i tiho, u studeni nosim. Izvijam dlanove i u dukatima, oko tvoga vrata sebe nizem, u mirne drvorede breza i sjajnom bjelinom prosinca oblacim. Uvodim te u prvo sijecanjsko svitanje i sa kristalima pahulja, strasno ljubim, plamtim iskrom veljace na tvojim obrazima i sakupljam snagu ozujka, da s prvim poljupcem proljeca, u godini tresnje, samnom, ponovo udjes... Zal Kopp |
06.07.2005., srijeda
Vama za ljubav
|
Dragi moji posjetioci, nadam se da se necete naljuiti sto vas ovako jednostavno prisvoji, bez vaseg odobrenja...Zelim da vam svima pozelim dobrodoslicu na moj blog!-svima cak i zalutalima! Ujedno zelim da vam se zahvalim na vasim posjetama, komentarima i druzenjima kojima ste mi uljepsali ovu stranicu...utrosili svoje dragocjeno vrijeme i bilo sta, bilo mi je ljepo s vama da se druzim! Sada cu nekima s ljubavlju pokusati ispuniti zelju u znak zahvale i respekta nesto spontano da napisem od mene licno...Volim stvarno poeziju to se moze vidjeti s mog blogica bez naocala... NJENE OCI Tako je tiho u predvecerje Ciriha, gledam dugo jezero, pred zalazak sunca, zrake koje se njezno prostiru u naj ljepsim bojama... Miluju povrsinu jezera i prirode, a ja se osjecam pomilovana i posuta zvjezdanom prasinom iz njenih ociju, jer su joj oci ljepse od zvijezda, ljepse od raja...od zraka i zalaska sunca. Onako ozarenoj od topline i ljepote, naviru sjecanja na Zagreb, na voljenu, na njezne zagrljaje... Sve me ove divne boje podsjecaju na nju, na nas dvije i nasu ljubav... Na ceznju koja se budi i zivi u meni... Njezno se prostire mojom dusom, ljepsa od zraka pred zalazak sunca. Gleda me duboko u oci, a oci joj ljepse od zvijezda na nebu, sto trepere... Tako gledajuci je, ponese me ko krhku barku na vodi, sto nosi oluja... U mirnu luku: ceznje, strasti i ljubavi... "Posveceno mojoj ljubavi iz Zagreba" |
05.07.2005., utorak
Smrt leptirove neveste
|
igrala je poslednji put pred mojim ocima. zanesena, njezna, nedodirljiva. a uzalud sam se trudila da je dodirnem. izmedju nje i mene vasione, mrakovi. priznajem da sam voljela ono bolesljivo, krhko, prolazno, i umiruce u njoj. da joj se nikad nisam priblizila, da sam je se oduvijek plasila. ona je leptirova nevesta koja je sa prvim mrakom zaspala. koja je sa sobom odnela tajnu tesku kao svemir, neshvatljivu kao ona sama. nikad nije naslutila da ceznem... kada je sklopila oci i svoja krila na moj dlan, plakala sam pred onim sto se ne moze razumeti, ni promeniti. pred onim sto zauvjek nestaje. *****  mirises mi na skoljke... i na jednu plazu sprzenu suncem. na plime i oseke, na vetrove i virove, na usamljene prolaznike, na uvele listove. mirises mi na septembarske kise, i januarske zime. na ljubav. na mrznju. mirises i na prvi poljubac, na prvi dodir, na miris tamjana, na rodjenje deteta. na smrt, i na zivot mirises. mirises mi na naivnost, na lukavstvo, glumu, predanost. na prevaru, na odsutnost. mirises mi na prve btine, osude, kletve, na lovore, pobede. i na krv mi mirises. cak i na ovaj trenutak. na resenje i zaplete. na kraj. na pocetak. mirises mi na skrivene poglede, na ismejavanja, i zablude. mirises mi na ulicne svetiljke, mokre ulice, pokvarene semafore. na tamu. na strah. na neizvesnost, na strast mirises... na zabludu, neshvacenost. na poeziju, na rec moju u grlu, na spokoj. mirises mi na majku i oca, sestru i brata. na dogadjaje koji kraj mene proticu. na voce u cvetu, na drvo razbuktalo u plamenu. na plac, na otrov, na slutnju i zebnju. mirises mi na ono sto dolazi, i na coveka koga cekam. na zoru, i vece, na ponos i hrabrost. na sve nedosjane snove, na sve povijene grane. na likove iz romana, na osudjenike pred omcom, na sultane u haremu, na leptire, na zmije, lisice, na vecnost i prolaznost mirises... Natasa Dagmar DANAS TI NEDAM SUZO MOJA Danas ti nedam tugo moja Da lako kanes iz oka mog Prelila bi takva sva mora duboka I razbila ladje mojeg odlaska. O,lezbejke, mile sestrice vide li se senke vitkih jarbola! Te tuzne senke s nasih brodova. Dal se to od nas zemlja umorila, Ptice nezne prestale pevati I stare majke oci isplakale Ljuljajuc slepe prazne kolevke. Gde je ta zemlja nama obecana? Kula strazarnih, tela pozudnih, Izganstvo nas ceka tuzno samotno Na toj nasoj drugoj obali. Stefa Markunova  TO TVOJE MORE To tvoje more pod prozorom nocas, udara o stene... S pucine talasa iz neznane daljine, tesko se valja grohotom srca... Sa vencem pene drugi ga stize, rasprsne se pena u kapi slane. Na obali morskoj niklo rajsko cvece, rascvetao se kamen u lepote stravne. Na obali morskoj raslo cudno cvece. I nebi niceg da ih iz usta tvojih ne srknuh mora slanog i gorkog... |
04.07.2005., ponedjeljak
ZORBIN PLES
|
Izmedju vinograda i mora na kamenitoj plazi povukao si me Gospode u ples moje ruke na tvojim plecima tvoje ruke na mojim plecima jednom ti stupas mojim tragom jednom ja stupam tvojim tragom sve brzi ritam muzike i sve glasniji smijeh tvoj i moj  VACLAV OSAJCA Ovaj je grad umro. Plavi tramvaji jaucu na krivinama, nervozna siva gomila tiska se na ulici, s neona curi obojena svjetlost, glasovi prasina i dim. Ovaj je grad umro od kad si shvatio kako lako moze da umre. Grese oni koji to vide uz blesak, grmljavinu, u duhu Pisma, i Majstor, koji se podsmeva da ce to doci na macijim nogama- grese sto se tice nacina. Nisu spremni: u po reci, s neposlatim pismom, neoobljubljenom zenom, utajenim grehom, koji ce ostati smrtan-niko nije spreman. Zavoleti ono sto je osudjeno. Nema druge ljubavi. Od svakog se oprostiti kao da je zauvjek, to znaci biti dobar, prastati. Ne ostavljati za sutra, ne gusiti reci vazne i velike, mozda da ne bude vremena, da ne bude prostora. Nece biti vise druge ljubavi. Ovaj grad je svugde. Bronislav Maj PAMTIM KAKVA SI BILA Pamtim kakva si bila one poslednje jeseni. Bila si siva kapa i mir u srcu skrusen. Plamenovi sutona u tvom se oku borili i lisce je padalo u vodu tvoje duse. Poput kakva brsljana uz moje ruke pripita. Lisce je sabiralo tvoj glas tih i skrusen. Krijes zaprepascenja u kom je zedj mi gorjela. Umilan plavi zumbul savijen vrh moje duse. Osjecam, oci ti putuju i jesen je daleko: Siva kapa, pticiji glas i srce kuce prema kojoj su se selile moje duboke ceznje i dgje sam slao poljupce vesele ko zar i vruce. Nebo s nekog broda Polje sa bregova Spomen na te je svijetlo, dim i mir jezera skrusen. Tamo za ocima tvojim sutoni su izgarali. Suho jesensko lisce kovitlalo usred tvoje duse. Pablo Neruda  SLAP Tece, tece jedan slap; Sto u njemu znaci moja mala kap? Gle, jedna duga u vodi se stvara, I sja i drsce u hiljadu sara. Taj san u slapu da bi mogao sjati, I moja kaplja pomaze ga tkati. Tiho, o tiho govori mi jesen Tiho, o tiho govori mi jesen: Sustanjem lisca i sapatom kise. Al zima srcu govori jos tise. I kada snjezi,a spusta se tama, U pahuljama tisina je sama. Dobrisa Cesaric Ljeto je...moja ljubav...na Krku...a u meni snjezi...zima je... |
03.07.2005., nedjelja
TI CVIJETE MOJ TAJANSTVENI
 Ti cvijete moj tajanstveni, ti ruzo cudesna, tebe trazih ja, mimo tebe prodjoh i pogledah na te, dusa trepnu sva. Srce moje je tad naslutilo tvoju tajnu moc, srce moje je tad ocutilo da se vedri noc. Moja dusa sva cvasti stala je puna divnog blaga, u sve bice mi ceznja pala je za tobom, ti draga, ti cvijete moj tajanstveni, ti ruzo cudesna... O, bogatstvo to je- pomozi, pomozi mi podici blago duse moje! Oton Zupancic  SUSRET U ranom dobu,kada s ceznja tajnih Treperi dusa, s njome sam se srio Na izvorima gora zavicajnih. U njenoj ruci pun je kondir bio Sunce...Ja klekoh...I dokle me grije Njen pogled, ja sam zedan sunca pio. U dusi zacuh slatke melodije, I sve mi sjajem cudesnim zablista, Milo i toplo, kao nigdje prije. Zavjesa spade...I ljepota cista Ukaza mi se na svom oltaru, Pod spletovima lovorova lista. I ja zatreptah u sreci i zaru. I vidjeh gdje se gore uzdrhtane Oblace tihoo u duginu saru. Pune rubina povise se grane, I ko da sirok jedan veo sjajni Pokri visoke grebene i strane... U ranom dobu kada s ceznja tajnih Treperi dusa, s njome sam se srio Na izvorima gora zavicajnih. Od onoga casa njezin korak mio Ja svuda cujem, i sve mislim na nju, I s njom u srcu nosim svijet cio... Nocu, kad mjesec topi se po granju, Ona mi dodje na doksat ko neki Sum tajni. Mirno, u cudnom treptanju, Uza me sjedne, i njen veo meki Susti uz moje bokore doksatne, Ko srebrn susanj zvijezda daleki. Puna dobrote tihe, blagodatne, Pruzi mi ruku i ko sestra prava Prica mi svoje pripovjesti zlatne... Znas li zvuk harfe kada podrhtava Od slatke ceznje? Tako drscem i ja Na svaki glas joj do razdanka plava... U zoru ode. Tamo gdje se svija Sa makovima crvenim raz zdrela, I zvoni pozdrav ranih melodija: Stane i motri na uboga sela, Na kolibice gdje magla blijeda Pokriva suha radenicka cela. Poslje je vidim: penje se i sjeda Na hladni greben i gori, s vrhunca, Ocima suznim moju zemlju gleda. Odem li tamo gdje pod granjem bunca Srebrni izvor, nadjem je gdje bdije, Nad ljiljanima punim zlatna sunca. Sidjem li doli, jezeru, gdje vije Miris jasmina, i ljubica skori, Vidim gdje naga rukom pljeska, bije. I kao rana zora kada zori, Njezino tijelo od sunca i rose U srebrnijem talasima gori... O, kako milo suste njene kose Pod oreolom, i meni se cini Negdje na zlatnu planetu me nose... Gledam i strepim...Sumore jasmini, Svilene ptice slijecu iz gnijezda: I moja dusa nad njom, u visini, Leprsa- puna duga i zvijezda. Oton Zupancic CEZNJA Gdje ste?...Ja budan na prozoru stojim Naslonjen celom na staklo...Sve spava... Noc sjajna, ko da po oknima mojim Polako susti vasa kosa plava... U ove case zvijezda i snova U vasu bastu ja sam dolazio; Mirisao je jorgovan i zova, I mrki cempres povio se ti"o. U ove case vi ste ruza bili, Ja leptir bio sto na cvijet pada; Ah, vase kose, oci, smijeh mili, I vase tijelo i ljepota mlada Opise mene...Mi bijesmo u raju, Jabuke slatke beruci sa grana... Dok slavuj pjeva i zvijezde sjaju I rasipa se miris jorgovana. No sve je proslo...Ko jablan bez rose Sam ginem sada i u ceznji stojim... Noc, sjajna, ko da svila vase kose Polako susti po oknima mojim. Aleksa Santic |
02.07.2005., subota
Prisutan kao svjetlost bez glasa
 Samo da se uz tebe budim, meni na svijetu netreba vise. Da svaku tvoju mijenu slutim, da zrak u tvojoj blizini disem. Samo da tiho uz tebe sutim prisutan kao svjetlost bez glasa. I da ti oci ocima cutim, kao da cu te izgubiti, sada, ovoga casa. Enes Kisevic ONA Iza njena cela sija vasiona Sija set svjetova iz ponora sja se Dva sunca joj resi kruna misaona Pred ljepotom njenom svemiri se gase. Enes Kisevic LJUBAV SAMNOM Ljubav samnom nije samo smjesak u tisini srca; Ljubav samnom je potres pod korakom, Rusenje brane na rijekama razbora, Ljubav samnom udar je groma o visoki bedem tvrdoga uma, Ljubav samnom samoca je u svijetu i neljubav ljudska da,- Ljubav samnom nije samo smjesak u tisini srca Gdje mirisu jasmini jasnih suza, Ljubav samnom je udar, Potres i jaka samoca susreta sa istinom. Vesna Krmpotic  NOCNO KUPANJE Disu dva otoka Potopljena U svili haljine njene. Dvije lune od pjene Pod morem. Dvije polulune na valu. Jedna je luna nebeska. Na stijeni mokre sjene. Necije grimizne sake Od slanih suza kristala. I kaplje med od smole U mljeko raspukle smokve- I vino u tjelima pjeva: Zbog nas je more slano. Enes Kisevic PRED SOBOM Ponekad jedva olovku drzim Al ic mi valja Za Pravdom. Sve dok se moja fizicka snaga Ne stopi S moralnom snagom. Enes Kisevic PRIPADNOST Sunce, Cije si ti ime? Kojoj galaksiji, Kojoj naciji, Kojem narodu pripadas? Pa ne mozes ti tako Po svijetu hodati; Danas na istoku, Sutra na zapadu, Ti moras da se odlucis Cije si? Da se izjasnis Konacno. Mi moramo znati: U slucaju tvoje smrti Gdje cemo se pokopati? U kojoj zemlji? U kojem kraju? U kojoj cetvrti? Enes Kisevic  LjUBAVNA PJESMA Sadrvani stari pod beharom sapcu zacarane rijeci Sjene blijede mrtve prisluskuju kradom Ti spavas draga Behar pada na te na noge i grudi ti gole Juzna strana noci puna napregnutih tajna pokrila je tebe Mjesecina tvoje tjelo pije Usne se tvoje micu mole a vjedje snatre Ti sama goris u ovoj blijedoj zaspaloj noci -noc mrtvih sjena i mjesecine bijele Munare ko utvare mlade gole blijeste se s osmjehom ukocenim bezbojnim i bonim kao u mrtve mlade zene U mjesecinu se dizu Zvonik strasno zao i mrak na mjesecini suti Niza nje se smrt spusta kroz crna okna vreba ledeno se ceri i slusa krikove noci Masivna kubeta i kapije stare mrko sute u sebi crne utvare kriju vjecne tajne u sjenama tonu i strasna djela snuju Cempresi ukoceni nicu iz tamnih sjena kao iz grobova crnih mrki hladni nepomicni cekaju na stazi da se dzini bore mrko gledaju na loznicu tvoju sto na njoj strasti gore Behar pada na te na noge i grudi ti gole Mjesecina tvoje tjelo pije usne se tvoje micu mole Vjedje snatre Ja uzalud cekam Sapucu sadrvani stari Pritistite me tajna starinskoga grada I u neke crne kapije me mami. Hamza Humo ZAJEDNO CEMO SVUCI TIJELA Ne gusi krik poljupcima pusti glas pusti glas u noc neka misle da radjamo se neka misle da umiremo udahni me svu me udahni popij do dna do dna dna zajedno cemo svuci tijela i smijat cemo se i smijat cemo se i plakati zajedno jos samo malo jos samo malo se drzi za moje ruke od svijetla. Enes Kisevic ZEDJ I da se vratim s tisucu rana, na prag kucni kad stanem, ne nosi vode, ni zavoja- tijelom mi povij rane. Enes Kisevic PISMO Kad razmisljam o tebi obuzima me njeznost veca nego sto mogu podnijeti, ponekad, i zato sutim promatrajuc te dok me nevidis i, kao da je kraj godine, biljezim svakoga dana od cega se sastojis, uplasen da nesto nedostaje: najprije ti citava i meni okrenuta licem na kome su usne, celo, obrazi i tragovi poljubaca, dva oka isppod nemirne kose i to bi bilo dovoljno da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat, ramena, grudi i struk djevojcice koja place, oblina trbuha poput hljeba toploga dok zastajem na obali jezera koje vec skriva sjena. Ali ja zatvaram oci jer ti se stidis i pozelim da te cuvam kad padne vece, daleko od stvari koje te bez mene poznaju. Na satu kazaljka pokriva jedna drugu i ptica na tvom prozoru ne uzima vise zrno iz nepoznate ruke. Ugasi svijetlo, u tami ne mogu te odvojiti od sebe. Zvonimir Golub |
01.07.2005., petak
Zaboravio sam ljubavne rijeci
 Zaboravio sam ljubavne rijeci Koje sam ti onda saptao. Ali pamtim kako bi list Odozgo s grane Na tebe, Na mene, Pao. Necu otici na ono mjesto. Mogao bi list sa grane da pane Kao i prije- A tebe tu nije, Ni mene. Camil Sijaric  TI KOJA IMAS RUKE NEVINIJE OD MOJIH Ti koja imas ruke nevinije od mojih i koja si mudra kao bezbriznost. Ti koja umijes s njegova cela citati bolje od mene njegovu samocu, i koja otklanjas spore sjenke kolebanja s njegova lica kao sto proljetni vjetar otklanja sjene oblaka koje plove nad brijegom. Ako tvoj zagrljaj hrabri srce i tvoja bedra zaustavljaju bol, ako je tvoje ime pocinak njegovim mislima, i tvoje grlo hladovina njegovu lezaju, i noc tvojega glasa vocnjak jos nedodirnut olujama. Onda ostani pokraj njega i budi poboznija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. Boj se jeka sto se priblizuju neduznim posteljama ljubavi. I blaga budi njegovu snu, pod nevidljivom planinom na rubu mora koje huci. Seci njegovim zalom.Neka te susrecu ozaloscene pliskavice. Tumaraj njegovom sumom. Prijazni gusteri nece ti uciniti zla. I zedne zmije koje ja ukrotih pred tobom biti ce ponizne. Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah u nocima ostrih mrazova. Neka te miluje djecak kojega zastitih od uhoda na pustom drumu. Neka ti mirise cvijece koje ja zalivah svojim suzama. Ja ne docekah najljepse doba njegove muskosti. Njegovu plodnost ne primih u svoja njedra koja su pustosili pogledi gonica stoke na sajmovima i pohlepnih razbojnika. Ja necu nikad voditi za ruku njegovu djecu. I price koje za njih davno pripremih mozda cu ispricati placuci malim ubogim medvjedima ostavljenoj crnoj sumi. Ti koja imas ruke nevinije od mojih budi blaga njegovu snu Koji je ostao bezazlen. Ali mi dopusti da vidim njegovo lice dok na njega budu silazile nepoznate godine. I reci mi katkad nesto o njemu, da nemoram pitati strance koji mi se cude, i susjede koji zale moju strpljivost. Ti koja imas ruke nevinije od mojih, ostani kraj njegova uzglavlja i budi blaga njegovu snu! Vesna Parun MNOGO SAMUJES... Mnogo samujes i dugo mi cutis sine moj, zatravljen si sa snovima, izmoren putevima duha. Lik ti je pognut i lice blijedo, spustene vjedje i glas kao skripa tamnickih vrata. Izidji u ljetni dan, sine moj. -Sta si vidio u ljetni dan, sine moj? -Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vjecno, a covjek slab i kratkovjek. -Sta si vidio, sine moj u ljetnji dan? -Vidio sam da je ljubav kratka a glad vjecna. -Sta si vidio, sine moj u ljetnji dan? -Vidio sam da je ovaj zivot stvar mucna koja se sastoji u nepravilnoj izmjeni grijeha i nesrece, da zivjeti znaci slagati varku na varku. -Hoces da usnes, sine moj? -Ne oce, idem da zivim. Ivo Andric Ex Ponto  KAD PTICA PRESTANE VOLJETI Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaze: "Odleti sada hiljadu milja daleko da nebi gledala ravnodusnost kako se gomila u mojim zjenicama...!" Jer ptica nije troma kao covjek; daljina je za nju leprsanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav. Ne kaze joj:"Sad se sakrij hiljadu stopa duboko ispod zemlje, da ne cujes kako pjevam u predvecerje njeznu uspavanku drugoj dragani koja lezi sa kljunom u mom krilu...!" Jer ptica nije povrsna kao covjek; ona zna da se otkucaji srca pod zemljom propinju jos snaznije i umjesto umirujucih zvukova uspavanke cjela bi suma morala slusati tutnjavu podzemlja koju je izbacio bol... Zato ptica kad prestane voljeti drugu pticu ona ostane pokraj nje da tu umre u samoci. A covjek, kad prestane voljeti drugog covjeka, od stida i pomutnje nezna sto bi, i bjezec sve dalje od njega, ugnjezdi u svom srcu njegovu tugu... Vesna Parun PJESMA MRTVOG PJESNIKA Moj prijatelju, mene vise nema. Al nisam samo zemlja, samo trava. Jer knjiga ta, sto drzis je u ruci, samo je dio mene koji spava. I tko je cita-u zivot me budi Probudi me, i bit cu tvoja java. Ja nemam vise proljeca i ljeta, jeseni svojih nemam, niti zima. Siroti mrtvac ja sam, koji u se nista od svijeta nemoze da prima. I sto od svijetlog osta mi zivota, u zagrljaju ostala je rima. Pred smrcu ja je sakrih(koliko mogoh) u stihove. U zaru sam ih kovo. Al zatvoris li za njih svoje srce, oni su samo sjen i mrtvo slovo. Otvori ga i ja cu te prijeci ko bujna rijeka u korito novo. Jos koji casak htio bi da zivim u grudima ti.Sve svoje ljepote ja cu ti dati.Sve misli, sve snove, sve sto mi vrijeme nemilosrdno ote, sve zanose, sve ljubavi, sve nade, sve uspomene-o mrtvi zivote! Povrati me u moje stare dane! Ja hocu svijetla!Sunca, koji zlati sve ceg se takne. Ja topline hocu i obzorja, moj druze nepoznati. I zanosa!Zvijezda, kojih nema u mojoj noci.Njih mi, dragi, vrati. Ko oko svijetla leptirice nocne oko zivota tuzaljke mi kruze. Pomozi mi da dignem svoje vijedje, da ruke mi se ceznucu pruze. Ja hocu biti mlad, ja hocu ljubit, i biti ljubljen, moj neznani druze. Sav zivot moj je sad u tvojoj ruci. Probudi me!Prozivjet cemo oba sve moje stihom zadrzane sate, sve sacuvane sne iz davnog doba. Pred vratima zivota ja sam prosjak. Cuj moje kucanje!Moj glas iz groba. Dobrisa Cesaric NE PITAJ Ne pitaj vise zasto te ljubim. Pitaj zasto raste trava i zasto je nemirno more. Pitaj otkud stize vjetar proljetni I bijelom ladjom snova tko krmi kad noc nad svijetom hladne prostre sjene. Ne pitaj zasto te voli moje cudno srce. Znas li odakle koralj na dnu oceana? Valovi pricaju o zaspaloj ljepoti, ali ti zivis daleko od glasa valova. Tvoja je misao strma pecina- o koju se uzalud razbija moj zivot. Ne pitaj zasto te ljubim. Pristupi k meni! Tuzno je moje srce. Ti i mjesec: dva nedohvatna cvijeta Na visokoj planini zaborava. Vesna Parun |
