Ljubavi, nemoj mi ulaziti u snove.
Bilo je tako mirno dok nista nisam sanjao
a sada ce sve opet biti nemir i jurnjava
i budit cu se ociju crvenih poput
automobilskih farova.
Ljubavi, nemoj mi ljubav
krijumicariti u snove,
ne budi slijepi putnik na tom brodu
kojeg gusari iz sazaljenja zaobilaze
u Bermudskom trokutu mojih snova
gdje sve nestaje...
Carobnice bijela,
znam da ti to mozes,
dobro su mi znane tvoje snage,
uzmi mi sve, ali ostavi mi snove,
ostavi bar jednu tocku bijegu,
poslednju oazu, uporiste iz kojeg
nece trebati opet bjezati.
Citav tvoj zivot stane u prtljaznik
starog i prasnjavog automobila
sto se stalno kvari
a ipak napreduje.
Ljubavi, ostavi barem taj san
mirne luke i potmulog slamanja
ovo nisu dani zetve ni slavlja.
Ostavi ovog covjeka u celjustima macaka,
ostavi ga na svim autobusnim stanicama
zajedno sa svim gubicima, nadama i ocajanjima.
Ostavi ga u dnu opustjelih prigradskih kavana
u drustvu sebe samog, nasamo sa strepnjama.
I pusti njegov san dubok poput biblijskih dolina,
sirok poput pustinja obecanih naroda,
pusti taj san prazan od snova,
prazan od svega, potpuno prazan,
pusti ga jer taj je san
nesto naj mirnije sto je ikad sanjao...
Dubravko Zebic
PISANJE JE OBLIK LJUBAVI
Dobre pjesme moraju odlezati svoje
kao vino skriveno u podrumskim bacvama,
prije nego bude izneseno na nasmiljeno svijetlo dana
pred ravnodusno vrijeme, koje jedini je sudac,
bez prisustva pjesnika kao svjedoka obrane.
Dobre pjesme da bi bile dobre moraju odlezati mozda i godine
poput ubojice osudjenog na dozivotnu robiju,
bez obtira koji bio razlog zlocina, porota ce biti nepristrana
i nece biti nikakvih nelakotih okolnosti,
sam zivot pjesnika ne znaci nista.
Osim ako i on nije na neki nacin dio pjesama,
premda ima i onih pjesnika
ciji su zivoti zanimljiviji od njihovih stihova,
Nista ne znaci ako kazem da mi je prijateljstvo
svelo samo na jednog prijatelja
a i njega nema u onim sporim nedeljnim popodnevima,
a kucati na vrata tudje obiteljske srece nije uvijek ugodno,
osim ako se ne uziva u vlastitoj poniznosti
osobito pred tudjom zenom, koja ne mora razumjeti
ma kako razlozi bili opravdani.
I nista ne znaci ako kazem da mi se ljubav svela
na samo jednu zenu
a i nju moram poci traziti u sjecanju
poput kakvog prezrenog pjesnika
u svijetu kojim se mnoge glave kotrljaju
a rijetka tek umije pjevati.
Dobre pjesme ako su dobre moraju izdrzati teret vremena
poput brodova potopljenih u pomorskim bitkama,
kip izvadjen s morskog dna iz kostura nekog grckog broda
koji je prevozio ulje, vino, zacine i sol,
njemu nije vazno vrijeme u kojem se zatice
jer on stoji pred vjecnoscu
i njegovo se vrijeme ne mjeri satima
pa makar i ne bio otkriven.
Dobre pjesme ako zele biti dobre moraju biti bolje od pjesnika
i moraju nastati u prkos njima samima,
gotovo na rubu unistenja, gotovo samom voljom slucaja,
to je nalik zaljubljenosti, u pocetku je predivno,
prvih mjesec dana je carobno, a onda nastupaju nevolje,
i ljubavnici se pokazu tek suoceni s preprekama,
kao sto se covjek prepoznaje kakav je
tek kad se razbije o zidove,
to je nalik zaljubljenosti, osjecamo se bogovima,
velikodusno rasipajuci poljupce i zagrljaje,
gramzivo brojeci korake na ulici,
a ljubav dolazi ili ne dolazi
i ako se dogodi da dodje
nije izvjesno hoce li ostati...
Post je objavljen 16.07.2005. u 22:18 sati.