Pamtim kakva si bila one poslednje jeseni.
Bila si siva kapa i mir u srcu skrusen.
Plamenovi sutona u tvom se oku borili
i lisce je padalo u vodu tvoje duse.
Poput kakva brsljana uz moje ruke pripita,
lisce je sabiralo tvoj glas tih i skrusen.
Krijes zaprepascenja u kom je zedj mi gorjela.
Umilan plavi zumbul savijen vrh moje duse.
Osjecam, oci ti putuju i jesen je daleko:
Siva kapa, pticiji glas i srce kuce prema
kojoj su se selile moje duboke ceznje i
gdje sam slao poljupce vesele ko zar i vruce.
Nebo s nekog broda. Polje sa breegova.
Spomen nate je svijetlo,dim i mir jezera
skrusen.
Tamo za ocima tvojim sutoni su izgarali.
Suhoo jesensko lisce kovitlalo usred tvoje duse...
Pablo Neruda
Post je objavljen 30.07.2005. u 08:38 sati.