LOTOS
31.07.2005., nedjelja
Ropstvo
|
Zena sam... Moja ispovjest prastara i tuzna drhtala je neizgovorena pred nepomicnom savjescu planina. Ostanite bezazleni dok pjevam ovu himnu istinitu o robinji i zeni i orlu koji je uzletio u modrine. Ljubila sam najljepse mladice u ovoj dolini i u svim dolinama kojima proticu necujne rjeke bezbriznosti. Da znate kako sam ih ljubila vi bi plakali. Da znate kako sam bdjela uz njih vi nikad nebi spavali spokojeno pokraj zene ili pokraj sume ni pokraj ognja skitnica. Ljubila sam ih kao istrazivac predio neznani u koji se zaputi, ni od koga pracen. Nema mocvare koju ne pregazih ni stabla pred kojim neklonuh ni brda put kojeg ne dizah oci trazeci spas. Ljubav je bila jaca od mene. Moje tjelo je strepilo. Dodirujuc srecu, cestu otkritu koja izmice u nedogled. O, vi koji trosite suze za svaki rastanak, za svaki cvjet za svaki krug koji nedostje na vodi, vi, koji bedra svoja cuvate za najvecu bol i ostajete ponizeni pred sudbinom; Pomozite mi da izreknem nistavilo naseg sjaja prasinu ljepote koja nas zasipa. Breme ljubavi pod kojim smo se slomile noseci ga predano, kao da nosimo neotklonivi plod svoje crne utrobe. Kao da nosimo zapaljenu buktinju zivota. Ja nisam nista mudrija od vas. Moj put je isti put kao vodonose koji nemoze izbjeci strminu izvora i pocinkom neumanjuje jaram svoj. Gledajte moja ramena. Oziljci na njima isti su kao i vasi. I bore oko mojih usana gorke su od godina strpljenja i od pelina sutnje. Ne zatvarajte prozore, djevojke! Ovo je i vas glas, ovaj glas preplasene noci sto je prezrela svoje ropstvo, i hoce da postane orao. Izadjite na ulice i vidjet cete kako klecim na svakom pragu na kojem je klecala Zena. Nijedna od vas nije bila tko pokorna kao ja. I nijedna od vas nije tako prkosno i gnjevno uspravila svoje lice, i pogledala nad vrhove smreka gdje su orlovi i gdje je Ljubav. O, sta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu, sta mi je da pregorim nekoliko proljeca nekoliko izvora, i zetve najljepse koje se nece vratiti nikada! Sta je meni da prebolim travu svog djetinstva i grad svoje mladosti. Bila sam odana miru ljubavi. I plakala sam kad bi vjetar zatresao njene krosnje u nevrijeme. Ljubav je bila jaca od mene, A muskarac je bio hram s proceljem zlatnim od mojih sanja na stupovima moje smjernosti. Dok je spavao, na prstima sam silazila pred prag, i legla na kamen pokrivsi se mokrim zvjezdama. A kad je ustajao, zalila sam njegove ruke jednako umorne kad stiscu hljeb i kad nose oruzje i stijegove. Govorila sam da moju mladost jos nije dodirnula noc. I skrivah suze da bi mi vjerovao. I kad su prepoznali u mojim ocima osmijeh kojim zena sebe dariva zauvjek onom s kim ce podjeliti tajnu, oni su odvrnuli svoje lice od mene i gledali su nekuda u daljinu ljubomorni na slobodu visoko raskriljenih ptica, sto su odabrale pustocu vidika i odrekle se ljpke doline koje se oni nisu mogli odreci. I grlili su me odsutno i mrzovoljno. I svlacili me kao krivca, ne kao zenu. I te noge su me gazile, te ruke su me bicevale, ta usta narugala su se cjelovima. Ali ja sam se smjesila i dalje postojano i bezazleno. Ja sam ih ljubila. Govorila sam da su dobri i mudri i skrivala suze, da bi mi vjerovali. Zatim su me milovali kao sto kraljevi miluju robinju najdrazu. A ja sam se u njihovim rukama osjecala usplamtjeli zar bica. I u njihovu glasu zavijanje vukova u divljini. Tako mi mladosti moje, evo, imam svjedoke, prah ove ceste i ovaj zdenac kome zazvah vodu duboku. Kad ih pogleda, to bjehu vukovi. To bjese zaista divljina i noc, a ja tek plijen, pred pecinu domamljen u brlog pohotnika, pred noge osvajaca. A oni su i dalje gledali spokojno u neku zlatnu mrlju neba, koja se dizala uvis, i za koju mislim da bijase orao sto je kruzio nad dolinama. I kad su vec sasvim vjerovali u moju blizinu i moju postojanost, ja sam pogledalla onam kud su gledali oni u daljine modre i raskopane, u visine put koji se vinuse najsmjeliji. I pozeljeh da sam ja ta zlatna ptica, raskriljeni orao nasred neba. Tada stadoh da se smijem. Otvarala sam vrata siroka i smijala se, smijala mimo trave i plastove psenice, do crne vjetrometne zemlje kojom su mi snagu opasali. I smjeh moj budio se u zoru i prosippao do prvih zvijezda. A onda sam zaspala umorna kao od hoda kroz plninu. Cudila sam se tom putniku podmuklom koji je zaustvio konja pod ovim brdom, na ovom pijesku. I trazeci nociste na pragu zene. I zeli da mu pjevam uspavanku ja, koja cu prezreti njeznost da bih dosegla svoju istinu. Ja, koja svoju sutrasnju ceznju vec citam u ljetu ptice izgubljene. I odvrnula sam svoje lice da zelju na njegovu licu ne vidim. I prestala se smijati. I krisom placuci odoh.Odoh posve sigurno. Odoh na put zalosnih da budem pjevac lutanja. Ja vise ne trazim. I ne vjerujem... Ne vjerujem u vrlinu gospodara. Pamtim kako ruke bicevi postaju, i kako je zagrljaj muskarca strasan kada se odmaraju osvajaci i kad se u njihovu zahvalnu glasu opet cuje zavijnje vukova. Zato, mladici iz moje doline, ne vjerujte mi kad lezim pored vas u travi krotka i pokorna kao srna. Ni kad vas napajam i tetosim, ni kad istem vasu vjernost u zamjenu za proljetni oblk u visini, za oluje mog promjenljivog srca. Jer, jao onom ko mi povjeruje i ko dovede svoje stado pred moj sator, da g othranim. Ja cu ga napustiti u cas kad tama obavije polja. Uspravit cu svoje lice i stresti cvijece kojim ste me okitili. I drhtat cu, jer je stablo u daljini velicanstveno, a vasa ljubav nistavna. I vasi ognjevi pred ognjem zore krzljavi i turobni. Idite svojim putem zaljubljeni! Moja svirka nije za vase uho! Ljubav je bila jaca od mene. Ali pjesma postade orao i napusta svoju dolinu. Put modrih gora lete orlovi i ne okrecu se. To je ispovjest zene i robinje. Himna ponizene ljubavi. To je pjesma o mojoj istini sto je istina ostavljenih... V.Parun |
