Ma bolje je šutjeti. Doista je bolje šutjeti. Nadam se, iskreno se nadam da je sve danas riješio na najpovoljniji način za njega.

Iskreno se nadam da je zadovoljan i sretan i da mu se je smirila prehlada.

A ja danas idem spavati.

Loš dan i treba ga prespavati. I što drugo. U dubini duše veselila sam se jutrošnjem suncu. Veselila sam se pokretu kad sam sunčane naočale nemarno opet stavila na nos.

Sjećate se. One s rasprodaje.

Izdržale cijelo proljeće. ljeto i poslužiti će za koji jesenji dan.

Danas nisam bila lijepa, nisam doista....A ne mislim na ono izvana. Mislim na boju svojih očiju koje su danas bile zelene poput irske livade.

Jednom davno Loptica je šetala pravom irskim pašnjakom, tu i tamo koja kućica...I puno krava. Koje kao zagađuju zrak... Rano jutro. U doba kad je Ronhill zauzimao važno mjesto u mom životu, a i on. Onaj davni, odtugovani...
Danas je taj krajobraz tako živo došao u sjećanje, kao da sam na moment bila na dva mjesta. A nisam. No um je plovio. A Celine je pjevala...I pjevala...

Odradila sam korektno. Svaki zarez, svaku točku.... i zarez i točku...i zarez i točku....

Milijun pitanja, a odgovora nema. Monolog i šutnja. Nikad, nikad, nikad i nikad.

A ne usudim se pitati zašto. A rado bih pitala. Jer odgovora ne znam...A ne znaju ga ni mnogo učenije ni ljepše glave od moje...Ni starije ni mlađe....

Nema glupih pitanja nego samo glupih odgovora...I zato se usuđujem pitati zašto.

Recite mi zašto....

Molim Vas....

Rolling ball

Dan mi je počeo naopako. I naopako. Valjda će se sve okrenuti na pravu stranu.

Kad se smanje davanja daje se poticaj ljudima da uđu u sustav legalnog. Jer niš više ne košta.

I moraju svi razumjeti da i najcrnja lova košta (ne pričam o drogama, trgovini oružjem i prostituciju) iako i tamo košta.

A sad na teren. Hrabro. I hrabro. U dan. Kad su novine kasnile.

Kiss...

U ekonomiji, životu, zdravlju, posvuda ona jednostavna matematika je često neprimjenjiva i netočna.

Raspravljam ja s Novcem pred neko vrijeme i osporavam mu post o računici glede PDV-a, dobiti, doprinosa i inih stvari i danas konačno danas sam našla pravi odgovor.

On jest i nije u pravu. Kad bi svi plaćali doprinose, poreze,prireze i ine stvari državi bi bilo bolje. Prevara je prevara i država uvijek gubi.

Evo ne slažem se. U životu nema, a pogotovo ne u ekonomiji crno bijelo. Poduzetnik i crnu lovu mora odnegdje namaknuti (najčešće iz profita), a to ga košta...I košta...I košta...A pdv koji je u konačnici porez na dodanu vrijednost država ubere, onako ili ovako.

Jer i ak ja seljaku dam crnu lovu...on mora platiti struju, taj njegov traktor ide na plavi dizel...i ak da crnu lovu, dalje u crni optjecaj, negdje nekad tj. u jednom momentu ta lova mora postati bijela i legalna. A što se stvari više vrte generira se u konačnici veći porez na dodanu vrijednost i država dobije svoje. I više. I još kad bi sve smanjila dobila bi više. Jer manje je više. Jer da sada bar stopu spusti na 16%, prognoziram da bi nam stopa godišnjeg rasta dosegla kinesku. Niti bi se kome isplatilo na crno...Niti bi crno bilo crno. A niti bijelo, bijelo.

I što se lova više vrti i vrti, na ovaj ili onaj način privreda ide naprijed. I ide doista....I mi skupa s njom. Ili ne...Ovisi kako se snađemo. I ne slažem se s Uspjehom da samo moć pozitivnog razmišljanja i djelovanju omogućava čovjeku da ide naprijed i uvijek. I nema uvijek naprijed. Stvari se kreću u . Ide se gore, dolje i vrlo su rijetki ljudi koji se uspijavaju pravocrtno gibati. A ako to uspiju na poslovnom planu, privatni im je nula. Ako je jedno i drugo super...e malo sam onda skeptična...A malo je blaga riječ.

Jednu našu super blogericu su špotali kak se pali na mlađe frajere. Ma nije bitno. Godine, sijede, savršeni osmjesi, i što ja znam....Nije to bitno. Bitno je poštivanje, interesi i ljubav. Da nje nema ne bi svijeta bilo. A volimo svi po redu i po neredu....Jer volimo. Jer nam je to u naravi. Voljeti....Razumjeti, saslušati. Naći vremena..I za savršeni nos Nikoline Pišpek. Zašto nam ne bi nekakve kao trivijalne stvari malo uljepšale dan.

Hrvatska zemlja voda...Hrvatska zemlja ljudi...i daj Bože Hrvatska zemlja osmijeha.

A teško jest ponekad. I ramena su mi teška...I idem udrit brigu na veselje. Kasno je meni u ovom danu....Dugačkom...Punom kapi kiše, sudbina, ali i osmijeha.

I ne vjerujem u crno. Ma koliko bilo moderno ove godine...Možda odjeća. Možda ja ponekad. No crno nije crno, a na koncu i crno je nekoć bilo bijelo, pa je samo odabralo biti crno. Odabir. Ključna riječ je odabir. Što i gdje želiš biti i kako želiš zbrajati. Jedan je jedan. I svaki jedan nije jednak. Jer nisu jednak jedan oblak i jedna jabuka ili jedan kesten. A jedan i jedan mogu biti dva, tri, pet, sedamnaest....Govorim o timovima, čoporima ili ne znam što sve mi nije na pamati. Sinergija kako bi se to učeno reklo.

Sloga prije svega...I druženje. I apeliram na vrle blogere zagrebačke da se opet druže...da se izlazi i banči....prvo imam materijala za pisanje, a i dugujem ispriku jednom tridesetgodišnjaku. A gdje je moja pamet tonight. Nema je. Mama usisava, nećak vozi autiće, a moja je jel negdje...

No hard feelings....

Pusa svima by Bouncing Ball

Kako ova zajednica ekponencijalno raste ponekad su potrebite povremene intervencije u hardverskom smislu. U svemu tome, em jučer par puta nisam odblogala, em mi je ukralo dva odlična komentara na post od jučer od Sadistica i Riječanke, nešto kao da se pretvaramo u Nazi državu, slabi i bolesni preko žnore do eutanazije i njen...eh neću ponoviti.

Ne nismo savršeni. I da kiša pada. No to nema veze.

I dok se jučer činio dan u kojem neću ništa obaviti, danas je opet bio takav u kome sam gotovo sve obavila.
Čeka me još toga dosta i kiša jest dosadna.

Jesen je neobična. I to vrlo. Još uvijek čekam poziv koji danas nije stigao. Još ne.

U torbi mi jest Glorija. Koju ću doma prelistati u neko doba kada kasno stignem.

Svi su se danas zavukli u svoje prostore, svima se nekud žuri, a ja sam i bez kišobrana. Poput mnogih. Dogovor odgodila za natkriveni prostor.

Rasprava danas koja je najbolja pizza u gradu.

Stara Sava vodi. Radi do kasno u noć. Dovoljno mjesta na parkingu. Iskreno i ja volim tamo otići. Doista.

A sad rečenica. Manje radim, a ista mi je plaća. Vrlo lijepo. Zapravo utopija. Ili ne u današnje doba. Jednostavno ta je osoba imala sreće. I jedan sms. Vrlo me je razveselio. Regina hvala.

Rano krenula. Riješila dvije stvari i onda je bila kava. Razmjena misli ideja i zabrinotosti. Strah i strah i strah.

A onda opet počela raditi. Prepreka lozinka. U tom momentu, blokirala sam se i prepreka lozinka. Ulogirala se u blog, opet prepreka lozinka.

Da bi se podigli novci lozinka...a ako imaš više od jedne kartice...eto problema...

Previše brojeva u glavi...Općenito..Previše toga u glavi...I ponakad jest teško...A ponekad i nije...

Mob ne zvoni...Poruke otišle u prazno...Keks s druge strane stola.

Idem po kavu. A onda u auto...Pa raditi..Pa opet u auto. Koji je prljav i previše. Danas najavili kišu....Ja bih sunce...Da ja bih doista sunce...

I to bez lozinki i inih stvari.

Nikolina Pišpek opet operirala nos. Mislim....Ljepota bez duše. Ili duša bez ljepote. Nos i ponos....

Kritika jučer. Izgledala bih pet godina mlađe da odrežeš svoju dugu kosu.

Odgovor: Zaraditi ću i platiti dr. Glumičiću i izgledati pet godina mlađe.

I zar je bitno. Mislim biti mlađi. Očito da je...Ali kome...

Danas smeđa jakna, majica na pruge i crne hlađe. Kosa duga ispeglana sa špangicom. Tek sad stavljam make-up.

Ode po kavu.

Pusa svima.

I ona ima epilepsiju. I ona je o tome šutjela. Prešutjela je i svom dečku, dok ovaj nije primijetio. Posljedica operacija tumora na mozgu. U sedmom osnovne. Tri lijeka dnevno. Povremeno se izgubi. Na par sekundi svega, ali primijeti se.
Nije otišla u invalidsku, iako je možda mogla.Nedavno je dobila otkaz uz obrazloženje da je pre prijazna prema komitentima.

Počinje ispočetka. On je voli i dalje.

Veli: Nemam predrasuda jer su prema meni imali ogromne. On je po ocu Srbin. Mama Hrvatica. Stara i bolesna. Štitnjača i živci. Koja se s ničim tim ne nosi. On mora sve rješavati. No draga se nosi. Oprezno i polako, ali dapače. Iako tajno poput mnogih. I ove vrle glumice koja kao pojma nije imala dvadeset godina. E pa drago moja Vitomira uz svaki lijek ide i Uputa. I zamisli na njoj sve piše. Indikacije. Kontraindikacije. Sastav. Što liječi i tako to....A da onaj koji je kronično bolestan si ne pročita nalaz. Mislim reći ja to znam odnedavno. Znaš ti cijeli život, ali sad si rekla hej ja sam epileptičarka i kaj onda :))) I super. Što fali. Što fali nesavršenstvu.

A kao normalno je biti bolestan od raka, imati bolesno srce, normalno je imati istrošene glasnice. Sve je to in. Ovo kao ima stigmu.

Moj prijatelj je prebolio cerebralnu. Teško hoda. Jedan dan argument njegovog šefa je bio da oni njega ionako drže jer je invalid i bolje da se makne i da napravi mjesta zdravima????

A koji su to kriteriji. Danas ne možete više postati obrtnik, ako Vaš liječnik opće prakse ne napiše čitabu liječniku medicine rada da ste vi zdravi. Hej...Zabranjeno je biti bolestan. Društveno nepoželjno.

Čula sam trač da je jedan naš ugledan liječnik ostavio svoju dragu jer nije imala dobre gene...U pitanju je bila i stigma te boleštine....Koja se neće , a on je toga bio svjestan riješiti najmanje narednih dvadeset godina. I nije se mogao s njom, niti s time nositi.

I by the way, show frizera je bio izvrstan. Kažu moje u La Dei. Očito su naši vrli novinari koji su popljuvali događaj bili valjda negdje drugdje...

I Višnjić glavni u Hitnoj službi.

I još nema daljinskog. A sve pregledala. Poznata i nepoznata mjesta.

Pa čak i Miška.

Za jedno te isto tri puta u FINU. Bez isprike što im nije radilo računalo. Nije bilo isprike, već upozorba morati ćete to kemijskom. Pješice.

Ljuta ko pas. Tri puta u Centar.

Tri puta. Zato što nekom ne radi računalo.

U FINI. Hellou.

No riješilo se. Na drugom račanalu. Konačno.

A sad o fotkama i slikanju. Ne volim se. Uopće....Krađa duše.

Duuuugi dan. Nove čizme su tu. Neplanirano....Ali su tu...

Zakazali programi, diskete nisu radile, umor na očima, leće očišćene, ozbiljno razmatram smanjenje dioptrije pomoću lasera...

A sad okolo naokolo....Malo odmoriti.

By the way. Nestao daljinski. Nestao skroz na skroz.

Sutra kupujem ruž. Novi. Lijepi....Baš se veselim

Bela definitvno je bella. Moj život. Pa ništa mu ne fali u ovom momentu. U stvari fali puno toga, ali navikne čovjek. Upravo nedostaje jedan poziv. I to vrlo. Sve drugo. Što ja znam. Hrana je bila fina. Odmorena jesam.
Kava je fina. Kako i ne bi kad je riječ o Nescafe Gold. S malo mlijeka. Bez šećera. Štrudla je kupljena. Treba je samo ispeći. Kad se stigne doma. Umjesto graha, njoki i gulaš. I pranje tanjura. Ali sve je to u rok službe.
Sunce i zelenilo. Žuti list tu i tamo.

Njemu je ponovo loše. Gubi se. Svratiti ću danas ili sutra. U stvari teško danas jer raspored je lud i neobičan.
Ponekad su nam rasporedi upravo takvi. Prebrzi i neobični.

Rastužila me jedna stvar. Moja poznanica, moje godište, majka troje djece. Rak dojke...

Od danas do sutra opet sam slušala otkazi. I otkazi. Ljudima tek ova plaća.

Oblak naišao i pomalo je hladno.

Složiti i odložiti.

Što manje znam, manje boli....Velike li istine.....Ili...A naslov je promašen. To je tako kad se počne s naslovom, a život ispod je na preljevu plave u crvenu ili zelenu ili ipak žutu ili zelenu. Koje je boje suza pitam se....Bojim se da znam njene boje, jednako kao što znam boje osmijeha....

A mob ne zvoni. Ni poruke čak.

Znaju svi da nešto ne valja. No nema ni snage, ni volje, ni odlučnosti da se kaže to tako više ne ide. Idemo mijenjati. I što. Nezadovoljan klijent. Ode se tamo gdje to ipak moguće. Ili ne...

Na rubu. Doista ponekad te neke nelogične stvari jako naljute.

Pozdrav svima. Ode ja na grah.

Lagano buđenje, kava i vidjela sam dimnjačara. Da i sad sam happy. Poželjela želju iako, pa moram priznati da ipak malo vjerujem, tek toliko da me njegova crna odora razveseli. I to dosita razveseli.

Miško je prljav. Razmišljam da ga u nekoj pauzi dam temeljito oprati. No vrijeme se vuče. Prvo hladno. Sad magla. No poslije proviruje sunce. Bar je tako najavljeno.

Čovjek Pepeljuga je izvrstan. Genijalan čak. Russel i Renee....

Na Beli izgubila. Nasmijala se ipak do suza. Zafrkancije u beskraj.

Poslije se sredila i izašla. No promašaj potpuni.

Zamislite ženu u crnom s sportskom jaknicom, mrežastim čarapama, štigle na kojima je nemoguće hodati i osmijehom od uha do uha. Evo ta žena jučer nije dobila priliku. Ne pravu.

No zabavila se. Na svoj račun i svoj ćef.

A sada polako. Brojke čekaju li čekaju. Da brojke. Ali prvo poziv i pogled na mob....

Sve po određenom redu....Potrebitom ili ne. Ipak potrebitom.

Danas kosa dignuta. Sportske hlače, crna majica i crveni sako. Osmijeh na licu. Veselim se zapravo grahu i štrudli. A što sam poželjela ...to neću otkriti...Tajna...Da i Loptica ima tajne.

Pusa svima..

Jučer plandovala, zabavljala se, pričala, ispijala kave, a danas, danas se mora raditi. Radi brat, ali ja moram biti nadležna. Ja moram kontrolirati i davati instrukcije.

Jedan posao je riješen.

Sad dok je on na placu, rješavam drugi.

Vjerujem u lijepo popodne.

Bela na vidiku :)))

Idem van s najdražom...I idemo u život. Na zafrkavanje. Koji koktel (bezalkoholni za mene of course). Za nju konjak ili gemišt.

Žena se upravo srema. Uvijek biserna ogrlica...Rozi ruž. Ne idemo u kazalište jer kao nema frizuru. Trebalo bi negdje na ples. Jest da nju povremeno boli kuk, ali tko to pita kad se pleše.

Imam ideju. Idemo v Zagorje. Na veselicu. Na klopicu....Ili idemo na neki koncert....

U stvari idem pogledati Večernji.

S kim idem S mamom. S mojom mamom koja je vječno mlada. Ne zato što je ordinirao dr. Glumičić, nego zato što je mlada u srcu.

Jasno vam je da volim svoju mamu. Ne najviše na svijetu. Jer ima još ljudi koje volim najviše na svijetu.

Spavala dugo dugo.

Popila kavu s prijateljem.

Mama peče pizzu, gotova za par mnuta.

Frendica iz djetinjstva me pozvala na kavu.

Doista dan za san.

A oko boli tek malo.

Našla savršene stolce za dnevni boravak za 330 kuna. Treba ih zaraditi...

Da doista dan za san....

Pusa svima....Sunce svima

Bez obzira na ishod današnje utakmice, košarka se u Hrvata vratila na velika vrata. I hvala Bogu. Ne bi vjerovali, ali ja sam završeni košarkaški sudac, trebala sam biti pomoćni sudac na Univerzijadi, ali nisam bila nikad pozvana da sudim. Iako sam uredno položila ispit.

Večer je ipak bila lijepa. Dobila sam kompliment. Ne onaj imaš krasne oči. Nego onaj ova crvena jaknica ti lijepo stoji, ta boja te podigne.

Znači da sam lijepa i da imam ukusa. Ha, ha...Interesantno je kako čujemo neke stvari. Krivo ili pravo....No čula sam to na taj način. I bilo mi je jako drago.

Odradila i odspavala popodne. Izašla i sada sam u mia casa...Komp, utakmica, blog i ja....I tim redoslijedom. A spavala sam kako bih odmorila oko. I bolje je. A sutra, sutra vjerujem da će biti skroz dobro.

Vodstvo je još uvijek tu. Dečki se bore....Stvari se okreću...Sad nismo prošli....Danas nisam prošla... No dobila sam svojih sat..."Ukrala" sam u životu jedan sat. Vrlo lijepi sat...U stvari dva. Ako se računa sladoled...
A trosjed, kauč ili što već je....je doista lijep...

Danas je bio susjed. Prikuplja za gradnju Crkve u Zaprešiću. Dati ćemo prilog. Jer po meni Crkva nije samo mjesto molitve, nego i mjesto susreta. I druženja. I mjesto gdje se ne može čuti ništa loše, iako ni ja nemam iluzija da ljudi koji je vode su prije svega ljudi. Što mnogi od nas zaboravljaju. Zaboravljaju čovjek priznati da je čovjek. Pa svećenik mora biti savršen, časna uvijek časna, a liječnik nepogriješiv. Kada bi to tako bilo. I osobno vjerujem bolje da nije. Treba ljudima dopustiti da budu griješni, da se kaju, popravljaju, mijenjaju, ukratko da budu ljudi.

Tko ide ili je išao U Crkvu, zna da postoji određeni redoslijed rečenica, molitvi....I nisu to samo prazne riječi...Ponekad da ponekad, kao kad slušam neku izvrsnu pjesmu riječi me se dotaknu. Nije to robotizirano mumlanje. Riječi, da riječi su najbitnije, kao i način na koji se moli. I ne sami u Crkvi. Uvijek i svugdje je bitan način na koji se nešto traži, a svudu na kraju zahtjeva je u sklopu te rečenice molim. Barem kod pristojnih ljudi....Da, ponavljaju se iste riječi, isti redoslijed, samo su pjesme različite. A onda dođe Evanđelje. Priče stare nekoliko tisuća godina i svećenik ispriča "propovijed". U biti poveže ga s današnjim vremenom. I uvijek me fascinira kako mu to uspijeva. Nekako ispada da se ipak nismo promijenili toliko zadnjih dvije tisuće godina. Ipak smo isti ljudi, manje ili više dobri ili možda zli. Manje ili više moralni ili fer. Pošteni, lojalni, odani.

Španjolci izjednačavaju. Vode. Prenapeto je za moj ukus....

Komunizam me nikad nije zanimao. Iako ja jesam dijete tog doba, ali nije me se doticao. Išlo mi je generalno na živce što je najbolje bilo biti mediokritet, svi su pričali o vezama, bilo je bitno tko je tko...i vjerujte i onda je bilo bitno tko nosi kakav outfit ili parfem. Bilo je ljudi koji se imali i ljudi koji su nemali. Ako si bio izvrstan mogao si dobiti odlično obrazovanje, a kad se sjetim svog profesora TIPSS-a iz srednje škole, eh taj Baljkas je prvu godinu marksizma predavao grčke filozofe, a drugu sve filozofe tamo do Hegela, pa čak i Fromma. Marxa i Engelsa je sažeo na jednu rečenicu, ako i toliko.

Na faksu me ubila Politička ekonomija socijalizma. Em nisam imala o ničemu pojma, em mi niš nije imalo logike. Politička ekonomija kapitalizma pet, ova potonja dva i to teškom mukom.
U biti najviše su me fascinirale Suvremene ekonomske teorije. Tu sam si dala truda i pročitala nekoliko tisuća stranica i napravila skriptu od dvjesto. Ono svaka teorija u najviše dvije ili tri suvisle rečenice. Možda pet. Dobro da se nisam potpisala, jer bi me prognali s fakulteta. Prof. Šošić iz Statistike je digao takvu frku da se tako ozbiljna stvar ne može svesti na dvjesto stranica. Realno bilo ih je četristo, ali jednostruki prored, vrlo mala slova ...U biti to bi mogla predati pod magisterij ;))))...Ima i popis literature na kraju.....Poslije su to izbacili. A još jedan "zanimljiv" predmet mi je bilo nešto kao Ekonomska povijest....Mislim koliko je zlatara bilo u Dubrovniku u šesnaestom stoljeću. Čuveni Gelo. Da onaj Gelo.

A sad nesportska greška..Malo gubimo...Joj...prenapeto je...

Tri minute...Gubimo dva....I Španjolci u napadu...Uf...Prebacujem program....Gledati ću zadnju minutu. Ipak moram čuvati srce.

I sutra zovem i krećem. Ponovo na izvor stvari. Ako isti je sutra available. Pisati ću o doživljaju. Pisati ću o tom svemiru koji je danas toliko nepopularan i omražen. I osporavan...Znanstveno je dokazano da ljudi koji vjeruju dulje žive i prema nekim pokazateljima imaju kvalitetniji život. Kao znanstvenim. Zašto više nije in vjerovati. I zašto, zašto baš svatko danas si uzima za pravo uzeti kamen i baciti.

Vodimo. Dvije minute dvadet....Žene i košarka...Ne da nije bilo koncentracije...Ova utakmica me odvela u druga vremena. Na jednu cestu na kojoj je skončao najveći. Egal je....Tri poena...Ma ludilo. Ima petlju Zadranin (Popović of course)...

Minuta 42 sekunda...Ipak je gledam...Fulao..odno bacanje...

Sad mi fulali. Ajoj...Egal....

Zadnja minuta...Bonus. Vodimo...Španjolci prekršaj ...slobodn bacanja za nas. I PP....Time out....

Giriček ili Tomas....Dva asista...Mislim kaj fali riječi asistencija. Plus četiri. Presing. Plus dva...Osobna. Slobodna bacanja...Srce jako kuca...Time out....

A sve u Beogradu...A kockice na sve strane u Beogradu...Tko bi to vjerovao. Mislim kockicama tamo. Nitko nije računao na ove momke...a sad imaju šansu...Izglednu....Plus tri...Prekršaj...Joj ovo traje li traje...Egal.

Nastavci....Mislim da moram prekinuti prijenos....
_________________________________________

Kao sudac velim, pokrali nas suci....

Desilo se i meni. Ne volim čitati Zakone, iako ih čitam redovno, no promaklo mi je. Promaklo mi je još nešto ovaj tjedan. Sve je za ljude i da se riješiti i ispraviti, ali me to tjera na razmišljanje da ipak malo usporim i da sakupim još više informacija. Što više mogu. I da dobro razmislim što sve moram napraviti.

Evo sad moram završiti jedan pdv. Za to mi treba sat vremena, temeljitog rada. I za danas nemam više obaveza. Iako bih mogla još napraviti dva pdv-a. Ali nema se snage jer oko još uvijek boli.

Svoje poslovne partnere sam danas razveselila sladoledom. Oni meni dobar deal, ja njima sladoled. Što je bilo smijeha. Kao da sam maloj dječici donijela sladoled, a ne ozbiljnim bankarima...Koji ipak nisu tako ozbiljni. Kad je sladoled u pitanju.

Da Optionmaster mislila sam da sam kod tebe fulala temu. Hvala Bogu što nisam, jer ne volim baš ispasti totalno out. Čitam te redovito, ali ne komentiram, jer mislim da nisam dovoljno kompetentna, a i prečesto čitam s tuđih računala, pa je nezgodno komentirati.

Opcije su vrlo kompliciran posao, ali vjerujte i računovodstvo je vrlo kompliciran posao. Jer se stvari mogu tumačiti i ovako i onako. I sve treba štimati u lipu, a to ponekad nije jednostavno.

S ljudima ipak treba razgovarati. A meni je to ipak u prirodi, pa razmijenjujem mišljenja. Iako sam kod nekih prilično svoja. Pa tako vjerujem da je vjera korisna, da je Crkva sasvim ok (na stranu puno toga), ali po meni nešto što opstaje tisućama godina, mora u suštini biti dobro. Danas sam čula i hvalu komunizma i socijalizma. Da je valjalo bi opstalo. Očito da ipak generalno u toj ideji stvari nisu štimale. A ideje ko ideje. I najlogičnije nemaju prođu. Puno toga nema prođu, a puno toga i ima, i iznenađujuće je što ima, a što ne....

Polako u drugi dio dana...Doista polako, da bi se ekpresno stiglo. Jer u konačnici kornjača uvijek pretekne zeca.

Dan. Jučer kasno navečer vozila šogoricu na hitnu. Žar od cigarete joj je upao u oko. Jutro meni oko ko buhtla. Opet sam malo prehlađena. Tek toliko da ne izgledam kak bog zapovijeda i da mi je naporno raditi.
Jučer nije bio moj dan. Danas nije dobro počelo. Taman sam krenula i zove majstor, dolazi za deset minuta, isporučiti držače za trosjed. Mame nije bilo. Nećak bolestan. Nitko kod kuće. Čekaj i nije došao. Mama došla prije. I onda na cestu. Na kojoj mi je izletio jedan clio. Čovjek se ispričao, ali što vrijedi kad je meni skoro herz otkazao.

Jučer sam jednu dragu osobu iznevjerila. Nisam se pojavila nakon devet godina druženja. Totalno sam zaboravila jer naravno uletilo je nešto drugo.

Sunčeko proviruje, a mene čeka....da mene čeka brdo toga....I moram početi vaditi papire. I provjeriti mailove. Redovan posao. Tek sat vremena pauze se nazire u ovom danu. Iako jedem ko uš, malo sam smršavila. Bit će previše sekiracije. Poslala tri sms-a, nema odgovora. Još jedan poziv.

Da doista nije ponekad jednostavno, nije jednostavno niti popiti kavu, a kamoli što drugo.

Još se upustila u raspravu na blogu koja nije imala veze s temom. Ja po svom. Zašto ja po svom?

Eh to je ključno pitanje.

Pogled iz prikrajka

Ulet jednog 30 godišnjaka, koji si valjda misli da sam Carrie:
(osmijeh je kad ovo pišem)

ON:
Bok!:)

Hm? Sada ne znam što reći, ali znao sam prije 1
minute.. dok se otvorio ovaj prozor:))

Ah:) oprosti, imao sam naporan-zahtjevan dan.
Prijepodne sam položio predzadnji ispit na
magisteriju, pa sam se vratio na posao i prebacio
se (htio-ne htio:) u sasvim druge vode..

Nadam se da ću se sjetiti što sam ti htio reći do
druge poruke:)

Što kaže Regina. Ljudi služe da se druže. Družiti se ili ne pitanje je sad? Mislim s zgodnim tridesetgodišnjacima....

Ja osobno preferiram 40+ (mislim na godine). Jesam li možda ipak u krivu????

Upravo izlazim po nju. Doista. Ne mogu zamisliti četvrtak bez nje, a ovo je bio dan bez nje. Ali nije gotovo. Definitivno nije gotovo. Ili je. Mislim a čitanje.

Cijeli dan je zapravo protekao u radu. Što je previše je previše....Sad sam isto radila, ali s guštom. Sinula mi ideja. Je li dobra ili ne vidjeti ćemo.
Vjerujem da je. U biti često nije stvar u idejama, nego u realizaciji istih...
To je najvažnije....Kako sprovesti u djelo stvari. To je vrlo važno. Sprovođenje u djelo. Ajmo sad na realization.

Moramo zaraditi za jedan mali clio, kaj ne....

Evo što mi je stiglo mailom.

CIJENE BENZINA!!!
> >>
> >> To je Protestna akcija protiv previsokih cijena derivata!
> >>
> >> Odnosi se na opći poziv da se 1. listopada ne toči benzin
> >>
> >>
> >> Stalna povećanja cijena derivata polako pobuđuju strah. Zadnji je
> >> trenutak za reakciju.
> >>
> >>
> >> Svi ste pozvani da nešto poduzmete.
> >>
> >>
> >> Ključni dan je 1. listopada. Ako se na taj dan neće nigdje točiti
> >> benzin, tržište će postati svjesnije.
> >>
> >>
> >> Moramo biti svjesni da imamo moć, samo je moramo upotrijebiti.
> >>
> >>
> >> Današnje moderne komunikacije omogućavaju da upozorimo puno ljudi
> >> na tu akciju.
> >>
> >>
> >> Točite benzin prije ili poslije 1.10, ali ne na taj dan!!!!
> >>
> >>
> >> Ovom akcijom je potrebno hitno pokazati Naftnim magnatima, da je
> >> par milijuna ljudi sito pražnjenja džepova.
> >>
> >> Sudjelujte!
> >>
> >> Pošaljite ovu informaciju svojim prijateljima i znancima!
> >>
>>
> >>
> >> BENZINPREISE !!!
> >>
> >> Dies ist eine Protestaktion gegen die überteuerten
> >> Treibstoffpreise!
> >>
> >> ES BETRIFFT EINEN ALLGEMEINEN AUFRUF AM 1. Oktober 2005 NICHT ZU
> >> TANKEN
> >>
> >> Die ständigen Preissteigerungen nehmen langsam ein beängstigendes
> >> Maß
> >>
> >> an. Es ist höchste Zeit für eine deutliche Reaktion. Alle
> >> Betroffenen sind
> >>
> >> dringend aufgerufen etwas zu unternehmen.
> >>
> >>
> >>
> >> Stichtag ist der 1. Oktober 2005. Wenn an diesem Tag nirgendwo
> >> getankt
> >>
> >> wird, kann der Markt nicht umhin diese Tatsache zur Kenntnis zu
> >> nehmen.
> >>
> >> Wir müssen uns darauf besinnen, dass auch wir Macht haben;
> >>
> >> wir sollten sie nur einsetzen.
> >>
> >>
> >>
> >> Die heutigen modernen Kommunikationsmittel ermöglichen es in kurzer

> >> Zeit
> >>
> >> sehr viele Menschen von dieser Aktion in Kenntnis zu setzen. Tanken

> >> Sie
> >>
> >> vor oder nach dem 1. Oktober 2005 aber:
> >>
> >> TANKEN SIE AM 1. Oktober 2005 KEINEN TREIBSTOFF !!
> >>
> >> Diese Aktion ist dringend notwendig um zu zeigen, daß ein paar
> >> Millionen
> >>
> >> Menschen genug davon haben, sich von den Ölmultis das Geld aus der
> >>
> >> Tasche ziehen zu lassen. Machen Sie mit ! Sagen Sie es weiter !
> >>
> >>
> >>
> >> Schicken Sie diese Information weiter an Freunde und Bekannte.

Ja ću se pridružiti. A vi?

Tipkam i klopam. Sada je pauza u ovom sivom danu. Pizza prefina. Pojedena. S jedne strane tipkam. S druge pijem ledeni čaj. S treće sam na telefonu. Oko mene računi. I blogam. Da blogam istovremeno. Pa srk kave. Na telefonu naravno čekam. Opet srk kave.

Shvatili ste, danas nemam privatnog života. Nemam uopće. Bother. A namjeravala sam ga imati. No novi klijent se ugurao u taj dio privatnosti danas. Što neću dopustiti idući puta. No pitam se da li će biti idući puta. Ah tužna i tužna i opet ružna. A htjela sam danas biti sretna. Doista sam nastojala biti sretna. Iako jest uspjeh dobiti nekog novog. Uspjeh ili ne. Vidjeti ćemo...Sve ćemo vidjeti.
Ma nema veze. Sutra će biti. Upitnici su mi iznad glave. Puno upitnika.
A i trbuh me pomalo boli. Ipak sam se prejela. Pizza je bila prefina. No nažalost ne pijem pivo. A baš bi mi pasala jedna Žuja. Ali vozim. I danas i inače i ta Žuja nikako da dođe na red. Grozno i grozno. Vjerujem da mi baš danas jedna Žuja uljepšala dan. A ne pijem. Nikad ne pijem, a danas poželjela pivo. Čudno doista. Vrlo čudno.

Kategorija poslovan čovjek. Tu je odijelo ili neka skupa casual varijanta. Vrlo skupa. Savršeni osmijeh, frizura,nokti...Sve perfetto.

No znanje. E tu je malo teža kategorija. Evo konkretnog primjera danas.

Klijent mu je ponudio dobar deal. Odličan čak. S time da su prije mjesec dana jedan svoj sat računali 4000 kuna bez pdv-a. Što je ovaj moj pristao s željom da se pokrene suradnja i pokaže dobra volja....Sat mozga. A nečega što bi uključivalo ne znam kakve aparate. Htjeli su mu prodati ono što već on ima. Htjeli su da plati dvaputa. Zato što su oni nova kompanija i njihov principal je stvorio kao nered. Il drugi distrubuter. Zanimljivo kak su svi krivi...

Mnogi ne shvaćaju da u poslu, kad ti netko da fer protuponudu je bolje istu prihvatiti jer rizike u poslu oba partnera trebaju snositi, kao i dobrobiti. I ne može se očekivati da će netko dva puta platiti isti posao. Pogotovo kad jednom pokaže dobru volju. A pokazao jest. I to u kunama i likvidno.

Primjer dva. Ona je osobna bankarica. Business woman...To što je nikad nema na radnom mjestu čini se da nikog ne zabrinjava, pa ni nju samu, jer što bi ona spajala svoj fiksni telefon na mobitel ili još bolje odgovor u obliku, pošaljite mi mail.. Ona će kao nešto riješiti. Naravno da nije u roku tri sata i naravno da joj je bio problem provjeriti nego najlakše poslati...popunite mi formulare koji su već popunjeni. Da, stvarno je teško pogledati i stvarno je to jako teško. U doba računala pogledati neki papir. Sačuvaj Bože...Na glavno da je tu adekvatan osmijeh, frizura ili ne znam što. Izgled poslovne žene. Koji bi trebao kao nešto prodati, nekome nešto dokazati ili što već.

U međuvremenu mi je neki malac iz banke pokušao forwarde, pa kad nisam bila zainteresirana, opcije eura na dolar, a onih koje su mene zanimale, opcije eura na kune ili obratno nije bilo.

Da ljudi moji, kamate na kune su drastično pale, a ja danas tek na minutu ili dva sam se ozbiljno bavila s financijama. Moj dream job. I saznala postoji front office i back office, između ostalog...Bar u toj banci. U drugima, konkretno Zagrebačkoj i Raiffeisen su me spajali osobnim bankaricama, kojih naravno nije bilo....Tj. nisu se javljale. Imale ljudi drugu liniju...Ili. Nisu uzvratili poziv. Valjda ni oni nemaju mogućnost uvida tko ih je zvao. Velike li nauke by the way...

A u pitanju su bili "" eh poslovna tajna of course....

Sistem poslovnih bankara je po meni totalan promašaj . Oni su izvrsni za građanstvo i fenomenalno je kad dođeš sam u banku i ugovoriš i dogovoriš sve, ali ovo...prebacivanje s jedne linije na drugu. Eh tu mi je muka. A najgore mi je kad telefon zvoni li zvoni u radno vrijeme. A odgovora nema. Pa nema. Niti ti itko uzvrati poziv.

Glede poslovnih korisnika tu su svari malo zamršenije...Barem se meni čini to s pozicije povremenog sugovornika s bankama. Teško se dobiva pravi odgovor od pravog sugovornika, a svi bi da im tvrtke daju novce na raspolaganje. Pa svi po redu. I neredu.

I poslovni ljudi i poslovne žene bi novce. Bez razlike. No sad mi je jasno zašto se komercijala u recimo farmaceutskim tvrtkama napučila s liječnicima. Kako bi liječnici mogli s liječnicima dogovorati i ravno pravno razgovarati. Isti princip vrijedi i za prodaju kemijskih supstanci, a davnih dana...kad sam ja radila komercijalu, naučila sam i kompletnu tehnologiju tih proizvoda jer sam smatrala i još smatram da je to bitno.

Što je bitno za poslovne ljude i žene. Uzvratiti poziv. Najbitnije. Jer nikad ne znaš tko te to čeka s druge strane žice. Maybe me. Ljuta Loptica koja će napisati o blog...O poslovnim ljudima koji nemaju ni vremena ni kulture uzvratiti poziv...Ili nešto o proizvodu koji prodaju. Ili kako se kreću unutar njihove kompanije neke stvari. Pitati, ne skitati. Odgovoriti. Makar s ne znam, ali javiti će se Marko Marković koji zna u roku, sat dva tri.

I naravno opet zovem. I zvone. I ne javljaju se. A blago si ga meni...Dobila i nemam pojma, kolegica mi ništa nije ostavila, najbolje da nju nazovete sutra ujutro?????

Mislim kaj je posao nečije nešto privatno. Ako ne riješiš nešto dva dana, a posao ti se radi u dvije smjene...hej...ostavi poruku suprotnoj smjeni jer zamisli klijent bi ti mogao zvati i raspitati se o svom problem koji nije riješen.

I ne nije mi loš dan dapače. Dan uopće nije loš. U stvari je katastrofa, ali tko me pita. Idem...Naravno da idem u horizontalu i mozak na pašu.

Sat i dvadet minuta posla. I mahnite provjere. Jesam li u krivu. Zamislite nisam. A sutra. Da sutra se nadam lijepom danu. Da se neke stvari rasprave i riješe. Vjerojatno ipak neće biti tako lijepo. No riješiti ih treba. Riješiti za svagda....I dogovoriti. Odraditi. Popiti koju neobaveznu kavu. Odraditi posao. Zavirivanje u komp je dosta. Basta za oggi.

Knjigica, malo njege tijela, noktiju i mir. Tišina koju će remetiti moje ravnomjerno disanje. Polako. Prvo noktići, a onda sve ostalo.

Loše raspoloženje je tu. Bubnjanje u glavi je ovdje. Žudim...Da žudim...Doista žudim...Za jednom mirišljavom kupkom.

Polako i polakše i najpolakše u sutrašnji dan, ali prvo divan san.

Grintava jer moram sad raditi. Ljuta ko pas čak. Evo pola sata za kompom i nestajem. Nestajem iz današnjeg oblačnog dana.
Dosta mi je oblačnih dana. A tek došla jesen...I ne samo kalendarski.
A lijepo sam si isplanirala. Sve sam si lijepo isplanirala.
Malo smijeha, koji treptaj. A na tv-u bobmastični najave. Ne mogu to slušati. Vodimo u košarci. Glava je počela bubnjati....
Evo idem to napraviti. Kidam nalijevo.

Politika je postala out. Glavna tema razgovora među ženama su naravno dijete i Jenn i Angelina. Ženski se tabor podijelio. Jedni osuđuju Angelinu, kao razaračicu brakova, drugi smatraju da je i Jenn dosta doprinijela da joj mužić odleprša u drugo gnijezdo.

Angelini se zamjeraju i izjave tipa, ne želim vlastitu djecu kad ima toliko jadne i unesrećene na svijetu. A kao sada trudna.

I naravno da sam ušla u polemiku. I to samo principijelnu. Jer ne znam osobno ni jednu ni drugu, a da i znam teško da bih mogla suditi o njihovim postupcima.

Smeta me jedna druga stvar. Kad dođe do prevare i razlaza, zašto uvijek mora biti kriva ta druga žena. Mislim gdje je tu muškarac koji je zgriješio i gdje je «nepogriješiva» ex supruga.
Mislim to Vam ko krpa i zakrpa. Jaje, kokoš, pijevac i ini primjeri.
Doista mi je teško prosuditi, ali glupo mi je da se uvijek drvljem nabacuje na drugu ženu.
Osobno ne mislim da je Jenn nešto kriva što ju je Plavojko ostavio. Niti da je Angelina nešto kriva što je ovoga kao zavela. Mislim tko je tu koga, teško će se, ako i ikada saznati.
I mislim realno u odnosu dvoje odraslih ljudi, tko tu koga. Zapravo zar je doista to bitno…

Kažu stari, kako si sijao tako ćeš žeti….Da li se to odnosi na Jenn. Da li se to odnosi na Lopticu. Vjerojatno. Jer koliko god bi ja htjela da je za ljubavne probleme u mom životu kriv netko ili nešto, zapravo je riječ pa onako realno laganju same sebe.

U mladosti sam imala «pravoga» i bacila priliku u vjetar. I taj vjetar sad mene stalno otpuhuje. No neki ljudi iz moje okoline imaju drugačije mišljenje. Neki ljudi koje veoma cijenim kažu da V. nikad nije bio «pravi», a neki me smatraju infantilnom. Tipa daj odrasti Loptica. Daj se sredi Loptica. Nemoj jesti čokoladu, ako se hoćeš udati. Nemoj ovo ili ono.
No vrijemena još ima. Dok dišem, smijem se i plačem, vremena ima, za sve, za prijateljstva, ljubavi, osmijehe, izlaske, stolove i stolice, vitrine i tko zna što…

Dan po dan, osmijeh po osmijeh i sudba moja još posve nepoznate je. Ali iste se ne bojim. Zašto? Što je zapravo najgore što mi se može dogoditi. Ne znam, ali vjerujem u najbolje, vjerujem da će svanuti dan, dan Loptice koje skače. Moj dan….To nije možda danas, to nije možda sutra, ali već prekosutra, da prekosutra mogao bi biti.

Nothing is more important to a person than their name. It is a label we are given at birth and therefore can affect our personality as we grow up and become individuals. Name acronyms have been around for a very long time. This generator will take your real name or blog/journal username and tell you what each letter of it means about your personality.

Evo mog akronima: mislim vrijedi li to ako je hrvatsko ime u pitanju????
Prosudite sami.

L Light
O Outrageous
P Plain
T Tempting
I Intense
C Crazy
A Amazing
S Sensitive
K Kinky
O Old
C Creative
I Inspirational
C Clever
A Awesome

Kultna serija...Davnih dana je bio je to program koji gotovo da nisam propuštala. A sada, ponekad svrnem oko. Veličanstvene rečenice, veličanstvene poruke. Serija za sva vremana.

Kao što su to i neki ljudi. Postoje ljudi koji se snalaze u svim vremenima. I mnogi su od nas među njima. Razna vremana znače razne običaje, a biti za sva vremena jer zapravo znak da smo se u mogućnosti prilagoditi, živjeti u skladu s tim novim , drugačijim vremenom.

Primjer je Goran Milić. Sad gotovo šezdesetgodišnjak (ili čak više), ali ne mogu se oteti dojmu da je on jedan od takvih ljudi. Upravo se veselim novom nastavku Idemo na sjever. Volim njegov nedjeljni dnevnik. Volim njegov način pričanja priče, razgovora s sugovornikom i govorenje svjetskih jezika. Što je danas kao normalno. Mnogi danas govore jezike, a on je to govorio davnih dana. Iako je uvijek bilo ljudi koji su bili takvi u tijeku, pa i ispred vremana.

Poput Sean-a Connory-a. Neobična ga je vidjeti tako mladog i iako svi mi želimo Višnjića u toj ulozi, pravi Bond za mene je bio upravo on. Sean za sva vremena.

Jedna od tema blogerskog druženja je bila naravno umjetnost. Neke poput J. Lo pjevaju, plešu, glume, dizajniraju i sve to odlično. Madonna je ikona, ali i loša glumica jer uvijek ostaje Madonna, a zaboravile smo spomenuti Barbru Streisand. Danas u zlatnim godinama, žene zlatnog glasa, odlična glumica, redateljica. Da , neki su ljudi posebni. I imaju što reći, imaju zašto biti primijećeni.

A nikako da s mamom prestanem razgovarati o Lance Armstrongu. Ako se ne varam rak koji je metastazirao i akon svega sedam Toureva. Nemoguće. Nedopuštena sredstava??? Pogotovo sada kad sam vidjela kako rak može dotući čovjeka. Ne vjerujem. Ja vjerujem da neki ljudi jesu malo drugačiji. U biti vjerujujem da su neki ljudi bitno drugačiji. No pobjednik prije svega. U biti koliko je važno biti pobjednik, a koliko sudionik, a koliko tek čovjek za sva vremena.

Izbor Bond, Čarolija, Big brother i Bar. Izbor na mirno internet druženje. Komp i ja....Ili knjiga i ja.
I pita od jabuka. S malo oraha koji su mi zaostali po zubima.

Ne moram reći da je zvao i ne moram reći da sam sr(j)etna. Ambivaletnih osjećaja u kojima se sanja, samo neko rame, rame kao simbol ne oslonca već ....zapravo nemam prave riječi...

I ljutila me današnja moja ljutnja. Za koju nije bilo uporišta. Pobjegla u svoju rezidenciju. Zelenu, bijelu, bež, rozu, srebrnu s malo crne i pokojom školjkom. Sve to nisam željela vidjeti željela sam mrak. I mrak sam dobila. A sad...Što sad...Uzeti neku knjigu i čitati. Da danas ću čitati. A voljela bih, doista bih voljela, da danas bih voljela ljubiti i biti ljubljena. A vjerujte mi, ne mislim o poljupcima....Ljubiti i biti ljubljena....

A počela o zvijezdama i svakodnevici....Preskačem poput stare vinilske 33. A imala je tako dobar zvuk. Prva i jedina ploča. B52. Whammy.
Da on mi poklanja muziku. Celine Dion se svira danima....U Miško koji prede poput prefriganog mačka.

Ljutila sam se na samu se. Ja Nensi nisam mu imala hrabrosti priznati da sam trudna. Znala je kako bi on počeo o komplikacijama. A i prof. Matić je odmah predložio pobačaj. Jer... Mislim kaj god. Onog dana kad me tresnulo po glavi izgubila sam volju i želju da se udam, znala sam da neću imati dijete i sad kad je nemoguće postalo moguće, sad bi se ja kao trebala paziti i ubiti svoju bebicu da sačuvam sebe. No way, nikada pa ni ovaj puta.

Znala sam da nisam baš naiskrenija prema najvoljenijem. Blago rečeno. Prvu menstruaciju sam kao otišla u London. I jesam na jedan dan. Vrijeme je bilo da mi povise honorar. Dva dana sam bila kod fra Štefeka kojem sam morala obećati da će krstiti bebu....Koju bebu..još se ni ne miče...

A da, drugi je on bio na kongresu, a sad treći vodim mamu u Pariz na izlet. Pa rođendan joj je. U stvari totalno sam fulala karijeru, kakva poslovna žena ili komentatorica, definitivno glumica. Ma nisam ja tako dobra nego Marko me tak gleda, a niš ne vidi.

Nema on pojma koja sam ja baraba. Ne zna da Ruža svaka dva dana dolazi pospremati, prati i peglati, aj ručak skuham, a Marcel, moj prijatelj branitelj mi svaki dan ide na plac po povrće. Skuham i Marko pospremi kuhinju i misli si kako ima najbolju ženicu na svijetu. A pričamo li ga pričamo. I o bolesti, iako sam zabranila tu temu nakon dva dana, i o svjetskoj politici, Internetu, Picessu, kolegama, vjeri, mistici...Jučer smo pričali o idealnim odnosima u prirodi i najljepšim mjestima na svijetu.

Em lažem, aj dobro pa volim ga....Ma obožavam...A kažu i da je s bebom sve u redu. Sa mnom nije. A kad je i bilo, davno to bješe....U stvari mogu muljati još dva mjeseca, debljanje ću opavdati finom papicom...a joj...ona sestra Mirjana je definitvno bacila oko na Marka (morati ću mu ipak reći za koji dan, da ne misli da sam se zapustila), a danas je zvala Amalka. Nakon četiri godine ona bi na kavu...Mislim nije se javljala. Zašto? Kao da sam bila kužna...A to je išlo i Tihanu. I ona me je prvi puta posjetila u bolnici i nikad više....A Ljiljana ista priča...Moj unarnji monolog je trajao dobrih pola sata, a istovremeno sam napisala najnoviju kolumnu za ovaj tjedan....Bože, na što ona sliči...Joj, pa sasvim je ok. Male izmjene i to je to....Priča o odseljenjim prijateljstvima...Pitam se što će George reći. George je bio urednik, ali njemu je svaka moja kolumna...My Goodness...

..................

John je bio ljut....Ljut kao nikada do tada. Ma zadnji puta je bio tako ljut kad je ona budala pred dvije ...ah ... . A sve je lijepo nadgledao, planirao i sve i sad mu ta Nensi uzmiče....

Otkrili su je tek kad joj je bilo 27. Moglo je biti prekasno, ali nije....Naravno da su primijenili oprobanu supstancu da se i nje riješe kao 1012 žena prije nje. Ali na njoj to nije upalilo. I tako još šest puta i nije upalilo i sad je još trudna i ide k "njihovom " doktoru. Što je najgore, oni je tako čuvaju da joj je nemoguće prići. U zadnja tri dana isplanirali su pedeset napada i svaki, ama baš svaki je bio...Ma izdaja na sve strane. Svi su počeli obrtati kapute. Do jučer crni danas bijeli. Baš danas ga je prevario Miles. Njegova desna ruka je najedamput postao dobar. Mož mislit. Što mu je onaj Gabrijel obećao ovaj puta...

No ima on načina. Amalka. Nije bio siguran koliko je ona zla, iako je znao da je prilično na njegovoj strani. No nije mogao računati da će tek tako nauditi prijateljici. Ništa. Ovaj puta ću ja obaviti posao. Kao Amalkina sestrična....
....................................

Spremala sam se za kavu. U Xanadu-u. Željela sam doći na vrijeme, a onda onda se svijet ponovo zavrtio i skliznula sam na pod. Zadnji atom snage sam upotrijebila da legnem na bok, da ne umrem od gušenja

........

John je bio ljut...nije se pojavila...Potraga.
.......

Marko je u sedam došao kući i Nensi nigdje nije bilo. Zvao je na mobitel. Nije bilo odgovora. Zvao je mamu nije je bilo...zvao je hitne..bolnice...mrtvačnice...nigdje je nije bilo...Nensi je nestala. Njegove Nensi nigdje nema. Pa to je nemoguće. Nemoguće je da jedna osoba nestane. Zazvonio je njegov mobitel. I glas je počeo govoriti.

"Your wife is with us. She is stabile at he moment. The baby is ok. In the draw left of you is airplane ticket. Further instructions you will get in New York."

Marku je bubnjalo. Kakva beba. Kakav New York. Mislim u čemu je stvar. Što se događa????Što se događa????

Lijeno vrijeme. Kiša pada. Izašla bez šminke. Našminkala se u autu na parkiralištu. U biti samo da čujem horoskop. U kojem kao sve napola napravim. Ma mož misliti. Glupi stereotipi.

Pažljivo sam vozila. Ogromni kamioni ispred mene. Točila benzin. Na pumpi dvojica, nijednog pet minuta. Rješavaju papire ili tko zna što....A željela sam platiti.

Nisu me pustili na cestu. Zaboravila sam upaliti svjetla. No sredila sam se i bila pažljiva.

Danas je ovdje dan konjskih repova. Svi komadi s kosom dužom od ramena su svezali rep. Očito ovo vrijeme ne pogoduje ni frizurama.

A sad korak po korak, pa do kraja dana. Plan....

Dolaze police od ormara. Mami sam vratila njene izjave. Da ja jesam pamti pa vrati. I zezala je. Večernjak je jutros bio mokar. Ari je jutros bio mokar.

Da jutros je mokar svijet.
Na cestama saobraćajke. Nepažnja. Prebrza vožnja. Loše ceste...

Ne vidim ni kroz prozor, sve je puno kapljica. Kao da ja imam vremena za gledati kroz prozor. Kao da imam vremena za ovaj blog...Nemam. Oštro. Bez obzira na vrijeme. Na jesen. Na berbu na koju idem idući vikend???
Tjedan nije ni počeo, a ja već na vikendu....
Jutro svima, a ne samo njima.

Na blog druženje nas se odazvalo svega sedam. Svi su posustali zbog ovog ružnog vremena, a možda ljudima nije in sastajati u Zaprudju. Ja sam mišljenja da mjesto ne bi trebalo imati veze. No izgleda puno toga ima veze.

Ja samo poslije pokušala uhvatiti neuhvatljivu i naravno nisam je uhvatila. Žena nije rekla gdje je, ali navodno nije bila blizu.

Mama je telefonirala cijelo popodne. Čula je sve moguće i nemoguće priče i sudbine. Kao mama nema što jesti, operirala kuk, djeca ne pitaju za nju. Susjede joj daju kruha...

Žena u pedesetim, pred moždanim udarom, tlak u nebesima, vrlo loše.

Jedna penzionerka odlučila vraćati kredit i raditi sama zemlju, bez alata, bez traktora....

Brat karta druži se. Clio je navodno cca 60000 kuna, potpuno opremljen. Izlazi novi model, pa rasprodaju stari.

Meni upravo izlijeće jedan avijatičar. Nije naravno ni pozdravio. A danas, danas sam se nadala susretu s njim, da njega čujem. Nije bilo prilike jer se nije pojavio.

Gosti odlaze....Ja s pola oka gledam Startracke...Uživam u seriji mladosti, koja je opet aktualna, koja uvijek ima svoju publiku.

Ako Vulkanac i čovjek odluče imati dijete biti će zdravo....

Lines za pamćenje....

Sex was always...

Mislim da idem gledat silver box i Barbru Streisand...

Pusa svima a ne samo njemu

Jutros kiša rominja. Dan je siv. Nema volje ni za kavu, ni za druženje, ni za obilazak shopping centara.
Tek za prebiranje po tipkama.

Ali ima i priča:

Imala je krasnu dugu kosu cijeli život. U mladosti vrana, a pod starost prošarana. Kasno se je udala. I to za seoskog bekriju za kojeg se je u konačnici željela udati jer nije htjela biti stara cura. On je bio plav i na njenu sreću starije dijete je naslijedilo plavu kosu svog oca. Mlađe ne. Bio je vrane kose poput svoje majke. Vrlo je voljela mlađeg sina, no nije to smjela pokazati. Sve je izgubila. Udala se bogato. Došao rat, nestalo bogatstvo, par godina poslije umro i muž....Naišle su za nju teške godine. I bila je jako nesretna. I onda se mlađi sin oženio. Snaha joj nije bila po volji jer joj je mama bila pijanka. Mislila je da je si oženio ženu niš koristi. Nastojala ih je rastaviti. Unatoč svađama sin se ipak nije odvajao od svoje žene. Imali su djecu. I njena unuka je imala gustu kosu poput njene. Oči poput nje, a kad je došla u pubertet i tijelo poput njezinog. Veoma ju je voljela i željala je da ta djevojčica pusti kosu. Kako bi je ona češljala. O kako je ona željela češljati kose svoje unuke. Mala bijaše tvrdoglava. Niti je željela dugu kosu, niti špangice, kečke, pletenice i bijaše strašno nesretna svojim izgledom. Jer unuka je znala da je lijepa na način kako su to bile žene prije pedeset godina, a ona je željela biti lijepa na način sada.

Vrijeme je prolazilo. Žena iz naše priče je umrla. Danas nakon trideset godina unuka ima dugu kosu. I nosi i rep, i pletenice, i špangice. Kad pogleda u ogledalo vidi oči svoje bake. Da baka je još uvijek živa, jednako kao što su sada žive oči na licu unuke.. Mama i tata joj odavno nisu zajedno. Život je otišao dalje.

Sada je ona stara cura. Izgleda da su doista neke stvari u obitelji nasljedne.

A baka je govorila "Sve će proći kad se udaš". Mislila je na bol življenja.

Eh bako. Očima tvojim gledam svijet. Kasnim sedamdeset godina. A danas je velika stvar zakasniti jednu nanosekundu....

Spokoj vječni daruj joj Gospodine...Počivala u miru...

...Unuka je i dalje sanjala oko garavo...nikad prežaljeno.

Umor prekriva moje vjeđe...U potrazi sam za čokoladom...s malo papra...ili lješnjaka...u biti ja bih Leonidas čokoladu, a tako je daleka

Da danas ovaj look, koji uopće nije bio primjeren prilici, tj. te naušnice bile su primijećene.

Znate kad ste s nekim i sve, apsulutno sve zaboravite u tom trenu, slušate boju njegovog glasa, njegove riječi pažljivo i sa posebnom strašću jer u pitanju je on. I vi ga volite i ne slušate ga samo zato što je pametan, nego zato što ga volite na način kako nikada niste niti ćete voljeti.

Danas sam željela biti lijepa. Koliko je uspjelo izvana teško mi je procijeniti iako sam osobno bila zadovoljna odrazom u ogledalu i dobila kompliment koji on ne daje tako često. No još više sam željela biti lijepa iznutra, dobrodušna i pažljiva...Nenametljiva iako je zapravo cijela moja pojava nekako odskakala.

Gledala sam danas jesen. Lišće se počelo crvenjeti, panoramu Zagrebu u izmaglici kiše. A vidjela. Vidjela nešto između nas što se ne može opisati. Žamorili su naši glasovi. Pa čak i kad su se mišljenja suprostavljala nije bilo povišenih tonova, samo argumenti i svako po svome, što je zapravo u redu jer odrasli smo ljudi.

Sad veš mašina pjeva svoju melodiju. U kući tišina, kiša vani rominja. Na putu kući saobraćajka, pa čak i razmišljanje o nekom kupovanju hlača, no volje nije bilo.

Kao i prije izlaska i sada imam milijun i jedno pitanje. Sve bez odgovora...Koje neću skoro, a možda ni nikada dobiti.

Prijekor u njenom glasu. Kašljucaj...Ona danas traži samoću....Veš mašina i dalje radi. S kalendara me gledaju šifre. Razmišljam o poslanoj i neodgovorenoj poruci. Razmišljam nazvati nju i što će reći. Iako je u pravu. Obje su u pravu. A ja sam samo skinula naušnice. I pronašla još jedne. Isto njegov poklon, isto prekrasne. Čekaju savršen date, kao ovaj danas.

On i ja. Što smo mi zapravo. Tek pokoji nježan poljubac i razgovori u beskraj...Da, doista sam imala osjećaj da sam mu danas krasna. Ne izvana. Nego iznutra. Doista sam imala osjećaj da me danas voli.

Ljubav u jedno kišno popodne, kad vjetar kida grane, a divlji kesteni se poput tuče obrušavali na automobile koji su prolazili ispod njih.
Ljubav pretežno zelena, a ponekad i malo crvena. Ljubav jedne nadolazeće jeseni.

A naušnice imaju sitne tamno crvene bombice i drvene visuljke. Vrlo su neobične. Made in ........ Tamo negdje daleko, on je izabrao i donio naušnice koje su danas, baš danas bile ja. On je to vidio u proljeće. Vidio je jednu jesenju Lopticu. Možda, možda ipak, možda ipak on mene voli. Koje li lude nade. Ah Loptica....ponovno ćeš se kotrljati :((((

Naušnice on (njegov poklon of course).

Konjski rep on- da se vide naušnice (of course)

Very Irresisteble-on (of course)

Crveni sako on (slaže se uz naušnice).

Crne hlače on (lijepo mi stoji).

Shieseido ruž on (slaže se uz naušnice).

Nokti nalakirani.

Na tijelu parfimirano mlijeko za tijelo.

Mislim da je svima jasno da sam ready to go out...Sad u 13. Na neobavezno druženje. Malo priče. Malo smijeha. Društva.

Sama sam sebi neobična u ovom sivom tmurnom danu, u kojem sam skuhala mami i sebi kavu. Mama je bolesna ko pas i imala sam najbolju namjeru skuhati ručak....

Otišla u nabavu. Otišla s prijateljem na kavu. Šalica razgovora. Od sat vremena....I lijepo je tekao taj naš razgovor.

Doma na vrijeme za skuhat ručak kojeg je mama već skuhala (eh nemira u mojoj mami). Pojela tek toliko da se ne srušim od gladi i s nećacima učila engleski na BBC-evim stranicama. Veselja.

Pustila ih da se malo i igraju. Sredila se i sad čekam. I čekam. I sve si nešto mislim da otipkam broj, ali ne...Polako. Čekati ću. I možda danas neću dočekati, ali zvoni....Idem...

Majstor glume. Veliki. Ali s druge strane. Da postoji i druga strana.
On je sam. I priznaje tu samoću. A i puno je više od te samoće. Upravo gledam njegove lice. Bora na bori, izobličeno tijelo, čik u kutu usana.
Sada u sapunici. Nedavno u filmu.

Znam ga iz viđenja. Može se s njim lijepo porazgovarati. To je čovjek koji pohodi duhovne obnove i može se tamo s njim popričati. U biti na duhovnim obnovama se može sa svakim popričati. Ali to su tako površni kontakti i to je samo tamo i nigdje drugdje. Ne prenosi se u stvaran život.

Nisam ga puno gledala, a kad god jesam bio je maestralan, drugačiji, novi.

Čula sad da godinama daje instrukcije iz glume i mnogo je njegovih "đaka" položilo prijemni za akademiju. Znači ipak zna i može s ljudima.

A jedan glumac, jedna zvijezda priznaje da je sam. I da to ima prednosti i mana. Hrabro. Ili ne. Pitam se.

I jedan neodgovoreni sms. Da pitam se. Doista se pitam. No ovaj puta neću tipkati. Ovaj puta ću gledati svoju sivu kutiju i slike koje promiču. Ponekad i bez smisla. Ili izaći. Ovisi samo o jednom malom sms-u.

Za ne vjerovati, ali ovaj je radni tjedan gotov....Napravila sam sve što sam željala, a i objektivno mogla jer prehlada me opasno usporila zadnja tri dana.

No danas je bolje. I to mnogo.

Bio je to krasan tjedan. Bez obzira što Miško nije upalio, i bez obzira što mi je dva dana glava bila neoubičajeno velika. Jučer je bio dan D. Sve je bilo naopako, a danas sve se riješilo i što je najvažnije sunce je sjalo.

Nemate pojma koliko u životu meni znači sunčeko. Sve mi je lakše kada je lijepo vrijeme. I zapravo najviše volim ovakve temperature. Iako znam da neće dugo tako i da je duga sumorna jesen blizu.

No i zima ima svojih čari.

Htjela sam povesti nećaka na skijanje, ali radim završni kod jednog klijenta u vrijeme njegovih školskih praznika. Istina je da ja nikada nisam bila na skijanju, a bih.. Doista bih rado...Isprva su nedostajali novci, a sada nedostaje društvo. Ali biti će bolje. Nešto će se smisliti i stvari će se riješiti. I nakon naizgled katastrofalnog dana dođe bolji, pa gori i tako, ne bih rekla u krug ili ponavljanje. Svaki dan je svoj i zapravo svaka minuta je svoja.

Pa i ovo. U kojoj prsti prebiru po tipkovnici, unaprijed se veselivši sutrašnjem izletu. Jer da sutra idem na izlet a u nedjelju na plesnjak za nas over 30. A danas vjerajatno s blogerima ili ću to u nedjelju.

Za pola sata sam na cesti prema domu. Prema svom novom trosjedu. I baš sam neki dan dobila Natuzzi katalog, i moja mama mi je izračunala da sam uspjela iskombinirati dva trosjeda, kauča ili ne znam kako se već ne zovu ti komadi namještaja za jedan Natuzzi...Nije Natuzzi, ali je a la Loptica. I svaka čast majstorima. Jer bez njih toga ne bi bilo.

U biti mene uvijek fascinira nečija vještina izrade nekog predmeta. Jer bojim se da ja nemam tu sposobnost. Radim goblene, tu i tamo nešto nacrtam, ali prefarbati zid, napraviti okvir, pa čak i obično fotografiranje mi nije blisko. Iskreno ne volim ni pospremati. Znam to raditi i zarađivala sam u Engleskoj novce na pospremanju, ali doista ne volim. Posremati papire je nešto drugo. Pa čak i sobu držim urednom, ali iskreno. Tlaka mi je i brisanje prašine i sauganje. Peglanje je ok. Mogu gledati tv dok to radim, no ni tu nisam prebrza. Volim kuhati. Da doista volim kuhati i kuhinja uvijek blista za mnom jer bi mi mama "polomila" noge da nije tako.

Na hodniku smijeh i žamor. Znači nisam jedina koje je dobre volje. Još jedan pogled na papire koji su u tijeku, je li nešto promaklo...i polako..najpolakše...u skladu s propisima...turn on Miška i prema lijepom gradu Zaprešiću. Sve je ljepši taj moj Zaprešić. Tek sad nakon sedam godina bivanja u njemu je moj.
Doista mi je dugo trebalo da sebe nađem u tom gradu. Kako kuću uređujem i grad mi je sve bliži. Jer na početku nisam voljela ni kuću, ni grad, ništa. Je bila je ružna ta moja roza kućica. A sad, polako, polako biva naša i ne samo zbog fasade, sve je ljepša.

Došao nećak iz škole i rekao. Ja imam najveću obitelj u školi. Koliko nas ima: jedan , dva, tri, četiri, pet, šest, sedam. Da ima nas sedam, u dva stana, dva ulaza, sedam soba, mnogo kutaka. Svaki svoj i svi zajedno. Jasno Vam je da ja zapravo jako volim svoju obitelj....a da on samo trepne...otišla bih i počela ispočetka u dvoje. Da udvoje. Ili bilo koji drugi broj. jer broj ljudi u obitelji nije bitan. Nego samo ljubav i tolerancija, kao i čisti računi.

Jedan san, a u sutra novi dan. I java....Da u dubini duše, vjerujem u to. Iako ne bi smjela. Doista ne bih smjela.

Trosjed je gotov- i naravno krasan.

Auto pali bez greške.

Čovjek se jučer javio, jest da nije mogao riješiti stvari, ali se je javio-svaka čast.

Prehlada polako jenjava.

Poziv uzvraćen.

Bratu je osmijeh već puno ljepši.

I mami je naravno osmjeh krasan, obzirom da joj je dnevna soba ljepša.

Tapetar mi je "uvalio" i držače. Kao nisam htjela. Možete si misliti. Plavi oglasnik ipak jest prava stvar.

Upravo navaljujem na arbeit i nema stanke do štiri. Nikako.

A onda odmor. I odmor. I odmor. I odmor. Do ponedjeljka. I naravno malo zabave.

Brdo beskorisnih informacija. Doista one za odmaranje mozga, a opet...

Negdje na kraju citiran Goethe:

"Svijet je tako pust, ako u njemu zamislimo samo bregove, gradove i rijeke, ali znati da se ponekad netko s nama slaže i da s njim možemo šuteći dalje živjeti: tek to nam zemaljsku kuglu pretvara u nastanjeni vrt."

Neke su stvari i neki ljudi doista svevremeni.

Naravno da još uvijek radim i moram, doista moram nešto napisati o jednoj stvari. Prespajanje. Zadužena sam za rješavanje problema i vjerujte nema mi goreg kad me počnu spajati po našim velikim firmama.

Običaj im je prvo ispostaviti fakturu, a ti ako kao korisnik ne paziš žali se Sv. Petru. Evo konkretno ova ogromna firma nema ni broja telefona na računu, a šetaju te od nemila do nedraga. Zovem peti puta četvrti broj i "kolega" to ne stigne riješiti prije ponedjeljka. HELLOO....

I nemam ja taj problem. Šetanje telefonima je uobičajeno kod nas. Pa ja ne znam. Evo Vam broj kolegice. Priča dalje. Pa ja ne znam evo Vam broj kolege.

Svi su na edukacijama i što ja sve ne znam, ali radio ne bi baš nitko, tj. ljudi vrlo često nema u kancelariji. A kad i ima ne uzvraćaju u međuvremenu zaprimljene pozive. Mislim stvarno. Mislim da je to izum u Hrvata.

Čovjek na centrali bi trebao znati tko je za što zadužen i telefonske slušalice su za podizanje i davanje jasnih odgovora ili barem odmah prave osobe. Što je nemoguće, jer neznanje je ipak na ogromnoj cijeni. Kao i zatvaranje dućana petnaest minuta prije vremena zatvaranja.

Najlakše za začahuriti u svoju kućicu i prebaciti problem na nekog drugoga. Ili odgovor. Zašto nemate broj na memorandumu. To je politika firme?????? Mislim kaj da je se ne zove....Sačuvaj nas bože poziva korisnika i sačuvaj nas Bože ljudi (uposlenika) koji znaju sami riješiti problem.

Da dobila sam naravno krivog. On je obećao riješiti problem. Pitam se kada. Fakat se pitam kada. Daj Bože. Mislim problema li uzvratiti poziv. Velikog. Ono gospođo Loptica, Vaš problem se rješava tj. ne mogu ga riješiti jer kolega pravnik je na edukaciji. E ovo košta ravno 30 lipa, ovakav poziv.
I ne može čovjek vjerovati da na memorandumu njegove firme nema telefona. Znači ljudi ni ne gledaju kakvi dokumenti im izlaze iz kuće i što to oni potpisuju ili njihovi podređeni ili ....

A prespajanje nije samo moj problem. Jednog mog poznanika su u Poreznoj prespojili ravno dvadeset puta. I kad je čovjek bio na rubu živaca i rekao dvadesetoj osobi, zvao sam i 19 prije Vas ista se smilovala i riješila problem.

By the way, ako se zna da te neće biti narednih nekoliko dana, pa riješi sve, a ako ne možeš onda bar nazovi korisnika svoje usluge, ispričaj se i javi kada ćeš riješiti. A ako ne možeš. Reci. Nije sramota ne znati i ne reći. Ja bar mislim da nije sramota.

Krivi se naravno ne javlja sat vremena. A i ja ga previše očekujem. Pa kraj je radnog vremena...Ma grozno...Nešto napraviti potkraj radnog vremena. A koliki ljudi moraju crnčiti sate i sate poslije zbog nečije neorganizacije i nerada. I gluposti. I pametovanja. I fora. Kao radnik koji ide na vrijeme doma je neradnik. Moš misliti. Možda čovjek zna posao, i odradi osam sati za razliku od ....Aj šut Loptica...

Bolje provjeri mail. Tko zna, što te tamo čeka ;))))

Miško je upalio. Odvezla ga na servis. Otišao je relej koji je isključivao hlađenje motara i to mi je ispraznilo akumulator. Platila sam 200 kuna paljenje auta (jer kao ak dođe vučna služba i upali Vam auto to morate i platiti, a to što ono imaju akumulator od metar u zrak nikom ništa). Zapravo prevara. Relej nisam ništa platila, niti izmjenu jer je auto pod garancijom. U svijetu elektronike, normalno je da releji otkazuju, a u Hrvatskoj je normalno da Vam drmnu dvjesto kuna iz džepa kada i kako stignu. Miško je C3, i to koliko sam skužila rade sve auto kuće. I svi modeli pod garancijom. Jer nema šanse da oni plate vučnu službu.

Da i mora na servis. Prošao je 20000 km, a kao servis je na 30000 tisuća, ali znate gospođo naše ceste????

Da Sanader naše ceste i lova koju ti plaćamo za benzin da ti pokriješ razne rupe i proračunu, a i trebalo je platiti onu komisiju kako bi Sandarka junior postala glumica ;)))

E da zalila sam se kavom. Generalno. A majicu iz gepeka sam iskoristila neki dan i nemam se u što presvući.

Joj što mi je krasan ovaj dan. S dvijesto kuna manje u džepu i zmazana od glave do pete. I to još naredna dva sata. Zatvaram vrata i nema me. A čim dođem doma idem spat jer bolje je ovako nešto više ne riskirati. Mislim da je u jednom danu dosta peguliranja.

Da i još sam prehlađena, a glava mi je ne poput balona. Danas je u Globus stadiju...Vrijeme je da pođem spavati. Odmah.

Miško otkazao poslušnost. Ne mogu ga upaliti. Čini mi se da sam danas pješak. Ne mrem biliviti. Auto star 10 mjeseci ne može upaliti. I hvala na pitanju nisam ostavila upaljena svijetla.

Tapetar bio kod mene dva sata. Ono što je trebalo koštati 500 kuna, košta 1400 kuna. S time da je čovjek potpuno u pravu. Naime htjela sam tapecirati madrac star deset godina koji je islužio svoje i propadao i u konačnici nije bio za sjedenje. I naravno trebalo ga je promijeniti kad se generalno uređuje taj trosjed. (Kovano železo by the way)... A sam moebelštof sam platila 1400 kuna. Mislim znači mene preuređenje komada namještaja košta 2800 kuna, za što sam objektivno mogla dobiti novi. Ali ne te kvalitete. I takvog izgleda. Realno ja ne znam kako će to u konačnici izgledati, ali vjerujem da će biti još ljepše nego što sam zamislila....A u moebelštof sam se doslovno zaljubila. A i čovjek mi se čini ozbiljan. Jest da je iz Plavog oglasnika, ali ne tako davno i ja sam bila u Plavom oglasniku i baš si nešto mislim da si tamo objavim oglas za poduzeće...

Sve bi trebalo biti gotovo do petka. Nadam se i nadam se, a i vjerujem da će dobro ispasti. Jer kauč koji je došao prije neki dan je ispao odlično, a isto su ga radili domaći ljudi. Jest od stranih materijala. No u konačnici on me koštao 3700 kuna, a takav isti dezen, dvosjed košta ravno 11.000 kuna (talijanski of course). Meni nikako nisu jasni naši proizvođači. Ili sve mora biti jeftino i ružno ili samo (pre)skupo je lijepo. Kao da se ne može naći neka sredina za neku srednju kategoriju kupaca. Koji žele lijepo i kvalitetno, a ne padaju na eksluzivu i marke.

Uglavnom nema domaćih proizvođača moebelštofova. Sve se uvozi. Turska navodno. I navodno da ima neki dućan na Trešnjevci gdje su isti izuzetno povoljni i krasni i kuća na tri kata s raznim dezenima....???Vjerujem, ali pitanje je opet kvaliteta. Kao baš moja cura je kupila po 80 kuna metar. Ne pitajte koliko sam ja platila...

Priča u salonu od neki dan. Vlasnica Diademe ode u Pariz, snimi modele i krojeve i sve to radi tu i sto puta povoljnije. Suprostavila sam se. Ma nije isto. Različite su kvalitete materijala i to bitno. Različiti su dezeni. Pravi, ekskluzivni materijali koštaju ko sam vrag. A što je najbolje nema ih u redovitoj prodaji. Sjećam se jednog priloga Glamoura gdje su pratili dizajnericu Vuicu u shopping materijala po Londonu. Pa malo ljepši materijal je bio prevedeno 1000 kuna na metar i više. I krpa ne može postati balska haljina ma koliko to navodno bilo šik. A pitanje je i spretnost krojača. Jer neki koji znaju baš i ne znaju. A najgore je što se to ipak vidi. I iz aviona kad se malo bolje zagleda. Istina je da vintage haljina može biti šik, ali one su sve ionako od vrhunskih materijala.

Dizajn, izvedba, materijal, ideja, oprema i čovjek(može i žena). Sve je to nužno i potrebito. Nastaje proizvod po mjeri i željama (pa i skrivenim ljudi tj. kupaca). I u tom grmu leži zec. A naći put do kupca nije jednostavno, no niti tako teško. Potrebno je malo i inventivnosti, novog pristupa, dobre stare preporuke (kasnije) i danas stvarno odlična web stranica. Iako si svako zamišlja da je dizajner. I ljudi kak ti izrađuju svakakav kićeraj koji se kao može unosno prodati. Aha. Ništa to nije jednostavno. Treba prvo ispeći zanat i to dobro. A onda smisao za lijepo i moderno, drugačije, novo, retro na novi način, malo humora i uglavnom mischung koji malo njih ima, ali ipak ima.

I prije svega poznavanje materijala. Ništa, ama baš ništa ne možete napraviti, ako dobro ne poznajete materijal i sve novine na tržištu. I prave ljude...I znati prići pravim ljudima. Ja nemam nekog pojma doista. No imam oko. Ostalo mi otkad sam trebala ići u Primijenjenu (položila Prijemni). Vidim i volim samo lijepe stvari, a realno ne mogu i ne želim platiti Ime. Pa kombiniram sama i pomalo. Dobro ili ne. A što ja znam. Ljudi hvale, a koliko su iskreni ne znam. Bitno je da se meni sviđa. I mojima...

A ionako svi se volimo poigrati, naročito u našem domu. Za koji svi želimo da bude poseban, i naš, ali prije svega dom. Da svi si želimo dom. Unatoč tome što jesam u emocionalnoj situaciji s kojom ni sama nisam na čisto imam Dom. A to je najvažnije. Dom i Domovina.

Prvo cvjetna freska na zidu je nacrtano cvijeće bojom za zid na zidu. Oko ogledala koje je veselo i šareno.

Ja sam inače pobrala virozu. Glava mi je kao balon. Nos zaštopan. Malo vruće. Malo hladno. Brdo posla ispred mene. U pogonu od pol osam što i nije strašno s obzirom da sam još prije koji mjesec kretala u pol šest.
No neću o poslu. Mora se napraviti i to je to. Pošteno i korektno.

Malo ću o nama ženama, samima, a imamo iznad 35.

Moram priznati bar što se mene tiče, da sam pomalo izgubila kompas i prioritete. Prijatelj je savjetovao odi na drugu livadu. A on je hej muškarac. Ne fakat mi nisu jasne mnoge i mnoge stvari.

Voljela bih da netko u Hrvata održi tečaj kakaav bi to attitude trebalo imati da se nekog upozna. Da se malo podruži. Ništa više od toga. Ja znam da je malo problem i moja jezičina jer masu puta kažem istinu, onako kako je ja vidim, a to nekim ne paše, tj. to mnogima ne paše.

Drugi problem, mnogo veći, što kad mi se netko doista sviđa, ja sam ta koja se prilagođava. I nije mi to problem niti žalim za tim. No to ta osoba počne debelo iskorištavati, a valjda si pomisli kako Loptica ni nema kičmu pa joj slomi vrat.

Kad mi se netko ne sviđa s oproštenjem zajebavam maksimalno i onda budem obožavana, što mi još k tome ide debelo na živce.

Najveći problem je što ja ne mogu od ne sviđanja promijeniti svoje osjećaje u sviđanje, a kada se to kojim slučajem i dogodi, ponavlja se scenario iz čitaj gore rečenicu.

Da i opet sam dobila kompliment da sam debela. I to od tate. Kojem je snaha ljepša od njegove kćeri koja je onako usput kojih desetak godina starija. Stvarno sam se naljutila. U dubini duše. Jest da ima račinu, ali je istina da mu ja nosim dvije kile najfinijeg grožđa svaka tri dana jer mu je to jedino fino. Pa sam mu kupila telefon. Pa sam njegova kćer i ličim (u biti izrezani sam tata). Muški rod mi definitivno nije jasan niti najmanje.

Očuh se primirio. I mama zna s njim. Tumači mi i tumači. Upozorila me. Ne smiješ samo slušati ono što ti ne odgovara tj. tražiti dlaku u jajetu. Jer rečeno ti je da si lijepa, a da bi bila ljeepša da malo smršaviš. A ja naravno popizdila. Jer da ja Vama idem tumačiti kako je nekome tko je genetski predisponiran da bude puniji teško održati normalnu kilažu. Da ja Vam imam normalnu kilažu, ali u očima današnjih muškaraca ja nisam u skladu s proporcijama žena s plakata i nije mi uopće krivo radi toga. Takva sam kakva sam. Sebi sam ok, ali zbilja ne dozvoljavam da me se vrijeđa. Nikako. Niti ja vrijeđam druge. A mogla bih mnogima i mogla sam mnogima reći da smrde i doslovno i preneseno. No to nisam ja. Mislim ja Vam neću u facu sasuti sve Vaše greške i mane jer na koncu mislim da to nije pristojno i s kojim pravom bih ja nešto mijenjala.

Danas dolazi tapetar. Danas mi rade web stranice firme na mojoj adresi. I hvala Sadisticu jer osobno mislim da su stranice mrak. Pogledajte ovdje. No još više od njegove sposobnosti me oduševljava njegov karakter, stav i velikodušnost. Navijam da dođe u finale Blog brothera.

Popodne je: a meni nos ko krumpir____napredujem :)))

Neće mi objaviti . Buaaa.

Od 16-17.30 potraga za savršenim materijalom za dnevni boravak-nađeno

Od 18.00-20.00 new look by La Dea in Zaprešić- vrlo uspjelo

Od 20-22.15 slaganje dokumetacije, pisanje žalbi, virmana, upita, storna- beskrajan umor


Kod kuće me dočekalo mnoštvo cvjetića. Ogromno mnoštvo. Iako je jesen. Ali mojoj mami je proljeće i sad imam cvjetnu fresku na zidu u hodniku koji je skoro gotov. Tek fali mala klupica. A baš smo je našle. Ali je nećemo kupiti.

Savršene hlače koje sam vidjela jučer u šetnji, neću kupiti jer nema mog broja s time da prodavačica nije ni znala koje brojeve ima, a koje ne.

Ah..ah...lagano me boli glava, gotovo za danas.....spavanje..do jutra i odmah...samo da pogledam pošticu...

Vikend...skitnja i skitnja. Mama penzionerka me odvela na kolače kod Ivice i Marice. Danas mi je stigao kauč. Navodno da je krasan. S tim da me mama zezala. Kao došao je ljubičasti. Ljubičastu koristim samo na blogu, a ne i u svom životnom prostoru. Zasad.

Krećem doma kroz pola sata. Vrlo sam uzbuđena. Kako će sada izgledati moja soba. Na što će ličiti.

Jučer smo montirali kutiju za veš. Pa smo kupili male ljestvice za dosizanje u ormaru visokih stvari.

A ono najljepše. Kupila nećacima malo odjeće. Manjem tri trenirkice, a starijem par majičica. Kojeg li veselja.

Novci koje sam potrošila ne mogu platiti to veselje.

Tata je dobio pet kila.

Da doista stvari ide na bolje. Hvala Bogu.

Pogledala naokolo. Odlučila upisati tečaj salse. Vježbala...Pusa od nećaka za laku noć.

I nepravedna. Danas je pelin izašao iz mojih usta, a pravog razloga nisam imala.

Imam dobar posao, krasnu obitelj, kupila neke nove lijepe stvari za kuću. Da kućim se polako i to me užasno veseli. Baš sutra idem po jednu kištru u Bauhaus. U ponedjeljak stiže novi kauč. Od ostataka ogledala s ormara uokvirila ih i napravila ukras za hodnik.

Da hodnik je uređen potpuno.

Moja soba je uređena potpuno.

Kuhinja je uređena potpuno.

A sad je na redu dnevni boravak. I moram u obilazak već sad. Gledati i vidjeti na vrijeme. Naći prave stvari.

Jer ne kupujem za jedan dan. Kupujem za lifetime....

A na Netu ponuda. Šala i zafrkancija. Muškarac od 23 nudi mi dijete. Zajedničnko. Nudi san. Vjerojatno nečija neslana šala....no dotakla me se. U danu koji je bio dug i neobičan ta rečenica. Želiš moje dijete pobudila je u meni...

Da je to rekao Sivi. Bez trunke oklijevanja bih pristala. Tj. pokušala. Jer realno ja uope ne znam da li mogu imati djecu. Imam trideset sedam. Je li kasno...Sivog znam u dušu. Znam da je odgovoran čovjek i odličan tata. I to bi moje dijete imalo oca u svakom pogledu. Pa makar i na sat tjedno. I znam da bi to bio dar s neba. No Sivi to ne želi. Moje dijete "želi" čovjek od 23 koji me nikada nije sreo. Možda čitao. A možda me ipak zna. Ma sve je to f.......zafrkancija.

....

Ulet i filozofsko pitanje....Ništa ozbiljno. On bi probao sa starijima jer ne može s djevojkama svoje generacije...What the f.

Stvarno mi je Enigma da si u današnje doba ugostitelj može priuštiti loše ćevape s isporukom od sat i pol. I to meni koja mu naručuje skoro svaki dan i još mi ima obraza reći da sam zadnja i nek izvolim čekati, tj. da ima devet dostava. Zar mi nije mogla reći. Imamo puno narudžbi, čekati ćete sat i pol,i nema problema, otišla bih u dućan po sendvič...Ovako...Nikad više od njih.

Ćevapi katastrofa. Loši i neukusni i puni soje (fuj)

By the way. Gledao me blagonaklono i pokušao razumjeti....Hello, ja mu skresala da nije smiješno, on da se ne smije, ja da ima onda boru smijulju, on da nema boru...

Ima boru. Mislim definitvno...A ja imam rupu u glavi. I sijede na glavi. Krajnje je vrijeme za farbanje.
U stvari u glavi...prazno...tam gdje je logika i matematika, slova i brojke puno ko šipak, a u ostalim dijelovima ne siva masa, nego pink masa....Bother. Bother. Bother.

I pun želudac loših ćevapa, jer sam bila pregladnila pa sam ih smazala. Pohlepno i bez daha. I sad naravno boli.

A ja bi kavu. Pa bi kavu. Pa bi Sivog. A Sivi...Nema ga. Postao je samo glas. Krasan i dobronamjeran, ali previše ima svojih problema da bi poklonio jedan sat Loptici. Kako ih i može pokloniti kad ih nema....Što ja očekujem. S kojim pravom ja uopće nešto očekujem. Do doista nažalost ja nemam nikakvih prava i mene zapravo već dugo ništa ne pita. Usuđuju se dati primjedbe. Lijepa si, ali bila bi ljepša da....

Oblačno je, pomalo mutno. Posao naravno napravljen. Posao....

Ma gdje je ta ljubav ili barem prijateljstvo. Gdje su ljudi? Gdje sam ja?

Ma nisam u Andromedi. Trenutno sam oko Plutona, na izlasku iz ovog sunčevog sustava.

On je govorio. Promijeni livadu. Ja da, ma odmah u Irsku, Ameriku, a može i na Grenland. Na Grenlandu nema livada. Ima ima, globalno zatopljavanje odgovorila sam. Kako me je naljutio.

I ljute me i livade i hrastovi i vrbe i rakete i peglice...samo stvar naracije...a ništa bitno i ništa kako.

Mislim kako objektivno jedan leptir može promijeniti livadu....Je ak si nabavi krila lastavice. Tj. postane lastavica. Mislim shvaćam ja poantu. Bitna je suštinska promjena.

Ali opet pitam u što. I koliko je to iskreno. I koliko sam onda to ja Loptica. A ne moroam biti. Da doista zašto bih ja uopće bila Lopta, Loptica, Skočica, Hopsica...Zašto bih ja bila ja....Stvarno kako se usuđujem ja biti ja.

MOLIM POŠTENOG NALAZNIKA MOJE SIVE MASE DA MI JE VRATI. ISTOG NAGRAĐUJEM PREMA ŽELJAMA.

Jutros bonaca. Vidjeh ga i čekavši ga naišla nevera. I vidio je neveru. Što ne volim nevere. Unatoč tome što je poslije more tako plavo, zrak tako čist, gotovo miriši....

Ne možeš promijeniti druge ljude, ali možeš sebe. No kako se promijeniti u u ovom današnjem svijetu. Što postati.

A jutros totalno zelena. I zelena i pomalo žuta, koja točkica crne. I crvena.

I ljuta sama na sebe. Jako ljuta sama na sebe...

A sad čekam ćevape. Sigurno ću nakon njih ipak biti malo manje ljuta ;))))

Ona: Sorry samo gledam.

On: a ništa, samo gledaj. gledam i ja ;)

Ona: a koga sad ti to gledaš????

Oj I., crni I. (ovo nije moralna nego
primjedba estetske prirode)

ON: hahahahahaha... a vidi nje ;)
a moram ipak malo zavirit... kako si? jesu li
kockice ovoga svijeta uredno posložene? ;)

Ona: Ja gledam nikoga. Odgovarala sam na jednu
poruku. U
>biti napisala čovjeku da mi ne piše jer to
>virrtualno dopisivanje nisam ja. I sam znaš
kako
>napisano i rečeno nije isto.

On : da, u biti je ovo kao računalne igrice. ja sam
imao faza kad bih se umorio od posla pa udario po
igricama. pa se živcirao pa ih obrisao. pa onda
nakon nekog vremena opet...

ah L. život je jednostavan. znam, i ja kasno
na večer nekad počnem komplicirati, a onda se
ujutro probudim i moram na posao, i moram platiti
račune i moram ovo moram ono. u biti, putujemo
prema nekamo i to je to ;)))

Ona: I zato laku noć I.. Idem na spavanje.
A ja ne putujem Ne večeras. Tu sam u svom Z. A i sad putujem kratke relacije jer
mi tako više odgovara (isključivo mislim na broj
prijeđenih kilometara).
U životu....E to je jako teško pitanje. Vrlo. I pretško u ovom momentu.

ON :hahaha ma slažem se. laku noć, i ja ću uskoro,
samo da se odlijepim :)

Danas sam ga vidjela. Svoj prvi autić. Mali crveni AX. Još je lijepi. Još je veseli i nova ga vlasnica čuva i pazi. I lijepo ga je ukrasila.. Unutra nogometaš Dinama (igračka of course), a volan koji sam pohabala je obukla. Skroz je bio čisti pa se veselo crvenio na suncu. Što je bio krasan.

Mislim nije stvar u machini stvar je u meni.

Dok nisam ga uzela na kredit (a prije ih nije bilo) nisam mogla uštedjeti ni sto maraka od plaće, a imala sam odličnu plaću (uvijek sam dapače bila u minusima do maksimuma. Tada sam imala manju plaću, uzela auto i svaki mjesec imala uredno za ratu kredita i sve troškove koje auto nosi. U međuvremenu su se podešavale i neke druge vrlo ružne stvari i bila sam čak jedno vrijeme biti bez minusa po tekućem, i sve sam naučila.

Tj. naučila sam živjeti koliko je pokrivač dug i uspijevam nekako uvijek imati malu zalihu. Osim kad kupim zemlju. A onda sam našla par klijenata, radila ko sivonja i sad sam u zoni, normalno se diše.

Čak razmišljam da uzmem satove slikanja. Jer mislim da unatoč tome što sam nekd davno, davno imala talenta za crtanje i umjetnost se mora sustavno učiti. I vježbati. Svaki dan bar po sat ili dva. Pa čak i više. Ne sanjam o tome da će to postati moje zanimanje (uopće ne-nisam baš tak pretenciozna), ali voljela bih izraziti ove boje u sebi lijepo, na način koji se meni sviđa.

Tipkanjem po blogu, mnogo lakše uobličavam misli. I sad nakon godinu i par mjeseci redovitog bloganja, dovoljno je tek desetak minuta da napišem misao dana, da opišem što me razvedrilo, o čemu sam razmišljala i što me rastužilo. A volim i vas čitati. Jer ste bolji od mnogi kvazi novinara i spisatelja. Neki blogovi su poput bljeska umjetnosti, drugi seriozni i doista volim biti tu na blogu...

Danas me razveselio prvi auto, koji je još uvijek lijep i veseo kao prvog dana. Kad se sjetim uzbuđenja kad sam išla po njega. Nisam u njemu imala ni radio, ni klimu, ni servo. Niš. Ali imala sam auto. Tj. slobodu. Mogla sam otići na kraj svijeta... :)))

I Miško sve ima. I on je veseli. Naime C3 su malo bombasti a i rezulta su ženske ruke (dizajnerica) pa se bar meni smiješe na cestama. Sivi je i elegantan, i nije red rocket, ali....to je jedna druga ljubav...

Da postoji ljubav prema kremšnitama, pa ljubav prema orehnjači, pa ljubav prema parfe torti, a i ljubav prema Sacherici. Razne ljubavi. Razni dani, a danas susret s mojim prvim prijateljem, autom koji me je naučio živjeti. A vani sunčeko. A đak prvak zna što je učionica, knjižnica, sand, desert, look around, day night, wand....i dobiva cvjetiće.

E da i danas matovilec i pohana šnicla, kod mame na objedu. I čaša Jamničke. Dan za cvijetić.

Teti učenje engleskog, prirode i hrvatskog. Baki Čarolija. I kaže da je penzićima loše :))))

Nije mogao imati djece sa svojom ženom. Bile su sedamdesete. Dijete iz epruvete nije postojalo. Rodilo se prvo, a njegovo je bilo prvo u Hrvatskoj. Ostvario san. Naizgled nemoguć. A sin. Dobar zdrav i prav. Upravo završava fakultet. A tata, ima malu plaću, ali ne očajava. Šeće djecu prijateljice po parku. Kao i ja nećaka. Mlađeg ovaj puta. Bili i na kolačima. Teta naravno na kavi bez šećera. On kasnije u parku. Ma veselja. Priča, priča pričica i druženje....Ovaj se iznenadio. Pa nikad te nisam vidio trudnu, a sad tako velik sin. Ja se šalila. Rentam si ga povremeno. Starijeg za kino. Mlađeg za šetnju. I kaže da nije lijepo biti teta.... Ovu nedjelju za kazalište....Prošlu za plivanje....

A baka u "problemima"...Mama na vozačkom, baka ordinira...Peru se noge. Poslije se uči engleski....Brat kod zubara. Zadovoljan. On koji se petnaest godina nije usudio ići zubaru, sad je zadovoljan ovime. Ne mrem biliviti. I drago mi je. Neka. Nek je prevladao strah. Šogorica vrijedno uči znakove, a mene svi propituju ovih dana o Englezima. O kojima ja imam vrlo pozitivno mišljenje.

Najviše mi se sviđa da kad oni izađu van, nemaju kompleksa. Ak im se bilo koji komad sviđa, prići će popričat i ak ih otpiliš oni će te dočekati dosjetkom. I način na koji pišu u novinama. I tako to....

U komp inače ulijeću, znani i neznani. No nema veze...Veselo je. Raspoloženje mi se popravilo i lijepo je poput ove krasne jeseni. Sunčane i tople. U život isto ulijeću. Znani i neznani. Platila aerobic tako da ću sigurno vježbati mjesec dana. I blog otpopodne nije bio plaćeni oglas. To sam bila ja...Moje mišljenje o najboljem čovjeku za Hrvatsku...Nije bilo komentara....A tako je to....Ponekad nema komentara...Ili ima...ne nema :))))

Da doista se tome nadam. Prošla sam neki dan kroz Varaždinsku županiju i ne malo se iznenadila. Livade pokošene, polja uređena, na svakoj kući ime neke firme, lijepe fasade i uredna dvorišta.

Kako se živi. Oprezni Zagorci...onak po malo...pa nije loše...Zagreb je blizu...Ima i posla...Pomalo kukanja...Onak po hrvatski...A na pitanje kak su zadovoljni Čačićem...odgovor ipak je on domaći dečko...

Ne samo da je "domaći", riječ je po meni o čovjeku koji zna s brojkama, ljudima, strancima i ne samo s time...

Na stranu...afere i tako...ali realno Čačić je pokrenuo Hrvatsku uvođenjem reda u gradnju autocesta...Iako je bilo griješaka...ali tko ne griješi...I da bar mnogi tako griješe...

Vidljivi su pomaci, ali u političkom smislu on nema šanse. Jer se druži s Vesnom Pusić. Koja je po meni lijeva i lena "baba"...Neugodno me iznenadilo nekultura nje ipak, doktorice znanosti, u jednoj onomad emisiji, a riječ je opet o još jednom društvenjaku...kojih mi je dosta...Iako sam i ja te struke...No..

Sanader sjajno zgleda..Govori pet jezika..ali oko njega svita...Dvorska...Opurtuna i Jaca sveprisutna...I ne barataju brojkama. Nikako. U ovoj zemlji brojke su totalno iskrivljene. I nitko da napravi poprečnu računicu. Iako neki je rade. I to naveliko.

Čak sam i za Bandića jer on okreće našu metropolu naglavačke i veselim se uređenom Bundeku. I stadionu, zakrpanim ulicama i mnogo toga drugoga me veseli u ovom bijelom Zagrebu...

Jučer sam čula mišljenje...da su blogeri...ljudi sa margine...No jesmo li doista..i u kojoj mjeri...

Najlakše je reći oni su marginalci...tj. okvalificirati nas kao skupinu koja nema utjecaja...a uredno nas prepisuju (Tico ti si se na to žalila)...kradu nam teme i ideje, zovu nas na televiziju....

Šaroliko društvo jesmo...no koliko marginalno...Možda u glavama onih koji su sami sebi glavni...a možda i jesmo ljudi s margine koji govore i čije slovo čita, a slike gledaju. A neki su i ugledni liječnici, političari, glumci, djelatnici ove ili one vrste...poduzetnici čak...Mislim...Ne priznati jednoj zajednici određenu važnost je smiješno i glupo. Površno.

Znam da jesmo postali zajednica , s clusterima, kojom kavom, veseljem, druženje, časopisom (posjedica akcija pojedinih blogera), stranicama, temama, bili i prvi puno puta, a i neke stvari ipak se drugačije rade nego u oficijelnim medijima. Ima nas lijepih i manje lijepih, pametnih, a i manje pametnih...Pišemo o raznim temama...I nije sve introspektiva. Prije bih rekla da je riječ o "retrospektivi".
No nije bitno. To je samo moje mišljenje. I mislim da za premijera je Čačić bolji izbor i od Sanadera i od Račana. Daleko bolji. Ali bez Vesne Pusić. Definitivno.

Dobro se dobrim vraća..

Ovo nije fraza...Ovo je nešto u što vjerujem. Iz dubine duše. Da u ovo vjerujem. I ne mislim da će mi svatko kome učinim dobro to i vratiti. Nimalo. Nego dijelim. Pa mi kapne.

Pa mi kapne. Zabava. Poziv na kavu. Druženje.

Termin....

...i nova vrata....da definitivno nova vrata od ormara...Ormar novi....

..Tepih zamrljan mojom krivom...I ne da se očistiti, ali mrlja se da pokriti...U stvari na nju će možda kauč....Ili neće...A što ja znam...Nije stigao...Mislim kauč...Ni on ni the Grey....

Danas šetnja. S onim mađim nećakom. Onaj stariji ide u školu i nema vrijemena za tetu. Ali mlađi bi s tetom na kraj svijeta....Lijepo...I ja danas odoh na kraj svijeta...Po svoj Sveti Gral. Upisala aerobic i počinjem vježbati kroz dva dana....Barem šest mjeseci. Nema zabušavanja....

I doista nema....Oštro do savršene linije...Uz osmijeh. Uvijek. Naravno uz osmijeh...I poneku suzu. Jer doista su me danas žuljale cipele.

Stvarno...Istina..Lijep dan...Konačno riješila posjetnice...Izvod od 156 stavaka..gablec s prijateljem...i malo nekaj još posložim i finito gleda rada...ili još malo...samo moram nešto platiti...

Lijep dan...Poput sunca bez oblačka...Zapravo poput danas

Lijepa si ali možeš biti ljepša.
Nije mi to rekao niti estetski kirurg, niti zubar, niti moja frizerka, niti moja mama niti moja najbolja prijateljica.
Riječ je naime o mojem špekecu oko struka koji je tako grozan, da, e da stvarno, da sam ja beskrajno uvrijeđena što moj špekec se ne doživljava barem s dozom humora.
Recimo on me gleda..vidi špekec...Sve drugo je besprijekorno. I kosa, i nokti i noge i odjeća, ali gle ova ima malo špekeca...
Ja bih na njegovom mjestu mislila...Gle nju. Normalna neka cura. Voli dobru klopu i nije vječito na dijeti i nervozna (jesam već tri tjedna, ali ko da je to važno i rekla sam to čak)...On misli o integralnim žitaricama...bezmasnim obrocima...vježbi u beskraj....na njegovom terenu i pod njegovim uvjetima....

Ili da ber razmišlja...Ako njoj ne smeta imati malo špekeca, valjda joj neće smetati što ja u četrdeset i kojoj isto tak nisam savršen...
A ne...Ona bi mogla imati koga hoće da nema tog špekeca (?????koje li gluposti)...Mislim stvarno s takvom kosom...i nekim drugim atributima.

Da i hvala na pitanju. Uživam u dobroj klopi. Znam je i skuhati. I ne očekujem da bilo kakav moj partner ima tijelo Brad Pitta...I ja nisam Angelina...Iako je kosa jednako duga. I kažu da nije plava. Da sam zapravo brineta.

Upravo gledam jednu savršenu. Naravno osamsto i jedna estetska operacija. No njoj je to posao. Riječ je o Demie. Ma perfektna je doista. Dijelo majke prirode i dobrog noža.

I fakat moram zaraditi. Mislim za savršenstvo. Barem vanjsko. Jer izgleda da danas u ovom svijetu to je bitno.

I ne mislim samo na tjelesno savršenstvo. Ne nikako. Upravo danas čujem da su neki roditelji htjeli djecu ispisati iz razreda u koji ide moj netjak jer sad ide s njihovom djecom i dvoje hendikepirane. O užasa. Mislim savršena djeca s hendikepiranom. Hej koji su to kriteriji. Koji su to užasi.

.....Koje su to danas izjave. Ono sms, e mail je zgodniji za komunikaciju jer možeš ostaviti poruku kad god želiš tj. ne moraš biti tu prisutan. ( Ustvari bitno je ne biti prisutan...čumu prisutnost...dodir..osmijeh...pusa ( a sad zbija puno tražim...mislim pusu na mirnom mjestu)...Aj dotični bar s dragom kupuje krevet.

Stil života koji se traži. Htjela upisati danas fitnes..Morala na čekanje (znači nisam jedina u potrazi za Sv. Gralom). Imaju osam grupa, oformljuju devet. Stani u red za vježbanje.....A baš je zgodan taj špekec kad se talasa....onaj skoro ko Fellinijevi filmovi. No mora se biti u trendu (????)

Report:
Kupila: crvenu jaknu (nema potpisa), ali je nosim ja...Loptica
Kupila: hlača dva para
Kupila: schuze
Kupila: kauč s posebnim tapecirungom
Kupila: mrežaste čarape (četiri para)
Kupila: pet majica
Platila: Poreze, prireze i ine dadžbine (sve od svoje love...u stvari najgore je kaj nisam sponzoruša iako mi je jako drago kad mi muško u društvu plati sok)

Sve napravila na vrijeme...Osim ljubavi...

I sjećanje navire jedan M. mršav ko grana, kojem nijem smetao moj špekec, jedan V....još vitkijem kojem to nije bilo nikad pitanje...

I jedan I. koji se je stalno "čistio"....I jedan ....Eh da Sivi...Umornog li glasa danas...Opet od do u pogonu...Daleko....daleko i daleko...

I jedan V.....daleko na sinjem moru...kojem nema ništa smisla pa ni ja...

I jedan...zapravo bilanca....Još nije kraj godine, a ni vrijeme za statističko izvješće...

A danas:
Njoki s pršutom
Krmenadl s rižom
Mirvica sladoleda
Koja kava bez šećera
Dvije orangine....

Frizuta je sačuvana....trovremenska Loptica...Eh da...Bila na frizuri of course...

Jutro..kavica i plac

Jutro...Plivanje u obližnjim toplicama

Podne...Krmići s šamšinjoninima, zelena sata, riža i juha

Popodne...odmaranje

Ppopodne...obilazak tate...

Popodne..šetnja

Veče..mir i spavanje...

Doista lijep dan preda mnom, a još nije ni deset i u Toplicama sam za pola sata...

Pusa svima, a ne samo njima

Komp se zblesiro, blog mi se zblesiro, a ja preozbiljna petak naveče.
Šumi i šušti...Vrijeme je za sklopit lijevo pa desno...mislim oko.

i

Ti bi jednom,
ja bih više,
ja bi tiho,
ti bi tiše,
ti bi nježno,
ja bi nježno,
ti bi danju, ja bih noću
ti baš nećeš kad ja hoću....

Vruće mi je...Mokra sam čak...Radila do sada....Dobar tjedan...Malo ironije...

Kako ona to stigne...Zašto ona to može...Zašto ona neće umjesto nekog raditi...Zašto inzistira da se posao odradi korektno.

Mislim...Naporni ste...Mrze Vas...Nisu svi tako pametni (ko im kriv :)))))

Mrze me jer tražim poslovnost. Nisam ja kriva što danas je takva fluktuacija radne snage i da mnogi izdaju račune, a nemaju pojma kako izgledaju i što je po propisu. A ja tražim propisne račune, tražim da se isti likvidiraju...tražim jer da ne bi bilo kako se veli nismo znali...

I nije isto jel na njima piše rok dospjeća danas ili mjesec dana, i nije mi svejedno ni za pet minuta ekstra posla...

A rado pomognem...Ali ne želim raditi umjesto nekoga...Koji je plaćen za to.

I idem sad Van. Na Oranginu. U društvo. Oznojila sam se. Vruće mi je.

Do sad sam ljudima radila plaće. Koje će dobiti 14. Ali sve je sad gotovo. Jer su potrebni potpisi i da si vlasnici znaju zbrojiti koliko trebaju namaknuti novaca.

A sutra. Na put. I zubaru. Po krasan osmijeh. Nove cipele i crvenu jaknu.A natjerala sam brata na poljepšavanje osmjeha. Tj. dala mu priliku da zaradi, pa dio love ide u zube. Jer važno je. Kao primjer djeci. Izraz imidža. I mnogo čega drugoga.

A njoj, jednoj davnoj prijateljici rekla sam istinu o nama. Šokirati će se kad će je čuti. Ali nije me briga. Nije me briga za tuđe laži. I prijetvornost. A zaklela se zemlja raju da se sve tajne saznaju...

I neka neka nek se zna, voljela sam davno ja...

....a volim i Sivog...i on to zna...pa se pravi lud..pa ne zna...pa nije važno...i šutim..i šutjeti ću...zauvijek...tiha poput sjenke, nestvarna čak.

I nisu svi lopovi. Nikako. I takav stav Porezne uprave me užasno živcira. Sad me zovu na dogovor oko poreza. Mislim Zemljište vrijedi toliko. Porez je toliko. U čemu je tu kvaka. Mislim. Koji je problem izdati rješenje. Očito da je. A pitam se zašto.

Putniče, nek' ti mudrost osvjetljava puteve, a srce ljepotom povede do istine

Da, danas sam je čitala....U liječničkoj čekaonici. Punih sat i pol. Od korica do korica. Možda u njoj nema previše pametnih stvari, ali ne mogu da se ne složim s Žuži da žena treba biti dotjerana....

Radi sebe...I tako to...

No čitala sam i o Severini...I o tome kako Keanu Reeves ostavio starletu od 27 jer se zaljubio u Diane Keaton, koja je 20 godina starija.

I Angelini koju je strah sresti bivšu Ms. Pitt, i o bivšoj Ms. Pitt kako ljubi...

Tuđi životi, tuđi savjeti, i roman koji nisam pročitala. I roman koji pišem prepolako.

A moj život. Danas nakon svega pogled na jezero. Lijepa muzika, na našem mjestu, ali nažalost ne s njim....Zapravo potpuno sama....Imala sam potrebu izaći, a nije mi se dalo nikoga pitati čuj jesi slobod(a)n(a). Ja bi na kavu. Sjedila sam u tišini i gledala odsjaje vode. Uživala u krasnoj muzici i žamoru ljudi. Pokojem šetaču, roleru savršenog tijela...novim stolicama....
Nazvao je, upravo u trenutku, kad sam pomislila ovo će biti dan bez njegovog poziva.

Pospan glas, koji je nakon par minuta razgovora uočio da nisam doma tj. da sam vani. No nisam rekla, da sama sam....ali rekla sam voljela bih...i naravno krivo...

Potpuno krivo sam to rekla...I neki dan sam puno krivo toga rekla...

A govorila sam iskreno iz srca i iskustva....ali krivo...jer...ne znam...ljudski su mi odnosi prepuni tajni koje ja nikada neću otkriti...

Jer ja idem otvorena srca....

Ali to sam ja...

Kao ovaj dan...Sunčan, nakon dugo kiše...Naizgled lijep, ali zemlja isparava, zrak je težak....Nekima...Mnogima nije...Mnogi znaju da ja ipak nisam takav dan svaki dan.

Da sam često onaj zimski studeni dan, kad ti se dah smrzava na licu, a na obližnjoj travi se duga preljeva na zaleđenim kapljicama rose i zapanji te bjelina prizora.

Da sam često poput zvjezdanog neba, u pustinjskoj noći kad ne znaš koju bi zvijezdu pogledao...jer su sve blizu, i lijepe i beskrajno daleke i sjajne...

U stvari ja sam stari hrast koji se je davno srušio u jednoj oluji....Ostao je panj i pored njega mladice...a ja se nikako ne mogu odlučiti u koje to novo drvo želim izrasti...jer tako je malo sunca, tako je malo vode, šuma je gusta, a jako se bojim oluje. Zapravo vjetra, iako se sad sve te mladice povijaju do poda, ali bojim se .... da doista se bojim...da sam opet krenula krivo...jer hrast je hrast, a ja sam nekako mi se čini se pretvorila u vrbu iako je biološkli to nemoguće, postala vrba...Svako malo dolaze košarači, oberu novo granje i naprave košare....Ne pitaju me jer ja to dopuštam, samo uzmu moje grane, jer one kao meni ne trebaju, ionako vise, i ponovo će izrasti...I tako sijeku se grane, rastu nove, i nikad ne znam što je s tim granama...Postaju li krasne kutije za posteljinu ili koševi za smeće....

Ironije li...Velike li ironije....

Da i žena sam s pola srca, samo bojim se i da je ova polovica prevelika....

Imam samo jednu želju, koja i nije tako tajna...Da me se voli i kad skakućem, odskačem, kotrljam se ili sam skrivena u kutu.

Coehlo- Ako nešto doista želiš cijeli svijet će se urotiti da to i dobiješ

Zar doista. zar doista u današnjem svijetu....

Ono što tražim je fer odnos. Dajem i ....Od srca. Da od srca molim, prema zasluzi...Uopće me nije strah takvog aršina.

Bila je jučer kod nas. Starica. 82 godine. Sama. Nije imala djece. Muž joj davno umro. Vrlo teška. Nekad susjeda, ali nikad s nikim. Nije mogla. Pravi vuk samotnjak. Dočekala me kod kuće. Pitala jesam se promijenila. Bila sam iskrena, pa jeste. Odmah je odvratila. Predebela si. Da ona me zna kao trinaestgodišnju djevojčicu, ali davno sam to prestala biti iako su crte lice tu, uz koju boru.

Teško hoda. Stanuje dvadeset kilometara od mene. Ponudila sam prijevoz. I odvezla je. Stanić, natrpan. Smrad ustajalog zraka, starih stvari i samoće.

Brzo sam pobjegla. Možda prebrzo, ali kao da me uplašila moja perspektiva tj. budućnost kroz četrdeset godina.

Na zidu joj slika. Znate one iskošene slike parova iz četrdesetih ili pedesetih godina prošlog stoljeća.

I s koliko god sam ljudi bila, zapravo nemam neku takvu lijepu "parsku " sliku. Još jedan dokaz o mojoj neparnosti.

Bilo je priča o smrti, grobovima, spalljivanju, koliko ko živi. Dok je u sjećanju ljudi.

Pitam se koliko sam ja u srcima ljudi. I jesam i nisam.

Znam da sam u srcu moje mame...No dalje...I dalje...I sve je dalje...

Nećaci me obožavaju, pogotovo ovaj stariji. Kako ne bi. I plivanja i kina i kazališne predstave, teta vagabund. A i on ko teta.

Ovaj mlađi je premali.

Upravo im nosim sladoled. Tj. kolač od sladoleda. Đaku prvaku i maleckome koji kreće u vrtić za koji dan.

A i ja sam pojela sladoled i tortu i meso i....imala i ugodnih i neugodnih razgovora....

Kao i obično....

Ovo se ne odnosi samo na karijeriste, poduzetnike i ine ljude na koji se naizgled tvrdnja odnosi..

Postoje neki od nas koji su sebi centar svijeta i kojima nijedno ogledalo ne može ukazati na njihovo pravo lice.
Ljudi su sposobni za razne zlonamjerne spačke. Podmetanje dokumentacije, premetanje po tuđim torbama, a da ne kažem po tuđim životima.

No neki od njih nisu svjesni da mi "mali" sve vidimo. Iako se masu puta pravimo da ne vidimo...I čujemo...a pravimo se da ne čujemo...

Jučer sam slušala pljuvanje Hrvatske. Od žene koja je bila privatnica. Koja je s trideset (u vrijeme kad nije bilo kreda) imala vlastiti stan. Kako...E to ja ne znam...Privatnica više nije, ali tako se ponaša. Zloća i zloća i zloća i ja sam uvijek u pravu. Mislim ona ne ja da ne bi bilo zabune.

Ja nisam, naprotiv priznajem, ali ponekad takvima ne dam zapravo. Zašto bih. Nije Hrvatska najgora na svijetu i nisu Srbi Bogom dani, kako je to ona jučer tvrdila. S oproštenjem "jebo" ti lukavost kad iza tebe ne stoje činjenice i rezultati. Lažna druželjubivost, zafrkancija i sve. Ma ok.

Ali ne volim pljuvački stav. I mrzim kad mi netko raskopa torbu. I mrzim kad netko misli da ja ne vidim što se sustavno radi....

Znam ljude koji namjerno ne plaćaju, koji u startu znaju da vam neće platiti. Kojima ste preskupi, a sami misle da su vrijedni Guccija koji je na njima, ili koji misle da zato što nose Gucci da su nekaj ekstra....

Jesu li...Jel taj potpis...iako ću i ja imati potpisanu jaknu (vjerojatno nekaj domaće ipak) te toliko mijenja...
Jel doista imamo pravo pregaziti druge ljude, da bi uzdigli sebe, zaradili više para....Jel doista smijemo prodavati maglu, a s druge strane...ne bi vjerovali kako uvijek postoji druga strana, pa treća strana, pa peta strana.

I zavist. Pustite na miru ljude koji dobro ili čak odlično rade svoj posao. I ne Novac nema 2000 poštenih Hrvata. To je iluzija. No ima 4.000.000 sposobnih Hrvata. Vrlo pametnih i tek kad nas se mlatne po glavi smo skupa. Inače nismo i svatko tjera vodu na svoj mlin. A voda nam je izvozni proizvod :))))

Dokle će nas voditi, kulturnjaci, pravnici i ekonomisti koji s brojkama nemaju veze. Ministar financija koji ne zna pobrojati poreze u svom resoru.

A majstor koji navodno ne plati PDV plati ga pri svoj potrošnji. PDV je porez na dodanu vrijednost. Pri ulazu se odbija pri izlazu naplaćuje. Znaći plaća se tim porezom samo DODANA VRIJEDNOST: I ako se ne odbije pri ulazu pri izlazu se naplati pri punom iznosu. Jer i majstor mora platiti struju, plin i telefon, a tamo se uvijek plaća PDV....Ili ne. Sad će me netko demantirati iz HT-a. Vjerojatno. A najveći nisu postali najveći na pošten način. Vrlo često na nepošten. Čitaj o Vanderbiltovima i inim američkim tajkunima...

Kako Hrvati nisu baš nešto štedljiv narod, dosta se ubere od tog PDV-a. I svaka čast Škegri. Jer u konačnici su bitni rezultati. A nemojte se zavaravati, da ako Vam majstor i napiše račun da će isti prijaviti Poreznoj upravi. Nemojte. To Vam je garancija da je taj čovjek izvršio radove. I dobro ga je imati.

Što je još dobro imati. Znanje. E to Vam nitko ne može uzeti. Pogotovo ako ga nadograđujete...i ako ste u tijeku i na zemlji. Lažni certifikati, diplome...nema garancije...apsolutno...Pa čak ni isčitavanje Zakona na način kako se to baš nama sviđa (tu smo majstori).

Osnovno...Ja sam za pozitivu, druženje, kave i rad i znanje i korektnu naplatu. A ima ih dosta koji plaćaju jer znaju da vrijedite. I to nema veze s Vašim poštenjem, isključivo sa znanjem...samo sa znanjem.
A poštenje i moral. Jako dobro došli. U svakom slučaju. No mijenjaj sebe da bi promijenio svijet. Ili je to iluzija. Mislim promijeniti sebe. Mijenjati svijet. I mi i svijet se mijenjamo. Ipak je to realnost.