Kultna serija...Davnih dana je bio je to program koji gotovo da nisam propuštala. A sada, ponekad svrnem oko. Veličanstvene rečenice, veličanstvene poruke. Serija za sva vremana.
Kao što su to i neki ljudi. Postoje ljudi koji se snalaze u svim vremenima. I mnogi su od nas među njima. Razna vremana znače razne običaje, a biti za sva vremena jer zapravo znak da smo se u mogućnosti prilagoditi, živjeti u skladu s tim novim , drugačijim vremenom.
Primjer je Goran Milić. Sad gotovo šezdesetgodišnjak (ili čak više), ali ne mogu se oteti dojmu da je on jedan od takvih ljudi. Upravo se veselim novom nastavku Idemo na sjever. Volim njegov nedjeljni dnevnik. Volim njegov način pričanja priče, razgovora s sugovornikom i govorenje svjetskih jezika. Što je danas kao normalno. Mnogi danas govore jezike, a on je to govorio davnih dana. Iako je uvijek bilo ljudi koji su bili takvi u tijeku, pa i ispred vremana.
Poput Sean-a Connory-a. Neobična ga je vidjeti tako mladog i iako svi mi želimo Višnjića u toj ulozi, pravi Bond za mene je bio upravo on. Sean za sva vremena.
Jedna od tema blogerskog druženja je bila naravno umjetnost. Neke poput J. Lo pjevaju, plešu, glume, dizajniraju i sve to odlično. Madonna je ikona, ali i loša glumica jer uvijek ostaje Madonna, a zaboravile smo spomenuti Barbru Streisand. Danas u zlatnim godinama, žene zlatnog glasa, odlična glumica, redateljica. Da , neki su ljudi posebni. I imaju što reći, imaju zašto biti primijećeni.
A nikako da s mamom prestanem razgovarati o Lance Armstrongu. Ako se ne varam rak koji je metastazirao i akon svega sedam Toureva. Nemoguće. Nedopuštena sredstava??? Pogotovo sada kad sam vidjela kako rak može dotući čovjeka. Ne vjerujem. Ja vjerujem da neki ljudi jesu malo drugačiji. U biti vjerujujem da su neki ljudi bitno drugačiji. No pobjednik prije svega. U biti koliko je važno biti pobjednik, a koliko sudionik, a koliko tek čovjek za sva vremena.
Izbor Bond, Čarolija, Big brother i Bar. Izbor na mirno internet druženje. Komp i ja....Ili knjiga i ja.
I pita od jabuka. S malo oraha koji su mi zaostali po zubima.
Ne moram reći da je zvao i ne moram reći da sam sr(j)etna. Ambivaletnih osjećaja u kojima se sanja, samo neko rame, rame kao simbol ne oslonca već ....zapravo nemam prave riječi...
I ljutila me današnja moja ljutnja. Za koju nije bilo uporišta. Pobjegla u svoju rezidenciju. Zelenu, bijelu, bež, rozu, srebrnu s malo crne i pokojom školjkom. Sve to nisam željela vidjeti željela sam mrak. I mrak sam dobila. A sad...Što sad...Uzeti neku knjigu i čitati. Da danas ću čitati. A voljela bih, doista bih voljela, da danas bih voljela ljubiti i biti ljubljena. A vjerujte mi, ne mislim o poljupcima....Ljubiti i biti ljubljena....
A počela o zvijezdama i svakodnevici....Preskačem poput stare vinilske 33. A imala je tako dobar zvuk. Prva i jedina ploča. B52. Whammy.
Da on mi poklanja muziku. Celine Dion se svira danima....U Miško koji prede poput prefriganog mačka.
Post je objavljen 19.09.2005. u 20:24 sati.