Vruće mi je...Mokra sam čak...Radila do sada....Dobar tjedan...Malo ironije...

Kako ona to stigne...Zašto ona to može...Zašto ona neće umjesto nekog raditi...Zašto inzistira da se posao odradi korektno.

Mislim...Naporni ste...Mrze Vas...Nisu svi tako pametni (ko im kriv :)))))

Mrze me jer tražim poslovnost. Nisam ja kriva što danas je takva fluktuacija radne snage i da mnogi izdaju račune, a nemaju pojma kako izgledaju i što je po propisu. A ja tražim propisne račune, tražim da se isti likvidiraju...tražim jer da ne bi bilo kako se veli nismo znali...

I nije isto jel na njima piše rok dospjeća danas ili mjesec dana, i nije mi svejedno ni za pet minuta ekstra posla...

A rado pomognem...Ali ne želim raditi umjesto nekoga...Koji je plaćen za to.

I idem sad Van. Na Oranginu. U društvo. Oznojila sam se. Vruće mi je.

Do sad sam ljudima radila plaće. Koje će dobiti 14. Ali sve je sad gotovo. Jer su potrebni potpisi i da si vlasnici znaju zbrojiti koliko trebaju namaknuti novaca.

A sutra. Na put. I zubaru. Po krasan osmijeh. Nove cipele i crvenu jaknu.A natjerala sam brata na poljepšavanje osmjeha. Tj. dala mu priliku da zaradi, pa dio love ide u zube. Jer važno je. Kao primjer djeci. Izraz imidža. I mnogo čega drugoga.

A njoj, jednoj davnoj prijateljici rekla sam istinu o nama. Šokirati će se kad će je čuti. Ali nije me briga. Nije me briga za tuđe laži. I prijetvornost. A zaklela se zemlja raju da se sve tajne saznaju...

I neka neka nek se zna, voljela sam davno ja...

....a volim i Sivog...i on to zna...pa se pravi lud..pa ne zna...pa nije važno...i šutim..i šutjeti ću...zauvijek...tiha poput sjenke, nestvarna čak.

I nisu svi lopovi. Nikako. I takav stav Porezne uprave me užasno živcira. Sad me zovu na dogovor oko poreza. Mislim Zemljište vrijedi toliko. Porez je toliko. U čemu je tu kvaka. Mislim. Koji je problem izdati rješenje. Očito da je. A pitam se zašto.