Bila je jučer kod nas. Starica. 82 godine. Sama. Nije imala djece. Muž joj davno umro. Vrlo teška. Nekad susjeda, ali nikad s nikim. Nije mogla. Pravi vuk samotnjak. Dočekala me kod kuće. Pitala jesam se promijenila. Bila sam iskrena, pa jeste. Odmah je odvratila. Predebela si. Da ona me zna kao trinaestgodišnju djevojčicu, ali davno sam to prestala biti iako su crte lice tu, uz koju boru.
Teško hoda. Stanuje dvadeset kilometara od mene. Ponudila sam prijevoz. I odvezla je. Stanić, natrpan. Smrad ustajalog zraka, starih stvari i samoće.
Brzo sam pobjegla. Možda prebrzo, ali kao da me uplašila moja perspektiva tj. budućnost kroz četrdeset godina.
Na zidu joj slika. Znate one iskošene slike parova iz četrdesetih ili pedesetih godina prošlog stoljeća.
I s koliko god sam ljudi bila, zapravo nemam neku takvu lijepu "parsku " sliku. Još jedan dokaz o mojoj neparnosti.
Bilo je priča o smrti, grobovima, spalljivanju, koliko ko živi. Dok je u sjećanju ljudi.
Pitam se koliko sam ja u srcima ljudi. I jesam i nisam.
Znam da sam u srcu moje mame...No dalje...I dalje...I sve je dalje...
Nećaci me obožavaju, pogotovo ovaj stariji. Kako ne bi. I plivanja i kina i kazališne predstave, teta vagabund. A i on ko teta.
Ovaj mlađi je premali.
Upravo im nosim sladoled. Tj. kolač od sladoleda. Đaku prvaku i maleckome koji kreće u vrtić za koji dan.
A i ja sam pojela sladoled i tortu i meso i....imala i ugodnih i neugodnih razgovora....
Kao i obično....
Post je objavljen 01.09.2005. u 15:39 sati.