Da, danas sam je čitala....U liječničkoj čekaonici. Punih sat i pol. Od korica do korica. Možda u njoj nema previše pametnih stvari, ali ne mogu da se ne složim s Žuži da žena treba biti dotjerana....
Radi sebe...I tako to...
No čitala sam i o Severini...I o tome kako Keanu Reeves ostavio starletu od 27 jer se zaljubio u Diane Keaton, koja je 20 godina starija.
I Angelini koju je strah sresti bivšu Ms. Pitt, i o bivšoj Ms. Pitt kako ljubi...
Tuđi životi, tuđi savjeti, i roman koji nisam pročitala. I roman koji pišem prepolako.
A moj život. Danas nakon svega pogled na jezero. Lijepa muzika, na našem mjestu, ali nažalost ne s njim....Zapravo potpuno sama....Imala sam potrebu izaći, a nije mi se dalo nikoga pitati čuj jesi slobod(a)n(a). Ja bi na kavu. Sjedila sam u tišini i gledala odsjaje vode. Uživala u krasnoj muzici i žamoru ljudi. Pokojem šetaču, roleru savršenog tijela...novim stolicama....
Nazvao je, upravo u trenutku, kad sam pomislila ovo će biti dan bez njegovog poziva.
Pospan glas, koji je nakon par minuta razgovora uočio da nisam doma tj. da sam vani. No nisam rekla, da sama sam....ali rekla sam voljela bih...i naravno krivo...
Potpuno krivo sam to rekla...I neki dan sam puno krivo toga rekla...
A govorila sam iskreno iz srca i iskustva....ali krivo...jer...ne znam...ljudski su mi odnosi prepuni tajni koje ja nikada neću otkriti...
Jer ja idem otvorena srca....
Ali to sam ja...
Kao ovaj dan...Sunčan, nakon dugo kiše...Naizgled lijep, ali zemlja isparava, zrak je težak....Nekima...Mnogima nije...Mnogi znaju da ja ipak nisam takav dan svaki dan.
Da sam često onaj zimski studeni dan, kad ti se dah smrzava na licu, a na obližnjoj travi se duga preljeva na zaleđenim kapljicama rose i zapanji te bjelina prizora.
Da sam često poput zvjezdanog neba, u pustinjskoj noći kad ne znaš koju bi zvijezdu pogledao...jer su sve blizu, i lijepe i beskrajno daleke i sjajne...
U stvari ja sam stari hrast koji se je davno srušio u jednoj oluji....Ostao je panj i pored njega mladice...a ja se nikako ne mogu odlučiti u koje to novo drvo želim izrasti...jer tako je malo sunca, tako je malo vode, šuma je gusta, a jako se bojim oluje. Zapravo vjetra, iako se sad sve te mladice povijaju do poda, ali bojim se .... da doista se bojim...da sam opet krenula krivo...jer hrast je hrast, a ja sam nekako mi se čini se pretvorila u vrbu iako je biološkli to nemoguće, postala vrba...Svako malo dolaze košarači, oberu novo granje i naprave košare....Ne pitaju me jer ja to dopuštam, samo uzmu moje grane, jer one kao meni ne trebaju, ionako vise, i ponovo će izrasti...I tako sijeku se grane, rastu nove, i nikad ne znam što je s tim granama...Postaju li krasne kutije za posteljinu ili koševi za smeće....
Ironije li...Velike li ironije....
Da i žena sam s pola srca, samo bojim se i da je ova polovica prevelika....
Imam samo jednu želju, koja i nije tako tajna...Da me se voli i kad skakućem, odskačem, kotrljam se ili sam skrivena u kutu.
Coehlo- Ako nešto doista želiš cijeli svijet će se urotiti da to i dobiješ
Zar doista. zar doista u današnjem svijetu....
Ono što tražim je fer odnos. Dajem i ....Od srca. Da od srca molim, prema zasluzi...Uopće me nije strah takvog aršina.
Post je objavljen 01.09.2005. u 22:14 sati.