Bela definitvno je bella. Moj život. Pa ništa mu ne fali u ovom momentu. U stvari fali puno toga, ali navikne čovjek. Upravo nedostaje jedan poziv. I to vrlo. Sve drugo. Što ja znam. Hrana je bila fina. Odmorena jesam.
Kava je fina. Kako i ne bi kad je riječ o Nescafe Gold. S malo mlijeka. Bez šećera. Štrudla je kupljena. Treba je samo ispeći. Kad se stigne doma. Umjesto graha, njoki i gulaš. I pranje tanjura. Ali sve je to u rok službe.
Sunce i zelenilo. Žuti list tu i tamo.
Njemu je ponovo loše. Gubi se. Svratiti ću danas ili sutra. U stvari teško danas jer raspored je lud i neobičan.
Ponekad su nam rasporedi upravo takvi. Prebrzi i neobični.
Rastužila me jedna stvar. Moja poznanica, moje godište, majka troje djece. Rak dojke...
Od danas do sutra opet sam slušala otkazi. I otkazi. Ljudima tek ova plaća.
Oblak naišao i pomalo je hladno.
Složiti i odložiti.
Što manje znam, manje boli....Velike li istine.....Ili...A naslov je promašen. To je tako kad se počne s naslovom, a život ispod je na preljevu plave u crvenu ili zelenu ili ipak žutu ili zelenu. Koje je boje suza pitam se....Bojim se da znam njene boje, jednako kao što znam boje osmijeha....
A mob ne zvoni. Ni poruke čak.
Post je objavljen 26.09.2005. u 14:09 sati.