Dan. Jučer kasno navečer vozila šogoricu na hitnu. Žar od cigarete joj je upao u oko. Jutro meni oko ko buhtla. Opet sam malo prehlađena. Tek toliko da ne izgledam kak bog zapovijeda i da mi je naporno raditi.
Jučer nije bio moj dan. Danas nije dobro počelo. Taman sam krenula i zove majstor, dolazi za deset minuta, isporučiti držače za trosjed. Mame nije bilo. Nećak bolestan. Nitko kod kuće. Čekaj i nije došao. Mama došla prije. I onda na cestu. Na kojoj mi je izletio jedan clio. Čovjek se ispričao, ali što vrijedi kad je meni skoro herz otkazao.
Jučer sam jednu dragu osobu iznevjerila. Nisam se pojavila nakon devet godina druženja. Totalno sam zaboravila jer naravno uletilo je nešto drugo.
Sunčeko proviruje, a mene čeka....da mene čeka brdo toga....I moram početi vaditi papire. I provjeriti mailove. Redovan posao. Tek sat vremena pauze se nazire u ovom danu. Iako jedem ko uš, malo sam smršavila. Bit će previše sekiracije. Poslala tri sms-a, nema odgovora. Još jedan poziv.
Da doista nije ponekad jednostavno, nije jednostavno niti popiti kavu, a kamoli što drugo.
Još se upustila u raspravu na blogu koja nije imala veze s temom. Ja po svom. Zašto ja po svom?
Eh to je ključno pitanje.
Post je objavljen 23.09.2005. u 09:28 sati.