30.08.2007., četvrtak
uradak gotov i uradak u nastajanju
...)problem
|
Gledam filmove i divim se . Ljudima. Koji znaju. Jer to svi pametni. Ono, problem svjetske razine. Svi na svojim mjestima i svi reagiraju odmah i u sekundi. U uredno opeglanim odijelima, košuljama i kravati koja im savršeno pristaje na odijelo, uredno ošišani i obrijani. Ili u uniformama koja je na njima ganc nova. Maksimalno su koncentrirani i donose odluke u trenutku. Spašavaju svijet u pola dana. Gledaju u ekrane i ODMAH sve vide, zamijete te u idućoj sekundi donose zaključak. Onda to kažu onom do sebe, koji/koja također maksimalno koncentrirano gleda u svoj ekran. Taj/Ta do njega nema ni najmanju sumnju u ovog do sebe. Ništa ne pita, odmah izvršava rečeno. I sve riješeno u 12-ak sekundi. Zatim se oboje obraćaju višoj instanci, koja naravno sa punim povjerenjem preuzima njihov zaključak i samo sve nadopunjuje nekom svojom dodatnom instrukcijom. (o.a. odnosi se na film koji sam gledala neki dan o nekoj ruskoj podmornici sa raketama koja je imala problema pa su oni svi skupa to riješili brzo, efikasno i sa hepiendom). Pa sam se pitala jel to mene netko laže ? Jer to je nemoguće. Potpuno nemoguće. Znam. Znam to iz iskustva. Znam ja kako se to radi. Ne može mene niko muljat. Nisam ja od jučer. Imamo problem. Prvo se napravi sastanak. Na kojem se priča tko je gdje bio na godišnjem. Tek toliko da se napravi atmosfera. Onda dođe 16 sati, pa idemo doma, ali se ipak dogovorimo da ćemo se i sutra naći da riješimo onaj problem koji smo tog dana krenuli rješavat. Te se nađemo i sutra, ako je sve u redu. Obično nije. Pa se ne nađemo. No zato se nađemo 3 dana kasnije, no smo već zaboravili zašto smo se našli i koji je ono bio problem, pa opet krenemo isponova, razgovorom o godišnjem odmoru, tek toliko da možda tim načinom dostignemo izgubljeno sjećanje. Što se obično ne dogodi. Pa odustanemo. I čekamo da nas netko podsjeti na problem koji moramo riješiti. Što se obično dogodi. Naime, ljudi koji rade ne mogu raditi jer mi nismo riješili problem. Koji smo zaboravili koji je, a ne da ga nemamo volje riješiti. Tooo neeee. Ne nikako. E sad kad nas netko podsjeti onda se nađemo, preskočimo razgovor o godišnjem odmoru te savjesno krenemo u rješavanje. Ali se posvađamo. Pa svi odemo posvađani i ljuti van. Pa se smirujemo iduća 2 do 3 dana. Međutim smo ipak napravili napredak jer ovoga puta nismo zaboravili problem, a i korisnik je već dosta ljut, bijesan i izbezumljen pa nas zove svakih 5 minuta da nas podsjeti da on ne može raditi. Što je u redu.Od korisnika mislim. No ne možemo riješiti ništa jer smo svi još jako ljuti jedni na druge. I treba vremena da se smirimo. No , i do toga dođe. Nađemo se opet. Ipak, ljudi smo, ne možemo se svađati kad je u pitanju ipak neki viši cilj. Važniji od našeg ega. Te opet sjednemo. Mislimo. Pričamo. Zaključimo : dobro, neka onda to riješi taj i taj. (Što opet stvara novi problem, budući da se ne možemo dogovoriti tko će kontaktirati toga i toga, ali to je već jedna druga priča, nije za ovaj post.  )Zato blago onima s podmornice da su imali tako dobru logistiku iza sebe. Jer da je bilo po nama, podmornica bi i dalje stajala tamo di je i bila na početku filma. Ako bi se razletila a tko joj je kriv, mislili bi mi. Ako bi i dalje čekala naše odluke načekala bi se, ljudi bi ostarili, neki umrli, neki otišli u penziju a da to i neznaju. Mislim to da su u penziji. Neki bi u međuvremenu dobili i djecu, nekima bi uragan pokosio kuću. Hmmm..pitam se, možda bi im bolje bilo tako. Lijepo bi sjedili u toj podmornici čekajuć da mi odlučimo što će oni. Život bi išao uza njih, ali svi ionako znamo da život i nije neka bajka, pa čemu onda sad i iz toga raditi problem?? I da ne bi bilo zabune. Kad mi netko dođe u sobu i pita "imate li olovku za posudit?" ja kažem "imam". I posudim. Ili, ako me netko pita gdje je ovdje WC ja to znam i pomognem. Nije da sam neefikasna. Ili ako me netko nazove na telefon pa pita gdje mi je kolegica isto tako kažem jedno odrešito "neznam". Efikasna sam znači. Pravi profesionalac ako je suditi po ovom pasusu. Ali ne mogu ovo što ameri mogu. Pitam se kako ameri to mogu??!? Mora da je to samo tako na filmu. Lažu nas to ti je. Prave iz sebe pametnije nego što jesu. Znam, to je samo na filmu. Ne mogu ljudi biti tako pametni. |
29.08.2007., srijeda
idealni dan
|
Odem ujutro malo gledati tuđe blogove, tek tako da vidim dal je itko napisao novi post. Naravno bez prevelikih očekivanja jer ritam ostalih blogera je nešto sporiji od mog. Sad, istina, ja sam malo hiperaktivna pa me teško dostić. Toliko gluposti koliko ja mogu napisat i izgovorit u danu ne može svatko pratit. Nnnnda...i odem i kod fizikalca naravno i vidim da Gospodin fizikalac napisao novi post. O svom idealnom danu. Koji je vidio kao vlastiti sprovod (morbidne li ideje ) koji u stvari nije sprovod al mi to ne znamo. Pa svi dođemo na posljednji ispračaj.(o.a. počašćena sam da me uopće želi vidjeti na svom sprovodu). No dakle. On je kao mrtav i mi kao dođemo i mi kao smo svi tužni a on se u šumici hvata sa drugim likom. Ženskim. I još nam se smiju. Nama ucviljenima koji u stvari ne znamo da je on živ. Jer je kobajagi umro. I sad na tom sprovodu, koji u stvari nije sprovod, ali kako sam već rekla mi to ne znamo, svi dođemo i plačemo i tugujemo i žalimo. I on nas iz te šumice vidi i onda opisuje kako mi svi izgledamo. I to je njemu idealan dan?!?!?!  Ajd hvatanje u šumici to razumijem  ali sprovod... Što se na primjer ne hvata u šumici za vrijeme dodjele mu ordena. Ili za vrijeme pjevanja himne njemu u čast? Neee..on baš sprovod.. Na kraju tog posta kaže neka svi napišemo svoj idealni dan. Pa mi da mislit. Mislim, mislim, mislim i.... smislim !!! MOJ IDEALNI DAN JE : DAN BEZ BUKE!!! Kratko, jasno i definirano! (Kakvi uostalom svi moji postovi i jesu ) |
28.08.2007., utorak
kaciga
|
Muškarac kupio skuter. On kaže "kupio sam nama" . "To je naš skuter". Zaradio je neke novce i došao kući i rekao "čuj ja bi kupio skuter". Ja sam rekla OK (mislim čovjek je zaradio ima pravo i kupit) . Samo sam rekla " a di ćemo ga držati?" i pomislila ajd dobro imat ćemo još jedno prijevozno sredstvo. Sad ću auto imati za sebe pa neću morat radit nemoguće dogovore tko, kada, koliko i kuda s autom. I još sam to stavila u neku daljnju budućnost, ono kao za par mjeseci ćemo iga kupit kad se sve dogovorimo . Ohhh, naivne li mene. Sutradan mi zvoni telefon na poslu :"a koju TI BOJU HOĆEŠ?" Boju čega pitam , već zaboravivši DA SAM JUČER HTJELA MOTOR.  "Crnu ili sivu?". "Sivu " kažemj ni ne shvaćajuć o čemu priča. To popodne pred kućom je bio novi sivi skuter. A o kacigi, to sam htjela pričat. Muškarac je sa istim dobio i kacigu. I kao svako muško, naravno da nije zadovoljan . Traži bolju. Koja ne propušta buku, koja ima veće vidno polje, koja..... Nađe Muškarac bolju kacigu te sav presretan slavodobitano ulazi u stan u rukama pažljivo držeći svoje novo čedo. "Hoće li ona spavati u našem krevetu?" pitam ja. Tek toliko da nešto pitam, da mu pružim podršku, da mu dam oslonac, da vidi da sudjelujem srcem i dušom, a on se odmah naduri. Čudni neki ljudi ti muškarci.  A ondak pitam "A di ćemo sa starom kacigom?" Kako li sam samo glupo pitanje postavila NARAVNO DA STARA KACIGA IDE ZA MENE! I sad, sjednem ja kao pravo žensko iza Muškarca na (naš!) novi skuter, stavim svoju (svoju!) kacigu (koja nije dobra za njega al jest za mene ) na svoju majušnuglavu. Glavicu. Pikulu od glave. Glavu nešto malo veću od teniske loptice. Te ženstveno obgrlim trbušćić ispred mene. Krenemo. Kadli kaciga počne pokazivati svoje pravo lice. Zlobno lice. Lice vjetrenjače. One koja živi onako kako se njoj hoće, a ne onako kako bih na primjer možda ja htjela. Mislim da sam bila prekrasan prizor. Čim smo krenuli kaciga se pomakla udesno.Samoinicijativno. Bez povoda i motiva. Moja glava bila je ravno. Što je dovelo do toga da nisam ništa vidjela. Vidno polje bilo je 0, zero, ništa. Vozila sam se u mraku. Mraku kacige. Kada sam pokušala , nadasve ženstvenom kretnjom vratiti istu na svoje mjesto, laganim trzajem glave ulijevo ,ona mi je odkazala poslušnost, te je samovoljno krenula još dalje na suprotnu stranu. Pa je sada moja glava stajala i dalje ravno, ali je kaciga bila okrenuta za oko 120 stupnjeva udesno. Što je činilo dosta interesantnu sliku. I tako je to išlo. Da ne duljim. Ako vidite da se neka osoba vozi na motoru kao suvozač a kaciga je okrenuta prema vama pod kutem od oko 180 stupnjeva , onda je normalno da pomislite da je i osoba okrenuta prema vama, naime da sjedi u suprotnom položaju. Ali neeeee.. Varate se. To je samo kaciga okrenuta prema vama. To kaciga, na glavici pikulici traži neko mjesto na koje bi se mogla fiksirati. Stati u nekom položaju. Odahnuti i opustiti se. Moja (moja!) kaciga to nemože. Na mojoj glavi nije našla pogodno mjesto za sebe, te je Muškarac sada prisiljen kupovati novu kacigui za mene. (Ne znam da li rade uopće tako male. Možda na dječjem odjelu??) Za naš skuter Naš. Naglasak je na naš!Misao dana : Ne prekidaj ženu dok šuti. |
27.08.2007., ponedjeljak
vikend
) pa nam je napravio fini ručak. |
Dan je počeo sa crvljivom jabukom. Zatim sa potpisivanjem peticije. Čitanjem mailova . Nervozom kolegice i pričom o nećaku koji je pokvaren (u njezinom svijetu svi su pokvareni, što od nećaka znači ne čini nikakvu iznimku). Plačom kolegice u susjednoj sobi. Vikanjem i deračinom mog šefa. Na istu. Koja plače. Na zapadu ništa novo.. Misao dana : Um brzo skače sa jedne misli na drugu; on je u jednom trenutku zaokupljen određenim predmetom, a već ga u sljedećem trenutku napušta. Možete biti u tišini, ali je gotovo nemoguće um zadržati tihim. On je uzburkan nizom želja. Njegova je osobina da posvuda leprša i lebdi, kroz osjetila prema vanjskom svijetu boja, zvukova, okusa, mirisa i dodira. No, čovjek ga može ukrotiti i koristiti u dobre svrhe. Ukoliko ga u dobroj namjeri zaposlite dobrim dijelima, posebno kontemplacijom o Apsolutu, on neće zastraniti i voditi čovjeka u propast, jer je Bog izvor konačnog i neprekidnog mira i mudrosti. Sai Baba |
23.08.2007., četvrtak
Kazalište u kojem se osjećate kao kod kuće
22.08.2007., srijeda
nove navade
|
Naš mali zajebani pas izmislio novi način izbacivanja vlasnika mu iz takta. Naime, mali pas raste i razvija se (što za neke ljude ne možeš reći) i biva pametnijim iz dana u dan. Nova mu je navada da ujutro više neće ići van. Piškiti. Što ne mogu reći da me baš jako pogodilo, jer mi je ionako to bio najodvratniji dio dana. Naime, kad te se ujutro brutalno probudi lizanjem nosa i ušiju, te tapkanjem noge "idemo, idemo", a ti sam još u onom stanju kad ne znaš ni tko si ni što si ni kamo ideš (što ionako neznam, ali eto), ni čemu živiš, ni koji je smisao života, ni uostalom koji je smisao ičega, niti znaš koliko je sati, jednom riječju kad si u polustanju : ni san ni java, e onda ti stvarno ne treba da skačeš iz kreveta, panično oblačiš prvo na što naiđeš, ne stigneš se ni počešljati. Nabrzinu se umiješ i opereš zube, tek toliko da sam sebi ne igledaš kao pokisla kokoš i juriš van da bi tvoje čedo, tvoj kućni ljubimac, tvoja maza, tvoj mali ljubljeni pas izbacio tri kapi tekućine, pomirišao svaku prokletu travku u parku i zatim se vratio na stubište, poletio natrag u stan do svoje napunjene zdjelice, pojeo što ima za pojest i zatim se uvalio u krevet iz kojeg te je pametno istjerao.  . Dok ti u međuvremenu skidaš sa sebe ono što si u stanju "čardak ni na nebu ni na zemlji" obukao, te oblačiš odjeću za posao, gunđajuć si praviš doručak i kavu, tražiš ključeve od auta i stana, te još mamuran krećeš po novu dozu buke i vrištanja, on prede na krevetu, gleda te nevino i misli "dobro misliš li ti već jednom krenut da se ja mogu odmorit".E toga dakle više nema. Mali je pas odlučio da on neće više ujutro ići van. Neće i bok. Pri čemu smo mi njegovi vlasnici, brižni kakvi jesmo mislili :"pa kako će on da ne piški? Ne može biti da ne piški pola dana". Izgleda da može. Pa tako u zadnjih par dana mi imamo malo više vremena, jer nam je dato 20-ak minuta koje smo inače trošili : muškarac na šetnju ja na spavanje ili obratno, ovisno o tome koga je mali pas toga dana odabrao za pratnju. Eto, toga više nema. Prije smo sa zavišću i očima punim podočnjaka slušali izjave tipa "moj pas spava do 9. Neide van ujutro." Pravili smo se da nas to ne pogađa "pih, pas im je bolestan i lijen, a ne kao naš, koji je budan od 5 ujutro i samo čeka da se netko pomakne da bi mogao početi maltretirati. Pri čemu znamo da je zdrav i da nije nimalo lijen, kao onaj pih njihov". Dokad će to trajati nezna se, ali dok traje lijepo je. Što li mu to znači ne zna se. A i ne zanima me. Bitno da ne moram skakat iz kreveta. Živi bili pa vidjeli. |
21.08.2007., utorak
Zbogom koncentracijo
|
Nema više koncentracije. Što je bilo bilo je. Bilo je lijepo dok je trajalo. Dok su likovi bili na godišnjem a ja bila sama u sobi bio je raj na zemlji. Ni tada nisam pisala ništa pametnoga, ali sam bar imala taj luksuz da sam mogla shvatiti,uočiti, registrirati da ne pišem ništa pametno. Tog luksuza više nema. Naime, od jutra se tu dere i viče. "Mir vam svoj ostavljam, mir vam svoj dajem" rekao je Isus i vrlo je dobro znao što govori. No, moji kolege još nisu stigli do Novog Zavjeta, oni su još na nivou Starog. Oko za oko zub za zub. Buka za tišinu. Nametljivost za nenametljivost. Tko tebe kamenom ti njega zubima. Ako ti se netko nasmiješi ti po njemu udari vikom. Ako je netko tih i radi, nedaj mu da radi to nije dobro. Ako vidiš da netko sjedi i šuti i radi, to odmah iskorijeni. Morati ću poduzeti neke korake. Za Božić ću im kupit Novi Zavjet. Možda uspije. Ili da si na čelo napišem "Molim mir, trudim se koncentrirati se"? Živim u buci. Deranju. Vikanju. Ne čujem ni vlastite misli a kamoli nekoga tko me zove na telefon. Pa sam prisiljena reći "nazvat ću te kasnije, sad te ne čujem". Ide život. S bukom bez buke. Ide život. Moji bubnjići trpe, moja senzibilna duša trpi, moja koncentracija trpi. Al koga briga. Derimo se i vičimo svi! Neka nas se čuje. Kad nas već doma ne slušaju, kad nas nigdje ne slušaju, ajde da se deremo na poslu, pa ćemo na taj način liječiti svoje frustracije. Tu ćemo biti gazde, tu ćemo mi svijetu pokazati tko smo mi! Jer to nije ništa drugo nego liječenje vlastitih frustracija. Jeftina psihologija ali to je to. Doma smo tihi jer doma ima većih bogova od nas. (muž, sin, mama). Ali na poslu zato, e tu smo mi gazde. Pa neka svijet vidi da mi nismo bilo tko. Za Levanticu, koga briga! nek si stavi vatu u uši. |
20.08.2007., ponedjeljak
Novi uradak
.
16.08.2007., četvrtak
|
Nemam volje ni za gunđanje. Temperatura me ubija. Samo spavam. Kad ne spavam onda sam zlovoljna. Ništa mi neide. Čega god se primim to ne dovršim. Silim sebe da se nasmiješim, ali osmjeh izgleda dosta zastrašujuće. Više je kao režanje. U glavi mi zbrka. U kući kaos. U autu nema benzina. Ja se vozim dok ide a kad stane onda će stat. Auto mislim. Ja ću dalje pješice. I samo neka mi netko nešto kaže. Čekam. Čekam da se netko nešto usudi reć. Tada ću sav taj otrov i zlovolju sasipati toj osobi pred noge, pa neka se ona nosi s time. Kao da je meni lako.  Em mi nizak tlak. Em ga ne mogu dići ni sa sto kava. Em me svi tu ganjaju da im nešto napravim. Em sama sebe ganjam. Em imam grižnju savjesti što sam takva. Em sam takva što imam grižnju savjesti. Em ništa u kući ne mogu pronać. Em ako i pronađem to što tražim onda to nije to, jer sam ja mislila da je to nešto drugo. Em me ne puste na jezero sa pesom. Em mi doma vruće, vani vruće. Em mi šef uzme daljinski za klimu i ode. Daljinski ostavi u svojoj sobi. Ne vrati. Zaključa sobu. Pa se ja kuham. Em mi aplikacija pokazuje read-only. Em me traže da im posudim novac. Kojeg nemam. Em mi nedaju parkirat tam di sam do sad parkirala. Em kad trebam dić 50 kuna bankomat neda nego 200. Em.. Zato čekam. Naletit će već netko. Reći će nešto ili će me ružno pogledati. Žao mi je te osobe već unaprijed, ali morat ću ju žrtvovat za više ciljeve. Borba je to za opstanak. Oko za oko, zub za zub. Nema mjesta za sentimentalnosti. Ili osoba ili ja. |
+ 30 u hladu
14.08.2007., utorak
|
Mislim ja uopće nemam nikakve, ali baš nikakve inspiracije za nešto napisat. Samo moram radit i to me muči. Mislim da ću pozvat sindikat da vidi malo tu besmislenu situaciju i da napravi nešto po pitanju eksploatacije čovjeka po čovjeku. U međuvremenu mislim i mislim što da napišem ali ništa mi se u mozgu ne stvara. Nikakva slika, nikakva rečenica, nikakva misao. Ništa. Prazno. Plavuša, to sam. Čekam pauzu, zatim čekam da idemo doma jer mi danas radimo do trinaest sati. Kad dođem doma onda moram malog pasa šetati a onda idem na kućicu i tamo moram farbati vanjske prozore. I di je tome kraj? Samo radim to ti je. Od silnog rada više ni rečenicu normalnu ne mogu smislit. A i dotukla me malo ta umjetnost. To kulturno uzdizanje. Pa moram odmorit. I dušu i tijelo moram odmorit. Tražit penziju. Otić u penziju. To mi treba. prigodno: Fjaka je "psihofizičko stanje težnje ni za čim". Učestala je greška zamijeniti fjaku s lijenošću. Za razliku od ove potonje, fjaka je uzvišeno stanje uma kojem teži cijelo čovječanstvo. Dok u Indiji i drugdje fjaku postižu dugogodišnjim izgladnjivanjem i meditacijom, u Dalmaciji ona je Božji dar. |
13.08.2007., ponedjeljak
Izložba
|
U gradu Zagrebu :  u Klovićevim dvorima ima izložba "Umjetnost bez granica - Strani majstori iz kolekcije Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti". Kad ti petak i subotu pada kiša, i ne znaš što bi sa sobom, jer doma ti se neda bit, pod kišobran ti se neda ić, televizor ti se ne gleda, nemaš dobru knjigu jer si u knjižnici loše izabrao pa ti se to ne čita, nije baš ni da ti se sprema stan, nije ni da ti se ide kod nekoga, tada misliš i misliš, i na kraju smisliš :"ajdmo na izložbu"! Pa kreneš. Uzmeš pasa sa sobom "misliš da će ga pustiti?" "Neće, ali neću da bude sam doma" pa s njim prošetaš Gornjim gradom, onda ga parkiraš u auto a ti se kreneš kulturno uzdić. Jedini si na izložbi, osim prodavača karata i dva studenta koja sjede na stolicama u hodniku i broje minute do zatvaranja. Dojmovi? Jedan jedini : Ovi umjetnici šalju slijedeću poruku : "Svijete, ti idi svojim putem, ja ću svojim. Ovo je moj put ko voli nek izvoli. Kom se sviđa sviđa, kome ne , baš me briga. Prihvati il ostavi, meni posve svejedno". Eto, to bi bio moj dojam. Meni se sve sviđa, no ja i jesam malo skrenuta i više volim iskreno, toplo i spontano, nego strogo profesionalno i perfektno. Eto.    l    Kad sam otkrila naslove Save Sekulića, e tu sam se odkačila. Slikala bi ih sve, al Muškarcu se žurilo van iz te dvorane "ajmo, nervira me".     Meni dopada! |
10.08.2007., petak
Ljetna kiša
|
Izašla je iz centra sa po jednom vrećicom u svakoj ruci. Kiša. "Super" pomisli "super. Kiša" Krene. Ostali su stajali na vratima čekajuć da kiša stane. Voli ljetne kiše. Hoda. Polako. Uživa. Osjeća kapi na sebi. Ima dojam da ju kapi ispiru, čiste, pročišćavaju. Oduvijek je to voljela. Nakon sto metara vidi njega. Trči prema njoj s kišobranom. "Lijepo od njega" pomisli. I zahvali mu se. Stane pod kišobran. Hodaju. Njoj nešto nedostaje. Zaštićena je od nečega od čega ju ne treba štiti. Nečega što voli. Pa izlazi pod kišu. Misli "bilo bi lijepo da se primimo za ruke i hodamo po kiši.Ionako smo za 5 minuta doma, ništa nam neće biti ako budemo malo mokri" Kaže mu: "zatvori kišobran i hodaj samnom malo po kiši" On se odmakne. Ne zatvara kišobran. Napravi kameno lice. Ona misli "zašto se sad ljuti? Volim hodati po kiši, nisam ga željela povrijediti. " i još misli "kako je to tužno da me ne poznaje. Da ne zna da to volim. " Ne zna što on misli. Već dugo nezna. Svako nastavlja sam u šutnji. Ona na kiši. On pod kišobranom. Dva svijeta. Dva pravca. Mogli su se tu i rastati. Svako otići svojim putem. On svojim sigurnim i zaštićenim, ona svojim spontanijim i mokrijim. Inercijom su ipak nastavili prema zajedničkom domu. Dva stranca. "Jesmo li platili režije?" "Hoćeš li odnijeti smeće?" |
09.08.2007., četvrtak
Imate li našu karticu za bodove?
Gotovo je. Više se neda pobjeć. Osim da više ne kupujem. Nikad. Zamišljam sebe kako u bliskoj budućnosti stojim vani pred dućanom i čekam druge kupce. Zima je. Ja u dugom kaputu, šalu i rukavicama s rukama u đepovima. Čekam. Lice mi promrzlo, noge teške. Čekam. Naslonjena sam na stup. Pušim. Kupac se pojavi. Ja ga dozivam konspirativno, šapatom : "Kss, idete li unutra? Molim Vas ako idete kupovati možete li mi kupiti četkicu za zube i kaladont?" To ispred DM-a. Ispred Getroa "pss...ako Vam nije teško možete li mi molim Vas uzeti Nesscafe". Ispred Konzuma "kss,kss...čujte, jel mi možete kupit jednu vreću pseće hrane?" Jebote , bit ću ko egzibicionist pred dućanima. Ljudi će me zaobilaziti u širokom luku. Zazirat će od mene. Bježat kad me vide. "Evo one lude koja traži da joj kupujemo".  A zašto to? Čemu to? Zato što mi dosta pitanja :"imate li našu karticu za bodove?" Kad ljubazno , sa osmjehom broj 2 kažem "nemam a ni neću hvala", to se pravi kao da me nije čulo. Pa ponovi pitanje. Malo drugačije : "NEMATE našu karticu za bodove?" s posebnim naglaskom na riječ NEMATE?? Nemate? Izraz lica i ton odaju istinsku začuđenost. I u stvari zapetljani smo u beskonačnoj petlji. Iz koje nema izlaza. Što god da ja odgovorim ipak na kraju dolazi pitanje "imate li našu karticu za bodove?" Na primjer. Varijanta 1. "Imate li našu karticu za bodove?" "Nemam" "Hoćete li našu karticu za bodove?" "Neću hvala" "NEĆETE našu karticu za bodove?" "Neću hvala" "A onda imate našu karticu za bodove?" "Ne nemam vašu karticu za bodove" "A želite li našu karticu za bodove?" "Ne ne želim vašu karticu za bodove?" "Vi ne želite našu karticu za bodove jer već imate karticu za bodove?" "Ne ja nemam vašu karticu za bodove" Slavodobitno : "Dakle želite našu karticu za bodove?" "Ne ne želim vašu karticu za bodove" "Zato što već imate našu karticu za bodove?" tu sad lagano tiltamo ili ja ili prodavačica ili Na primjer. Varijanta 2. "Skupljate li bodove?" "Ne, ne skupljam bodove" "Nemate našu karticu za bodove?" "Ne nemam vašu karticu za bodove" "A želite li našu karticu za bodove?" "Ne ne želim vašu karticu za bodove?" .. dalje sve jasno.. .... ... ja to više ne mogu! Kući dođem stiltana i onda mi treba 12 sati da ponovo dođem k sebi. A u međuvremenu u tih 12 sati došlo je do promjene u domaćinstvu. Nešto je usfalilo. I treba ići u dućan. Kupiti što fali. A u dućanu strpljivo čekaju kartice s bodovima. One imaju vremena. One se nikud ne žure. One su tu, tu će i ostat. Meke, zavodljive, strpljive. Žrtva će već stići. Prije ili kasnije. I tako sam i sama u beskonačnoj petlji. Tilt,reset,tilt, reset. Stoga se obračam štovanom čitateljstvu sa slijedećom zamolbom : ako pred nekim dućanom vidite iscrpljeno žensko biće kako vas doziva šapatom i moli da joj kupite neku sitnicu iz dućana, smilujte joj se, pokušajte ju shvatiti i nemojte ju ostaviti na cjedilu. Kupite joj tu sitnicu koju od vas traži. Ona vas neće prevariti, dat će vam novac i bit će vam zahvalna. Ona samo NEĆE KARTICU ZA BODOVE! U tome je kvaka. |
08.08.2007., srijeda
Osmi povjerenik, Renato Baretić
07.08.2007., utorak
Koncert
06.08.2007., ponedjeljak
Na zapadu ništa novo
|
..osim što mi se vratio šef sa poznatim šarmerskim osmjehom na licu. I kamenom na mjestu gdje mi ostali, obični, imamo srce. I dušom himere. Ali nisam niti ja od prekjučer. Nabacila sam još širi osmjeh. Još slađe riječi. Pružili smo si ruku, kao da se poštujemo. |
03.08.2007., petak
njegova loptica
02.08.2007., četvrtak
& update
|
Ništa. Bez neke posebne inspiracije. Jučer na aerodromu stiglo iz Indije. Pa im pjevalo. I donijeli im ruže. Ja bila. Bez ruže. Lijepo. Kad ti pjevaju kad dodješ iz Indije. Parkiranje : sat 15 kuna. Mi platili 30. Iz čega se dade zaključiti da smo još otišli na kavu. Update Jučer i prekjučer vraćali su se iz Indije oni koji su u Indiju išli. Meni je bila prijateljica u Indiji i jučer se je vratila. Pa sam kao dobar i vjeran drug otišla pred nju sa drugom prijateljicom. Budući da se vraćalo u velikom broju to ih je dočekivalo iz Sai Centra. Oni su imali ruže, a kad je izašao i jedan naš koji je tamo bio faca onda su mu pjevali pjesmu dobrodošlice. Svi sa ružama. Kasnije su stali u krug i pjevali svi skupa. Prekrasan osjećaj, iako stojiš sa strane i ne pripadaš. (kuda pripadam ja??? pitala sam se tako i bilo mi je žao da nisam dio kruga). Zatim, budući da je prijateljica bila prepuna dojmova, nismo mogli odmah kući nego smo još išli na kavu i čuli prvu bujicu impresija. Ukratko bi to bilo ovo :"Prekrasno se osjećam". Ondak smo uzeli njen kofer i išli doma. No, parkiranje je bilo 30 kuna a ja sam pripremila 15. Pa sam bila ljuta!!!! Eto. Ako treba daljnjih pojašnjenja tu sam. |
01.08.2007., srijeda
Pas
|
Sad bih voljela napisati kako me je moj mali pas ignorirao i slomio mi srce. Daklen, 2 i pol godine nas dvoje nije se odvajalo jedno od drugog. Što zbog objektivnih okolnosti (kud da idem kad nemam para?) a što zbog mog brižnog majčinskog instinkta (ne ostavljaj ga samog još je mali). Žensko sam što mogu. Najveća odvajanja bila su na 3-4 dana kada smo Muškarac i ja uspjeli zbrisati na neko kratko putovanje. I tako, nakon dvije i pol godine odlučim da je vrijeme da odem negdje bez njih dvojice, ionako mi ih je dosta gledat i tetošit svaki dan, odo ja sama da si dam malo mira i spokoja i mira u glavi i da pobjegnem od silnih napora tetošenja sad jednog sad drugog. Tko ne vjeruje, neka proba ne lažem ni jednu jedinu riječ. I tako, odradivši sve svoje zadaće i zadatke krenem mirno put mora, NAPOKON SAMA. Počnem disat. Počnem gledati PRED sebe umjesto POD sebe (tamo di je pas) . Počnem se smješkat. Počnem osjećat miris slobode. Počnem živjet. Počnem uživat u životu. Počnem tetošit samu sebe umjesto da tetošim i gladim njih. I uživam ja tako uživam. Zovem ih doma telefonom, ali tek toliko da ih malo čujem, niš mi ne fale. Javim se da vidim jesu li živi i zdravi i tu stanem. Ispijam kavice, kupam se, nanosim kreme na tijelo (davno zaboravljen luksuz), presvlačim se za večernji izlazak (isto davno zaboravljen luksuz), družim se, odlazim na večere, upoznajem ljude, kartam, djelujem na sebe i oko sebe, jednom riječju 14 dana jednostavno ŽIVIM! I ondak mi pred kraj mog godišnjeg Muškarac kaže da će oni doći po mene. On i moj pas. I sad...meni krene uzbuđenje, radost. Vidjet ću malog pasa. (Muškarac nek mi oprosti, ali on mi se ne veseli BAŠ svakoga dana kad dodjem doma. Pas da). Nnnnnda. I tako ja od uzbuđenja skoro propustim brod kojim dolaze. Trčim da stignem i gledam di je mala crna glavica. Mali pas iskoči, dođe do mene, veseli mi se po običaju i onda ŠOK! Ode za Muškarcem. Mene ne vidi, ne čuje. Stoji uz noge Muškarcu, ide za njim a mene kao da nema. Ja stojim, onako grlo mi suho, gutam, sve mi nešto krivo, sve imam onaj kiseli osmjeh na licu. U glavi maraton "nemoj se sad rasplakati, nemoj. Zrela si osoba, to je normalno. Nemoj pokazati da te to pogodilo. " I gutam i dalje. Cijeli cjelcati dan mali me pas ignorirao. Cijeli dan išao je za Muškarcem, gledao samo njega. Mene kao da nema. Ja ga zovnem on ni dabi. Ništa. Nema me. Meni srce u peti. I gutam..Ja k njemu on k Muškarcu. I tako to išlo. Ja s kiselim osmjehom na licu. Ona vrsta osmjeha :"smješkam se da se nebih rasplakala" Malo po malo, evo pasonja je opet došao k meni. U ponedjeljak je išao samnom na posao ("e više me ostavit nećeš da znaš") da provjeri da li je sad to to i da li ja ostajem ili odlazim opet. Sad kad se uvjerio da sam tu, opet je sve po starom. Ne moš vjerovati kako ti se mala zvijer uvuče pod kožu i kako ja , ona koja je do nedavno pričala "boooože što ti ljudi rade sa svojim ljubimcima" (sve se vraća, sve se plaća ), postajem plačljiva jer me moj mali pas kažnjava što sam ga ostavila. Ne moš vjerovat. |
Dobro jutro
|
Day ne zna stati i čitati između redova. Nego provocira: "Znači bila si kod nas i nisi se javila. Jel' to bilo zbog nirvana ljetnog paketa pa si se bojala da te Filipinka i ja ne izbacimo iz ravnoteže ili si misliš da je ljepota prelazna pa da ćemo se nas dvije pretvoriti u princeze. Nije mi jasno. Tražim objašnjenje." Lijepo sam napisala da je na moru bilo lijepo i dobro i da o tome neću pisat jer bi puno trajalo. Lijepo sam to napisala, jasno i glasno. I još sam našla priručnik te odmah promijenila temu da nebih o moru. Ali neeee. Day ne zna stat. Ona pita da zašto se nisam javila. Njoj i Filipinki. Jer sam bila tamo. Kod njih u njihovom gradu. A kako da se javim, molit ću lijepo kad mi ni broj ne dadoše. Eto, to su naše dalmatinke. "Kad dođeš obavezno se javi" kažu.  A onda na jutarnjoj kavici smijuckaju se i pričaju jedna drugoj "Rekla sam Levantici da se javi, ali /tu sad stanka jer grcaju od smijeha/ joj nisam dala ni broj ni adresu /opet stanka iz istog razloga kao i gore/. A i bolje tako, inače bi ju morale vodit na kavu i coca-colu koju smo joj obećale, a vidiš ova godina je jako teška, radim radim a ništa ne zaradim" (to Filipinka). Na što day (vrlo vjerojatno) odgovara "Ma ajd, mogle smo joj platit tu coca-colu da ne misli da smo neke škrtice. Ionako nije ostajala u Zadru nego je išla dalje, pa bi je se brzo riješile. I ostavile bismo dobar dojam." Budući da sam ja to sve znala, pametna kakva jesam odlučila sam da se neću javiti na broj koji nemam. Pa sam uredno odplatila gradu Zadru parkiranje od 6 kuna po satu. Puta 5 sati , čovječe i onda viču da nemaju.Obišla sam malo dućane, kupila si neke natikače i još jedne, popila kavu, a u 12 otišla na ručak. U 14 sati išao je brod i tako sam pozdravila Zadar. Naravno da sam u međuvremenu ostavila boravišnu taksu za pola dana. U turističkom uredu. Lijepo sam došla, rekla da sam tu par sati i da bih htjela platiti boravišnu taksu, jer sam čula da se u Zadru puno radi ali da se ne zaradi, pa neka onda platim da se sakupi za barem osnovno. Hranu. Ostalo će već nekako. A kad sam se vraćala, bilo je kasno. Bilo je 10 navečer. Kad Filipinka i Day spavaju snom pravednika ili broje novac koji je zarađen ali nikako neće biti dovoljan. Pa ih nisam htjela smetat i zvati na broj koji nemam. Nego sam se lijepo instalirala na rivi i čekala svoj prijevoz, koji je bio dosta daleko, budući da je jednoglasna odluka bila da smo Zadru dali dosta i da nam treba ostat novaca i za parkiranje u Zagrebu. Ta, ipak u Zagrebu živimo i ne možemo se sad ponašati kao pijani begovi te sav svoj novac ostavljati na moru, kad nam treba nešto i za ovdje. Inače Zadar me razočarao. Kad sam prije dolazila to je bio jedan od rijetkih gradova koji nije bio komercijaliziran. Ili sam ga ja tako vidjela? Koji mi je bio lijep. Topao. Drag. Od toga je ostalo : ništa. Sada galopom trči prema komercijalizaciji, misleći da je to nešto dobro. No, tko sam ja da sudim? Samo eto izražavam svoju prvu impresiju. Čim sam ušla u grad nešto me počelo smetat. Reklame, panoi to me počelo smetat. |