01.08.2007., srijeda
Pas
|
Sad bih voljela napisati kako me je moj mali pas ignorirao i slomio mi srce. Daklen, 2 i pol godine nas dvoje nije se odvajalo jedno od drugog. Što zbog objektivnih okolnosti (kud da idem kad nemam para?) a što zbog mog brižnog majčinskog instinkta (ne ostavljaj ga samog još je mali). Žensko sam što mogu. Najveća odvajanja bila su na 3-4 dana kada smo Muškarac i ja uspjeli zbrisati na neko kratko putovanje. I tako, nakon dvije i pol godine odlučim da je vrijeme da odem negdje bez njih dvojice, ionako mi ih je dosta gledat i tetošit svaki dan, odo ja sama da si dam malo mira i spokoja i mira u glavi i da pobjegnem od silnih napora tetošenja sad jednog sad drugog. Tko ne vjeruje, neka proba ne lažem ni jednu jedinu riječ. I tako, odradivši sve svoje zadaće i zadatke krenem mirno put mora, NAPOKON SAMA. Počnem disat. Počnem gledati PRED sebe umjesto POD sebe (tamo di je pas) . Počnem se smješkat. Počnem osjećat miris slobode. Počnem živjet. Počnem uživat u životu. Počnem tetošit samu sebe umjesto da tetošim i gladim njih. I uživam ja tako uživam. Zovem ih doma telefonom, ali tek toliko da ih malo čujem, niš mi ne fale. Javim se da vidim jesu li živi i zdravi i tu stanem. Ispijam kavice, kupam se, nanosim kreme na tijelo (davno zaboravljen luksuz), presvlačim se za večernji izlazak (isto davno zaboravljen luksuz), družim se, odlazim na večere, upoznajem ljude, kartam, djelujem na sebe i oko sebe, jednom riječju 14 dana jednostavno ŽIVIM! I ondak mi pred kraj mog godišnjeg Muškarac kaže da će oni doći po mene. On i moj pas. I sad...meni krene uzbuđenje, radost. Vidjet ću malog pasa. (Muškarac nek mi oprosti, ali on mi se ne veseli BAŠ svakoga dana kad dodjem doma. Pas da).  Nnnnnda. I tako ja od uzbuđenja skoro propustim brod kojim dolaze. Trčim da stignem i gledam di je mala crna glavica. Mali pas iskoči, dođe do mene, veseli mi se po običaju i onda ŠOK! Ode za Muškarcem. Mene ne vidi, ne čuje. Stoji uz noge Muškarcu, ide za njim a mene kao da nema. Ja stojim, onako grlo mi suho, gutam, sve mi nešto krivo, sve imam onaj kiseli osmjeh na licu. U glavi maraton "nemoj se sad rasplakati, nemoj. Zrela si osoba, to je normalno. Nemoj pokazati da te to pogodilo. " I gutam i dalje. Cijeli cjelcati dan mali me pas ignorirao. Cijeli dan išao je za Muškarcem, gledao samo njega. Mene kao da nema. Ja ga zovnem on ni dabi. Ništa. Nema me. Meni srce u peti. I gutam..Ja k njemu on k Muškarcu. I tako to išlo. Ja s kiselim osmjehom na licu. Ona vrsta osmjeha :"smješkam se da se nebih rasplakala" Malo po malo, evo pasonja je opet došao k meni. U ponedjeljak je išao samnom na posao ("e više me ostavit nećeš da znaš") da provjeri da li je sad to to i da li ja ostajem ili odlazim opet. Sad kad se uvjerio da sam tu, opet je sve po starom. Ne moš vjerovati kako ti se mala zvijer uvuče pod kožu i kako ja , ona koja je do nedavno pričala "boooože što ti ljudi rade sa svojim ljubimcima" (sve se vraća, sve se plaća ), postajem plačljiva jer me moj mali pas kažnjava što sam ga ostavila. Ne moš vjerovat. |