Sad, kad smo si opet dobri , vratilo se sve na staro.
Za mene to znači : bacaj lopticu dok ne poludiš.
ili
uči se strpljenju.
Za njega : vratila se , sad ju opet mogu maltretirat
sa lopticom.
U stvari i zbilji ja bih grizao prekrivač. Ali oni imaju oči i na leđima.
Pa ne smijem. Jer sam već pregrizao svu posteljinu i sad su ljuti.
Pa mi preostaje loptica. Koja nije tako fina kao posteljina.
Jednom sam bila vidjela auru dvoje ljudi. Ovo nema veze sa gornjim slikama, ovo ima veze sa
trenutačnom inspiracijom.
Sjedili su tako dosta mirno, ja sam isto sjedila mirno. Iza njih je bio bijeli zid. I odjednom sam "vidjela" kako jedan (to onaj što mi je bio simpatičan) ima zelenu boju oko glave.
Drugom je izašlo crno iz glave.
Mislim, nije to aura, to što sam vidjela, to je dio emotivnog trenutačnog stanja tih ljudi.
Bilo bi zgodno kad bi se aura drugih uvijek dala vidjeti. Ili bar ponekad.
Onda te nikad nitko ne bi mogao prevariti svojim osmjehom.
Jer bi ti znao što se iza toga krije.
1.8 nam je bila godišnjica. Već smo par godina skupa ali daleko
od onog :"nama je 50 godina braka".
Pa je Muškarac došao sa velikim buketom i malim paketićem.
I još mi je rekao "znaš, kad me trebaš uvijek sam tu".
Pa sam opet bila prisiljena nabaciti osmjeh broj 5:
"sad se samo nemoj rastuliti" .
(Mada muškarci obično obećavaju zvijezde i čitavu galaksiju
a nisu u stanju pošteno obrisati prašinu. Pa bi gornju rečenicu
trebalo uzeti sa dozom realizma. No, ovaj put mi paše da
zaboravim realizam i pravim se da vjerujem.....)
U zadnje vrijeme nešto jako često nabacujem osmjeh broj 5
I tako ide život. Red dobrog. Red manje dobrog - onog koji te uči poniznosti.
|