16.08.2007., četvrtak
|
Nemam volje ni za gunđanje. Temperatura me ubija. Samo spavam. Kad ne spavam onda sam zlovoljna. Ništa mi neide. Čega god se primim to ne dovršim. Silim sebe da se nasmiješim, ali osmjeh izgleda dosta zastrašujuće. Više je kao režanje. U glavi mi zbrka. U kući kaos. U autu nema benzina. Ja se vozim dok ide a kad stane onda će stat. Auto mislim. Ja ću dalje pješice. I samo neka mi netko nešto kaže. Čekam. Čekam da se netko nešto usudi reć. Tada ću sav taj otrov i zlovolju sasipati toj osobi pred noge, pa neka se ona nosi s time. Kao da je meni lako.  Em mi nizak tlak. Em ga ne mogu dići ni sa sto kava. Em me svi tu ganjaju da im nešto napravim. Em sama sebe ganjam. Em imam grižnju savjesti što sam takva. Em sam takva što imam grižnju savjesti. Em ništa u kući ne mogu pronać. Em ako i pronađem to što tražim onda to nije to, jer sam ja mislila da je to nešto drugo. Em me ne puste na jezero sa pesom. Em mi doma vruće, vani vruće. Em mi šef uzme daljinski za klimu i ode. Daljinski ostavi u svojoj sobi. Ne vrati. Zaključa sobu. Pa se ja kuham. Em mi aplikacija pokazuje read-only. Em me traže da im posudim novac. Kojeg nemam. Em mi nedaju parkirat tam di sam do sad parkirala. Em kad trebam dić 50 kuna bankomat neda nego 200. Em.. Zato čekam. Naletit će već netko. Reći će nešto ili će me ružno pogledati. Žao mi je te osobe već unaprijed, ali morat ću ju žrtvovat za više ciljeve. Borba je to za opstanak. Oko za oko, zub za zub. Nema mjesta za sentimentalnosti. Ili osoba ili ja. |