Eto da mi se nebi pričalo da ništa ne radim.
Ovu crvenu vunenu sam jučer obukla kad sam išla šetat psa, a vani je bilo odvratno hladno.Bezobrazno hladno. Hladno kao da je zima. Hladno kao na sjevernom polu. Hladno kao da dolazi ledeno doba.Hladno tako da sam cvokotala zubima.
Što znači da sam ju i testirala i da sam zadovoljna toplinom koju nudi.
Ovo gore bit će šal, a ako ostane vune napravit ću i kapicu. Jednoga dana kad uspijem dovršiti jer su igle tanke, vuna tanka a i moji živci su sve tanji kako se jesen približava.
Slike su loše jer u našem malom kućanstvu još nemamo digitalni fotić.
Što baš i nije normalna situacija ,jer u kući imamo SVE aparate koji na tržištu postoje. SVE!! Samo reci, nema da mi toga nemamo.  Zato me zaista čudi da nismo uspjeli nabaviti i digitalni fotić.
Pa sam prisiljena slikati mobitelom.
(o.a. da je po meni u kući nebismo imali NITI JEDAN aparat. Ni TV ne bismo imali. Ništa. Nula. Samo cvijeće i krevet da se spava, ormar da se stave stvari . To bi imali da mene netko pita.. . Budući da me nitko ništa ne pita... ...)
Situacija je inače više nego ozbiljna. Naime danas je petak i ja moram na kućicu farbat. A vidi vrijeme. Bi kiša, nebi kiša. I kupila sam nove kvake za vrata i njih moram postavit. A kako da to napravim ako mi pada kiša?
I gips sam nabavila za učvrstit neke dijelove. A kako da sve to obavim ako mi pada kiša? Kako?
Zatim moram brat šipak, a i to neću moći ako će mi padati kiša.
Ne znam, ne znam..
|