|
Izašla je iz centra sa po jednom vrećicom u svakoj ruci. Kiša. "Super" pomisli "super. Kiša" Krene. Ostali su stajali na vratima čekajuć da kiša stane. Voli ljetne kiše. Hoda. Polako. Uživa. Osjeća kapi na sebi. Ima dojam da ju kapi ispiru, čiste, pročišćavaju. Oduvijek je to voljela. Nakon sto metara vidi njega. Trči prema njoj s kišobranom. "Lijepo od njega" pomisli. I zahvali mu se. Stane pod kišobran. Hodaju. Njoj nešto nedostaje. Zaštićena je od nečega od čega ju ne treba štiti. Nečega što voli. Pa izlazi pod kišu. Misli "bilo bi lijepo da se primimo za ruke i hodamo po kiši.Ionako smo za 5 minuta doma, ništa nam neće biti ako budemo malo mokri" Kaže mu: "zatvori kišobran i hodaj samnom malo po kiši" On se odmakne. Ne zatvara kišobran. Napravi kameno lice. Ona misli "zašto se sad ljuti? Volim hodati po kiši, nisam ga željela povrijediti. " i još misli "kako je to tužno da me ne poznaje. Da ne zna da to volim. " Ne zna što on misli. Već dugo nezna. Svako nastavlja sam u šutnji. Ona na kiši. On pod kišobranom. Dva svijeta. Dva pravca. Mogli su se tu i rastati. Svako otići svojim putem. On svojim sigurnim i zaštićenim, ona svojim spontanijim i mokrijim. Inercijom su ipak nastavili prema zajedničkom domu. Dva stranca. "Jesmo li platili režije?" "Hoćeš li odnijeti smeće?" |