|
Nema više koncentracije. Što je bilo bilo je. Bilo je lijepo dok je trajalo. Dok su likovi bili na godišnjem a ja bila sama u sobi bio je raj na zemlji. Ni tada nisam pisala ništa pametnoga, ali sam bar imala taj luksuz da sam mogla shvatiti,uočiti, registrirati da ne pišem ništa pametno. Tog luksuza više nema. Naime, od jutra se tu dere i viče. "Mir vam svoj ostavljam, mir vam svoj dajem" rekao je Isus i vrlo je dobro znao što govori. No, moji kolege još nisu stigli do Novog Zavjeta, oni su još na nivou Starog. Oko za oko zub za zub. Buka za tišinu. Nametljivost za nenametljivost. Tko tebe kamenom ti njega zubima. Ako ti se netko nasmiješi ti po njemu udari vikom. Ako je netko tih i radi, nedaj mu da radi to nije dobro. Ako vidiš da netko sjedi i šuti i radi, to odmah iskorijeni. Morati ću poduzeti neke korake. Za Božić ću im kupit Novi Zavjet. Možda uspije. Ili da si na čelo napišem "Molim mir, trudim se koncentrirati se"? Živim u buci. Deranju. Vikanju. Ne čujem ni vlastite misli a kamoli nekoga tko me zove na telefon. Pa sam prisiljena reći "nazvat ću te kasnije, sad te ne čujem". Ide život. S bukom bez buke. Ide život. Moji bubnjići trpe, moja senzibilna duša trpi, moja koncentracija trpi. Al koga briga. Derimo se i vičimo svi! Neka nas se čuje. Kad nas već doma ne slušaju, kad nas nigdje ne slušaju, ajde da se deremo na poslu, pa ćemo na taj način liječiti svoje frustracije. Tu ćemo biti gazde, tu ćemo mi svijetu pokazati tko smo mi! Jer to nije ništa drugo nego liječenje vlastitih frustracija. Jeftina psihologija ali to je to. Doma smo tihi jer doma ima većih bogova od nas. (muž, sin, mama). Ali na poslu zato, e tu smo mi gazde. Pa neka svijet vidi da mi nismo bilo tko. Za Levanticu, koga briga! nek si stavi vatu u uši. |