28.09.2007., petak

kad si prisiljen

Evo ovako je to bilo.
Sjedila sam i mirno radila svoj posao. Nikog nisam dirala a nitko nije dirao ni mene.
KUC-kuc na vrata.
Vrata se otvore proviri glava i kaže :"ja sam u sobi 48".
OK, rečem ja.
"Doći ću".
Mislim, ak te neko pozove ideš? Zar ne? eek

Mislim , pa to je osnova pristojnosti.
I tako, kad sam već obećala da ću doć došla sam.
Mislim, pristojna sam.
I tako, u sobi 48 po stolicama i stolovima lijepo poredane : suknje, hlače, majce, đemperi...
Mislim, gola sam i bosa. To se zna.
I kad sam eto već došla, bilo bi jako neukusno i nekulturno s moje strane da se okrenem i odem.
Mislim, pristojno je da pogledaš što ti se nudi kad si već tamo.
Pa sam i pogledala. Mislim to je stvarno pristojno.

Onda sam si pomislila "bože, bože. Ispast ću jako neotesana ako nešto ne probam". Mislim stvarno bi bio odraz totalne nekulture da sam došla , vidjela i neprobala. Smatram da bi se svatko složio s ovom konstatacijom.

Sad kad probaš, zmazao si robu ne moš ju vratit tak prljavu ženi.
Ja bih se osjećala grozno da sam probala i onda vratila. Zaprljano. nono

PA SAM ETO BILA PRISILJENA KUPIT :
1. vesticu sivu
2. sako smeđi
3. hlače smeđe.

I ondak sam nazvala financijera, onog što mi daje đeparac pa sam mu pokušala ispričat sve ovo gore.
No nije me slušao .Prvo je pitao "što?" a zatim je pitao "koliko?".

E sad. Ja sam mu pokušala objasnit da ja štedim. Mislim ako si gol i bos prehladit ćeš se. Ako se prehladiš ići ćeš doktoru i samo ćeš plaćat ljekove i uputnice i recepte i bolnice. Mislim logično. A ovako...ja sam napravila preventivu. Protiv bolesti. Ujedno i protiv troškova koje ona izaziva. Bolest mislim.
Mislim meni to logično.

I tako.

- 12:59 - Komentari (13) - Isprintaj - #

neće mene nitko j....

Ne znam kako itko može ostat normalan nakon što se neko vrijeme vozi na posao autom.

Stvarno ne znam.

Još nisam stigla do faze da pokazujem prst, i da psujem naglas (naglasak je na : naglas) ali predmnijevam da sam vrlo blizu puknuću. Totalnom slomu.
Bit će to pad sistema, a onda "vozači" čuvajte me se, jer još vas trpim no ne mogu više!

Na raskršču stojiš jedno 20 minuta. Semafor se pali gasi. Crveno, žuto , zeleno. Prolaze minute, prolaze sati, prolaze godine ti još uvijek stojiš na istom mjestu. Prošao ti život a ti stojiš na istom mjestu. Zašto?

Zato jer na cesti u ovom našem vrlom gradu voze svi vrlo pametni vozači.
Pametni kažem u muškom rodu, jer svi su oni vozači na kvadrat. namcor

Ili barem oni tako o sebi misle.

Mi žene smo glupe kokoši koje voze oprezno. Mi glupe kokoši stajemo kad je crveno. Mi glupe kokoši ne vozimo 200 po naseljenom mjestu. Mi glupe kokoši puštamo druge vozače da dođu ispred nas. Mi glupe kokoši, zamisli molim te puštamo i pješake na zebri. I zamisli još mi glupe kokoši dajemo žmigavac kad skrećemo.
Mi glupe kokoši imamo misaoni proces koji je posve deplasiran. A zvuči nekako ovako : "ne želim nikoga pogaziti. Ne želim se s nikim sudariti. Ne želim si uništiti auto. Ne želim ubiti sebe. Ne želim ubit nikog". Iz tog posve glupog misaonog procesa proističe gore opisan način vožnje.

Misaoni proces muškarca-supermena-vozača a to je svaki, iznimke nema, svodi se na uvijek isto :"NEBU MENE NIKO JEBAL".

E sad. Kad se sretnu žena kokoš i muškarac -nebumenenitkojebal na cesti onda žena kokoš stoji na istom mjestu jer joj druge nema.Naprijed ne može, natrag ne može, dakle upali radio i pokušava se smirit.
(što ovoj ženi kokoši već jako teško pada. došla je do faze da bi mogla izać van iz auta i mrtvo hladna ubit vozača supermena koji joj je zakrčio put. Noktom. Noktom bi ga mogla ubit. Zatim prezirno frknut, vratit se u svoj auto, upalit ga, stavit u prvu, pa u drugu i priječ kotačima preko istog ,pa onda rikverc- tek toliko da bude sigurna da je ovaj definitivno mrtav a i radi toga da izbaci nagomilani bijes.)

Dakle ako žena kokoš, za koju znamo da nema ništa u glavi VIDI da ako krene iako joj je zeleno, ZAŠTOPAT ĆE PROMET, NAPRAVIT ĆE GUŽVU, te oni koji idu iz suprotnog smjera neće MOĆI PROČI KROZ RASKRŠĆE, tada žena kokoš neće krenut!

Muškarac-supermen-ja najveći-ja najbolji- mene nebu niko jebal-batman to ne vidi. Jer je slijep. Te stoga kreće u raskršće i posve ga zaštopa. Raskršća u stvari više nema. Ima samo jedna kolona i to je naravno ona kolona u kojoj je on.

Tad se otvara zeleno na semaforu onih drugih. Onih koji u raskršće ulaze iz drugog smjera. (U toj je koloni žena kokoš). Koji bi krenuli. Al ne mogu jer nemaju kuda. jer je batman s kombijem zatvorio prolaz i tamo stoji.
Pa sada stoje u stvari svi. Svi auti stoje zahvaljujuć batmenu iz kombija.
Pa svi sretni i zadovoljni pjevaju pjesmicu :"hvala ti bože na darovima koje si nam dao. Posebno ti hvala na batmanima".
Pjesma više djeluje kao gunđanje čitavog raskršča i svih vozača zaustavljenih u vremenu i prostoru, no to je samo krivi dojam.

Svi smo mi u stvari dobre volje, jer ne moramo na vrijeme stić na posao, to nikako, a kombi-batmen nam je svima pružio neizmjerno zadovoljstvo i sreću pokazavši nam da dva i dva nisu četiri. I zaglavivši nas 15-ak minuta u zrakopraznom prostoru.

I tako to ide svakoga dana. Tip se vozila mijenja ali ne i tip vozača.
Ups, krivi navod. Postoji jedan jedini tip vozača a to je : "ja u raskršće krećem mada vidim da ga neću stić proć i da ću promet zaštopat. al ko ga jebe nebu mene niko jebal".

I to ja svaki dan doživljavam. I razmišljam : da li ti kretenčino ne vidiš da ne možeš proć???? Da kolona stoji i da ne stigneš proći raskršće?

O daaaaaaaa. Vidi on vidi. Al ne mari.

Stoga, ako u novinama pročitate da je jedna histerična , sitna štiglica ubila trojicu muškaraca golim rukama te joj još uvijek ide pjena na usta , nemojte komentirat. Nemojte se čudit. To ću biti ja.

I neću marit. Majke mi neću marit. Jer mi je već odavno svejedno.
Jer je i moj mali pas pametniji od vozača u ovom našem gradu. Puno pametniji!

Image Hosted by ImageShack.us

A kad sam stvarno onako zlobno,opako raspoložena onda si pomislim :"daj se pogledaj u ogledalo majmune. Pa se zapitaj :A TKO BI TEBE UOPĆE HTIO JEBAT? KOME SE TI TO PRIJETIŠ KAD PRIJETNJE ZA TEBE UOPĆE NEMA. TKO BI TE UOPĆE HTIO DOTAKNUT? DI SI ZABOGA POKUPIO TU IDEJU DA SE NETKO OBAZIRE NA TEBE???".

A ovaj post možda ne bih ni pustila, gunđav je, da jutros osim kombi-batmena nisam ispred sebe imala još jednog batmena. Bicikl-batmen. Jer oni mutiraju zubo

.Batmani mislim. Usavršavaju se i prilagođavaju.
Pa vozio direkt ispred mene. Ne moš zaobić, ne moš ništa, nego lijepo u prvu i vozi iza njega. On mrtvo hladan. Pa smo se tako vozili oko 10 kilometara na sat sve dok nije odlučio skrenut. Lijevo. Pa mi dopustio da po CESTI ZA AUTOMOBILE vozim BRZINOM ZA AUTOMOBILE.
Jer za ovog batmena traka za bicikle ne važi.
Nebu njega niko jebal da se on vozi po biciklističkoj stazi. Ak se hoće vozit po cesti on će se vozit po cesti. I kraj diskusije molim.

Danas zeleno - Venera.

- 07:42 - Komentari (19) - Isprintaj - #

27.09.2007., četvrtak

moje igračke

Mene boje fasciniraju.
Nekad sam voljela samo bijelu , sad ih volim sve.

I fascinira me patchwork. Onaj pravi.

Image Hosted by ImageShack.us

(ovu sliku sam skinula s interneta, nema veze samnom). Tek toliko da uljepšam post.

Fascinira me izrada istog.
Više žena se sastane, druži se , priča i svaka radi na jednom djelu zajedničkog prekrivača. Onda se to spoji i nastane djelo.
Tako ja vidim i život. Nisam individualac i teško mi je biti sama.
Zato mi lijepo kad se družim. A najljepše kad iz druženja nastane nešto veće nego je samo druženje.
Volim razmjenu. Fascinira me naturalna razmjena tipa ja tebi što imam i što mogu, ti meni što imaš i što možeš. A najljepše od svega je : sakupimo se i svatko da svoj dio i tada napravimo neko lijepo djelo. U sadašnjoj civilizaciji to se zove timski rad, samo što prema mojim iskustvima ispada da u današnjem vidu timskog rada jedan radi ostali pametuju.
Ova filozofija gore zato što sam cijeli život bila prokleto sama.

Nnndaa..
kako ipak do patcworka ne mogu doći osim da ga kupim, odlučila sam sama napraviti svoj. Jednom. Imam vremena nikud mi se ne žuri. Za početak sam si dala u zadatak : kad kupiš vunu napravit ćeš od te vune jedan ili dva mala kvadrata.

Pa tako to i radim. Uzmem nit vune, nit špage, spojim ih i napravim svoj kvadratić. To je gotovo za 20-ak minuta. I spremim. I tako to radim već mjesecima. Neki dan sam izvadila svoje igračkice da izbrojim koliko ih imam. I pokušala spojiti. Rezultat je ovo :

Image Hosted by ImageShack.us

Nisam još zadovoljna. Treba još boja i treba se još igrati.
No veselim se rezultatu. Mislim da će to biti neki tepihić , budući da je i špaga upletena pa će uradak biti grub. Poslije ću isplest neki okvir okolo , jedino moram smisliti kako da ih međusobno povežem.

A kad taj bude gotov smislila sam kako će drugi izgledati. Idući će biti šareniji jer ću raditi pola pola. Kvadratić ali dvije boje u njemu.

Ovo je šal za pobjednicu. Tek je pola napravljeno, ali izgleda već dobro. Stavila sam si ga oko vrata da vidim kako izgleda i fini je topli, nježan , ne grebe. Pobjednica će dobit i takvu kapicu. Slika ovdje ne govori više od tisuću riječi. Slika je loša, u prirodi je puno bolje. No to ti je zato što u našem malom domaćinstvu moram slikat mobitelom. :

Image Hosted by ImageShack.us

BTW. Danas nisam dobila đeparac. Jučer sam tražila povišicu i jutros sam ostala bez ičega. Poslalo me u cjelodnevni boravak praznog novčanika. Što će mi ostala djeca reć? cry

Ona koja dobiju đeparac.

Kasnije me nazvalo i reklo neka dignem sa računa.

&Update
stalno radnim neke apdejtove. sve zbog nekih komentara.. zujo

ne znam kako se zove ako su dijelovi od vune. Meni se čini da je pačvork ideja. Da ta riječ ima šire značenje nego samo "komadi tkanine kasnije spojeni". Ako netko zna kako se zove ovo što ja radim sa vunom neka se izjasni....

Danas svjetlo plavo. Imam rep i svjetloplavu traku za kosu. sretan

- 08:09 - Komentari (25) - Isprintaj - #

25.09.2007., utorak

Boje i planete

Dedicated to day

To sa bojama i planetama može se činit glupo. Kako kome.

Ali može bit i zabavno.
Naime, to sam čula na Ižu od Hosea. Koji nosi svaki dan majcu u boji planete, a žena mu (pametna naravo, žena ko žena) veže kosu trakom u boji planete koja toga dana vlada.

I sad..
čovjek je pričao ovako :
"ja to isto nisam vjerovao. Znao sam za to ali sam odmahnuo rukom. I onda sam par tjedana imao lude dane. Sve mi je išlo nakrivo. Pa sam, tek tako , da probam jednog dana obukao majcu boje planete. I sve je štimalo. Ja vam ništa ne namećem. Probajte sami pa vidite."

BTW. On je zaista zanimljiva osoba. Sjedili smo tako navečer na kavi. On , njegova supruga, moja cimerica i ja. Imala sam sreće s tom cimericom jer zna talijanski. Hose priča talijanski. Nije talijan. Rođen je u Boliviji. Pa je ona prevodila. Mislim, pričali smo mi i engleski ali kombinacija njegovog i našeg engleskog pokazala se totalnim fjaskom.
I tako nam je pričao kako je 5 godina živio u Amazoni sa nekim plemenom. Tu je i pokupio "znanje" o životu u onom obliku koji je nama stran.
Na žalost.
Kako oni žive do cca 35-e godine.Ta plemena mislim. Onda umiru.
Kako su odlučili da više ne žele živjeti na ovoj zemlji. Pa se više ne razmnožavaju. Odlučili su sami sebe istrijebit. Kako kad im je rekao da ljudi žive i do 90-te su mu se smijali i pitali da što će im to?
Kako imaju sva "znanja" o anatomiji. Kako imaju sva znanja o prirodi.
I sva "znanja" o životu u svoj svojoj punini.
Kako su pred 30 godina točno znali što će se dogoditi sa Zemljom.
Kako su ga dočekali toplo i prijateljski. Nisu mu davali odmah sve jesti jer se morao privikavati na njihov način života.....

Pričao je i pričao, mi dvije smo slušale otvorenih usta. Palčica (tako smo mu zvali suprugu jer je mala ko palčica i izgleda ko ista) je zijevala, sigurno je to čula već 12 tisuća puta a i lica dviju idiotkinja koje otvorenih usta slušaju bajke vjerojatno je već tokom života dosta puta vidjela...

Meni je to zvučalo zabavno. Ovo sa bojama. A i nekako sam mu vjerovala. Ima uvjerljivosti u svemu što govori. Kad ga vidiš nasmijanog, vedrog, smirenog, kako se drži za ruku sa Palčicom.....

Pa sam probala. Rekla sam sebi ajde idem probati.

Osim toga, ne moram svako jutro razmišljati što ću obuć.

Osim toga bolje mi se bavit time, nego gledat kako je koji političar isfrustrirao kojeg drugog političara i sve te trla baba lan političke igre i igrice u kojima nađeš nakon nekog vremena da si posatao tup,tup,tup.
Jer živiš u okruženju egomanijaka.

Mislim, bolje glavu punit glupostima koje te zabavljaju (boje -planete) nego glupostima koje te ne zabavljaju (politika hrvatske scene).

Mislim, planete su bar stalne. Bile su tu prije mene, a bit će tu i poslije mene. Političari su prolazni. Ko listovi na drvetu. Plešu jedno ljeto, a onda odu u zastaru. Pa dođe isti egomanijak, samo drugačijeg izgleda pa se priča ponavlja.
Pa ako treba birat da li da vjerujem planetama ili egomanijacima -.
biram planete! Sa njima bar znam na čemu sam.
A i ne moram im punit kasu.
A i pružaju mi energiju a ne isisavaju moju.

Eto.
Ponedjeljak - mjesec - bijelo ili srebro
Utorak - mars - crveno
Srijeda - merkur - žuto
Četvrtak - jupiter - svjetlo plavo
Petak - venera - zeleno
Subota - saturn - ljubičasto
Nedjelja - sunce - narančasto ili zlato

Time podržavaš energiju planete toga dana.

Sa žutom još kuburim. Nemam ništa žuto, a nemam ništa ni narančasto za nedjelju.

Život nije lak namcor

.
Naiđeš na novu teoriju pa ajde po dučanima traži boje. Pa to skombiniraj. Al neka. Ako su planete zadovoljne..

- 08:26 - Komentari (42) - Isprintaj - #

"ti si meni spremala ladice"

Neki dan sam pukim slučajem otkrila mušku prevaru stoljeća!

Image Hosted by ImageShack.us

I ostala šokirana nad svojom naivnošću.
Dugo sam živjela sama, pa sam sad ko amater-početnik.
Diletant. Naivac.
Naivac na kvadrat. Naivac na kub.
Diletant-amater prvog stupnja. Amater naivčina.
Sve vjerujem! Ko tek rođena beba. lud

Mislim, kad živiš sam živiš sam. Oslonjen si na sebe i to je to. Ima dobrih i loših strana taj život, ali bar te nitko ne tupi u glavu a da ti to još sve progutaš ko jednogodišnje dijete. lud

No dakle, krenem tražit selotejp. Muškarac ima svoje ladice, ja imam svoje. Budući da selotejpa u mojima nije bilo logičan je zaključak da će bit u njegovim. Selotejp mi očajnički trebao.
Pa krenem u pohode.
Prva ladica - ništa, druga ladica - ništa, treća - ništa, četvrta - ništa.
Od selotejpa ni s.
No kako su te ladice u nekakvom kreativnom neredu, mislim ono nabacano sve jedno na drugo, u drugom krugu traženja krenem micat stvari jer moguće selotejp je negdje ispod.

Ispod čega??
Čavala, žica, fascikala, torbica za ovo i ono da ne nabrajam jer ću se pogubit kako sam se i tada pogubila.
Znam da selotejpa imamo, ja kupila, mora bit tu negdje.
I tako ja sve ispretražim 2 puta ali od selotejpa niš.
Odustanem.

Dođe Muškarac doma. Ide u svoju ladicu nešto tražit il nešto stavit, ne znam ne gledam. Kadli čujem:
"Ti si meni spremala ladice?"
(Jesam šipak spremala mislim se ja, teško mi je i svoje pospremit kud bi još i tvoje spremala?)
"Nisam spremala nego sam tražila selotejp. Koji usput rečeno, nisam našla, što mi nemamo selotejpa?"
"Ti si meni spremala ladice" nastavlja ovaj, tonom uvrijeđene veličine.
"Nisam ti spremala ladice ludo, tražila sam selotejp"
"Zašto onda nije sve na svom mjestu?"
"Kojem mjestu, ludo, pa ti nemaš mjesta ionak ti je sve nabacano"
"Ti si meni spremala ladice" nastavlja gramofonska ploča sve u istom tonu.
"Nisam spremala" - moj ton je sad malo povišeniji
"Di nam je selotejp?"
"Nema selotejpa. Ti si meni spremala ladice" nastavlja se ptičji pjev.
E onda sam pukla.
"Ti si meni..." ostatak nisam čula jer sam otišla van dok se gramofon ne popravi.

Zemljo otvori se. Zar mi je to trebalo? eek

Zar nisam i dalje mogla živjet sama?
Bar bi selotejp imala.

Zaista nisam spremala. Pomaknula sam torbicu i stavila neku antenu u njegovu ladicu. Antena je zabunom bila u mojoj ladici.

I sad ti reci. Naime, ja sam prije dok sam bila živjela sama slušala priče parova. I vjerovala kad bi čovjek rekao ono : žena mi je spremala ladicu a ja volim da to bude u neredu i bla...bla...mislim štosevi al dobro...ja sam stvarno bila vjerovala da je ta ista bila spremala ladicu.

Eto, moram stić do ovih staračkih godina i do ovakvog iskustva da bih vidjela da je sve to jedna velika laž!!!! I da sam tada razmišljala vjerojatno bih se pitala : što bi ona spremala ladice? Pa nije valjda luda?
Međutim nisam razmišljala. Uzimala sam zdravo za gotovo to što mi se kaže.
I eto mi sad. Ladicu nisam spremala. Baš me briga što je u njoj sve dok se to ne vidi i dok se ne povlači okolo po stanu. Ima čovjek pravo na svoj nered ako je na njegovom terenu. I baš da bi išla spremat moralo bi mi bit jako jako dosadno, morala bi bit malo lupita u glavu.
Što jesam, al ne dovoljno da bi išla spremat nespremljivo.

Vratila sam se nazad, ploča je još uvijek svirala
"Ti si meni spremala ladice".
"NISAM TI SPREMALA LADICE, NE SPREMAJU MI SE NI MOJE A KAMO LI BI SPREMALA TVOJE!".

I sad ti uvjeri osobu A da mu nisi spremao ladice. Mislim da još uvijek stoji u šoku negdje kraj otvorenog ormara i ponavlja :
"Ti si meni...."

U čemu je prevara? U tome da oni u svem tom neredu ne znaju ni sami di im je šta. Ali to neće priznat. Previše su komotni, da ne kažem lijeni da to pospreme. I kad nešto ne mogu nać, onda se okome na naivčine pa njih krive da su im spremali. Tako sa sebe skidaju odgovornost što između čavala, žica, torbica, cd-ova, papira, fascikala ne mogu pronač baš onaj papir koji im je neophodno potreban.
A naivaca se uvijek nađe. Jedan od njih piše i ovaj post. sretan

Danas crveno.Planeta Mars.
Sutra žuto.Planeta Merkur .

&UPDATE
Moram postavit pitanje.
Što ako su oni crvi izlazili iz TIH ladica?? zubo

Da li je tada dozvoljeno išta reć??????

Draga Marta
Iz ladica Muškarca s kojim živim izlaze crvi. Molim Vas da me uputite da li je dozvoljeno otvoriti ladicu i eliminirati iste?

- 08:09 - Komentari (26) - Isprintaj - #

24.09.2007., ponedjeljak

jutro

Ovo mu dođe šal. To je slika od petka. U međuvremenu šal je gotov i kapica je gotova i sve to ide za Vrpovlje, ako malena hoće, uz banderu za Fizikalca.

A ovo je razlog zbog čega se u našoj maloj zajednici vuna kupuje u velikim količinama. Neinformirani bi rekli - pa zato što puno štrikaš.
Da. Naravno, zato što štrikam je jedan razlog.
Drugi je ovaj:

Image Hosted by ImageShack.us

pa ti to razmrsi... zubo

(o.a. molim da se primijeti stav. Mali pas je savršeno svjestan da ga se slika i postavlja se da ispadne što bolje. Sav se ukoči i čeka.. zubo

)

Eto.
Inače ja sam još uvijek na đeparcu. Ono što dobijem, što mi Muškarac udijeli na tome živim. Osjećam se kao u osnovnoj školi. Dobijem za gablec, cigarete i ima da budem sretna i zadovoljna! zubo

U stvari mu i ne smijem reći koliki mi je minus na računu, jer će mi ukinuti i tu apanažu i di sam onda??!
I tako jutros pita me : imaš li novaca.
(Mislim, pitat ženu jel ima novaca?? lud

Isto kao da ju pitaš koliko ima godina. Uvrede, same uvrede nono

)
Nemam - vičem.

Pa sam dobila. zubo

Eto na što spadneš u poznim godinama svog života. Da ti se udjeljuje đeparac.
Poslije će mi država davat. Isto neki sitni đeparac.
I di sam? Đak. cijeli život đak zubo

Danas je dan Mjeseca. Nosi se bijela boja.

I evo slika šipka. U međuvremenu je očišćen i samljeven i sad se suši. Stan nam je pun šipka. zubo

UPS. DANAS JE PRVI DAN JESENI!!!!
Svima čestitam prvi dan jeseni! Mislim, nitko nije zaslužan za to što je prvi dan stigao, jer da je po nama ljudima i da se dogovaramo kad će jesen- jesen nikad nebi stigla.
Svejedno, sretan prvi dan jeseni!!!

- 07:59 - Komentari (22) - Isprintaj - #

21.09.2007., petak

pot pouri

Kora limuna
U mojoj firmi je organizacija hijerarhijski strukturirana. Kad bi bila hijerarhijska po znanju, nikom niš. Iznad mene onaj koji više zna. Pa ja učim od njega.

No ovdje je hijerarhijska po zaslugama.
Na terenu.
Ideš na teren i lobiraš za sebe .
Ondak oni drugi koje si uvjerio (obećanjem, uvjerljivošću, nisu sredstva bitna, cilj je bitan) kažu : super si ti, evo ti mjesto direktora, savjetnika, rukovoditelja...
Pa isti onda savjetuju. Nas ostale. Koji radimo.
A u stvari niš neznamo. Bez njih.
Pa nam govore osnove.
Koje su naučili od nas.

Pa mi je jučer moj šef otkrio da na listi ne može biti konstantni broj polja jer nikad ne znaš koliko će podataka bit.
Prije toga mi rekao da ima 3 minute vremena.
I di je tu problem? Zašto ja zbog toga gunđam??? Zašto me se vidi da po hodniku hodam kao zombi u nevjerici odmahujuć glavom?

Zato jer sam svom šefu tu istu rečenicu rekla prije tjedan dana.
Da lista ne može imati konstantni broj polja jer ne znaš koliko će podataka bit. To sam mu rekla misleći da on to zna, da to govorim osobi čije su osnove jednake mojima. Rekla sam to usput. Na njegov zahtjev da stavim ODREĐENI BROJ POLJA na listu ..točnije 5.
Zgodno ne?

Dođeš, vidiš, uzmeš znanje i onda ga prodaš pod svoje. Za tjedan dana. Istoj osobi od koje si ga uzeo.(tu se malo zeznuo mislim, jer mu to bio kiks).

No to je samo moja ljubomora.Svjesna sam ja toga. Ja sam duboko ljubomorna na mog šefa.Jer.. Bog mu je dao toliko talenata, a meni niš.

On ZNA. On sve zna. On je u stvari pravi hrvatski predstavnik. Što god neznaš pitaj njega. Sve će ti reć.
I dizajn zna. Tu je stručnjak. I izgled liste zna . E tu mu nema premca. Stručnjak nad stručnjacima. Stručnjak na kvadrat.

A kako stručnjaci jesu malo dekoncentrirani to istu listu radim po 32.-i puta. Jer crta ne valja. U 15.-oj verziji crta je valjala. Bila je dobra. Ali šef-sve znam-sad sam i dizajner je u idućoj verziji promijenio font pa ta crta koja je u 15.-oj verziji valjala sada ne izgleda dobro s obzirom na font iz 18-e verzije.

A sve to radi u multitaskingu. Jer mora na sastanke, mora bit prisutan u događanjima, mora i drugo radit, mora sudjelovat i u uređivanju privrede ove zemlje. Bez njega propalo bi sve.

Ovako nam zemlja u dugovima, čitam najvećim dosad, no bez njega bila bi u još većim. Jer na primjer, on štedi .Svaka nova vezija traži listanje. E sad bi neznalice rekle da on troši papir. Ne. Krivo!Na dugi rok on štedi! Uštedio je, jer kad nakon jedno 12 godina dođemo do prave verzije liste i odluke da li će crte :
a) uopće biti
b) ako bude hoće li biti bold
c) ako ne bude di da onda ipak bude..,

one koja će zadovoljiti njegovo iskusno oko, prepametan um i dizajnersku perfekciju e onda ćemo sve napravljeno izlistati za čas i tako uštedjeti na toneru. Koji je skup.
Ha! Ne bi se to sjetili zar ne???

Samo, tuzan

njega nitko ne razumije. Mislim genijalce nikad nitko razumio nije- to je općepoznata istina. Osim mene. Koja sve to radim. S osmjehom i voljom. Te se već dva tjedna sastajemo po 3 minute da bi mi šef-genijalac-dizajner odredio koju vrstu crte da DANAS radim.
No ja sam duboko unutra svjesna da sam ja inferiorna. Da mi dragi Bog nije dao sve te talente koje je dao njemu. Darove Božje. Da je preraspodjela tada bila potpuno i definitivno nepoštena.
Njemu sve meni ništa.
Ni crtu neznam zdizajnirat. A vidi njega.. tuzan

Stoga moram šutjeti i učiti od boljega.
I biti sretna da mi posvećuje svu tu pažnju i vrijeme. Koje je mogao iskoristiti u bolje, plemenitije i pametnije svrhe. A ne da tu mora učit mene ignoranta. I davat mi plaću da bih dva tjedna uređivala jednu listu. namcor

I još se pitam a što da napišem u izvješću o radu

a) "nevažno
napravila aplikaciju za 3 dana.
(cca 25radnih sati, rad doma al koga briga)
b) važno
uređivala listu.
Na zahtjev mog šefa :
1.9.2007. stavila crtu bold.
2.9.2007. crte nema
3.9. crta bold ali na drugom mjestu
4.9 kućice izbačene
5.9 kućice vraćene crta bold
6.9 kućice ali crta nije bold
7.9. podigla sve za dva centimetra
8.9 vratila sve za centimetar i pol
9.9. promijenila font
10.9 vratila font
11.9. ipak definitivno promijenila font
12.9. dodala polje
13.9. dodala još jedno polje
14.9. dodala dvije nule u polje
15.9. izbrisala polje
16.9 crta bold za polje
17.9 uokvirila naslov
18.9 skidala okvir naslova
19.9 ipak uokvirila naslov"

Sve izliste a na njima njegove genijalne ideje čuvam. Kao relikviju.
Od 1.-32. verzije. Sve imam. U slučaju da me u ponedjeljak zatraži da sve vratim na verziju 12. Onda samo uzmem papir sa njegovim idejnim planom, potvrdim da li je to to i krenem u izradu verzije 33. Koja je u stvari verzija 12. Samo sa crtom bold.

Već se unaprijed veselim ponedjeljku!

Kora mandarine :
Idem u Firencu. 25.10. Naravno, srećom koja me prati sa uplaćenim putovanjima moglo bi se dogodit i da neidem. Bila sam uplatila Prag. Otkazano. Ovo ljeto sam išla uplatit Belgiju i Nizozemsku. Otkazano. Pa se sad dvoumim. Možda sam ja kriva? Kad uplatim oni otkažu. Pak je Muškarac išao uplatiti. Ako ne vide mene možda i krenemo.

Suhe šljive:
Vrlog sam šefa obrlatila za godišnji za put u Italiju. U trenutcima kad nije bio koncentriran na događanja oko sebe jer je duboko razmišljao da li da se crta povuče malo ulijevo ili ne te da li da se naslov povuče malo gore ali opet ne previše gore. Pa potpisao. Sad će me pitat : a ti ideš na godišnji? A tko ti ga je dao?

Kora lubenice:
Mali se pas više ne mazi kao prije. To mi baš dođe teško. Volim se igrat s njim, volim kad smo si dobri. Možda stari. tuzan

List jagode:
Danas je zeleni dan. Dan Venere. I nosi se zelena boja. Da se pojača utjecaj iste. Zato ja na sebi imam zelenu majcu.

Dijelovi češera:
Svijetu treba dobrih ljudi.
Rečenica koju sam pročitala davno.
Koju nisam shvaćala u svojoj punoj snazi. Sad shvaćam.
Pametnih previše.Oholih previše. Taštih previše.
Dobrih i jednostavnih premalo.
A sve što je potrebno jest biti dobar. Ostalo sve dolazi samo.

Šipak
Nagradna je igra bila po svim pravilima. Ne može mi netko sad tu doć i pričat da se pravila nisu poštivala. Di ste bili kad je trebalo guglati i tražiti? Di?
Edika je svoju nagradu pošteno zaslužila.
A DJ ju je zaslužio zato što je znao da govori nebulozu al nije odustao. To se Uredništvu svidjelo:).
DJ spremna sam dunje zamijenit za kapicu . Samo reci boju.

& UPDATE
day ne ruši mi autoritet! (he,he...ovu sam rečenicu naučila od svog šefa).
Edika je nagradu pošteno zaslužila!!!! I dobit će je. Jer si je jedina dala truda, a i rekla je ispravno!
di ste vi bili kad je trebalo učit? vi kojima je dalmatinska zagora nadohvat ruke? i di ste bili kad je trebalo zguglat taj pojam???????

- 08:25 - Komentari (22) - Isprintaj - #

20.09.2007., četvrtak

nagradna igra - dobitnik

Nemoš se ti oslonit ni na koga. Štovano si je čitateljstvo dalo truda vidim, štovano čitateljstvo ima maštu, ali od štovanog čitateljstva nikakve koristi u širenju znanja. Osim što sam se dobro nasmijala ništa novoga saznala nisam.
Što si ne napraviš sam... namcor

Evo što bi to moglo bit :
Šibenska toka ( botun , puce ) – ukrasni gumb XV st.

Znači neki ukrasni gumb.

Image Hosted by ImageShack.us

Ovaj naš ukrasni gumb je u obliku akupunkturnih igala, kako je DJ sugerirao, jer dobro se zna da su hrvati od stoljeća 7.-og upražnjavali akupunkturu. To im je bila najdraža aktivnost. Obožavali su akupunkturu. Bez nje nisu mogli disat, spavat, živjet.

Upražnjavali su je mačevima, mačetama, noževima, kamama i sličnim alatkama. Jer tada nisu znali za bolje. Nisu još poznavali kineze. Pa su napravili onako kako su jadni znali. No onda se netko dosjetio pa je napravio to na slici za istu svrhu, ali sada u manjim dimenzijama da ne bude nezgodno nosati sa sobom, a i da se zavara bolesnik.

To se zove "hrvatska akupunktura" ili ti "akupunktura na hrvatski način".
Zabodeš mač, mačetu , kamu (to u početku, prije nego se razvila proizvodnja "akupunkturnih toka") u akupunkturnu točku: srce, pluća, žila na vratu i ako osobu ne ozdraviš od prve onda će umrjet. A i bolje da umre jer je akupunkturna toka pokazala da akupunkturna točka nije otporna. A ako ti akupunkturna točka nije otporna onda ti je i bolje da ne živiš, jer će te ionako pokositi prva boleština koja naiđe. Dakle akupunkturna toka, kako nam to sugerira DJ je istovremeno bila i dijagnostička toka i toka za liječenje te smo time prevazišli kineze i kinesku medicinu. Što nam nikad nije priznato, pa još i danas Kinezi imaju primat. Naravno - neosnovano, neopravdano i nepravedno kako to uostalom i biva u ovom našem svijetu.

Eto. Nagradna bi mi igra sramotno propala, da se nije pojavila edika, koja je zaslužila
a) moju doživotnu zahvalnost
b) šal i kapicu u boji koju sama izabere
c) šipak u vrećici - sve ručni rad, dakle eko-proizvod moje kuhinje
d) orahe koje ću tek pobrat pa još uvijek ne mogu garantirat za njihovu kvalitetu

dj dobiva utješnu nagradu zbog sugestije s akupunkturom. O nagradi još moram razmisliti, jer više nemam što ponudit. tuzan

Dunje mogu ponudit. Kad ih poberem.

Sudionicima nagradne igre uredništvo se zahvaljuje na trudu. Sa porukom
"neš vam znanja al što vam je mašta" sretan

& update
Nježno sam upozorena da je još jedan sudionik s bujnom i hiperaktivnom maštom glasao za akupunkturu. Stoga se ispričavam istom. Za njega vrijedi ovo : moš i ti dobit dunje fizikalac jer ne znam što bih inače ponudila. Šal za malenu ti se štrika pitaj ju dal hoće crveni. Budući da je crveni trentno u izradi.

&update updatea
Day mi je otvorila oči. Nisam bila koncentrirana to ti je. Dakle fizikalcu kao utješnu nagradu nudim banderu umjesto dunja. Mislim da će ga to puno više razveseliti i raznježiti. Jer čujem da su u Vrpolju bandere platežno sredstvo. Pa mu dođe isto kao da sam mu dala novac.

- 08:20 - Komentari (29) - Isprintaj - #

19.09.2007., srijeda

nagradna igra

Vidim da štovano čitateljstvo nema blagog pojma što bi ovo moglo biti:.

Image Hosted by ImageShack.us

Mišljah - znat će netko.
Mišljah - od jedne glave više glava je pametnije.
Mišljah - ljudi su pametni. Oni znaju. Pitat ću.

No vidjeh - štovano čitateljstvo nema niti približnu ideju što bi to moglo predstavljati. Štovano čitateljstvo živi i egzistira u jednakom mraku neznanja u kojem sam i sama. cry

Činjenice s kojima raspolažem jesu : nalazi se u odjelu gdje je nakit.
Zove se : taka ili toka ili tako nešto.

Stoga : otvaram nagradni natječaj. Tko da suvisliji odgovor od dole navedenih :

a) "Predstavlja neku spravu za mučenje ili neke odašiljače kojima su stari 'rvati komunicirali s matičnim planetom daleko u svemiru? "

b) "..možebitno vješalica za ključeve? Od podruma do tavana sve na jednom mjestu! "

c) "..su sigurno neke iglice za akupunkturu iz stoljeća sedmog."

d) "..hm, možda nešto za obranu nevinosti? On dođe, ti ga dobro izbodeš...?"

e) "..:) nemam pojma."

f) "... pribadaca? igla za sesir? igla za kosu? fakirov madrac?"

g) "...ukrasni čavli, ukrasne čačkalice za kanapei/će, naušnice vjerojatno nisu. :)"

dobit će moju iskrenu zahvalnost. Jer me baš zanima što bi to moglo bit.

Hmmm...
nešto mi se čini da moja iskrena zahvalnost neće biti dovoljno motivirajuć faktor. zubo

Stoga, osobi koja pogodi i kaže točan odgovor (o.a. ja točan odgovor neznam) spremna sam saštrikati grbavi uradak u obliku kape i šala u boji koju ista želi.
Ako ni to nije dovoljan stimulans onda će prva nagrada bit :
vrećica šipka sa kućice. Osušenog i samljevenog. Stavljenog u vrećicu od po 10 dkg.(ovo s težinom izmišljam , al nešto o težini trebam reć).
Ili
orahe koje ću na kućici pobrati nudim.

E ako ni to nije dovoljan stimulans onda se predajem, te ćemo svi skupa i dalje ostajati i opstajati u mraku neznanja kakvi smo bili i prije ovog super nagradnog natječaja.

Kategorija : a da mi netko kaže što je to? zubo

- 11:33 - Komentari (19) - Isprintaj - #

18.09.2007., utorak

Izložba

Nakit :

Image Hosted by ImageShack.us

Kamen :

Image Hosted by ImageShack.us

Crkva

Oružje

Image Hosted by ImageShack.us

I nešto po mom ukusu

Image Hosted by ImageShack.us

Ovo gore bi ja nosila. Uslikala sam da si tako nešto napravim. Jednom.

Image Hosted by ImageShack.us

Duhan. da znam što stavljam u sebe.

To slike s izložbe.

Ukratko : ovakva bi izložba trebala biti stalna postava. U Metropoli.
Pa djecu vodiš da ju vide i kažeš im : evo tu ti mi živimo, a tu su i prije nas živjeli još mnogi! I prije stoljeća sedmog živjeli su mnogi. Poštuj to!

Pa kad ti dođe stranac, prijatelj, iz neke zemlje koja ima zdefiniranu povijest i zna tko je i što je -odvedeš ga na ovu izložbu. Pa kad vidi, shvati zašto je hrvatski narod u takvom kaosu. Jer...ni svoju povijest ne može polovit, a di bi onda mogao polovit sadašnjost. O budućnosti neću, da se ne bi smatralo provokacijom.

Sad ozbiljno. Izložbu vrijedi pogledat.
Proteže se na tri kata, dobro je obrađena, dobro je izložena. Vodi te od početka do kraja (a kako bi drugačije i vodila) i daje izvrstan presjek povijesti u naslovu izložbe navedenog prostora u malom.

Ono što sam ja primjetila, a znam da će me ignoranti namcor

ismijati jest boja zidova u svakoj prostoriji. Tamo di je kamen boja zidova je crvena. Pa kamen dolazi do izražaja.
Tamo di je etnografija boja zidova je žuta ili svjetlo plava.
Pa eksponati dolaze do izražaja.
Samo se smij Viola ali to je značajno. zubo

Zato što to govori da se netko stvarno potrudio izložbu napravit dobrom.
Mislio na svaki detalj.

Opći dojam?
Opći dojam je ovaj : koliko JA NEZNAM o Hrvatskoj povijesti. A mislila sam da sve znam.
Ovom izložbom shvatila sam da smo a) prebogata zemlja b) da još puno toga nije otkriveno c) kada primim neki kamen u nekoj zabiti moram razmislit da li možda u ruci ne držim neku veću vrijednost.Možda u ruci držim ostatak nečijeg čajnika iz stoljeća 2. a ja mislim da u ruci imam kamen.Pa ga bacim. A ono, bacila sam dio pribora za jelo ili pilo koji je u ruci prije mene držao neki Rimljanin. Bogat i zgodan. Pametan. Moćan.
Da je živ zaljubio bi se u mene.
Pa ondak poslije lupam glavom u zid. Al kasno mi je, čajnik nestao u jezeru u koji sam usput, igrajuć se žabica, pobacala i pola rimske kuhinje.

Nagradno pitanje : što predstavlja slika broj 3?
Jer to nisam uspjela shvatit unatoč svojoj silnoj inteligenciji, izvanprosječnoj genijalnosti, ogromnoj pameti i velikoj mudrosti. rofl

- 14:18 - Komentari (21) - Isprintaj - #

sendvič

Jutro prije posla prošlo je u raspravljanju s malim psom.

Svako jutro ionako prolazi u raspravljanju.
Sa Muškarcem ili sa samom sobom. Najčešće ovo drugo.

To izgleda nekako ovako :"diži se, moraš na posao. Ti to voliš..ti to voliš...tebi to nije teško. Veseliš se i raduješ još jednom novom radnom danu. Ti to jednostavno voliš, voliš svoje kolege, voliš buku i urlanje.Voliš nemoguće rokove. Sve to daje potrebnu dinamiku tvom životu. Ajde diži se i kreći".

E , kako znači ujutro nemam vremena za doručak (ne možeš se kvalitetno raspravljati punih ustiju), to si navečer napravim sendvič.A kako je jučer Muškarac bio u kupovini i napunio frižider "znaš, napunio sam frižider" "hvala bogu da jesi, po meni svi bismo umrli od gladi", to sam si napravila bogato - bogati sendvič, za razliku od onih u bliskoj prošlosti koji su bili improvizacija improvizacije. Malo putra (jer ga malo i ima zubo

), malo sira, malo nečega što bih bila uspjela pronać na policama praznog frižidera tražeći povećalom. Uz dobru samosugestiju "to ti je odličan sendvič. Vegetarijanski. Zdrav" i veću dozu gladi možeš ga i pojest.

E ovaj sendvič od jučer bogatiji je i ukusniji. Puno putra (jer napokon putra ima), puno sira (jer istog isto ima), puuuuno salame (jer i toga ima).
Nnnndaa
tako sam jučer krenula radit sendvič a mali pas fiksira svaki moj pokret. Kad ga stavim u frižider (sendvič mislim) onda ga ujutro obično i zaboravim. Pa ostanem gladna.
Stoga sam ovaj stavila direkt u torbu. Glad je glad, torba je torba. Skupa sa dvije banane. Jedna meni, jedna kolegici.

I tako, jutros je mali pas sav nervozan, oblijetava oko mene , gunđa, frkće, tapše nogama.
Što ti je ? mislim se.
Hoće van? Nije mu dobro? Bit će potres? Osjeća nešto? Zaljubljen je?

Mali pas odlazi do ormara i tu stoji i čeka.
Otvorim ormar. Što hoćeš?
Ništa. Stoji i pilji.
U torbu.
Ja ne shvaćajuć još ništa, skinem mu torbu sve s onim izrazom lica : što mu je danas? Ne razumijem ga.

Image Hosted by ImageShack.us

A mali pas direkt u torbu, direkt po sendvič.
Natjeravali smo se po stanu da mi vrati moj sendvič sretan

. MOJ sendvič.
MOJ doručak!

Uspjela sam se izborit za svoj obrok, ali sam ga ostavila ljutog.
Te sad kad dođem kući čeka me jedno gunđavo živo biće.
Možda ću ostat radit prekovremeno. sretan

Dok se malac ne smiri.

A sad idem pojest svoj sendvič!

- 08:32 - Komentari (17) - Isprintaj - #

17.09.2007., ponedjeljak

Noor - klasični indijski ples

Hmm
Imala sam namjeru pisat o izložbi. Jer s izložbi imam slike.

Ali na pristojnu zamolbu ne mogu se ne odazvat, jer sam i sama pristojna i dobra ko kruh. Fino odgojena. Jednom riječju školski sam primjer dobrote i pristojnosti.
Sad kad sam se nahvalila sad krećem u opis plesa.

Image Hosted by ImageShack.us

Samo...
ja nisam nikakav kritičar. Znam prepoznat što je lijepo a što nije i tu bi stalo moje stručno poznavanje umjetnosti. Znam ono što su nas učili u školi, ali i to je nametnuto ukusom nekog drugog.
Osim toga, svaka osoba neku izvedbu ili događaj doživljavaju na svoj način pa ono čime se ja na primjer oduševim netko popljuje. Ili obrnuto. Pa ti onda imaj hrabrosti nešto reć.
sretan

Što se plesa tiče to je bilo meni nešto FANTASTIČNO. Budući da nemam iskustva u indijskim plesovima, niti u gledanju istih, a kamo li u plesanju, to ne mogu dati neki stručni pregled.Imam znanje o istočnoj filozofiji (ali to je samo "znanje", nije,na žalost način mog života, a voljela bih da je), budući da živimo tu di živimo namcor

. i na način na koji živimo namcor

Zato, nakon kratkog razmišljanja odlučila sam napraviti izvješće na temelju onoga što mi je tokom gledanja išlo glavom. Dojmova i misli. Budući da sam prosječan gledalac to mislim da su i ostali nekako slično doživjeli to što smo vidjeli.

Image Hosted by ImageShack.us

Program :
1.) Adami
"adami" je čovjek u stanju posvemašnjeg duhovnog savršenstva. Adami je nova koreografija pripremljena posebno za ovu prigodu i večeras se prvi put izvodi!
Plesačice : A.Cindrić, D. Nikšić. I.Surjan. M.Ivanković M.Krkač, P.Mrduljaš. T.Goceva

sad ja:
"isuse, ovo je fantastično. Koje su to boje, to nije normalno. hmm, ima ih sedam. Gle, svaka ima drugačiju boju haljine. Koje su to boje, ovo je stvarno užitak za oči. Nisu dosadne, stvarno je ok. Plešu u paru. Dvije plešu jedno, ostalih 5 dugo. Opet, dvije plešu jedno, ostale drugo. Zar ne mora biti paran broj? Nije ih bilo dovoljno ili je to baš namjerno neparan broj i 7 ih je baš sa svrhom? Čovječe, kad bih barem nešto shvatila. Ovo je kao kad učiš vozit auto. Ne moš se koncentrirat jer na sve moraš mislit, ne znaš što je važno što nevažno. Tako mi je i sad, uopće ne znam što da gledam. Što je bitno da razumijem a što je nevažno?!

Nije mi žao što sam išla. Hmm, sad će počet pljeskat, naša publika je stvarno odurna. Ne zna kad se ne treba nametat. Samo sebe nameću da pokažu da su tu, a šipak su shvatili, kad ništa ne shvaćaš. To nije naša kultura, nije muzika s kojom smo se rodili i srasli, nema šanse da netko to shvati od prve. Ali plješću budale, samo zato što je to nametnuto kao pravila igre. Ti pleši ja ću pljeskat i onda svi idemo doma."
Tu mi se prijateljica okrene i kaže
"pogledaj kakve ogromne dlanove imaju".
Koje dlanove, mislim se? Ja dlanove nisam ni primijetila. Samo boje sam gledala i pokrete.I koreografiju. I slušala muziku. Koja to i nije. Muzika su table i zvočići na njihovim nogama.

2.Aa+sam
je istraživanje ritmičkog puta kroz vremenski ciklus koji nema početka ni kraja...ciklus postaje tek sredstvo kojim se prizivaju u svijest veći životni ciklusi koji također nemaju početka ni kraja već samo sadašnji trenutak. Svaki ciklus nalikuje predhodnom ali ipak...
Koncept :Amina Khayyam
Koreografija i realizacija :Susmita Ghosh

sad ja :
"Ovo je super. Kako stane u tu vreću? Nevjerojatna koreografija, ne mogu vjerovat da su se to sjetile. Hmm, siva majca ljubičaste hlače. mrak dobro. Opa...ima i druga. Gle druga vreća. Sad izlazi iz nje. Što li time želi reć? Siva majca, crvene hlače. Tko su ove? Zašto nisam pročitala program s pažnjom? Sad ne znam o čem se radi. Svejedno, dobro je. Čudno malo. Al dobro sviđa mi se. Ova mala je klinka neka. Djevojčica. Jel indijka? Ne vidim. Je, indijka, vjerojatno uči ples s ovom drugom. Druga je bolja. Puno bolja. "
tu se nagnem prijateljici
"ovo je mrak dobro".
"sve je priča oslobađanja od materijalnog" odgovara ona.

hvala bogu da mi je to rekla, sad sam mogla pratiti i sadržaj.

3. Noor
razotkriva priče umotane u bogatu naraciju klasičnog kathaka. Počinje pupanjem Raga, pa prelazi u uzbudljivu Taranu te na kraju u odrješitu Drutu. To je odraz unutarnjeg putovanja plesačice koja moli za oslobođenje iz vrtloga materijalnog svijeta dok ulazi u svoj san, koji je kraljevstvo plesa. Ovo putovanje u "nešto drugo" nalazi paralelu u pjesmama sveca Maulana Jelaluddina Rumija , koji život doživljava kao tek još jedan san, koji traje dok se sduša ne probudi i vrati svome "istinskom prebivalištu".
Koncept, koreografija i izvedba :Sushmita Ghosh
Plesačica: Sushmita Ghosh

Image Hosted by ImageShack.us

sad ja.
"isuseeee, kako je dobra. Prekrasna je. Čovječe kako pleše. Gle, ovaj šal ima svoju svrhu. Da nema šala sve bi bilo manje efektno. I kako je pogodila boju. Ljubičasta haljina, ljubičasti šal. Nevjerojatno."
"Ona ne spada u ovo kazalište. Ona spada u veću klasu. Ovo što ona nudi je za veću publiku i puno veću dvoranu. Ovo je predivno. Naprosto predivno. "
Table u pozadini, zvončići na nogama. Žena stoji a pleše. Izrazi lica, pokreti ruku.
"Kako pokreće ruke. Vidi ona u stvari stoji. A pleše."
Nakon tih prvih dojmova i kaosa u glavi, od svih tih napada na osjetila, opustila sam se. Shvatila sam što pleše i odlučila isključit glavu i krenut primat ono što mi daje. Bez misli, bez dojmova. Samo gledat, osjećat i primat.

4. Improvizacija

Na kraju je svirao table. Tu već mogu usporedit, jer sam gledala indijca na tablama na koncertu V. Stefanovskog. Ovaj ovdje je puno lošiji.
/tu sam se osjećala malo manje inferiornom , jer sam eto bar u nečem mogla pokazati svoje ogromno znanje i neprocjenjivo iskustvo zubo

/.

Ukratko.
Ima doživljaja i doživljaja. Ima doživljaj kad je sve svjetlo, bučno, bogato i ti se u tom osjećaš dobro. Odeš doma i zaboraviš na sve, ništa te nije dotaklo, vidio si nešto, uživao u tome u tom trenu ali ništa nisi ponio sa sobom. Otišao si prazan kakav si bio i došao. Takva je na primjer bila izložba jučer. (Takvi su na primjer ljudi u mojoj firmi.

-prazni do besvjesti.) Nisu u igri bila tvoja osjetila, već samo tvoj mozak. Dobio si neko intelektualno iskustvo, neko znanje, neku informaciju

Druga vrsta doživljaja je ona koja "napada" tvoja osjetila.
Ovaj ples. Ovo je nešto što nosiš sa sobom doma, o čemu razmišljaš, čega se sjećaš i što te je na neki način promijenilo. Postao si bogatiji. Ne znaš čime, ne znaš zašto, ne znaš kako, ali znaš da je to ispunilo jedan mali dio tebe. Stavilo još jedan kamenčić na svoje mjesto.

Sve informacije o izvođačima i činjenice daju se naći na internetu, pa to neću prepisivat glupo mi prepisivat tuđe.

Zaključak :
kad bih morala birati između gledanja labuđeg jezera i nekog indijskog plesa, jer naprimjer oboje je istog dana u isto vrijeme a ja mogu biti i na jednom i na drugom mjestu, jer su me naprimjer pozvala dva zgodna muškarca, bogata i slavna, mislim jedan me pozvao na jedno drugi na drugo, mislim da bih se odlučila za indijski ples.

I btw - boje spominjem jer su one važan i bitan dio sveukupnog dojma.

"Sushmita Ghosh rođena je i odrasla u indijskom New Delhiju, a kathak je počela učiti s osam godina. Nastupala je na velikim plesačkim smotrama u Indiji, Europi i Sjevernoj Americi. Na indijjskoj je televiziji, BBC-u i britanskom Channel 4 prikazano i nekoliko njoj posvećenih emisija.
Kathak, sa svojom klasičnom filozofijom i pristupom nalazi se u srcu plesnog svijeta Sushmite Gosh, a povezan je i s odgovarajućim oblicima glazbe, književnosti, kazališta i joge. Sushmita radi na više kontinenata, ali nastavlja svoj rad i s plesačima diljem Europe, omogućujući im intenzivno proučavanje kathaka u njegovom cjelovitom kontekstu. "

- 08:25 - Komentari (22) - Isprintaj - #

14.09.2007., petak

jutro poslije

To danas idem gledat i jako se veselim.

Jučer mi je dan bio za poludit. Ništa me nije išlo. Ni zubara nisam dočekala jer čovjek nije došao. Zaglavio u banci pa zvao da neće doć. Pa sam išla doma. Pa smo čekali majstora. Za mašinu. Pa smo dobili zamjensku dok on ne popravi pravu. Pa smo krenuli na izložbu. Pa nismo našli parking.
Pa kad smo ga našli došli do galerije a ono sve prepuno ljudi ne moš uć.
Pa smo malo ostali i krenuli šetat po gradu.

Šetat , he, he...škicala sam izloge. Bilo je pola osam, mislem si u glavi - imam još pola sata, mogu još nešto kupit.
Pa sam si kupila cipele. I hlače.
A za kaput , smislila sam strategiju.
Kad će Muškarac biti onako u polusnu ja ću reć "ja bi htjela kupiti kaput".
On će reć "dobro, ok".
Sutra ujutro ići ću ga kupit ali ću ga prije nazvati i pitat
"Koju boju kaputa ti hoćeš?"
Isto kako je on meni napravio za skuter. zubo

Inače odoše novci na nove zimske gume.
Koje meni uopće ne trebaju, ne mogu ih nosit, ne mogu ih jest, ne mogu se s njima hvalit..mislim..di je tu logika i kome u životu trebaju zimske gume? Sve je to izmišljotina auto-industrije, vozit će on i sa ljetnima... sretan

Samo moram malo pričekati, jer još ništa zimskog nije došlo . Po dućanima sve ljetna garderoba.

Cipele sam jako zadovoljna. Bila je to ljubav na prvi pogled. I sad ih imam na sebi, a kako je krenulo i spavat ću u njima. Već dugo nisam imala tako lijepe i udobne cipele.
Hlače su tak tak. Boja super, ali mi stoje ružno. Nisam ih probala, jer u zadnjih par godina ništa ne probam. Neda mi se, samo stavim pred sebe i odlučim jel to meni dobro ili nije. sretan

Za hlače sam odlučila da će bit dobre.
Pa kad sam došla doma i probala ih i vidjela da su tak-tak, odlučila sam da ću se pravit da su dobre. Reći ću da je to tako sada svjetski trend, i što ja mogu kad se to tako nosi.
Vikend nema kućica i to mi krivo.

Ima spremanje stana, pranje u zamjenskoj mašini, vađenje i inventura jesenske garderobe i čišćenje repova. Pizdarija poslovi koje nitko neće napravit pa moram ja. - Poubijat moljce. Provjerit crve..

I ondak ću u nedjelju na tu izložbu koju sam vidjela i nisam vidjela. Mislim, vidjela sam ljude ali nisam vidjela slike. Pa ću otić nadoknadit gradivo.

I da. vidjela sam i jednu torbu. Napokon mala a lijepa. Velike torbe ja ne mogu nosit jer sam mala, a samo velikih ima. I bingo, rekoh, evo mi i torbica.
To sam rekla prije nego sam vidjela cijenu.
NAKON što sam vidjela cijenu, zaključila sam da to premala torbica za mene. I da mi se baš ništa ne sviđa i baš ju neću kupit i bok.

- 08:25 - Komentari (26) - Isprintaj - #

13.09.2007., četvrtak

nemoš bilivit

I tako se ja iskilavim. Kupim vunu, saštrikam šal, trebalo mi tri vikenda da ga napravim.(Dug je oko metar i sedamdeset) . Operem ga. Stavim u celofan. Kupim ružu. Stavim sve u vrećicu. Ukrasnu.Nazovem budućeg vlasnika istog i kažem : zovem te na kavu.
Budući mi vlasnik kaže : dođi k meni.
OK.
Uzmem malog pasa, dotjeram se i odnesem šal i ružu. Sve u lijepoj vrećici.
Dođem.
"Idemo na pizzu da ne budemo doma?"
OK. Kažem.
On se oblači. Ja nekako nikako da predam tu vrećicu.
Ipak nekako tiho kažem : znaš ovo je za tebe.
"Da?" hladno
"Da" - ja jadno.
"Ah.šal. Hvala."
Ostavi ga na ormariću i mi krenemo.

E , meni krene tlak. Pa veselila sam se stvarno. Nadala sam se da će probat, stavit oko vrata, nešto.

"E jesi me sad polio hladnom vodom. Tako sam se veselila da ti to predam a ti nisi ni otvorio"
"Pa znao sam da je šal, rekla si da ćeš mi ga napravit".

Pa se ti misli.
Mislim..bilo mi žao 5 minuta, a onda sam si pomislila
"uči. ne doživljava svatko sve kao što doživljavaš ti. Ne znači da se on ne veseli. "

Možda zato što smo familija.
Možda je to onda drugačije.
Možda se to zato tako prihvaća.

Učim. Učim.
I nikad naučit. zubo

Znam,znam.Dva posta dnevno. Al danas idem na jednu izložbu, sutra na jedan ples i bit ću puna dojmova. Pa si moram ostavit prazan prostor za sutra. sretan

- 10:21 - Komentari (12) - Isprintaj - #

12.09.2007., srijeda

tako to biva kad imaš psa pametnijeg od tebe

Ovih dana nam je sve naopačke u stanu i životu , hoće to takvi periodi kad ti ništa neide pa je najbolje da se opustiš i čekaš bolje dane, ako ikad dođu.
Mali pas to primjećuje i iskorištava naravno.

Prvo mašina ne radi, Muškarca nema jer je stalno kod zubara (što znači da nema kruha ni mlijeka i da je fižider prazan te da smo konstantno i kronično gladni.)
(o.a. ovo je malo pretjerivanje. naime ako se sjetim kupim ja kruha, nisam baš tako neodgovorna. i mlijeko se tu i tamo sjetim kupit).

Nnnnda, onda čekamo majstora za kadu, a u međuvremenu drugim ljudima događaju se druge stvari pa nas zovu za pomoć, pa tako živimo nekako u zrakopraznom prostoru, odnosno : trči na posao, vrati se s posla, trči tamo di te trebaju, vrati se doma, otuširaj se, legni u krevet i zaspi ko top jer sutra ideš u idući isti krug.

E . Mali pas sve to vidi i sve to koristi. Mislim tu našu dezintegraciju. Taj raspad sistema. Tu neorganiziranost. Taj kaos.

Pa sam tako prekjučer lijepo obukla piđamu i krenula u krevet. Spavat mislim. Jer bilo je vrijeme za spavanac. Kad ono...upa...pa nisam prošetala pasa.

Dižem se, na piđamu navlačim hlače. Gore navlačim majcu koja mi je bila vani , uzimam jaknu, a na noge stavljam natikače. Čarape zaboravila.
I tako, krenem, misleć : popiškit će se pred stubištem i idemo odmah gore i idemo spavat.

E to sam mislila ja.

Mali je pas imao drugačije namjere. Mali je pas htio VELIKI krug.
Kad mali pas hoće veliki krug, onda ćeš napraviti veliki krug tu nema razgovora.
Jer mali je pas u stanju stajati i gledati te cijeli dan ako treba i ne maknuti se s mjesta. Samo se zaledi i gleda te. Moš se ti borit i koprcat i odbijat kolko hoćeš ali veliki krug ćeš napravit to budi siguran.

Rezignirano slegnem ramenima i krenem radit veliki krug. Nekako to odradimo, već smo na povratku natrag, ja smrznuta do kosti (o.a. na nogama su natikače, vani je hladno, ja nemam čarapa, usnice su plave, prsti na nogama u stanju "predsmrzavanja"), kadli mali pas pred picerijom ugleda kost.

"E sad sam najeb..." pomislim.
Jer
kad mali pas ugleda kost onda se ti glat možeš sjest na klupu , uzet knjigu i pročitat cijelu i to dva puta.

Stojim. Jer hodat više ne mogu, ukočena sam od hladnoće. Slabašnim glasom ga zovem "idemo, molim te, zima mi je".
Ništa.
Kost je kost.

Tako je to trajalo i trajalo. Ljudi prolaze, vrijeme prolazi, mijenjaju se klime i godišnja doba, mijenjaju se generacije i stoljeća, a ja još stojim smrznuta čekajuć da mali pas dovrši kost.

Napokon. Nakon jedno 20 minuta (bez pretjerivanja) odluči mali pas da krene dalje.
Do drugog travnjaka .
Do druge kosti.
Priča se ponavlja.

Više nisam izdržala. "Idem doma" vičem mu "a ti dođi", misleć možda da bi se to i moglo ostvarit. Ništa. Krenem kući potražit čizme i zimski kaput i eventualno vreću za spavanje ako još koja ima jer su sve na kućici, jer mi je počelo sijevati da ću noć umjesto u svom toplom krevetu provesti u parku na klupici.
U vreći za spavanje.
Čekajuć da se obrade sve kosti u naselju.

Krenem kući. Ne bojim se da ga neću naći tamo di sam ga ostavila. Nema straha.
Dođem gore
„di je pas“? pita Muškarac „pas je vani“ odgovaram sikćući. (Zar ne vidi da sam sva promrzla? Zar ga zanima samo pas a ja jadna – tu stanem sažaljevat samu sebe kad me nitko sažaljevat neće – ne mogu se kretat od hladnoće a ovaj tu koji bi trebao meni biti podrška i oslonac samo pita za psa. Ljuta, gunđava, samo ga ošinem pogledom broj 5.: „ubila bih te da mi nije toliko hladno“ i još ljuća okrenem se i odem od tih muškaraca koji ništa drugo i ne znaju osim samo pitati za kojekave pse i takve gluposti.) Krenem van u istoj odjeći u kojoj sam došla.

Malog pasa sam našla na istom mjestu, u istom položaju sa istom kosti s kojom sam ga i ostavila. Ne mareći za moju tešku agoniju, za moju bol, za moje smrzotine, ne mareći što će meni morat odrezat noge jer su mi skroz promrzle, ne mareći za to što ja sutra moram na posao radit, ne mareći za moje plave usnice, samo me je kratko pogledao „a tu si“ i nastavio.
E onda mi se digao tlak.
Pa sam počela oštro „Idemo“.
Prolazi neki čovjek „nemojte tako gospođo, pustite ga da jede“.
To što pametnjakovića nisam ubila na licu mjesta to je bilo samo zato što nisam mogla pokrenut ruke.
Tako je to bilo.
Stajala sam tamo još jedno 10 minuta čekajuć bolje dane, čekajuć da umrem od smrzavanja ili od jada ili od bilo čega svejedno je sad.

A onda se mali pas odlučio smilovat, ostavio kost i kao da ništa nije bilo krenuo prema stubištu, gledajuć me pogledom „ajde požuri zima mi je, idemo, što se vučeš“.

Eto. to tako biva kad ti je pas pametniji od tebe. sretan

(o.a. da ne živimo u naselju u kojem je promet odvratan sve to ne bi bilo potrebno. međutim bojim ga se ostaviti jer se bojim da će podletiti pod auto. Crn je , mali je i brz je. Sve aduti za pregazit ga u sekundi . I plus toga mali je pas u pravu. Šetnje mora bit. Mogla sam ga naravno dignut i odnijet doma, ali mi je glavom išlo : nije ti on kriv što si ga zaboravila prošetat. Ako ga imaš izvoli se brinut o njemu :) ).

Kategorija : šiške do pola čela ukoso.

- 09:05 - Komentari (13) - Isprintaj - #

11.09.2007., utorak

Jučer sam bila u domu zdravlja. Kao pratnja i promatrač. Potpora.
Znači, neopterećena, slobodna za promatranje.

Image Hosted by ImageShack.us

Pa promatram tako čekajuć u redu gdje se prijavljuje za ultrazvuk i rendgen.
Čovjek stoji ispred nas i kaže :"osoba je invalid, molim Vas recite mi točno vrijeme kada da dođemo jer sve moram organizirati".
OK.
Žena, zaista ljubazna, pogleda termine i kaže mu :"10.10. u 15 sati, da li vam to odgovara?"
Čovjek kaže "da dobro. Rekli ste u 15 sati?"
"Da" odgovori ova i krene mu raditi papire.
Sad kreće misaoni proces osobe u redu da bi nakon njega izjavio
"štoooo? to je 10.10? ne, vratite mi papire" onako ljuto.
Žena ljubazno
"ići ćete negdje drugdje?"
"da naravno". I ode

Sad kreće moj misaoni proces. Koji je nekako ovakav :
"e jesi glup. Trebao si ostaviti ovaj termin i ić tražit drugi ako ti se tako jako žuri".
Mislim. Nas je u Zagrebu oko 1 milion i svi su bolesni. Ako ne fizički ono u glavu.
I nikako da se prilagodimo. Svi bismo htjeli BAŠ SUTRA doći na red, jer nam BAŠ SUTRA to odgovara. Pa ako to nije tako, onda BAŠ NEĆEMO.
(I koga smo zaj....osim samih sebe????)

Ja sam u istom domu zdravlja na mamografiju čekala 2 mjeseca. I nisam se nešto pretjerano bunila. Tako je i što ja tu mogu.

Taj će čovjek doći doma i ljut će reći da su ga "naručili TEK za mjesec dana". I uzet telefon i krenut telefonirat prijateljima, poznanicima i svima koje zna i koje ne zna. Onda će krenut tražit drugu ustanovu koja ima ultrazvuk. Kad ju nađe proći će tjedan dana. Ti isti će ga naručiti za dva do tri tjedna i bingo, došao je na isto. TO POD SIGURNO!!!
Em će se iskilavit, em će potrošit telefon, em će se ljutit , em će platit negdje 500 kuna a doć na red ionako za mjesec dana.
Mislim, nemam ja ništa protiv da čovjek hoće brže obavit posao.
Ali ono što mi se čini da je glupo, je da si nije ostavio rok tamo di su mu ga dali. Mogao je to ostavit a onda ić tražit drugo.

Puno nas je, svuda su gužve i repovi, svuda se čeka. Nije mi jasno zašto netko dođe na šalter i misli da je on Bogom dat i da se njemu treba napravit iznimka jer...njemu se žuri. Žuri nam se svima. Svi bismo htjeli doći na red što brže, pogotovo kad je zdravlje u pitanju.
Ne razumijem neprilagodbu. Ne razumijem sve to.
Sad će taj isti probat nać ultrazvuk preko veze. Pa će zvat prijatelja doktora s kojim je išao u školu i molit ga da ga ubaci preko veze. Ako ga dobije na telefon. Al ga neće dobit na telefon, jer ovaj je upravo u Dubrovniku i vraća se "idući tjedan". Pa će ga čekat još tjedan dana. Pa će ga opet zvat. Pa je "na sastanku, nazovite sutra".
I tako će to ići.

Što je u stvari poanta ovog mog dubokoumnog razmišljanja?
Poanta je : prilagodi se čovječe. Misli i na druge. Nisi sam na svijetu. Nisi jedini. Tvoj problem nije najveći, mada se tebi naravno čini da je. Mislim to je ljudski. No kad si išao sve to obavljat, mogao si razmislit. I ZNATI da nećeš doći na red odmah. Jer nas je 1 milion. Jer nas je previše. Jer i mi ostali nismo tu radi toga što nemamo što pametnije radit, nego zato jer nas nešto boli. Mislim, čovjek neide u dom zdravlja da bi šetao zar ne?!?!
I to što je dobio rok za MJESEC dana je prekrasno. Ljudi čekaju i po 6 mjeseci.

To sam čovjeku htjela reć. Naravno da nisam, samo sam šapnula osobi s kojom sam bila "uzmi rok koji god ti daju."

- 09:33 - Komentari (15) - Isprintaj - #

10.09.2007., ponedjeljak

vikend

E sad.
Bila sam odlučila da danas neću ništa pisati jer me sve boli. Kosti, koža, glava, oči, uši,kapci, trepavice, doslovno svaka stanica u tijelu me boli.
Pa sam si rekla - neš ti više pisati.
Kao da me od pisanja sve boli.
Al onda sam pročitala zadnji post i bilo bi glupo da ne napišem što je od planiranog i izvršeno.
Daklen u petak smo došli pas i ja zna se kuda i krenuli odmah radit. Jer, u radu je spas rekao je Marx, ili Engels ili već netko tko nema šiške do pola čela.
Prvo smo pomaknuli frižider a ondak krenuli radno i s voljom. Tapete su poljepljene, kuhinjica izgleda mrak dobro u bijelom. No sam zeznula priču time što sam krenula ljepit i drugi zid. Koji nije bio u planu. A ostalo tapeta.
Pa ti reci. Sad me čeka i taj drugi zid. namcor

Ondak smo išli spavat. Ušuškali smo se u 2 (dvije) vreće i poplun i zaspali ko topovi dvije i pol sekunde nakon što smo stavili glavu na jastuk.
Sutra nakon buđenja uzeli smo boju moj pas i ja i krenuli bojat. Stepenice,
okvire i te sitne piz....
Pa smo bojali dok se nismo zdrogirali . Kad smo se zdrogirali išli smo šetat.
Pa kad su se stepenice osušile uzeli smo krparu
(krpara je mali tepihić napravljen od ostataka svih materijala i ja ih naprosto obožavam - za day i filipinku) i stavili gore po stepenicama, uzeli čekić i čavliće i zakucali da se nedajbože netko ne spotakne i razbije glavu.
Ondak smo sjeli, skuhali kavu i uživali.
Pojeli grah iz frizera napravljen još pred dva tjedna i opet malo uživali.
Ne sjećam se više što smo još radili ali se sjećam da sam u krevetu bila u pola deset, a u pola deset i jednu sekundu spavala sam ko beba.
Nedjelja - krenula za metropolu, guska to sam, da kupim tepih za tu istu kuhinju koja sada izgleda mrak, mrak dobro. Guska sam, jer nedjeljom idem kupovat. No, nekako smo to obavili. Mene prljavu, u trapericama, nekoj majci i debelim planinarskim cipelama čovjek prozvao "mlada damo". Ups, mislim si, "nije to meni ja sam stara" sve sa nadom da ipak je.
Uljepšao mi dan.
Mislim. Žensko sam. sretan

Pa sam se onako glupavo smješkala cijelim putem nazad.
I pokupila jednog autostopera. Pa se on onako malo upucavao. Onako
samo malo. No sam mu uvalila psa u krilo (jer je otraga auto bio pun) , pa nije znao što bi s njime. Pa se prestao upucavat. Postao ozbiljan .

Došli smo natrag, stavili tepih i krenuli usisavat.
Nakon što je sve bilo čisto , uredno i novo, sjeli smo i mislili : e sad treba još tapete po drugom zidu poljepit.
A to mi baš u životu nije trebalo. Mogla sam glat ne krenut s drugim zidom.
Ovako, još me čeka posla .

Sada bi najradije bila tamo a ne tu, sjedila i uživala u čistom i novom.
Uzela bi knjigu i čitala.
Ili bi uzela pasa i šetala.

Šipak nismo stigli brat. Što je šteta jer mi je i to bilo u planu.
Nabavila sam i knjigu o đemovima i sličnom pa ću se sada baviti seoskim poslovima : đemovi, kompoti , čajevi.

Bila mi je susjeda sa unukom. Ja sam dovršavala šal.
"Kako je to lijepo" rekla je unuka. "Hoćeš i meni napraviti?". Ja sam rekla - evo ti ovaj ako hoćeš. Ona je rekla "hoću, napravi mi još i kapicu".
Te sam eto bila i korisna.

Image Hosted by ImageShack.us

Još malo pa ću počet pričat "mi na selu... zubo

"
Što mogu kad je meni tamo taaaako lijepo. Budiš se u tišini. Pjevaju ti ptičice. Susjedin pas ti maše repom kad te vidi. Zelenilo odmara oči.
Ljudi (osim nekih) su dobri.

Da nema zločestih ljudi bio bi to raj na zemlji, no neću si kvarit raspoloženje mislima o njima. Neka ostane samo lijepo..

Post je retardiran, ali šiške su još uvijek kratke.. sretan

- 08:20 - Komentari (17) - Isprintaj - #

06.09.2007., četvrtak

Petak je.
Kupila sam tapete za kućicu. Pa vikend provodim tamo.
Bolje tamo nego tu.
U ljepljenju tapeta.
Što me veseli i stvara mi izazov.
Najvjerojatnije će to na kraju biti neka kreativna
figura koja bi slučajnog prolaznika-namjernika ako je dovoljno
inteligentan
možda
mogla asocirati
da su to tu trebale bit tapete.
Al nedam se smetat.
Poljepit ću pa što bidne.

Bila sam u Kiki i kupila ih a usput vidjela da se prodaju krpare za 8 kuna. Pa sam ih uzela troje. Sad mi žao da nisam uzela 33-oje.
Takve iste kupujem za 50 kuna. Komad headbang

Na Cvjetnom trgu.

I to bi ukratko bilo to.

Sezona radova na kućici polako završava.

Što je napravljeno, napravljeno je i krećem s laganim ufuravanjem u lijenost, nerad, odlaske u kino, kazališta, trač-partije sa mojim odraslim prijateljicama, budući da su male prijateljice krenule u školu i nema ih više da ih mamim čipsom i slušam nove i nove dogodovštine.

Brbljava će se vjerojatno zaljubit. Ponovo. Jer L... (nesmijem reć kako se zove zaliven

) kojeg smo pratile da vidimo di živi cerek

nije više dovoljno dobar. "Glup je , znaš".
Pa ćemo vidjeti tko će ove godine biti favorit.
Ili će se bacit na učenje i postat intelektualka ne mareć za muškarce?!
Sve će se vidjet.

No trenutno se svi polako ufuravamo u drugačiji ritam.
Muškarac krenuo zubaru. Ja zatvaram sezonu radova na kućici.

Motor će se vjerojatno spremat. Na toplo i sigurno.
Mislim, normalno ne? Neće valjda stajat vani na zimi???
Zaboga.

Pa sada kreće period nemogućih dogovora
:"meni treba auto",
"ne, MENI treba auto"
"ali meni treba više"
"a meni treba obavezno"...
dok jedan ne popusti.

Uh! Baš se ništa ne veselim svemu tome. namcor

A možda bude i drugačije.
Možda na primjer meni padne 12000 eura s neba. Pa si kupim auto.
I ovaj dam muškarcu. Ili obratno. Svejedno. Meni bitno da vozi.
Možda mi padne i malo više novaca s neba ravno u novčanik pa ne moram više radit.
Nego se ujutro probudim, rastegnem.
Žena za čuvanje psa dođe i odvede psa u šetnju dok ja češljam svoju dugu kosu četkom napravljenom samo za nju. Kosu mislim.
Onda se dignem a dva do tri vitka muškarca mi pripreme toplu kupku u koju ulazim oko 11 sati. Nakon što sam se probudila. I u njoj ostajem do ručka. Koji je pripremio profesionalni kuhar . Jedem. Onda odem malo dremnut, jer umorna sam čovječe od svih tih napora.
Navečer si polakiram nokte, skinem šminku , odredim mojoj služinčadi što ima sutra za napravit i odem spavat. Ili van. Ili...ovisno o raspoloženju.

Ne zna se ništa. Vidjet će se što ova jesen donosi.
Nikad ne reci nikad.

Post je totalno glup, al tako se i osjećam odkad sam si odrezala šiške. zubo

- 14:52 - Komentari (18) - Isprintaj - #

05.09.2007., srijeda

malo o Brbljavoj

Dugo već nisam pisala o Brbljavoj. Koja mi je postala toliko sastavni dio života da ju više i ne primjećujem. Što nije lijepo od mene.

Image Hosted by ImageShack.us

Brbljava nije išla na more ove godine. Pa je ljeto provela pred kućom. Igrajući se sa ostalim curicama i ponekad čekajuć mene da se vratim i šetam pasa.
Igrale su se školice, gumi-gumi, graničara . Čak smo i mačku imali pod stubištem koju je Brbljava uredno hranila.
Mačka je otišla odjednom. Nema je više.

Ja kad dodjem s posla, dakle, dočeka me najmanje 5 djevojčica i pita :"a sad ideš šetat psa?" "Da", kažem ja. Ondak odem gore, uzmem malu zvijerku i siđem natrag. 5-8 djevojčica počnu skakati oko njega boreći se za njegovu naklonost. Mali pas se samo hladno okrene,frkne i ode svojim putem. Uopće ih ne šljivi. Ondak one nastave sa igrom, a ja radim svoj obavezni krug. Onda se vratimo pred stubište. Sve se ponavlja u revijalnom tonu. Skakanje oko crne zvijeri. Njegova ignorancija. Njihovo vrištanje.

Onda sam im počela kupovat čips. Pa bi donijela čips i sjela k njima na stubište i gledala ih kako se igraju, pustila malog pasa da njuši svoje travke i slušala.
Tračevi čovječe. Tračevi.
Male buduće supruge i majke, sve redom 8-10 godina prave su žene.
Čim se jedna makne druga mi šapće neki trač.
Ne moš vjerovat što sam sve saznala... zubo

Neću širit dalje, ali samo neka se zna da djevojčica1 ne pere zube ujutro nego uzme žvakaču.Djevojčica2 je bezobraznica zato jer kad pozove jednu da se dođe k njoj igrati ne pozove onu drugu.
Djevojčica3 ima dvije mačke i brata koji kada sjedne u gaćicama na fotelju sve mu se vidi.. sretan

Djevojčica4 je pala i razbila koljeno kad je trčala od jednog dečka koji je u stvari zaljubljen u jednu drugu curicu i onda joj se u crkvi belji.
Djevojčica5 čeka da joj dođu prave prijateljice koje su na moru pa se više neće družiti sa ovima sada koje nisu na moru, a one se zato ljute. (Bezobraznice jedne o.a)
Sve znam. zubo

Samo pitaj. Tko koga i zašto.
A sve to za vrećicu čipsa. zubo

Još nisu naučile skuplje prodavati informacije.
Stignu. Ima vremena.

Jučer sam u napadaju neke želje za promjenom uzela škare i ošišala šiške. Do pola čela lud

. Pa trenutačno izgledam kao malo retardirana sa šiškama koje idu u koso prema gore.
Neka, nema veze. Bar sam zanimljiva. sretan

- 14:01 - Komentari (20) - Isprintaj - #

danas mi se plače

Rekla sam sama sebi da neću o nikakvim ozbiljnim temama. Svi sve znamo i moja pamet uopće nije potrebna da bi potkrepljivala ili kritizirala neke velike ili male događaje u domovini nam Hrvatskoj. Sa mnom ili bez mene ići će i politika i sve ostalo. Svojim putem. Koji nije i moj.

Tu ja ne mogu ništa napraviti.
Osim da pišem neke postove sa svojim mislima, koje ionako nisu originalne a koje svejedno ništa neće promijeniti.Ni mene, niti
onoga koji čita.Niti situaciju.

Image Hosted by ImageShack.us

Tamo gdje mogu napraviti nešto -tamo radim.
Tamo gdje osjećam da mogu promijeniti, da mogu
nešto učiniti, da mogu skrenuti barem jednu misao,
barem jedan stav, tamo to i radim.

A to je za sada u vezi životinja.
Pasa najviše, zna se zašto.

Image Hosted by ImageShack.us

Sad bi htjela pisati o psima i odnosu ljudi prema životinjama.

To je područje koje sada već dosta dobro poznajem, a što ga više poznajem to se više grozim.
Grozim se misli o odnosu čovjeka i životinje.
U kojem je životinja žrtva.
Gdje me uvjeravaju da u Bibliji piše :"gospodarite nad njima".
Gdje ja odgovaram :"pri čemu se ne misli silom , nasiljem i nebrigom, nego gospodarite marom dobrog gospodara". To se mislilo.
To nam je Bog dao u nasljeđe i kao obavezu!

Na mojoj maloj kućici svaka kuća ima psa.
I svaki puta kad dođem steže mi se srce. Onako uvijek sam na rubu nekog plača i trudim se da kad prolazim da okrenem glavu da ne bih morala gledati.
Govorim. Govorim.
No nitko ne sluša.
Moja susjeda je stavila kujicu na lanac. I uvjerava me :"njoj je tu jako dobro".
Mislim si : TEBI je dobro da je ona na lancu.
Kako me samo može gledati u oči i izjavljivati takvo što?

Drugi pas, u drugom dvorištu je zatvoren u box cca 2 metra sa 3 metra.
Opet. Ništa ne mogu. No gledam tog jadnog psa i mislim si : kad ste se već potrudili da mu napravite taj box zašto se niste potrudili da mu napravite i hlad??? Samo je još trebalo gore na box staviti nešto.
Bilo što.
Jer taj je pas cijeli dan na suncu.
I njemu je tako vjerojatno dobro. Uvjeravali bi me oni.
Kad bi ih pitala. Ali ne pitam.
Ništa više ne pitam, jer se bojim odgovora.
Bojim se svoje reakcije na odgovore.

Već mi je došlo da ih sve prijavim.
No ne mogu.

Mislim si ovo. Koliko držiš do sebe toliko držiš i do drugih.
Cijeniš li svoj život cijenit ćeš i tuđi. Brineš li o sebi britnut ćeš i o drugima.
Pa bile to i životinje koje toliko oholo podcjenjujemo.
I smatramo da su one tu da nam služe.
Zaboravivši da smo mi tu da služimo njima.

Jer "služenje" (ono Biblijsko) nije u modi.
Pa nas je sram. Sram nas je "služiti".
Sram nas je biti na usluzi drugima.

Jer smo previše oholi.
Jer smo previše sebični.

Da bismo razmišljali.
Ne razmišljamo mi ni o ljudima a kamo li o životinjama.
Koje su živa bića.
I koje nam je dragi Bog dao da "gospodarimo njima".

Moju malu kujicu (susjedinu na kućici) mazim i pazim kad god to mogu.
Donosim joj igračke, donosim joj teniske loptice.
Ne smijem ju pustiti sa lanca ali joj smijem
donijeti vode kad moja susjeda to zaboravi.
Smijem se poigrati s njom. Smijem joj dopustiti
da skače po meni od veselja i radosti.
(Pri čemu me ne smeta što me je svu izlizala
i zaprljala. )

Smijem ju pomaziti - što ona posebno voli.
Smijem zamoliti susjedu "dajte ju malo pustite, molim vas".
Smijem reći "kako bi vama bilo da vas stave na lanac?".

Možda. Možda nešto uspijem. Jer vidim da mi se susjeda
počinje opravdavati. Vidim da je počela razmišljati.
Vidim da je u jednom trenutku , jednoj sekundi i
razumjela što govorim.
Bio je to trenutak...no ipak.

I tako, zaboli me kada vidim stav ljudi prema životinjama.
"Vidi gamad kako se množi", kažu.
A mi? Ljudi? Mi se ne množimo?
Kojim zakonom je nama sve dozvoljeno a njima nije?

Hoćemo li ih potamaniti? Do kraja i skroz?
Pa ćemo sretno i zadovoljno živjeti u svijetu
u kojem nema niti jednog drugog živog bića
osim ljudskog roda?

Nedaj Bože takvo zlo.

I možda ovaj post kad netko pročita,
možda se zamisli.
Vjerojatno ne, jer svi su oguglali.

No možda se samo na jednu sekundu zamisli.
I možda ta sekunda promijeni neki stav.

Jer o nama ovisi. O nikom drugom.
Jer nikog drugog ni nema. Mi i životinje.
I dragi Bog koji sve to gleda i mislim si...
da vjerojatno
plače!

Kategorija : unaprijed izgubljene bitke!
Razlog : sve mi je teže gledati okrutnost.

- 10:48 - Komentari (18) - Isprintaj - #

dome, slatki dome

I dok ja tako čitam knjige, farbam kućicu,štrikam naš mali stan gubi oslonac.
Te počinje bit neodogovoran. Prema sebi samom a i prema nama.

Prvo smo na zidu vidjeli neke crve.
U početku je bio jedan. Pa smo ga pustili van kroz prozor.
Idući dan bilo ih je više, pa smo uzeli usisavač i usisali ih.
Treći dan crva ko u priči. Po zidovima.
E sad smo se zabrinuli. Počeli mislit. Odakle li su došli? Kakvi su to crvi? Što oni rade u našem malom stanu? I sve nekakve takve mudre i pametne svjetske misli.
Pa došli s posla i krenuli radit inventuru po ormarima. Otvorim ormar (o.a. kuhinja je od moje strane prepuštena Muškarcu. Ja se više ne miješam, ne petljam, nema me u kuhinji osim da popijem vode i dam pasu jest .), kad me tamo dočekaju ogromne oči i krila moljaca.
E tu poludim. U sebi. Naravno, mislim si : to ti je kad Muškarac vodi kuhinju. Samo kupuje a nikad ništa ne pregleda - i sve takva gunđanja.
No prešutim .Na kraju krajeva mogla sam i ja provjerit.
Povadimo sve stvari i nikako naći u što su moljci ušli.
Napokon, kad smo izvadili i otvorili sve vrećice, bingo, u grožđicama leglo. Fiju u smeće.
Sretni i zadovoljni krenemo živjet dalje.

Idući dan opet crvi.
E sad su nam već postali intelektualni izazov.
Odakle crvi????? Gdje se stvaraju?
Odakle dolaze (i kuda idu? zubo

)
Usisamo.
Idući dan opet crvi.
Čitaj gore.

Na kraju smo se riješili crva . Nestali.
Kako došli tako i otišli.

Kadu smo emajlirali pred cca mjesec i pol.
Jučer navečer kaže Muškarac
"di nam je broj od onog što je emajlirao kadu?"
Zašto? pitam ja postajuć sumnjičava, ima
ljubavnicu a to je žena od majstora?
"Emajl se guli."
(Možda bi ipak bilo bolje da ima ljubavnicu zubo

?

Jutros kaže Muškarac:
-Mašina više ne radi.-

I što sad?
Neka perem na ruke? Neka nosim susjedi? Neka ne perem? Neka kupim robu za jednokratnu upotrebu? Kako da perem na ruke u kadi kojoj se guli emajl?
Pitanja, pitanja.

Što je slijedeće? sretan

- 08:04 - Komentari (13) - Isprintaj - #

04.09.2007., utorak

Egiptolog, Arthur Phillips

Knjiga je za poludit.

Image Hosted by ImageShack.us

Vukla sam se kroz nju kao kroz neku nepreglednu šikaru.Ovdje trnje, tamo grmlje kroz koje ne moš naprijed, te onda blato u koje se uvališ, te opet grmlje bez cvijeća, samo trnje. Bode. (Vidi se da sam brala šipak) zubo

Ali dovukla sam se do kraja knjige.
Iz inata.
Iz začuđenosti.
Iz znatiželje.

Mislim, knjiga je u stvari dobra. Naime dobra je i genijalna je ideja, a i pisac je savršeno sve to izveo. Čitaš, a tek , doslovno, na zadnjoj strani sve shvatiš.
Poslije sam razmišljala : pa stvarno, on drugačije to i nije mogao napisati. Pisac mislim. Genijalan je u smislu kako te je dobro proveo kroz radnju, kako je to sve fantastično smislio, kako ti ničim nije pokazao o čemu se radi a ipak te je vodio do zadnje stranice da bi ti tamo jednim pismom sve otvorio i otkrio.
(o.a. ja sam negdje na pola knjige počela sumnjati u nešto. No pametan pisac znao je da će čitaoc počet sumnjat. Pa ga je genijalno skrenuo sa te ideje i vodio ga drugim putem. Perfidno. )

Međutim..
sve je to crnilo. Sve je morbidno. Sve je na nekoj granici ružnoće. Pa ti teška atmosfera kad čitaš. Nekako nisi dobro, nisi dobre volje, nisi nasmješen, nisi opušten. Ne veseliš se čitanju, nego nekako guraš, kao ajde možda na kraju shvatim. Tako mi isto bilo sa Umbertom Eccom "Foulcautovo klatno". Vozala me ta knjiga 2 mjeseca, mučila me, pročitala sam ju da bi na kraju zaključila da ju uopće nisam trebala čitat.
Ipak.
Egiptolog je dobar triler.
Ako se mene pita.
Nisam književni kritičar, no mislim da je pisac genijalan.
U vođenju radnje.

A imam potrebu napisati post o toj knjizi jer sam ju dva mjeseca vukla svuda sa sobom i mučila se mučila. Bila je i po torbi i po najlon vrećicama i po ruksazima. Svuda smo ju moj pas i ja vodali. Bili smo u stvari jedna nerazdvojna trojka. zubo

Bila nam je drug. A sada se pozdravljamo s njom. mah

Stoga je zaslužila da joj odam počast ovim postom.

A i sebi moram odat počast. Svojoj izdržljivosti. Svojoj tvrdoglavosti.
Svojoj gluposti!!!!!
(jer sam ju glat mogla ostavit tamo di sam ju i našla - u knjižnici naime) i ništa ne bi izgubila ni dobila u životu.

Toliko o glupoj upornosti koja već graniči sa laganim idiotizmom. lud

& update
Kad sam ju uzela u knjižnici nisam nikako mislila da je to triler. Naslov mi je govorio da bi to moglo biti nešto o Egiptu i to me privuklo.
Tako da sam kad sam ju počela čitati krenula od krivih postavki. Pa sam sve nešto čekala kako ću se kulturno uzdići i saznati nešto novo o starom dobrom Egiptu pa ću ondak biti sposobna razumjeti svoje kolege, budući da oni žive u nekom arhivskom dobu....i svi su naravno faraoni zubo

Ono šipak.
(ovaj mi šipak nešto često u glavi... zubo

)
Stoga. Ako netko ide čitati knjigu neka odmah zna da je to jedan dobar krimić. Pa se onda možda neće vući kroz stranice kako sam se vukla ja.

- 08:17 - Komentari (17) - Isprintaj - #

03.09.2007., ponedjeljak

vikend

Za vikend me baš nije išlo. Nije teklo, nego onako je cukalo kao vlak koji malo ide malo stane.

Išli smo na kućicu moj pas i ja /Muškarac je radio imao inventuru/ sa novom kvakom u original kutiji, smeđom bojom u bijeloj najlon vrećici, spremljenim grahom još u ponedjeljak smrznutim, i ostalo - mlijeko , kruh, cigarete u žutoj najlon vrećici, hranom za malog psa.

Stigli na našu malu kućicu i odmah se primili posla. Ko pravi radnici.
Prvo nova kvaka. E ta me je odmah dotukla.

(Znakovi na putu : neće te ić ovaj vikend Levantica, bolje odustani. No Levantica nije gledala znakove na putu. )

Psovke koje sam uputila staroj kvaki neću ponavljati. burninmad

Nije išla van. Te sam na kraju, oko pola deset navečer bila prisiljena pilom piliti staru. Da izađe. Iz ležišta. Bilo joj udobno i toplo, te se nije dala. Ipak je završila u smeću a na vratima sjaji nova kvaka.
Išli spavat. Smrzli smo se te smo bili prisiljeni ići vadit vreću za spavanje. Ušuškala sam se u vreću i u jednom trenutku pitam se di mi je pas? Nema ga nigdje.
Di sam zametnula psa? Jesam ga negdje zaboravila?

Pronašla sam ga ispod popluna i vreće za spavanje kako drhti. Kako je disao nemam pojma, ali živ je i zdrav.

Drugi dan krenuo je još gore. Uzela sam farbu kao pravi majstor i krenula farbat. Ajde to sam nekako obavila, ofarbala i zadnji prozor i čekala da se boja osuši u međuvremenu usisavajuć i spremajuć. Bingo. Sve suho. Uzmem prozor da ga stavim na mjesto.
Isto neću o psovkama. Neću o svojim rukama koje izgledaju kao da sam došla iz borbe noževima. Ukratko - prozor nisam mogla namjestiti i on i dalje stoji na podu.

Iduća noć je bila još gora jer nismo imali prozor nego smo bili na otvorenom.
Sva sreća da je vreća ok, jer smo se opet ušuškali u nju i prespavali i drugi bljak dan.

U nedjelju smo krenuli brat šipak. Kao, kad nas neide posao, bar ćemo nabrati šipka, mislim se ja u svojoj tupoj glavi.
Krenemo u pohode na budući čaj. Uđem u šikaru, zaboravivši da će me pas slijediti. Van iz šikare izašli smo sa pola bijele najlon vrećice šipka i psom koji je izgledao kao da ima ospice. Čičak na čičku. Pas je doslovno bio zelen a ne crn kako u originalu izgleda.
Vratili smo se doma, sat vremena vadili čičak iz dlake (Sizife dobar ti dan, shvaćam te) , zatim jeli i krenuli doma, prebijeni, umorni, loše volje, malodušni.

Došli smo u Metropolu nam dragu kadli shvatim da sam na kućici ostavila pola stvari. O psovkama neću. zubo

Sjedaj natrag u auto i vozi na kućicu.
Tako je to bilo. namcor

I jutros si skrivam ruke jer će kolege moguće pomislit da sam bila u kakvoj borbi prsa o prsa. Bajunetama. A i loše sam volje jer me boli svaka kost u tijelu. Jedva hodam

i dosta mi je kućice za neko vrijeme. namcor

Idući vikend provesti ću ko gospodin čovjek. U nekom finom restoranu, da me se dvori. Onda ću otić kozmetičarki, frizeru...svuda gdje ne moram radit nego radi netko drugi. A ja ću uživat. Čitat žutu štampu, gunđati na frizuru ili konobarima gunđati na uslugu, nije bitno bitno je da gunđam i da rade drugi a ja da odmaram. Umorne stare kosti.

Jedino što mi je uspjelo je ovo remek djelo. Ja sam prezadovoljna šalom i kapicom i to ide mojoj prijateljici da joj grije vrat i glavu u dugoj i hladnoj zimi :

Image Hosted by ImageShack.us

- 08:40 - Komentari (17) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>