dva oceana u 30 dana

Dolaskom do Pacifika, pomislismo, mišn komplitid, sva čudesa su već iza nas, ništa nas više nemre iznenadit i te spike...u skladu s time smo odlučili provest i dan prije leta kući. t.j. u laganom obilasku Lime, kupovanju zadnjih suvenir-pizdarijica, kafenisanju. Čak nam je i vrijeme bilo sklono, t.j. sunce se na par sati uspilo probit kroz sivu zamjenu, i dojam je odma bija drugačiji. Za početak smo odlučili taxijem zapizdit do najveće tržnice u gradu, i nakon par minuta cjenkanja s nekoliko taksista (ne radi se o pola dolara nego o principima!) stižemo pred natkrivenu tržnicu, t.j.halu enormnih veličina. Toliko je to čudo bilo ogromno da je npr. samo sektor s obućom bio veličine...štajaznam...trešnjevačkog placa! A bogme i dobro opremljen, osobito tenisicama naizgled- original-svjetskim markama, tako da smo svo troje mimo očekivanja tržili, ja npr. konversice za 50-tak dolara! Zaprepašćujuće velik je bio i sektor s piratskom muzikom/dvd-jima, pornjavom....
Međutizim, uskoro smo se usuglasili da bi bilo šteta proćerdat cili dan po placu umjesto razgledat malo grad, pa smo se, misleći da je blizu, uputili u smjeru Plaze de Armas, da vidimo trg i po danu. Ali, kao i valjda sve u tom gradu, trg uopće nije bija blizu, tako da smo se fino nahodali, čak malo i gubili, putem ogladnili (najčudniji ručak na putovanju, nekakva morska čorba s ogromnim crvenim rakovima unutra-ali ukusno!), te se do trga dovukli tek u kasno popodne. Evo sličice:

Undak nam je sinulo da bi, budući da je bilo sunčano, bilo guba otić vidit zalazak sunca na okeanu, pa smo brže-bolje skočili u taxi, ali dok se on dovuka u naš priobalni kvart, sakrilo nam se i sunce i nestade sve te čarolije; sve je jopet bilo sivo, i nebo i more i grad...razočaranje smo ublažili odličnom kavom (za cijenu koje se ni Stradun ne bi sramija).
Dan se gasio, a mi-mislima vec lagano okrenuti sutrašnjem danu, odlučismo još malo skočit u robnu kuću i spičkat zadnje pezose, da nas ne svrbe po putu. I onda, taman u redu na blagajni, počinje lagano, pa sve jače i jače podrhtavanje....Dejan i ja se pogledamo, kaže on“ kaj ovo ide vlak?“ , i valjda već slijedeće sekunde nam je bilo jasno da nije vlak nego POTREEEEESSS!!!! Ekipa je već počela vrištat, a mi smo se začuđujuće skulirano uputili na sporedni izlaz uz tresak razbijenih stakala . Na ulici je već bila masa vrištećih ljudi, auti su stali, semafori treperili na žuto, i...nakon jedno minute sve je stalo! Nas troje smo pronašli neku čistinu gdje smo procijenili da nam niš ne bu opalo na glavu, stali pored neke ograde i u čudu se čudili šta se to dogodilo. Pokraj nas je ležala neka starija žena, koja se vjerojatno srušila od šoka...dobro je, ništa se nije srušilo, nije bilo strašno, izgleda...nakon 2 minute prilazi nam klinac s podrugljivim osmijehom, prodaje krunice...kratko nakon njega ide drugi, nudi kokain....kakav smisao za biznis!
Postepeno se sve smirilo, i budući da nije djelovalo kao nešto prestrašno, uputismo se mi mudro prema šoping centru-vidikovcu da pričekamo eventualni Tsunami. A kad tamo-policija zabranila ulaz/pristup i ispraznila plaže pod liticom jer je stvarno proglašena opasnost od Tzunamija. Ipak nalazimo jedno mjesto odakle se mogla „s visine“ promatrati pučina. Oceanski valovi su se iz mrkih dubina uz strahopoštujući huk pretvarali u pjenu, i dobrih pola sata smo očarano blejili, no od Tsunamija ni ts.
Tek kasnije u hostelu smo sa CNN-a saznali da je epicentar bio 150 km južnije i da je u Pizcu (kuda smo prošli dan prije) poginulo 500 ljudi...

Nek se zna da sam tog utorka, u 8.14. 2007. po lokalnom vremenu, prvi put u mom malenom bivstvovanju ugledao oušn...bijaše to negdje na Panamerikani, s prvog sjedala na katu autobusa kroz orošenu šoferšajbu, netom nakon krmeljavog buđenja iz pete noći koju na ovom putu prospavah u autobusu (srećom su peruanski autobusi sličniji argentinskim nego bolivijskim, dakle poprilično moderni i udobni).
Jutro bijaše prekriveno teškom maglom, koja se na pacifičkoj obali u to doba godine zadržava mjesecima, uz Panamerikanu se tiskaše poluruševne kućice. Uz samu obalu strše ogromni pješčani nanosi-djelo moćnog oceana- a i kompletan krajolik ravan ko Mađarska je pridonosio posvemašnjem turobnom dojmu...čudno, čudno...još jučer smo bili u Arequipi gdje vječno sunce sja, tako da me ovo sivilo malo zateklo.

Međutim, već oko podne stigosmo u Limu i taksijem se (10 dolara) prebacili do hostela u Mirafloresu, turističkoj četvrti koja je po vodiču bila navedena kao jedina sigurna u gradu. Prvi dojam je potvrđivao tu tezu-ulice, zgrade, dućani, automobili...sve je to izgledalo dosta europski, najeuropskije još tamo od Argentine...a odmah smo skužili i da na ulicama uopće nema šarenih baba, t.j. da ljudi/žene ne nose šarene krpe i cilindre, a i mahom su bijelci (puno manje indijanaca/miješanog mesa).
Nakon smještanja u čudnovati hostel (zapravo poveći stan s velikim ogledalima, kožnim foteljama, tepihom, lusterima i izrazitim „mirisom“ vlage), prvi cilj je a šta drugo nego Pacifik! Tijekom 20 minutne šetnje laganom nizbrdicom prema obali primjećujemo još jednu zanimljivost: opet normalno hodamo/dišemo, t.j. pluća su nam puna kisika-gudbaj Ande, evo nas jopet na nadmorskim nizinama! Super osjećaj!
A na samoj obali-oooogromno sivo prostranstvo se uz zaglušujuću buku sudara s obalom u vidu ogromnih valova...šššššššššššš buuuuummmmm ššššššššššššš buuuuuuuuumm...i tako to. na plaži uglavnom nema ljudi, tek pokoji očajni iznajmljivač dasaka nas pokušava nagovorit na surfanje....kako da ne!
Naravno da je uslijedilo mahnito slikavanje, a pokusaj da se priblizim mom prvom oceanu završava evo ovako:

...tako da sam se odmah poslije morao vratit u hostel na presvlačenje :) .
Ostatak popodneva smo proveli u njuškanju po tom Mirafloresu, a tek navečer smo onjušili pravu veličinu i mračni karakter te graduštine. Naime, odlučili smo pronać nekakvu birtiju preporučenu u vodiču kao zanimljivo i autohtono mjesto, te smo uskočili u jedan od trilijun kombija koji voze na dobro poznatom principu prikupljanja ljudi po ulici (zanimanje:vikač!). Birtija je trebala bit netom do glavnog trga (Plaza de Armas, ofkors), medjutim, vožnja od Mirafloresa u prekrcanom bus-kombi-olupini je trajala i trajala i trajala...a brat bratu sat i 15 min, a i onda smo iskočili negdje na sred neke avenije, s time da nas je neka teta u busu upozorila „mui peligroso!“ (opasno)...ma sta opasno, mi misec dana brijemo okolo, i ko nam sta more! Medjutim, kad smo usli u neku mracnu ulicu prepunu sumnjivih njuski i ofucanih djukela, prva ideja je bila nać nekakav siguran taxi (šta je isto lutrija) i zbrisat nazad u hostel! usrali smo se, brate, a trga nigdi! i onda, kad smo vec bili 100% sigurni u odustajanje, ugledasmo velebne kupole, i uskoro se nađosmo u osvijetljenoj i ograđenoj pješačkoj zoni! A da je nelagoda bila opravdana, hotimično su nam potvrdile dvije turističke policajke, koje su nam, prepoznavši našu izgubljenost u vremenu i prostoru samoinicijativno prišle i ponudile pomoć, ljubazno uputile u smjeru birtije i upozorile na oprez! Njih dvije su očigledno instalirane na trg da spriječe/smanje neugodnosti koje se mogu dogodit zabludjelim ptičicama poput nas troje!

Kako je birtija bila pred zatvaranjem, kratko smo se još motali po sigurnom području oko kolonijalnih građevina (vraćamo se sutra po danu!), procijenili (uspješno) siguran taxi i, priznajem, doslovno pobigli na Miraflores, nešto pojili, kupili neki alkohol i pijuckali u kožnim foteljama našeg dekadentnog utočišta do ponoćnih časova.

Kad nam je „Maj Frends“ odmah ujutro nakon pokupljanja pred hostelom sa velebno značajnim smješkom pokazao nekakve isprintane papire s naljepljenim sličicama kondora, odmah nam je bilo jasno da slijedi vrhunac našeg izletića! Tako je i bilo: nakon neka 2 sata vožnje smo prvo zamijetili ogromnu kanjončugu, sa svojih 1000m dubine najdublju na svijetu, a potom smo došli i do točke di nas je već čekalo masu kombija/autobusa, turista i šarenih baba s popratnim artiklima; od razglednica do oguljenih kaktusovih plodova (nikad nisam jeo nešto tako kiselo, fuj). Ugl., odmah smo skužili da smo stigli na tzv. „kondor-čeku“: ekipa se sa isukanim fotoaparatima tiskala uz sam rub 1000-metarske provalije čekajući da se ptičurina pojavi. Međutim, od ptičurine ništa, tako da je meni nakon 15 min dozvizdilo blejit u kanjon, pa sam se otišao promuvat po babljim štandovima, di sam zateka i Dejana, pa smo skupa popili nešto što nam je jedna šarena baba prodala pod kavu. Uto su se stvorila i dva Niskozemca od sinoć, koji su u međuvremenu uspili dosta izbliza slikat ptičurinu, pa me to motiviralo da se opet guram po rubu kanjona sa svom onom francusko-međunarodnom bagrom. I onda, nakon 5 minuta, počinje show-odjednom su se počele pojavljivat kondorčuge, i to jedna po jedna, dok nisu skoro zacrnile nebo nad nama, jer pojedini primjerci imaju raspon krila do 3 ebena metra! Na 2 minute je zavladao muk, čuo se samo rad kamera i fotoaparata....Uglavnom, sjajan prizor, koji ja nisam uspio dovoljno kvalitetno uslikat, iako sam okinija nekih 20 slika....nema veze, ne može se ni sve slikat!


E,da: u masi sam načuo nešto kao „ mi je res všeč“, i odmah zastao, malo još prisluškivao i slavodobitno zaključio da su to Slovenci! (neka djeca koja su volontirala u Limi pa sad malo zuje po Peruu). Uglavnom, još u B.Airesu sam se okladio s Dejanom da ćemo do kraja puta sigurno srest nekakve Slovence. Oklada je bila u pivu na povratku, u vlaku Beč-Zagreb.
I to je za taj dan ugl. bilo to- putem smo još bili na „eat as you can“-ručku za cca.20 KN po glavi, popodne u Arequipi kafenisali, pojeli po ražnjić i malo tumarali gradom, da bi navečer sjeli u noćni bus za Limu. Ljudi, sutra ću ugledat Pacifik! Noćna vožnja je protjecala u mislima na moj prvi susret s nekim oceanom....

Kombi nas kupi pred hotelom oko 8, i laganini na 1 dan napuštamo Arequipu da bimo išli vidjet najdublji kanjon na svijetu i el kondore kako pasaju nad njim. Dvodnevni program obuhvaća još neke sadržaje, ali uopće se nismo previše raspitivali, što zapravo i nije loša metoda, jer te onda sve još više iznenadi!
U kombiju je s nama starija ekipa: nekakav tihi portugalski par, nakupina od četvorice srednjovječnih Talijana (mislim neženja), nekakve dvije starije Čehinje (s kojima mi se nije dalo pričat pa sam ih cijeli taj prvi dan samo slušao-zanimljivo iskustvo!), te tri „člana posade“, od kojih izdvajam vodiča-legendu: crnomrnjasti čovo velike, široke glave i istih takvih očiju sa ustima punim nekakvog željeza (valjda proteza), koji bi svako obraćanje nama turistima započinjao sa nijemim 5-sekundnim teatralnim osmijehom od uha do uha, nakon čega je uslijedila rečenica koje smo se u ta dva dana naslušali: „okej. maj frends.....“ , u stilu „sad ćete čut nešto nenadjebivo“. Međutim, mora se priznat da nije bio loš- tijekom vožnje je pričao o vulkanima, životinjama, običajima, Inkama....iako na sumnjivom engleskom, uglavnom zanimljivo.
Tako smo prvoga dana opet došli na 5000 m n/m, i to asfaltiranom cestom, te se neko vrijeme vozikali na toj visini, međutim, mi kao stare iskusnjare više nismo osijećali nikakve posljedice, pa smo nesmetano uživali u krajolicima: riječ je ugl. o pustim visoravnima i gomilama vulkanskih kamenja. Na pojedinim prijevojima je čak bilo i zaleđenog snijega....
Popodne je smiješni vodič našu grupu razdvojio i spojio s ekipom iz drugih kombija (valjda zato što su drugi imali višednevne izlete!),te nas smjestio u nekakav hostel u nekom zabitnom selu, napomenuvši s onim teatralno-komičnim osmijehom da nas popodne čeka trekking (!), ali ne s njim, jer on da ide i da nas kupi ujutro. A dobro....
Na trekking nas je poveo nekakav musavi klinac u šlapama i s vunenom kapom na glavi koji nije znao ni beknit engleskoga. Uglavnom, svi smo se šokirali kad je rekao da ima 18 godina....Trekking je ustvari bio šetnja puteljcima kroz peruanska polja, pa preko nekog visećeg mosta u prilično zabrinjavajućem stanju, uz kupanje u nekakvim šatro termama (što sam ja nažalost u nedostatku kupaćih propustio). Uglavnom, jedno vrlo ugodno popodne!


Putem smo upoznali i neka dva Nizozemca koji su bili u istom hostelu di i mi, pa je pa dogovor da navecer u hostelu popijemo par pivi. Međutim, šarena baba koja je vodila hostel nam je mislila naplaćivat pive po valjda trostrukoj cijeni- e neš majci!-tako da smo Dejan i ja otišli u selendru nać jeftinije pive. Međutim, selendra je stvarno bila selendra, a već je i bila pala noć (zilijardu zvijezda), tako da smo jedva našli nekakav šugavi dućan u kojem nam je klinac proda par pivi. Za večerom/na pivi je bio i još nekakav engleski par, i pričalo se na engleski, šta je s englezima nakon takvog dana bilo podosta naporno, al ajde, nisu bili loši ljudi. To šta smo se malo zavidali od pive je uz cjelodnevne doživljaje učinilo da je od ulaska u krevet i dubokog sna prošlo možda 8 sekundi.

Budim se u svitanje i ispred mene se ukazuje jedan sasvim drugačiji krajolik: ne baš bujno vegetativna ravnica, naselja potleušica, i prva naznaka velikog oceana, koji nam je još uvik dosta daleko, ali nebo na horizontu ko da se sjaji nekako drugačije, nekako „morski“. Dejan i Nikolina to baš i ne primjećuju, al oni su i tako kontinentalci i nemaju pojma o moru. He he.
Dan je, baš po najavama, topal i vedar; sa kolodvora pičimo bagatela-taksijem ravno u hostel, koji je po mom mišljenju najbolji na putovanju: velika, prostrana i prozračna soba u kojoj su samo tri čista kreveta te s pogledom na krovove Arequipe i vulkančugu nad gradom po imenu Misty, a koja je vidljiva iz svih dijelova grada. Inače, na jeziku Aimara-inka je are=vulkan, a quipa=iza. Možda su značenja obrnuta, ali jasno je što je pjesnik htio reći.

U Arequipi za početak imamo slijedeće zadatke:
- pronaći „hrvatski kafić“, za koji sam ja saznao preko neta
- sredit izlet u kanjon Colca di lete kondori
- ić rješit prijevoz/rezervirat kartu za prekosutra za Limu
Prvo bauljajući u rano jutro centrom rješavamo ovo drugo; u prvoj agenciji kod zgodne Peruanke kojoj su iz nosa virile šmrklje bukiramo za sutra dvodnevni izlet u okolicu Arequipe. Kako smo nakon cjelonooćnog puta bili malo smantani, odmah sve kupujemo i plaćamo (preplaćujemo) u prvoj agenciji-to nam se nije često događalo, ali kako do tada nismo imali nekih većih problema/propusta, nismo se previše grizli zbog činjenice da smo umjesto 45 mogli učinit isti izlet za 25dolara po glavi...
Zgodna šmrkljava prevarantica nas pak na naš upit za kafić „Split“ odmah upućuje kako doći do istoga, i nakon nekih 5 minuta eto nas pred lokalom koji se stvarno zove Split i nad čijim ulazom je istaknuta tabla u vidu hrvatske zastave!?! Budući da je bilo zatvoreno, okrećemo se lagano, no uto se iznutra pojavljuje tip i počne nam na španjolskom objašnjavat da ujutro ne radi, međutim, kad je čuo kako se mi između sebe dogovaramo, tip će odjednom: „ pa šta ne govorite naški sa mnom?“
Tip se zove Renato Balić, rođeni Splićanin porijeklom iz Katuna, koji se tu prije 5 godina priženio i zbog žene Peruanke koju je upozna u Venezueli (?) preselija iz Stuttgarta (?) i otvorija kafić. Zove nas da svratimo kasnije u njegov drugi kafić 20 metara niže(!). Oćemo prijatelju, oćemo.

U međuvremenu pičimo taksijem (a kako drugačije?:)) na kolodvor, rješavamo preksutrašnji bus za Limu, malo se muvamo po glavnom trgu- tako sam zamišljao latinoameričke trgove-palme, fontane, stara monumentalna kolonizatorska crkvetina, golubovi-sve je tu! I- eto nas u drugom Renatovom bircu, na čijim je vratima još veća šahovnica, a unutra svira Oliver „živote moj, dva put san umraaaa“. Birc je odlično uređen, totalno fensi, s visokim stropovima i umjetničkim slikama, a uskoro se pojavljuje i Renato, sida s nama za stol i priča. Puno priča, malo pita-nešto ko Jozo/Hoze Gusić par tisuća kilometara jugositočnije. Al ajde, priča (životna) mu je zanimljiva, pa tako doznajemo svašta i o Arequipi, Peruu i Peruancima i sl. Kaže da skoro svaki tjedan naleti neko„s naših prostora“! Zanimljivo, Renato je 5 godina tamo, a nije bija na Maču Pikču ni u kanjonu di mi sutra idemo...
Pozdravljamo se do večeras jer nas Renato zove da navečer posjetimo njegov drugi lokal-više za noćno-večernje namjene, odlazimo na jeftino obžderavanje po njegovim uputama te na zasluženo popodnevno izležavanje u hostelu.
Predvečer Dejan i ja izlazimo na kavu, malo se muvamo po punim ulicama udišući pravu latino atmosferu, te na kraju sidamo u jedan birc na katu s kojeg se lipo vidi gl.trg, više zbog slikavanja nego zbog kave. Kava je bezveze, a suton fantastičan! Osim toga, u birćuzu svira i ona šatro-etno inka glazba, poznata nam još sa Isle del Sol, tako da.na povratku u hostel obilazimo CD-shopove u potrazi za rečenom mjuzom, al je ne nalazimo-kupujemo nesto drugo, sta je o.k., al nazalost nije ono sta trazim(o).
Putem u dućkasu kupujemo još neke pivice, da se malo zagrijemo prije posjeta „hrvatskom“ bircu na kraju svijeta, te ih cuclamo u društvo Evelyn i Mormona, koji zaslužuju da se o njima kaže par riječi:
1. Evelyn-mlada Peruanka, crnkasta i niska, ali ljepuškasta i jako simpatična, vlasnica je bekpekers hostela Arequipa. Inače je porijeklom iz Lime. Završila je biznis administrejšn i radila u Džonson&Džonsonu, ali je skužila da taj poslovni svijet nije za nju, pa je, nakon šta je sa frendovima na sličan način kao mi putovala po Europi, odlučila otvorit hostel. I dobro joj ide. Mi smo za 7 dolara po glavi bili više nego zadovoljni njenim uslugama:). Na kraju se uspostavilo da joj je baba sredinom prošlog stoljeća došla u Peru iz-pazi sad-Monte Negra!
2. Mormon- nije ime, nego nadimak koji je plavokosi dugokosac, inače student antropologije, automatski dobija od Dejana i mene nakon što se ispostavilo da je iz Jute (Utah). Dečko nije tipični glupi amerikaner, ali je onako malo čudan. Bitno da se Nikolini svidio:) Zaboravija sam mu pravo ime, al nije ni važno-sjećat ću ga se cili život ka čovika koji me naučija kako se pravilno zvače koka!

Navečer smo još bili 2-3 sata u lokalu kod Renata, koji nas je počastija litrom Pisca-varijanta peruanske rakije s okusom limuna (blaže nego naša rakija), a na povratku smo blago nacugani maznili po jedan ulični ražnjić za laku noć.

Ustajemo rano kako bismo uhvatili vlak koji će nas vratiti u Cuzco, gdje bismo vrijeme nakon planiranog dolaska (oko 11h) i odlaska noćnim busom za Arequipu (oko 20h) trebali provesti u šetnji, kafenisanju i sličnim napornim aktivnostima. Međutim, na kolodvor dolazimo nekih sat ranije, tako da sjedamo u kolodvorski kafić. Iako je na stanici već dosta ljudi/gringosa, ekipa iz kafića se ne žuri: oni otvaraju za pola sata, i baš njih 5 boli briga šta su do odlaska vlaka mogli prodat neznamkoliko kava-očito je da nisu plaćeni po prometu. Nas je to onako malo zainteresiralo, pa smo se dali u razmatranje situacije, a opći zaključak je bio da se tu gore u Andama ćuti nekakva vrsta socijalne osvještenosti i primarnost ljudskih potreba pred novcem. Vrag odnija prišu, a gringosi će popit tu svoju kavu ovdje ili ondje, prije ili kasnije...
A u vlaku-show! Modna revija, ali doslovno! Prvo je rutinsku vožnju prekinula nekakva šatro zastrašujuća mjuza, a onda je iz WC-ja iskočila nekakva maskirana spodoba, za koju smo vrlo brzo skužili da je jedan od dvojice stjuarda (da, da, i toga ima u peruanskim vlakovima), koji se sad tako maskiran krevelji po vagonu i čaga na tu zastrašujuću mjuzu. Međutim, tu animaciji nije bio kraj: drugi stjuard i stjuardesa su za to vrijeme odnekud izvukli gomilu robetine, i dok se maskirana spodoba uklanjala, krenula je modna revija od početka do kraja vagona, a manekeni su bili njih dvoje osobno! Nosile su se kreacije od alpakine vune, za poslovne i kežual prilike, i sve skupa je bilo na granici komičnog i tragičnog: ekipa je pljeskala, ovo dvoje se tako jedno pola sata naizmjence presvlačilo/prošetavalo, a na kraju su nekakve američke babe i kupile neke skupe džempere. Dejan i ja smo kupili po malu pivu.
Međutim, vlak je odjednom na nekakvoj stanici stao i ne mrda, i svi izlaze...zbunjeno se pogledavamo, i nakon nekog vremena skužimo da tako piše i na karti, da je dolazak bio s jednom,a povratak je s drugom vrstom vlaka...a dobro, nema veze, nikamo nam se ne žuri, a do večeri ćemo već nekako doć do Cuzca. Stoga uredno zaobilazimo taksiste-lešinare na stanici i krećemo u potragu za nekakvim javnim prijevozom. Nakon nekih 10-tak minuta bauljanja po nekakvoj selendri postajemo lagano nervozni, ali onda nam se ukazaše nekakvi mini-busevi, a putem sretosmo i mali zdepasti argentinski par (poznanici sa trstičnih otoka!) , koji na svom savršenom španjolskom za sebe i nas dogovara najpovoljniju/pogodniju kombinaciju kako da se dočepamo Cuzca, za 3 dolara po glavi.
Kombinacija je uključivala presjedanje negdje Bogu iza nogu i cca. 3-satnu vožnju u truskavom kombiju/minibusu prepunom isključivo lokalne ekipe. Putem smo čak ustanovili da čudni zvukovi koji su se povremeno čuli potječu od kokoši koju je jedna šarena baba furala zavezanu u vrećiJ
I tako, malo kljucanja, malo blejenja u pejzaž, i u Cuzco stižemo oko 2 popodne. Zahvaljujemo se i pozdravljamo sa Zdepastima-oni će direktno u Limu, a mi ćemo još malo „skočit“ do Arequipe (14-satna noćna vožnjica). Popodne u Cuzcu provodimo prema najavi, dakle ležerno skroz. Na par sati se odvajam od suputnika (što za milo čudo nisam baš upražnjavao tijekom putovanja), malo uzimam vremena za sebe, sjedim, gledam, upijam i malo sumiram sve događaje od zadnjih 20-tak dana...sad je i Maču Pikču iza nas-šta još možemo doživit,šta nas još može fascinirat?

Navečer sjedamu u bus, Dejan upada u priču sa svojim susjedom, Kečua-Inkom, prije polaska u bus ulijeće klinac koji pjeva pjesme za lovu- dajemo mu čak i za jednu ekstra! (kolodvorski pjevač-još jedno fascinantno zanimanje:)) Klinac izlazi, bus opet kreće, idemo u Arequipu di bi se po najavama uslijed tamošnje vječnoproljetne klime trebali pozdravit s dugim rukavima. Konačno.

A ništa....ustanak uranak i taksijem na kolodvor san Pedro, koji poprilično odudara od peruanskih standarda, t.j. skockan je za turističku bagru koja hrupi na M.P. Isti su i tog jutra napunili tzv.“BEKPEKERS TREJN“, koji tih ušljivih 100-njak km zračne linije od Cuzca do podnožja M.P. prevaljuje za 4 ebena sata, a pri izlasku (usponu) iz Cuzca u par navrata cupka naprid-nazad vatajući zalet za uzbrdo. Međutin, naša dupad se u zadnjih 20 dana već navikla na vožnju, tako da nam je tih 4 sata pravi pis of kejk; uz to smo napokon odmorni, čisti i ispavani, dan je sunčan i sve je topliji, a voz piči kroz tzv. svetu dolinu Inka. Mali đaci indijanci se igraju uz prugu, krave i ljame, strmi andski obronci pod snijegom, TU TUUUU i eto nas u Aquas Calientes. A.C. je mala selendra koja služi kao ishodište za Maču Pikču: sastoji se ugl.od hotelčuga/hostelčuga, restorančuga i sl., a tu su bogme i nekakve terme (Aquas Calientes=tople vode).

Kako ne bismo gubili dragocjeno vrime (već je podne), uzimamo prvoponuđeni smještaj, t.j. 3-krevetnu sobu bez prozora i tople vode (a selo se zove Toplovode!) za 10 dolarinjosa, ostavljamo nepotrebnu prtljagu i uskačemo u superklimatizirani moderni buščić koji nas za 6$ neasfaltiranim serpentinama vozi uzbrdečki...vidici se lagano šire, i okružje biva sve sličnije onome u kakvom sam M.P. zamišlja: bujna vegetacija i ogromne strme stijene prekrivene istom.
Stižemo....zilijun turistčuga....upadamo....pet minuta uzbrdo, i...eto ga:Maču Pikču ko na dlanu, ko na razglednici, pred očima, uživo, lajv....Slikajemo ko mutavi; normalno, svako oće sebe i MP u pozadini, kao dokaz ostvarenja nekakvog samoostvarenja ili šta već.
A turistčuga je tolko da ne moš ni slikat bez da ti je u kadru nekakav Japanac il slično.
O.K.-imamo 5 sati (podne je, zatvara u 5) i kreće lagana šetnjica naokolo, uz usputno mutavo slikavanja sa raznih pozicija...Doli, duboko ispod, je nekakva rječica...nije ni čudo šta to Španjolci nisu 500 godina našli.
Šećemo po uličicama tog nekadašnjeg grada; poprilično bezglavo, jer nemamo vodiča pa slabo toga kužimo. Tu i tamo se prikrpimo nekoj grupi pa osluškujemo-pari se da tu svaki kamen ništo priča, a kamenja ovde ne manjka...



A super je, šta da se priča! Svako malo nas čuvari upozoravaju da se sidimo po zidovima/ne pentramo se i sl.
I tako livo-desno do 4ipo: onda nan je dozvizdilo. Za nazad pada odluka da ćemo pjehe, šta traje navodno nekih 45 minuta. Krećemo: okomite skale kroz gustu tropsku vegetaciju...nigdi kraja! Nekako se paralelno s mrakačom dovlačimo u A.C.. Budući da u sobi nima tople vode, a ebiga, idemo u terme!
U termama su pak valjda svi koji su tog dana bili gori, šta oće reć da je gužva solidna. Međutim, voda je više nego ugodna, sve je pod vedrim nebom, i negde gore visoko iznad nas ćuti u tmini tajanstveni grad drevnih Inka, tako da se i mi ćutimo nekako...dobro.
Nakon kupanja krećemo u laganu šetnjicu, koja se pretvara u nesnosnu gnjavažu, jer „predstavnici“ svih zilijun restorana navalili da baš kod njih večeramo njihove pice i paste. Mi pak odabiremo onaj valjda jedini iz kojeg nas niko nije vabija, i-odabir je ispravan! Je alpaka bila mrvu žilavija, ali pičila je živa mjuza, pivica je bila okej, a nije bilo ni skupo (neki su u AC imali sulude cijene).
Nakon žderkice je uslijedio povratak u našu šupetinu i momentalno zakrmljenje....

Daklem, vrijeme od 3 u noći do svitanja (oko 6) na kolodvoru u Cuzcu provodimo sa zdepastim argentinskim parom i nekakvim srednjovječnim Englezom (koji je ustvari bio Kanađanin). Svitanje čekamo iz razloga šta nas je prpa da nas ne proguta noć (savjet vodiča: ne mrdaj se po noći!), tako da u rečenu uru uzimamo taksi (8 sola-nešto manje od 3 dolara) da nas fura u hostel. Hostel se nalazi na vrhu uzbrdice (ludilo pogled na Cuzco sa terase), a taksi nas ostavlja u podnožju iste, tako da smo s bekpecima na leđima dušu ispustili dok se nismo nekako dovukli do gore (Cuzco je na iznad 3000 m n/m). U hotelu je ček-in tek u 11, tako da do 8 na kauču u kužini malo ubijamo oko, te se onda spuštamo u smjeru centra. Putem opažamo inka-zidine na kojima se uzdigao grad, neke lijepe kolonijalne crkve (pod Unescom), te na trgu sidamo na balkonček nekog birca s kojega se pruža pogled na gl. trg, koji se zove Plaza de Armas (a kako drugačije!). Po kvaliteti ugostiteljske usluge odmah nam je postalo jasno da je Peru napredniji od Bolivije, jer je npr. čitavi doručak koji smo naručili bio ukusan, svjež i „higijenskiji“, da sad ne ulazim u detalje.
Sunce se diže sve više, a tako i temperatura, tako da lagano sa seb ljuštimo rukave i odmah u akciju-po karte za Maču Pikču. Putem do kolodvora se opet naravno zakačujemo na neke majice i ostale suvenir-zvizdarije. Na samom kolodvoru nas zatiče solidan red-a karte se prodaju samo za M.P., tako da na red stižemo nakon dobrih 45 minuta. A karte-skupo, brate: 73 dolara samo za vlak. Doda li se tomu cijena same ulaznice (40$) i busa za gore (6$), ispada da će nas izletić koštata 120 USD, t.j. nešto manje od 700 KN. Mislim, halo, za to smo mogli kupit vagon majica/dresova/fetusa i štajaznan, al ebi ga, doć u Peru i ne vidit tu zvizdariju nije dolazilo u obzir.
Cuzco je veličinom 3.grad u Peruu i u njemu ima svašta, pa tako i svakakvih turista, prodavača svega i svačega. Primjećujem i novo zanimljivo ulično „zanimanje“: na križanjima stoje ugl.mlađe ženske osobe sa po dva mobitela u rukama (lancem privezana za ruku) i viču „LJAMADAS, LJAMADAS“, šta valjda znači da ako si na ulici i nemaš mob. , a trebaš nekog zvat-obratiš se njima. Nešto kao čovek-govornica...
U Cuzcu smo dobro jeli (npr.odreske od alpake) i malo se odmorili nakon spektakularnih bolivijskih dana; jedino šta smo dva dana radili je jeli i pili/kafenisali/bauljali po tržnicama, tako da prekosutra budemo u dostojnoj fizičkoj pripravnosti za taj famozni Maču Pikču.

Nije da smo se nešto posebno naspavali (usput, prestali su morbidni snovi sa spavanja nad 4000 m n/m), ali zato je doručak filmski: sunce piči nad Titikakom, a mi u bašći s pogledom na jezerčugu pijuckamo čaj od koke, keljamo (opet) marmeladu po kruvu te onako usput kontamo kako i šta dalje...







Oko 9 se skroz strmim puteljkom spuštamo u lučicu, a doli je već zilijun bekpekera čekajućih na barku za Copacabanu te domaćih eksploatera –nabili cijene za gringose. Uskačemo u barčicu prijevoznika, pazi sad, DINAMO TOURS, i nakon sata ipo nas eto opet u Copacabani. Tamo pak fešta ne jenjava; štoviše, zadnji je dan, vjerojatno i vrhunac. Sunčano je kao i svih ostalih bolivijskih dana, bogme i vruće, a mi imamo nekih sat i ˝ da nešto požderemo, pokupimo u agenciji ruksake i utrpamo se na bus za peruanski Puno. Putem smo se napalili na ulične ražnjiće (higijsenskom riziku usprkos), ali njih danas nigdi....i tako, probijajući se kroz gužvetinu, osjetim ja da me nešto vlažno strefilo u vrat; u hipu mi kroz glavušu prostruji upozorenje iz vodiča o uigranoj pljačkaškoj shemi, u slučaju koje treba nastavit drito i ignorirat navedeno. Tako i postupim, te se nakon 4-5 koraka, valjda nakon šta su ubrali da ne fermam 5%, začujem: „seňor, seňor!!!“. Okrenem se, i baba mi (baš kao u vodiču) sugerira da me kao netko nečim pogodio odozgor....u hodu joj samo na hrvatskom procijedih nešto gadno, i nastavim dalje, sustignem Dejana i ulijećemo u prvu pizzeriju. Shema je dakle da te pogode/poprskaju/pljunu s leđa, i dok se ti zaustaviš, „oni“ ti svesrdno ponude da te pomognu „očistit“, a usput ti počiste i džepove...e, pa neš majci! U piceriji ustanovljavamo da je u ovom slučaju upotrijebljena pljuvačka, vjerojatno od milosrdne babe „čistačice“ mamujojjebem, al' eto, „preživio“ sam i prvi, nadam se i zadnji južnoamerički pokušaj pljačke!
U dotičnoj piceriji na brzinu trpamo u sebe neku polušugavu picu, pičimo po torbetine i pravac bus za Puno, koji je na nekih 3 sata vožnje. Bus je pun gringosa, vruće je za pozvizdit, al' ubrzo eto granice i eto Perua!
Na granici se izlazi iz busa i prelazi pjehe, nešto kao mi nekoć na Spielfeldu (ulaz u Austriju), al tu svaka sličnost prestaje: ovde opet na „ničijoj zemlji“ udružene snage bolivijsko-peruanskih šarenih baba prodaje sve i svašta, no mi smo već na to navikli, tako da elegantno kupimo peruanski pečat i....buenos dias, Peru!
U busu se naš nejasni plan (spavati u Punu ili direkt za Cuzco) rješava na najbolji mogući način: kontrolor nam za 20 dolara nudi slijedeće:
-popodne na izlet na plutajuće otoke (jedino šta nas u Punu zanima)
- karta za noćni bus do Cuzca iste večeri
Malo se nećkamo jer brale traži lovu unaprid bez ikakvog računa i potvrde, al usprkos načelima (ništa unaprid i bez računa) prsimo lovušu. Naše drhtanje se ovaj put pokazuje neutemeljenim – stvarno nas (osim nas troje su tu i neka sitna Austrijanka, i mladi zdepasti argentinski par) kupe kombijem i furaju u luku, te nas u 15.45 eto u barčici s druge strane Titikake, koja će nas odfurat na Uros. Imamo i ingliš spiking vodiča!
I tako se barčica lagano kroz šaš probija, i eto nas na plutajućem otoku-koji je fakat plutajući: na nekim bovama od šupljikavog drva je nabacano par slojeva trstike ( bove su povezane konopcima), i na toj trstici su kućice od trstike u kojima navodno stotinama godina živi par obitelji koje imaju svoj jezik i svoj bioritam. Svi su oblečeni u šarene krpice i šatro ih zaboli za civilizaciju i njene tekovine. Imaju i brodove od trstike-s jednim smo se na kraju nakratko provozali-ali bogme i birc i dućan, pa čak i telefonsku govornicu. Kasnije smo ubrali da iza tih trstičnih kućica postoji čitav niz limenih kućica, tko da je pala lagana sjena na cilu tu spiku o „netaknutoj prirodi“, međutim, sve skupa je bilo skroz zanimljivo i zabavno! Čak su nam putem plovidbe „djeca trstike“ pjevala lokalbe pismice, al bome i solele matino i Shalom alee za eventualne Židove, šta isto nije baš pridonijelo slici netaknute i zaboravljene civilizacije i iskonskog života, al aj dobro.


Po povratku na kolodvor je na grad i jezero već bila pala noć, pa smo prije busa u kolodvorskom restoranu pojeli neke gadne špagete. Potom se utrpasmo u bus za Cuzco, koji na početku bijaše prazan, tako da smo se cili sritni raskravili po zadnjim sicevima, i taman kad pomislismo da ćemo tako do zore, na prvoj stanici nahrupiše lokalne babe s drečavom dječurlijom i shebaše nam računicu! Svejedno smo uslijed nadasve uzbudljiva i ispunjena dana pozaspali sve do Cuzca, di je bus doša sat vremena prije vremena, t.j. u 3 ujutro, a tu već prelazimo u slijedeći dan....

Nedilja je, i pada nam na pamet da je usto u Hrvatskoj i praznik. Praznik pak u bolivijskoj Copacabani ne jenjava-8 je ujutro, a grad/selo se lagano zagrijava za drugi od tri dana fešte. Mi pak pravac luka i ta naša barka mala: njih dvoje doli, a ja hrabro gori, kako bih jelte uživao u pogledu. Pa ko zna kad ću se opet vozit po Titikaki (osim sutra)!.
Vrlo brzo shvaćam da to uživanje nebu sam tak, iz razloga šta opasno puše i hladno je, tako da se ekipa koja se odlučila za krov (čopor balavih Švaba i poneki Francuz) skupa sa mnom poprilično smrzava, a pogled je....ono, isto ko kad ideš sa ...lupniću...Šolte na Čiovo! Dobro, možda za nijansu manje spektakularan, ali....HLADNO JE EBOTE OĆEL VIŠE TA ISLA DEL SOL !?!
Nakon neka 2 sata napokon stižemo, i na otoku nam je opet toplo, i prvi dojam je vrlo pozitivan; sjeverna, neturističkija strana otoka, pješčana plaža na kojoj krave piju Titikaku, par šarenih baba....bacamo par slika i s likom koji nam se uvaljuje za vodičakrećemo na ta neka posebna mjesta (?). Lik je totalno uživljen i bit će da je super vodič, al ebiga, habla solo espaňol, tako da ovo dvoje odustaje, a ja ka pokušavam slušat. Iz sve priče ipak izvlačim par zanimljivih informacija:
- Inke su imale tri boga: zmiju kao Pačamamu (majka zemlja), pumu za planine i kondora za nebo.
- Titikaka je dobila ime po Titi (neka beštija šta liči na pumu) i Quarka-stijena, pa se to dvoje spojilo, i onda zbog izgovora reduciralo!
Inače, na otoku vlada nevjerojatna tišina i stvarno nekakav mistični feeling, samo tu i tamo zrak propara rev tovara (najlipja muzikaJ).Naš plan je sa nekomercijalne sjeverne strane udrit pjehe priko otoka do južne, komercijalne, di bi ka negdi prispavali (bekpeke smo ostavili u Copacabani u agenciji-kupimo ih sutra po povratku, prije busa za peruansku stranu). Pičenje preko otoka se pokazuje kao pun pogodak, iako zbog visine mrvu naporno. Nema nigdi nikoga, andsko sunce piči samo za nas (već do tada smo svi pomalo izgorili po faci), Titikaka se plavi, i sve skupa ipak dosta sliči na neki dalmatinski otok! Ili možda Cres...


Na jedno 2/3 puta, nakon satima nigdi nikoga i ničega , ka faking fatamorgana –birtija, t.j, drvena kućica, a u njoj za kupit Mirku, Pringles čips, čokse...show! Poslužuje nas „konobarica“, koja je to postala ugledavši nas i trkom napustivši stado ovaca.

Kupujemo i sjedamo ispred barake na drvene panjeve. 3 su popodne, sunce piči, ispred nas Titikaka modra duboka visoka, a iz daljine nam mašu planine. I tako, prožeti veličanstvenim osjećajem slobode dudlamo pivice na andskom suncu, i boli nas jedna stvar za sve! Slikamo i „konobaricu“-mladu potomkinju starih Inka, kojoj život eto tako prolazi čuvajući ovčice sa svojom malenom musavom kćerkicom i istim takvim kerom, te čekajući da naiđe koja zalutala blesa poput nas, koja će kupit pivu za 4 puta veću cijenu nego na kopnu.
Teška srca nastavljamo. Nije zaebanzija, ipak smo na 4000 m n/m i nije baš lako landrat 4 ure, al eto nas u južnom selu: jedno 20 hostela i 30 restorana, a nigdi žive duše ?!? samo predobar pogled, plavetnilo, tišina i magareći rev...tu tu auto!!! (nema ni jednog). Dolaze nam dva klinca i nude smještaj kod sebe za 20 bolivijanosa (3 dolara)-mi da skupo (J), oni da 15 (2 dolara), i za te novce dobijamo više-manje uredne krevete, vrlo nefunkcionalan tuš (nema ručnika, tako da se brišem svojom suvenir-volonterskom majicom sa Sicilije. Ebote,vrlo zanimljiv život za jednu majicu: rođena na Siciliji, živila u Italiji, sahranjena u kanti za smeće na isla del Sol usred jezera Titicaca!
Nakon smještanja krećemo u potragu za Tručom, te slučajnim odabirom upadamo u jedan od 20 restorana (svi su jednako prazni), te uz zalazak sunca negdje iza peruanske obale žderemo ribetine, koje nisu bogznašta, ali mi smo vrlo gladni. Sunce je zašlo, postaje hladno i mi, pazi sad, idemo na internet! Nakon 1-satne surfačine (već je 8 navečer) po totalnoj mrčini odlučujemo još negdi na piće, jer šta ćemo tako rano leć u one naše ćumeze...Odosmo dakle u onaj isti restoran, a on pun! Isključivo gringosima, naravno. Nevjerovatno. Naše namjere su popit čaj i pojist nešto tipa palačinke, al nema toga tu-još uvijek solo „supa de verdura y trucha“. Dejan i ja uzimamo pomfri i čaj. Unutra je toploi svira neka super muzika, bolivijski šatro art-folk. Po mrkloj mračini se spuštamo u naše ćumeze i putem se čudom čudimo zilijonu zvijezda iznad nas i kako se dobro vide Veliki medvid i crne rupe (?) i te spike. Nije još ni 9 i po, a mi se zakopavamo u vriće i laku noć svirači...

Ustajemo u zadnji ebeni čas, u 7.30. Pere nas mamurluk i nevjerica u friške događaje od jučer, ali nema vremena, pičimo dalje; jedva stižem oprat zube i potrpat sve stvari u torbetinu (po ko zna koji put) te pravac kolodvor, jer idemo dalje, čeka nas Titikaka. Bus je pun, uglavnom gringosa, i kao takav se polako uspinje iz La Paza i probija kroz El Alto. Sunčan je dan, andsko sunce mlati kroz prozor drito u moju fačicu, i to su okolnosti pri kojima buljim kroz prozor u El Alto, predgrađe La Paza koje je postepeno postalo grad za sebe: prašnjave, neasfaltirane ulice sa veličanstvenom kulisom u vidu sniježnih andskih vrhova u pozadini. ..Ulice su prepune ljudi i šarenih baba, svi nešto kupuju prodaju oduzimaju dodaju, a po učestalosti bolivijskih (a nego kojih) zastava kužim da je neki praznik u điru. Nakon nekih sat vremena se najednom pojavljuje i to čuveno jezero Titikaka, i tu iskačemo iz busa jer treba preći dio preko jezera: bus ide skelom, a raja , koj prelazi na malenim brodićima, gleda kako se taj njihov bus bespomoćno ljulja na toj skeli, koja uopće ne odaje dojam čvrstoće i sigurnosti.
Na drugu stranu stižemo nekih 20 min prije busa, pa za to vrijeme u nekog dede kupujem salteňu, ka neki specijalitet: pecivo punjeno mesom, povrćem i curryjem. Dobro zvuči, medjutim, okus je katastrofa, a osim toga mi je sav jebeni curry odmah nakon prvog griza iscurija po gaćama, tako da je salteňa vrlo brzo završila u smeću. Aj, bar nije bila skupa (2 kn).
Sjedamo u bus, još nekih sat vožnje i eto nas u Copacabani-po kojoj je navodno ona brazilska dobila ime. A kad tamo-show program! Slavi se Seňora de Copacabana, zilijun je ljudi, svi nešto kupuju, prodaju, jedu neka govna po štandovima i loču, trešti mjuza...prvi plan da odmah idemo na Isla del Sol se dakle odgađa za sutra, jer nema šanse da propustimo takvu fiestu! Budući da nemamo rezrviran smještaj, iz knjige iščitavamo Hostal de la luna, za 7 $ po glavi stanovnika. Izvana hostel izgleda ko totalna rupčaga, šta zapravo i jest, ali u sobičku su tri više-manje uredna kreveta, tako da ubacujemo stvari i izlazimo na feštu.



Nekih je 3-4 sata popodne, i plan je slijedeći:
1.skužit šemu za sutra-prekosutra, t.j. Isla del Sol i dalje za prijelaz u Peru
2. prominit/ podignit pare, kupit karte shodno točki 1
3. ić probat Truču (tako se zove)- ribetinu iz Titikake koju nam je sinoć u La Pazu preporučio onaj Španjolac.
Nakon realizacije točaka 1.i 2. odabiremo jednu od zilikun birtija na samoj obali te se uvaljujemo za stol nekakvom starom Ameru i njegovoj megadebeloj pratilji (žena?kćer?ljjjubavnica?), koji ka da su ispali iz Southparka. I tako, dok mi mlatimo Truču (ništa posebno), ispostavlja se da Amer zna di je Hrvatska, Srbija, pa čak i Kosovo.
„Hau kam“?-pitamo mi.
„Ajm histori tičr“- reče on.
Ameri odlaze, a mi obžderani snimamo nevjerojatne prizore pred nama: pijana ekipa čaga oko nakićenih kamiona, frajer piša nasred ulice, neki nešto tandrkaju po instrumentima, a oko njih se druga pijana ekipa valja po prašini, svako malo ko Šahbaz u Nadrealistima uleti neka šarena baba ili neko musavo derle koje prodaje bogtepita kakve zvizdarije...ono, rani Miloš Forman bi tu samo naguzio kameru i eto ti filma!
Usput smo ubrali pedaline i normalno da smo išli na polsatni đir po jezeru. Tijekom tog plutanja slikajemo ko mutavi Kopakabanu, latino-feštu i tamnomodro jezero.


Nakon toga se bacamo u potragu za majicama na Evu Moralesa, koje ubrzo nalazimo i kupujemo dok se nad Titikakom nadvija sumrak, šta znači da postaje sve hladnije i hladnije, pa se zato odlazimo malo zagrijat u naš sobičak. Tamo je pak Nikolina trenutačno zakrmila, a Dejan i ja smo smogli snage izać oko 9.20, još malo prolunjat i snimit vatromet najavljen za 22.00. Vatromet je za nevjerovat zaista tada i počeo, ali nakon što je izgorio prvi od 4. šarena stupa, drugi nikako da se zapale...masa ljudi, mi krepani....ma ebeš vatromet, ajmo leć, treba se naspavat, jer sutra je pak na redu Isla del Sol.
Dugo u noć iz kreveta osluškivasmo vatrene zvukove Madonine fieste...

I tak...ujutro nas u hostelu kupi neka spodoba sa šarenim cvikama, onim crnim pederskim biciklističkim hlačicama i nekom kričavozelenom biciklističkom jaknom. Kasnije se ispostavlja da je to naš vodič Ramiro. Kupimo i ostatak ekipe-aj, na prvi pogled nisu loši-bar nema onih antipatičnih nizozemskih čudnovatih kljunaša i nikakvih Francuza: tu je jedan dobrodržeći se srednjovječni australski par (kauboj i plavuša), Augustin (Argentinac čija je baba Hrvatica, živio u Turkmenistanu, studira u Texasu) i njegov debeli prika, Amerikanac Ricky, za kojeg se kasnije ispostavilo da je Bolivijac (!?!)i uz to još i pilot (!?! x 2), nekakav dosadni španjolski par te nas troje. Uz Ramira nas vode Oskar i drugi vodič Edgar; komični su, al ne ko Ramiro. Nakon vure uzbrdečki stižemo na 4600 m n/m, a kad tamo Anto Đapić, naš prijatelj Irac sa Tupiza-Uyuni toura. Oni su pak uzeli najjebačkiju agenciju-30 dolara skuplju od naše, pa imaju svu moguću opremu, čak i maske da ne gutaju prašinu, dok je nama Ramiro podijelio kacigetinu, rukavice, roze gaće i žutu jaketu, tako da sad svi izgledamo skoro jednako blesavo ko on.

Daje nam i bicikle-ja se baš ne kužim, al izgledaju o.k.....Trema je u zraku. Krećemo. Iza okuke se ukazuje ogromna provalijetina u magli, obližnji planinski vrhovi pod snijegom i nizbrdica pod bogme solidnim nagibom. Adrenalin mlati već od starta, a odmah postaje jasno da će se Augustin (koji je usput isti Rafo-Super-Nova) i Ricky (koji je isti debeli Tišma iz Bjelovara šta je dobija otkaz u Iverici) maksimalno kurčiti od vrha do dna.

Prvih cca. 2 sata smo na asvaltu, i sve je nizbrdo, i dosta je hladno na tim visinama i okruženi smo magluštinom, šta možda i nije toliko loše, jer ne vidimo kolka provalijetina prijeti uz rub ceste. I onda, taman kad smo se relativno ušemili-počinje show: asvalt produžava u vidu novonapravljene ceste za Coroico, a mi skrećemo na staru cestu, poznatu pod nazivom ROAD OF DEATH! Gore, od vrha, pogled je da se trenutno usereš: neasvaltirani makadamček, prokrčen posred skoro okomitog brda prekrivenog bujnom tropskom vegetacijom, sa zilijardu nepreglednih okuketina. A šta, jebiga, o ovome smo sanjali, ajmo sad! Ruke mi se lagano tresu, kočnica je konstantno stisnuta, vozim šta dalje od ruba i toliko sam usredotočen na cestu da ne stižem gledat prirodu i društvo oko sebe-osim u kratkim i prekratkim pauzicama. Šofer u kombiju nas tu i tamo prestiže i slikaje/snima u vožnji za CD. Mi isto u pauzicama slikajemo ko mutavi. Rafo i Tišma divljaju. Ja se na tresećem bajku solidno držim i, da odagnam strah, pjevušim „Dalmatinac sam...“Mislim da mi je tih 5 sati straha/adrenalina/prašine prošlo najbrže u životu...


I-eto nas na kraju, na smiješnih 1200 m n/m. Odjednom oko nas apsolutno tropska vegetacija, banane, plantaže koke, i vrućina za pozvizdit. Skidam se u kratke, ali me napadaju komarci, pa se usran od malarije odma oblačim. Jedna zajednička slika „survajvorsa“, pacenja-Mirka u obližnjem birćuzu pa na bazen. Da, da, buraz, otvoreni bazen i sunčanje- a prije tri dana se u Andama na 4800 m n/m smrzavah ko neka stvar!

Dali su nam i nekakav ručak na bazi riža-kumpir, nakon čega su nas brže-bolje potrpali u kombi i novom cestušom uzbrdo nazad. U kombiju smo svi pocrkali od umora i vrućine, iako su Ramiro&co. Puštali neku dobru mjuzu na španjolskom (more bit od Meksika pa do ....štajaznan, Paname), tako da kad smo se oko 19.30 dovukli u La Paz, otpilili smo Tišmu koji nas je zva u zajednički izlazak, jer smo ka umorni i sutra pičimo za Titikaku.
Ali ne, buraz. Ka, ajmo ipak negdi kratko na piće, tu u kvartu. Dok su se D.i N. prali/srali, ja uberem u knjizi/vodiču preporuku za neko misto za lokalce, di je vikendom živa mjuza. Idemo?-Idemo!
Brzo smo ga našli, i birtija nas je osvojila na prvi pogled: odnekud je treštila bolivijska mjuza (nama poznata zbog učestalog izvođenja po hrvatskim trgovima), za stolovima je sidila vrlo neuglađena i već solidno „namazana“ ugl. muška srednjovječna klijentela-dedeki u odijelima i bilin bičvama, a na stolu im svima po jedna te ista bocurina neke domaće rakijetine i nešto za mišanje šta izgledom sliči na sprajt. Sve sa šanka nadgleda stari prekaljeni gazda u džemperiću na botune. Gazda nas se pojavom i držanjem osobito dojmio:svi pijani ko zemlja ili na putu da to uskoro postanu, a on, ko neki propali pijanist, sve ih snima sa šanka bez da trepne, tu i tamo pokupi boce, pripali cigare, opere čašu- a mimika konstantno stonfejs!
Totalno guštajući u okruženju smo drmnili po 3 Mirke (boca od 0,65), i doživjevši nevjerojatnu reinkarnaciju od fizičkog kolapsa nakon ceste smrti, odlučujemo putem doma svratit u još jednu birtiju iz knjige. A kad tamo-spektakl: 5 mužikaša stalo u krug pa udri, sve krcato, ali konobar nas uvaljuje nekoj ekipi za stol. Naručujemo Mirke, a ekipa odma kreće nazdravljat-oni cugaju vinčinu. Na stolu posuda s lišćem (koke, nego čega!): „žvačite, braćo, esta bien, energia!“ Upadamo u priču: jedan od njih je Španjolac, ono, reklo bi se tipični preserator. Ka, motan duvan, pustija san kosu, volontiran u Boliviji....“Croacia? – aaa, Kusturica, aj lajk džipsi mjuzik, blek ket, vajt ket....“ međutim, lik zapravo ispadne totalno o.k.! A za susjednim stolom ekipa, a u sredini vrač. Vrač, majke mi moje, dili ekipi blagoslov i vezuje in neke končiće oko ruke. Obučen je u onu Inka-uniformu, i kuži se da ga svi totalno poštuju. Nakon 2-3 Mirke i nas uputiše k vraču, te i mi dobismo končiće! Uto pogledam u tipa koji sidi do njega-jedno 5 banki, debeo i sijed, s repićem i budha-bradicom, i skužim da njegova slika visi iznad nas. Pitam Španjolca jel to stvarno on-je! Gazda! Na slici pari buda, lebdi među lišćem koke (koju u stvarnosti ekipa za njegovim i vračevim stolom žvače na kile). Mjuza ne prestaje, kreće i čaga, vrte se Mirke, upadamo u spiku s Gazdom puni poštovanja kako je i red; totalno nevjerojatna trash-atmosfera, dakle prava akcija za Dejana! Gazda trtlja nešto tipa „mas importante esta spirito, todo Pačamama“, i osijeća se stvarno neka posebna vibra, al jebote već su dvi ure, a dižemo se u 7 jer u 8 nam je bus za Copacabannu....

Bogme se naspavasmo, i nakon penkejka (opet!!!) s marmeladom krećemo na vještičju tržnicu, da i to čudo vidimo. I evo ga, onaj stari filing-ono o čemu smo čitali/pričali/maštali, sada je pred nama:ljamini fetusi za sreću i mir u kući, kao i ostale zvizdarije slične namjene (zmijski repovi, žablje suze i štatijaznam...).


Slikajemo ko' mutavi, nakon čega pada prijedlog da potražimo panoramski pogled; odmah se sjetih Buenosa i promašenog promrzlog tumaranja u kišno nedjeljno jutro, no ovaj put je to pun pogodak: relativno lagano nalazimo petozvjezdični (!) hotel President i pičimo liftom na 25.kat. Izlazimo pomalo plaho (5 zvjezdica, ej!), a kad gore jedno 10-tak upicanjenih konobara i isto takav, ali potpuno prazan restoran. Iako nas troje izgledasmo ko zadnji klošari (ja npr.u šuškavcu, ispranoj majici s kapuljačom, prevelikim zmazanim samtericama i treking-cipelama), jedan od konobara nas skroz ljubazno odfurava na ostakljenu terasu i donosi nam po malu Paceňu (pivu), a mi se ko mutavi bacamo na slikavanje, jer pogled je apsolutno fantastičan: sunčan dan, iznad nas sunčano nebo bez oblačka, a pod nama kao na dlanu glavni trg sa ludilo starom katedralom sv. Francesca, prometni kaos, okolna brda na koja od neožbukanih kuća više ni žilet ne stane te u daljini ogromna planinčuga pod snijegom. Malo smo se stisli koliko će nam u petozvjezdašu naplatit pive-tričavih 12 bolivijanosa (nekih 8-9 KN)...
Kasnije pičimo u Swiss-Bolivian adventure agency riješit sutrašnji dan-D, zatim po preporuci vodiča u neki birc di na ulazu stoji brale s pendrekom, dok unutra isključivo gringosi srču fensi-kave i mumaju razne điđi-miđi meksičke smotuljke. Činimo to isto, te u 2:00 startamo s obilaskom grada na dabldekeru. Usput pada primjedba da nam očito nije dosta buseva, pa nam još i za obilazak treba. Međutim, uopće nije bilo loše! Recimo, evo par informacija koje smo čuli tijekom obilaska:
- prosječna doživljena starost u Boliviji je 63, a za penziju treba doživit 65 godina (!?!)
- žene u prosjeku imaju po 5-oro djece, najviše u J.Americi
- žene nose one smiješne cilindre jer su im jednom davno Englezi prodali foru da je to guba

A vidili smo i zloglasni stadion, di je FIFA zabranila igranje zbog nadmorske visine nakon šta je Bolivija pobijedila Brazil 2:0. Reka bi s pravom, jerbo nama svaki nagli pokret pari da smo upravo odvalili maraton, a di je još pičit 90 min.protiv nogometne velesile ka šta je Bolivija!
- 13:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #