Marketing
okej, maj frends
Kombi nas kupi pred hotelom oko 8, i laganini na 1 dan napuštamo Arequipu da bimo išli vidjet najdublji kanjon na svijetu i el kondore kako pasaju nad njim. Dvodnevni program obuhvaća još neke sadržaje, ali uopće se nismo previše raspitivali, što zapravo i nije loša metoda, jer te onda sve još više iznenadi!
U kombiju je s nama starija ekipa: nekakav tihi portugalski par, nakupina od četvorice srednjovječnih Talijana (mislim neženja), nekakve dvije starije Čehinje (s kojima mi se nije dalo pričat pa sam ih cijeli taj prvi dan samo slušao-zanimljivo iskustvo!), te tri „člana posade“, od kojih izdvajam vodiča-legendu: crnomrnjasti čovo velike, široke glave i istih takvih očiju sa ustima punim nekakvog željeza (valjda proteza), koji bi svako obraćanje nama turistima započinjao sa nijemim 5-sekundnim teatralnim osmijehom od uha do uha, nakon čega je uslijedila rečenica koje smo se u ta dva dana naslušali: „okej. maj frends.....“ , u stilu „sad ćete čut nešto nenadjebivo“. Međutim, mora se priznat da nije bio loš- tijekom vožnje je pričao o vulkanima, životinjama, običajima, Inkama....iako na sumnjivom engleskom, uglavnom zanimljivo.
Tako smo prvoga dana opet došli na 5000 m n/m, i to asfaltiranom cestom, te se neko vrijeme vozikali na toj visini, međutim, mi kao stare iskusnjare više nismo osijećali nikakve posljedice, pa smo nesmetano uživali u krajolicima: riječ je ugl. o pustim visoravnima i gomilama vulkanskih kamenja. Na pojedinim prijevojima je čak bilo i zaleđenog snijega....
Popodne je smiješni vodič našu grupu razdvojio i spojio s ekipom iz drugih kombija (valjda zato što su drugi imali višednevne izlete!),te nas smjestio u nekakav hostel u nekom zabitnom selu, napomenuvši s onim teatralno-komičnim osmijehom da nas popodne čeka trekking (!), ali ne s njim, jer on da ide i da nas kupi ujutro. A dobro....
Na trekking nas je poveo nekakav musavi klinac u šlapama i s vunenom kapom na glavi koji nije znao ni beknit engleskoga. Uglavnom, svi smo se šokirali kad je rekao da ima 18 godina....Trekking je ustvari bio šetnja puteljcima kroz peruanska polja, pa preko nekog visećeg mosta u prilično zabrinjavajućem stanju, uz kupanje u nekakvim šatro termama (što sam ja nažalost u nedostatku kupaćih propustio). Uglavnom, jedno vrlo ugodno popodne!
Putem smo upoznali i neka dva Nizozemca koji su bili u istom hostelu di i mi, pa je pa dogovor da navecer u hostelu popijemo par pivi. Međutim, šarena baba koja je vodila hostel nam je mislila naplaćivat pive po valjda trostrukoj cijeni- e neš majci!-tako da smo Dejan i ja otišli u selendru nać jeftinije pive. Međutim, selendra je stvarno bila selendra, a već je i bila pala noć (zilijardu zvijezda), tako da smo jedva našli nekakav šugavi dućan u kojem nam je klinac proda par pivi. Za večerom/na pivi je bio i još nekakav engleski par, i pričalo se na engleski, šta je s englezima nakon takvog dana bilo podosta naporno, al ajde, nisu bili loši ljudi. To šta smo se malo zavidali od pive je uz cjelodnevne doživljaje učinilo da je od ulaska u krevet i dubokog sna prošlo možda 8 sekundi.
Post je objavljen 12.08.2007. u 10:09 sati.