Marketing
hrvatski kafić i peruanski ražnjić
Budim se u svitanje i ispred mene se ukazuje jedan sasvim drugačiji krajolik: ne baš bujno vegetativna ravnica, naselja potleušica, i prva naznaka velikog oceana, koji nam je još uvik dosta daleko, ali nebo na horizontu ko da se sjaji nekako drugačije, nekako „morski“. Dejan i Nikolina to baš i ne primjećuju, al oni su i tako kontinentalci i nemaju pojma o moru. He he.
Dan je, baš po najavama, topal i vedar; sa kolodvora pičimo bagatela-taksijem ravno u hostel, koji je po mom mišljenju najbolji na putovanju: velika, prostrana i prozračna soba u kojoj su samo tri čista kreveta te s pogledom na krovove Arequipe i vulkančugu nad gradom po imenu Misty, a koja je vidljiva iz svih dijelova grada. Inače, na jeziku Aimara-inka je are=vulkan, a quipa=iza. Možda su značenja obrnuta, ali jasno je što je pjesnik htio reći.
U Arequipi za početak imamo slijedeće zadatke:
- pronaći „hrvatski kafić“, za koji sam ja saznao preko neta
- sredit izlet u kanjon Colca di lete kondori
- ić rješit prijevoz/rezervirat kartu za prekosutra za Limu
Prvo bauljajući u rano jutro centrom rješavamo ovo drugo; u prvoj agenciji kod zgodne Peruanke kojoj su iz nosa virile šmrklje bukiramo za sutra dvodnevni izlet u okolicu Arequipe. Kako smo nakon cjelonooćnog puta bili malo smantani, odmah sve kupujemo i plaćamo (preplaćujemo) u prvoj agenciji-to nam se nije često događalo, ali kako do tada nismo imali nekih većih problema/propusta, nismo se previše grizli zbog činjenice da smo umjesto 45 mogli učinit isti izlet za 25dolara po glavi...
Zgodna šmrkljava prevarantica nas pak na naš upit za kafić „Split“ odmah upućuje kako doći do istoga, i nakon nekih 5 minuta eto nas pred lokalom koji se stvarno zove Split i nad čijim ulazom je istaknuta tabla u vidu hrvatske zastave!?! Budući da je bilo zatvoreno, okrećemo se lagano, no uto se iznutra pojavljuje tip i počne nam na španjolskom objašnjavat da ujutro ne radi, međutim, kad je čuo kako se mi između sebe dogovaramo, tip će odjednom: „ pa šta ne govorite naški sa mnom?“
Tip se zove Renato Balić, rođeni Splićanin porijeklom iz Katuna, koji se tu prije 5 godina priženio i zbog žene Peruanke koju je upozna u Venezueli (?) preselija iz Stuttgarta (?) i otvorija kafić. Zove nas da svratimo kasnije u njegov drugi kafić 20 metara niže(!). Oćemo prijatelju, oćemo.
U međuvremenu pičimo taksijem (a kako drugačije?:)) na kolodvor, rješavamo preksutrašnji bus za Limu, malo se muvamo po glavnom trgu- tako sam zamišljao latinoameričke trgove-palme, fontane, stara monumentalna kolonizatorska crkvetina, golubovi-sve je tu! I- eto nas u drugom Renatovom bircu, na čijim je vratima još veća šahovnica, a unutra svira Oliver „živote moj, dva put san umraaaa“. Birc je odlično uređen, totalno fensi, s visokim stropovima i umjetničkim slikama, a uskoro se pojavljuje i Renato, sida s nama za stol i priča. Puno priča, malo pita-nešto ko Jozo/Hoze Gusić par tisuća kilometara jugositočnije. Al ajde, priča (životna) mu je zanimljiva, pa tako doznajemo svašta i o Arequipi, Peruu i Peruancima i sl. Kaže da skoro svaki tjedan naleti neko„s naših prostora“! Zanimljivo, Renato je 5 godina tamo, a nije bija na Maču Pikču ni u kanjonu di mi sutra idemo...
Pozdravljamo se do večeras jer nas Renato zove da navečer posjetimo njegov drugi lokal-više za noćno-večernje namjene, odlazimo na jeftino obžderavanje po njegovim uputama te na zasluženo popodnevno izležavanje u hostelu.
Predvečer Dejan i ja izlazimo na kavu, malo se muvamo po punim ulicama udišući pravu latino atmosferu, te na kraju sidamo u jedan birc na katu s kojeg se lipo vidi gl.trg, više zbog slikavanja nego zbog kave. Kava je bezveze, a suton fantastičan! Osim toga, u birćuzu svira i ona šatro-etno inka glazba, poznata nam još sa Isle del Sol, tako da.na povratku u hostel obilazimo CD-shopove u potrazi za rečenom mjuzom, al je ne nalazimo-kupujemo nesto drugo, sta je o.k., al nazalost nije ono sta trazim(o).
Putem u dućkasu kupujemo još neke pivice, da se malo zagrijemo prije posjeta „hrvatskom“ bircu na kraju svijeta, te ih cuclamo u društvo Evelyn i Mormona, koji zaslužuju da se o njima kaže par riječi:
1. Evelyn-mlada Peruanka, crnkasta i niska, ali ljepuškasta i jako simpatična, vlasnica je bekpekers hostela Arequipa. Inače je porijeklom iz Lime. Završila je biznis administrejšn i radila u Džonson&Džonsonu, ali je skužila da taj poslovni svijet nije za nju, pa je, nakon šta je sa frendovima na sličan način kao mi putovala po Europi, odlučila otvorit hostel. I dobro joj ide. Mi smo za 7 dolara po glavi bili više nego zadovoljni njenim uslugama:). Na kraju se uspostavilo da joj je baba sredinom prošlog stoljeća došla u Peru iz-pazi sad-Monte Negra!
2. Mormon- nije ime, nego nadimak koji je plavokosi dugokosac, inače student antropologije, automatski dobija od Dejana i mene nakon što se ispostavilo da je iz Jute (Utah). Dečko nije tipični glupi amerikaner, ali je onako malo čudan. Bitno da se Nikolini svidio:) Zaboravija sam mu pravo ime, al nije ni važno-sjećat ću ga se cili život ka čovika koji me naučija kako se pravilno zvače koka!
Navečer smo još bili 2-3 sata u lokalu kod Renata, koji nas je počastija litrom Pisca-varijanta peruanske rakije s okusom limuna (blaže nego naša rakija), a na povratku smo blago nacugani maznili po jedan ulični ražnjić za laku noć.
Post je objavljen 11.08.2007. u 14:06 sati.