Marketing
modna revija u vlaku, kokoš u busu i mala kolodvorska muzika
Ustajemo rano kako bismo uhvatili vlak koji će nas vratiti u Cuzco, gdje bismo vrijeme nakon planiranog dolaska (oko 11h) i odlaska noćnim busom za Arequipu (oko 20h) trebali provesti u šetnji, kafenisanju i sličnim napornim aktivnostima. Međutim, na kolodvor dolazimo nekih sat ranije, tako da sjedamo u kolodvorski kafić. Iako je na stanici već dosta ljudi/gringosa, ekipa iz kafića se ne žuri: oni otvaraju za pola sata, i baš njih 5 boli briga šta su do odlaska vlaka mogli prodat neznamkoliko kava-očito je da nisu plaćeni po prometu. Nas je to onako malo zainteresiralo, pa smo se dali u razmatranje situacije, a opći zaključak je bio da se tu gore u Andama ćuti nekakva vrsta socijalne osvještenosti i primarnost ljudskih potreba pred novcem. Vrag odnija prišu, a gringosi će popit tu svoju kavu ovdje ili ondje, prije ili kasnije...
A u vlaku-show! Modna revija, ali doslovno! Prvo je rutinsku vožnju prekinula nekakva šatro zastrašujuća mjuza, a onda je iz WC-ja iskočila nekakva maskirana spodoba, za koju smo vrlo brzo skužili da je jedan od dvojice stjuarda (da, da, i toga ima u peruanskim vlakovima), koji se sad tako maskiran krevelji po vagonu i čaga na tu zastrašujuću mjuzu. Međutim, tu animaciji nije bio kraj: drugi stjuard i stjuardesa su za to vrijeme odnekud izvukli gomilu robetine, i dok se maskirana spodoba uklanjala, krenula je modna revija od početka do kraja vagona, a manekeni su bili njih dvoje osobno! Nosile su se kreacije od alpakine vune, za poslovne i kežual prilike, i sve skupa je bilo na granici komičnog i tragičnog: ekipa je pljeskala, ovo dvoje se tako jedno pola sata naizmjence presvlačilo/prošetavalo, a na kraju su nekakve američke babe i kupile neke skupe džempere. Dejan i ja smo kupili po malu pivu.
Međutim, vlak je odjednom na nekakvoj stanici stao i ne mrda, i svi izlaze...zbunjeno se pogledavamo, i nakon nekog vremena skužimo da tako piše i na karti, da je dolazak bio s jednom,a povratak je s drugom vrstom vlaka...a dobro, nema veze, nikamo nam se ne žuri, a do večeri ćemo već nekako doć do Cuzca. Stoga uredno zaobilazimo taksiste-lešinare na stanici i krećemo u potragu za nekakvim javnim prijevozom. Nakon nekih 10-tak minuta bauljanja po nekakvoj selendri postajemo lagano nervozni, ali onda nam se ukazaše nekakvi mini-busevi, a putem sretosmo i mali zdepasti argentinski par (poznanici sa trstičnih otoka!) , koji na svom savršenom španjolskom za sebe i nas dogovara najpovoljniju/pogodniju kombinaciju kako da se dočepamo Cuzca, za 3 dolara po glavi.
Kombinacija je uključivala presjedanje negdje Bogu iza nogu i cca. 3-satnu vožnju u truskavom kombiju/minibusu prepunom isključivo lokalne ekipe. Putem smo čak ustanovili da čudni zvukovi koji su se povremeno čuli potječu od kokoši koju je jedna šarena baba furala zavezanu u vrećiJ
I tako, malo kljucanja, malo blejenja u pejzaž, i u Cuzco stižemo oko 2 popodne. Zahvaljujemo se i pozdravljamo sa Zdepastima-oni će direktno u Limu, a mi ćemo još malo „skočit“ do Arequipe (14-satna noćna vožnjica). Popodne u Cuzcu provodimo prema najavi, dakle ležerno skroz. Na par sati se odvajam od suputnika (što za milo čudo nisam baš upražnjavao tijekom putovanja), malo uzimam vremena za sebe, sjedim, gledam, upijam i malo sumiram sve događaje od zadnjih 20-tak dana...sad je i Maču Pikču iza nas-šta još možemo doživit,šta nas još može fascinirat?
Navečer sjedamu u bus, Dejan upada u priču sa svojim susjedom, Kečua-Inkom, prije polaska u bus ulijeće klinac koji pjeva pjesme za lovu- dajemo mu čak i za jednu ekstra! (kolodvorski pjevač-još jedno fascinantno zanimanje:)) Klinac izlazi, bus opet kreće, idemo u Arequipu di bi se po najavama uslijed tamošnje vječnoproljetne klime trebali pozdravit s dugim rukavima. Konačno.
Post je objavljen 10.08.2007. u 13:54 sati.