dva oceana u 30 dana

Bus se taman nekako sa svitanjem zore počeo lagano uspinjati prema Andama, a to uspinjanje je trajalo sve do La Quiace, koja je na nekih 4000 metara n/m, gdje smo stigli oko 13.30 s namjerom da tu prije prijelaska u Boliviju prenoćimo / lagano započnemo s privikavanjem na visinske uvjete. Usput, u busu su nam za dobrodošlicu pred prag Bolivije na TV-u servirali Gibsonov „Apocalypto“. Slučajan odabir? Zanimljivo skroz...
La Quiaca je, da tako kažem, već „smrdila“ na Boliviju- a kako i ne bi, kad je od nje dijeli tek korito presušenog potoka i most preko istog. Pravi mali granični grad, s prašnjavim uličicama i niskim kućama ravnih krovova i pokojim šugavim psetom. I ljudi su ovdje sasvim drugačiji nego u Rosariu i Buenosu-većinom indijanskog porijekla, dakle niski i tamni.
Smještaj nalazimo prema preporuci iz vodiča- rupčaga se zove, ma zamisli, „La frontiera“, i noćenje košta nekih 5 $ po glavi-koliko para, toliko muzike. Ali je zato gazda „very honoured man“, baš kako piše u vodiču!

Ostavljamo stvari u „basic, but clean“ sobi te krećemo u obilazak La Quiace. Isti traje kratko, jer se zapravo radi o povećem selu, ali nama je poprilično zanimljivo, jer prvi put imamo dojam da je „nešto novo i drugačije“ u điru. U selu je osim toga upravo u tijeku nekakvo „prošćenje“ (Dejan), pa zabezeknuto blejimo u ekipu kako moli, piva, šeće, prodaje i svašta nešto. Ko da nikad prošćenje vidili nismo.

Znatel da se svi se pasi u J.Americi zovu Pero
Prilikom šetnjice postepeno primjećujemo da nešto „nije u redu“, t.j. teško se diše, teže hoda i počinje lagana glavobolja. „Aha, evo ga!“ –pozdravismo simptome koje nosi dotična nadmorska visina, koja nas bu valjda pratila narednih 15-tak dana, sve dok se tamo negdje u Peruju ne spustimo na Pacifik.“ Nema veze, naoružali smo se mi plivadonima“, pomislismo mi naivno. Quratz bato, sa zalaskom sunca je porasla i glavobolja, koja kulminira usred noći i uzrokuje buđenje popraćeno užasnim osjećajem nedostatka kisika. Ločemo vodu i dodatne plivadone i nekako dočekujemo jutro. Situacija se relativno popravlja, te ujutro možemo preko grane. Koju smo jučer nestrpljivo išli pogledat. I slikat, normalno.
E,da, ovdje noću temperatura trusne solidno ispod nule, a „La Frontiera“ nema grijanja ni pod razno, tako da smo jutro i sunce dočekali ko ozebli sunce.