Marketing
kod Hozea Joze
Ujac Jozo nas kupi oko 9.00 i iđemo vidit di to on živi i kako se usrićija u Ardžentini. To je na nekih po ure od Rosaria. Ulazimo u selo, i Jozo nan kazuje svoju kuću: „Ja napravija sam, svaki vikend, 3 godine!“ Međutizin, zercu smo uranili (?) pa nas goni prvo u jedno drugo selo da vidimo rvacki dom, koji nije bas u nekon stanju. Kaže, tu se skupu ,tako, jednon misečno. Isprid ima niki, kako se to zove, peć, pa tamo kad se skupe ništa zeru ispeču. Unda nastavljamo kroz polja da vidimo di on ima „maleško“ kukuruzića. Radi se o komadu zemljurine bez kraja i početka. Sinjsko polje je čipkin dim za ovo.
Nakon toga se ukrcajemo u Jozinu tojotu i iđemo nazad, jer ga žena zove na mobitel da gotov ručak.
Jozo: „Žena spremila rafioli. Znate li?“
Mi: “Iss!“
Ulazimo u Saltenu (menščini das tako zove), Jozino selo. Puten nan pokazuje aluminijska vrata i prozore na po kuća u selu: „to sve mi napravili“
I eto nas u Jozinon carstvu. Prvo nan pokazuje svoju obiteljsku manuvakturu, aluminijsko carstvo sa 7-8 zaposlenih (među ostalima i njegovi sinovi Lucas i Marian a.k.a. Luka i Marijan-oni ne govoru rvacki, al Luka ima na ruci tetovažu „zauvijek Hrvatska“.) Unda nas uvodi u kuću, a tamo ostatak ekipe, Gabrijelova mater Anhela (a.k.a. Anđela), drugi ujac Huan (Ivan), Jozina žena Talijanka i još neki stari ljudi (valjda rodbina Jozine žene). Pitaju: „a koji je on?“ Ja kažen: „Ja!“ Upoznajemo se i ljubimo. Malo govore, al vidi se da in isto drago. Neobična situacija, malo neugodno, jer, ka, ajmo sad bit bliski, a nikad se vidili nismo i vjerojatno se vidit više i nećemo. Jozo nan kazuje kuću; dominira zid sa slikama sa Kube, iz Meksika, iz Europe. Ima i jedna iz Solina sa onog raskršća di je putokaz za Sinj. Unda sidamo za stol. Rafioli su od-lič-ni, to valjda more samo Talijanka tako spremit. Ne priča se puno, a ono šta se priča, sve nekako sramežljivo. Ipak, slijedi lagano opuštanje, pada zajedničko slikavanje, pa još jedno i onda još jedno. Drugi ujac, šta je isti pokojni stric Petar, i Angela izvlače svoj rvacki iz podruma; konverzacija je moguća! Onako, općenita.
Poslije ručka nan još kazuju renovirani old tajmer, prvo auto šta je tetak Šimun pribavijo u Ardžentini, a koje su Jozo & sinovi ludilo uredili. Pitam: „Jel puno pije?“ – „Uf“, uglas će Jozo i Lucas.
Domalo se rastajemo, s nekim neobičnin osjećanjen zadovoljstva (bilo je malo naporno sve to) i sjete (ipak je i meni i njiman to sve skupa bilo drago-ili možda više zanimljivo-teško je reć), i Jozo nas goni u Rosario na kolodvor da ujtimo autobus za La Quiacu. A na kolodvoru Gabriel i Julia. A busa nema pa nema. Gabriel mora nazad na posal pa se rodijački rastajemo na rvacko-španjolskom, padaju lipe riči i želje i poruke,muchas gratias para todo y adios pariente. Busa nema pa nema, Jozo čeka s nama. Uglavnom se šuti il pričamo pizdarije. I mi i on bi se najrađe što prije pozdravili, al Veloz del Nord nikako da bane...evo ga, fala qurtzu, nakon sat vrimena. Bog Jozo, fala ti na gostoprimstvu, bilo je časno živeti s Titom i te spike, upadamo u bus i smještamo se u semi-cama sidalima (nešto između normalnog busa i čudesnih uvjeta iz coche came s puta za Rosario. Napolju lagano se mrači. Pred nama je 23 sata do frontiere boliviane. Umorni smo, sretni i uzbuđeni.
Post je objavljen 25.07.2007. u 07:56 sati.