dva oceana u 30 dana

Nakon šta smo jučer uspješno uboli vizu i ukrcali se u najbolji bus u životu -kožne fotelje sa mogućnošću spuštanja pod nekih 150° i klupicom za noge, filmom, stjuardesom i besplatnom kavom-4 sata vožnje za nekih 100-tinjak kuna (sramite se Čazmatrans&co.), eto nas u Rosariu, rodnom gradu Čegevare i mog dalekog rođaka Gabriela. Gabriel je 30-i neštogodišnjak, zubar kao i njegova simpatična žena Julia. Imaju malu kćer i novi stan na 20-i nekom katu zgraduštine uz samu rijekuštinu Paranu, koja se negdi gore iz paragvajskih prašuma sunovraćuje do pred Buenos, te tamo zajedno s Plateom stvara deltu čudovišnih razmjera. Rođak zna hrvatski koliko i ja španjolski, ali sve se uspijevamo dogovorit. Unatoč tome što nikad nije bio u Hrvatskoj, prethodne večeri, nakon čašice više, priznaje da kad Argentina igra s Hrvatskom navija za naše, daklem Hrvate! Sangue non esta aqua, il tako nešto!
Gabriel je samo zbog nas uzeo neradan dan pa nas šeće po Rosariu, pokazuje Čegevarinu rodnu kuću (danas osiguravateljsko društvo, eh), hrvatski konzulat (za konzula kaže da je Ustaša), nekakav monumentalni betonski spomen-park i šetnicu uz mutnu rijeku.
Popodne pak krećemo na đir po rijeci na Salvadorovom gliseru (brat njegove žene), i od toga ispada nezaboravan doživljaj-pičimo po mutnoj rijekuštini, smrzavamo se (iako je sunčano skroz) i cuclamo mate, zalazimo u obrasle rukavce i gledamo zabita sela uz rijeku,

koja ko da su iz kusturičinih filmova ispali...ono, baš guštamo!
Navečer imamo zakazanu večeru sa Jozom/Hozeom Gusićem, Gabrijelovim ujakom i prvim rođakom mog starog, o kojem mi je stari ponešto pričao, iako ga nikad nije upoznao. A sada, evo ga preda mnom-jedan stariji gospodin sa suprugom talijankom, vlasnik male tvornice za proizvodnju aluminijskih prozora i vrata. Jozo čak priča i hrvatski, ali onaj vlaški hrvatski svojih roditelja, konzerviran još iz 30-tih godina prošlog stoljeća, tako da se Dejan kao Međimurac s njim baš i ne razumije. Ja s tizin neman problema, u mene su isto vlaji kod kućeJ