dva oceana u 30 dana

Nedilja je, i pada nam na pamet da je usto u Hrvatskoj i praznik. Praznik pak u bolivijskoj Copacabani ne jenjava-8 je ujutro, a grad/selo se lagano zagrijava za drugi od tri dana fešte. Mi pak pravac luka i ta naša barka mala: njih dvoje doli, a ja hrabro gori, kako bih jelte uživao u pogledu. Pa ko zna kad ću se opet vozit po Titikaki (osim sutra)!.
Vrlo brzo shvaćam da to uživanje nebu sam tak, iz razloga šta opasno puše i hladno je, tako da se ekipa koja se odlučila za krov (čopor balavih Švaba i poneki Francuz) skupa sa mnom poprilično smrzava, a pogled je....ono, isto ko kad ideš sa ...lupniću...Šolte na Čiovo! Dobro, možda za nijansu manje spektakularan, ali....HLADNO JE EBOTE OĆEL VIŠE TA ISLA DEL SOL !?!
Nakon neka 2 sata napokon stižemo, i na otoku nam je opet toplo, i prvi dojam je vrlo pozitivan; sjeverna, neturističkija strana otoka, pješčana plaža na kojoj krave piju Titikaku, par šarenih baba....bacamo par slika i s likom koji nam se uvaljuje za vodičakrećemo na ta neka posebna mjesta (?). Lik je totalno uživljen i bit će da je super vodič, al ebiga, habla solo espaňol, tako da ovo dvoje odustaje, a ja ka pokušavam slušat. Iz sve priče ipak izvlačim par zanimljivih informacija:
- Inke su imale tri boga: zmiju kao Pačamamu (majka zemlja), pumu za planine i kondora za nebo.
- Titikaka je dobila ime po Titi (neka beštija šta liči na pumu) i Quarka-stijena, pa se to dvoje spojilo, i onda zbog izgovora reduciralo!
Inače, na otoku vlada nevjerojatna tišina i stvarno nekakav mistični feeling, samo tu i tamo zrak propara rev tovara (najlipja muzikaJ).Naš plan je sa nekomercijalne sjeverne strane udrit pjehe priko otoka do južne, komercijalne, di bi ka negdi prispavali (bekpeke smo ostavili u Copacabani u agenciji-kupimo ih sutra po povratku, prije busa za peruansku stranu). Pičenje preko otoka se pokazuje kao pun pogodak, iako zbog visine mrvu naporno. Nema nigdi nikoga, andsko sunce piči samo za nas (već do tada smo svi pomalo izgorili po faci), Titikaka se plavi, i sve skupa ipak dosta sliči na neki dalmatinski otok! Ili možda Cres...


Na jedno 2/3 puta, nakon satima nigdi nikoga i ničega , ka faking fatamorgana –birtija, t.j, drvena kućica, a u njoj za kupit Mirku, Pringles čips, čokse...show! Poslužuje nas „konobarica“, koja je to postala ugledavši nas i trkom napustivši stado ovaca.

Kupujemo i sjedamo ispred barake na drvene panjeve. 3 su popodne, sunce piči, ispred nas Titikaka modra duboka visoka, a iz daljine nam mašu planine. I tako, prožeti veličanstvenim osjećajem slobode dudlamo pivice na andskom suncu, i boli nas jedna stvar za sve! Slikamo i „konobaricu“-mladu potomkinju starih Inka, kojoj život eto tako prolazi čuvajući ovčice sa svojom malenom musavom kćerkicom i istim takvim kerom, te čekajući da naiđe koja zalutala blesa poput nas, koja će kupit pivu za 4 puta veću cijenu nego na kopnu.
Teška srca nastavljamo. Nije zaebanzija, ipak smo na 4000 m n/m i nije baš lako landrat 4 ure, al eto nas u južnom selu: jedno 20 hostela i 30 restorana, a nigdi žive duše ?!? samo predobar pogled, plavetnilo, tišina i magareći rev...tu tu auto!!! (nema ni jednog). Dolaze nam dva klinca i nude smještaj kod sebe za 20 bolivijanosa (3 dolara)-mi da skupo (J), oni da 15 (2 dolara), i za te novce dobijamo više-manje uredne krevete, vrlo nefunkcionalan tuš (nema ručnika, tako da se brišem svojom suvenir-volonterskom majicom sa Sicilije. Ebote,vrlo zanimljiv život za jednu majicu: rođena na Siciliji, živila u Italiji, sahranjena u kanti za smeće na isla del Sol usred jezera Titicaca!
Nakon smještanja krećemo u potragu za Tručom, te slučajnim odabirom upadamo u jedan od 20 restorana (svi su jednako prazni), te uz zalazak sunca negdje iza peruanske obale žderemo ribetine, koje nisu bogznašta, ali mi smo vrlo gladni. Sunce je zašlo, postaje hladno i mi, pazi sad, idemo na internet! Nakon 1-satne surfačine (već je 8 navečer) po totalnoj mrčini odlučujemo još negdi na piće, jer šta ćemo tako rano leć u one naše ćumeze...Odosmo dakle u onaj isti restoran, a on pun! Isključivo gringosima, naravno. Nevjerovatno. Naše namjere su popit čaj i pojist nešto tipa palačinke, al nema toga tu-još uvijek solo „supa de verdura y trucha“. Dejan i ja uzimamo pomfri i čaj. Unutra je toploi svira neka super muzika, bolivijski šatro art-folk. Po mrkloj mračini se spuštamo u naše ćumeze i putem se čudom čudimo zilijonu zvijezda iznad nas i kako se dobro vide Veliki medvid i crne rupe (?) i te spike. Nije još ni 9 i po, a mi se zakopavamo u vriće i laku noć svirači...