dva oceana u 30 dana

I taman kad pomislismo da nas nakon laguna Verde i Colorado, ljama, vulkana, flamengosa i ostalih zvizdarija više ništa ne može iznenadit i zadivit, zadnjega dana je stvarno uslijedilo ono najjače! Nakon napokon u kompletu prospavane noći nas Edgar budi oko 6, dakle još je noć, kako bismo stigli na nekakav otok usred salara da uz doručak ispratimo svitanje nad slanim jezerom, koje smo već jučer „omirisali“ vozeći se njegovim rubom i spavajući u „Hotelu de sal“, ali ono što je uslijedilo se bogme ne zaboravlja!
Dakle, uskačemo u džip i kreće „put u bijelo“. Već se lagano razdanjuje, i Edgar, nakon šta je skužija da nećemo stić na otok na vrijeme, staje usred te nepregledne bijele pustoši u zadnji čas, svi iskačemo za mutavo slikavanje spremni...još koja sekundica popraćena šibanje ledenog planinskog vitra (jelte, na nekih smo 3600 m n/m), i onda kreće show....sunce izviruje negdi iza sve te soli, i što je ono više, to je tamna bjelina svjetlija...nevjerojatna igra prirode bojama i sigurno najvanzemaljskiji doživljaj u mom malenom živlenju! Totalno očarani se nakon par minuta ukrcavamo u džip i uskoro stižemo na Isla de pescadores, oazu usred te bijele pustinje potpuno obraslu u kaktuse dosad neviđenih veličina. Dan se tek probudio, mjesec je još visoko s druge strane neba, skroz je vedro, hladno je za pozvizdit, a nas 5 hipnotizirano baulja među kaktusima i pokušava fotoaparatima uhvatiti djelić neuhvatljivog osjećaja-OVO TREBA DOŽIVIT!



Za doručak je (opet) neka vrsta hladnih palačinki i topli čaj, ali to nas ne brine previše, već hitamo na slanu bjelinu i glupiramo se i slikajemo-tu su čudni optički uvjeti, pa pokušavamo napravit smiješne slike, al ne baš uspješno. Nakon cca.sat vremena je vrijeme da se krene. Na kraju još posjećujemo novootvoreni hotel od soli (još jedan). Putem zavirujemo u rupe u jezeru, i hasta la vista slana bjelino! Na „obali“ kupujemo neke totalno jeftine đinđe od soli, Kristina kuha zadnji ručak (s obrocima smo skroz zadovoljni, osobito s njenom juhom od povrća), i eto nas u Uyuniju. Trebalo nam je cca. 2 minute da skužimo koja je to rupčaga/selendra, i fala bogu da uspijevamo uvatit karte za noćni bus za La Paz (vožnja traje12 sati). U tome nam je pomogla i kuvarica Kristina, a di ne bi kad smo joj utopili 10 dolara manče. Zaslužila je, a osobito šofer-brale je izvozija 4 dana po tako zajebanim makadamima da je Šumaher goli k.za njega.
Utrpasmo se dakle nekako u te noćne buseve (D&N u jedan, ja u drugi), s dogovorom da se vidimo ujutro u hostelu u La Pazu. Moj (prekrcani)bus je počeja dimit (iznutra!?!) već nakon 15 minuta, tako da mi je odma bilo jasno da će oni u hostelu bit prije mene. Šta se uvjeta vožnje tiče, pola puta do Orura je neasvaltirano, te u busu nema grijanja, al zato svaki putnik dobije svoju dekicu! Na početku mi nije tribala, ali su se okolnosti uskoro prominile, tako da sam La Paz dočeka zamotan do ušiju, grebući led sa prozora da što prije ugledam taj dosanjani El Alto, a odmah poslije i La Paz...