Nek se zna da sam tog utorka, u 8.14. 2007. po lokalnom vremenu, prvi put u mom malenom bivstvovanju ugledao oušn...bijaše to negdje na Panamerikani, s prvog sjedala na katu autobusa kroz orošenu šoferšajbu, netom nakon krmeljavog buđenja iz pete noći koju na ovom putu prospavah u autobusu (srećom su peruanski autobusi sličniji argentinskim nego bolivijskim, dakle poprilično moderni i udobni).
Jutro bijaše prekriveno teškom maglom, koja se na pacifičkoj obali u to doba godine zadržava mjesecima, uz Panamerikanu se tiskaše poluruševne kućice. Uz samu obalu strše ogromni pješčani nanosi-djelo moćnog oceana- a i kompletan krajolik ravan ko Mađarska je pridonosio posvemašnjem turobnom dojmu...čudno, čudno...još jučer smo bili u Arequipi gdje vječno sunce sja, tako da me ovo sivilo malo zateklo.
Međutim, već oko podne stigosmo u Limu i taksijem se (10 dolara) prebacili do hostela u Mirafloresu, turističkoj četvrti koja je po vodiču bila navedena kao jedina sigurna u gradu. Prvi dojam je potvrđivao tu tezu-ulice, zgrade, dućani, automobili...sve je to izgledalo dosta europski, najeuropskije još tamo od Argentine...a odmah smo skužili i da na ulicama uopće nema šarenih baba, t.j. da ljudi/žene ne nose šarene krpe i cilindre, a i mahom su bijelci (puno manje indijanaca/miješanog mesa).
Nakon smještanja u čudnovati hostel (zapravo poveći stan s velikim ogledalima, kožnim foteljama, tepihom, lusterima i izrazitim „mirisom“ vlage), prvi cilj je a šta drugo nego Pacifik! Tijekom 20 minutne šetnje laganom nizbrdicom prema obali primjećujemo još jednu zanimljivost: opet normalno hodamo/dišemo, t.j. pluća su nam puna kisika-gudbaj Ande, evo nas jopet na nadmorskim nizinama! Super osjećaj!
A na samoj obali-oooogromno sivo prostranstvo se uz zaglušujuću buku sudara s obalom u vidu ogromnih valova...šššššššššššš buuuuummmmm ššššššššššššš buuuuuuuuumm...i tako to. na plaži uglavnom nema ljudi, tek pokoji očajni iznajmljivač dasaka nas pokušava nagovorit na surfanje....kako da ne!
Naravno da je uslijedilo mahnito slikavanje, a pokusaj da se priblizim mom prvom oceanu završava evo ovako:
...tako da sam se odmah poslije morao vratit u hostel na presvlačenje :) .
Ostatak popodneva smo proveli u njuškanju po tom Mirafloresu, a tek navečer smo onjušili pravu veličinu i mračni karakter te graduštine. Naime, odlučili smo pronać nekakvu birtiju preporučenu u vodiču kao zanimljivo i autohtono mjesto, te smo uskočili u jedan od trilijun kombija koji voze na dobro poznatom principu prikupljanja ljudi po ulici (zanimanje:vikač!). Birtija je trebala bit netom do glavnog trga (Plaza de Armas, ofkors), medjutim, vožnja od Mirafloresa u prekrcanom bus-kombi-olupini je trajala i trajala i trajala...a brat bratu sat i 15 min, a i onda smo iskočili negdje na sred neke avenije, s time da nas je neka teta u busu upozorila „mui peligroso!“ (opasno)...ma sta opasno, mi misec dana brijemo okolo, i ko nam sta more! Medjutim, kad smo usli u neku mracnu ulicu prepunu sumnjivih njuski i ofucanih djukela, prva ideja je bila nać nekakav siguran taxi (šta je isto lutrija) i zbrisat nazad u hostel! usrali smo se, brate, a trga nigdi! i onda, kad smo vec bili 100% sigurni u odustajanje, ugledasmo velebne kupole, i uskoro se nađosmo u osvijetljenoj i ograđenoj pješačkoj zoni! A da je nelagoda bila opravdana, hotimično su nam potvrdile dvije turističke policajke, koje su nam, prepoznavši našu izgubljenost u vremenu i prostoru samoinicijativno prišle i ponudile pomoć, ljubazno uputile u smjeru birtije i upozorile na oprez! Njih dvije su očigledno instalirane na trg da spriječe/smanje neugodnosti koje se mogu dogodit zabludjelim ptičicama poput nas troje!
Kako je birtija bila pred zatvaranjem, kratko smo se još motali po sigurnom području oko kolonijalnih građevina (vraćamo se sutra po danu!), procijenili (uspješno) siguran taxi i, priznajem, doslovno pobigli na Miraflores, nešto pojili, kupili neki alkohol i pijuckali u kožnim foteljama našeg dekadentnog utočišta do ponoćnih časova.
Post je objavljen 14.08.2007. u 14:18 sati.