Na prozoru
Jutros se Zagreb probudio zaogrnut bijelim prekrivačem. Sinoćnja kiša i temperatura oko nule neće dopustiti snijegu da se zadrži - dok ovo pišem gledam ga kako kopni i pada s grana mladih breza pod mojim prozorom. Požurila sam i slikala prizor prije nego što nestane.
Nažalost ne mogu uživati u čarima zakasnjele zimske idile. Prehlađena sam već tjednima i sad me opet jače uhvatilo od petka, kao da kašlju i temperaturi nema kraja. No završit će valjda i to jednom prije proljeća.
Dok sam promatrala park prekriven snijegom, sjetila sam se tog istog prizora mnogo godina ranije. Bila sam curetak od dvije i pol godine kad sam prije više od četiri desetljeća doselila ovamo s bakom i djedom. Veliki i mračni stan u centru grada zamijenili smo svijetlim i prozračnim na prvom katu novosagrađene zgrade četverokatnice. Bio je to pravi raj za mene, ali i za moju baku.
Sigurno poznajete ljude koje gotovo uvijek možete vidjeti kako gledaju kroz prozor svoga stana. Možda vam idu na živce jer vam se čini da kontroliraju što radite? No mislim da iza zastora i roleta drugih stanova ima jednako toliko, ako ne i više znatiželjnih očiju. Čovjek je društveno biće, zanima ga sve što se događa u zajednici, priznao on to sebi ili ne. I najveći namćori i čudaci samotnjaci bit će zahvalni ako ponekad uhvate koju informaciju o vanjskom svijetu. Moja baka je bila izrazito društvena osoba i nije nikad to skrivala. Sjećam se koliko puta mi je, kad sam već bila starija, bilo neugodno kad bi nekoga od polupoznatih pitala izravno ono što ju je o toj osobi ili nekome drugome zanimalo. Otvoreno je gađala u središte onoga što ju je zanimalo i s vremenom sam naučila to poštovati pa mi je bilo manje neugodno u sličnim situacijama. Često je stajala naslonjena na prozorsku dasku, obično u poslijepodnevnim satima u hladnije doba godine kad nije bilo zgodno izaći do obližnje klupe i razgovarati sa susjedima koji su se također ondje okupljali u velikom broju, poput složne obitelji. Ponekad bi otvorila prozor i popričala s nekim susjedom namjernikom. Zapravo, kad pomislim, nekad je to bilo normalno, ili barem uobičajenije nego danas. U ranim devedesetima društvo s klupe se počelo razilaziti, pojavile su se razlike među ljudima kojih prije nismo bili ni svjesni, a kako su stariji umirali ili se povlačili u osamu, novi nisu dolazili i klupa je dugo zjapila prazna. Tek posljednjih godina na njoj se okupljaju roditelji manje djece koju još treba nadzirati dok se igraju u parku. Staro se pomaknulo u prošlost, novi život stvara vlastite obrasce ne znajući za stare i sve je tako kako mora biti. Tek ponekad poželim, znajući da priželjkujem nemoguće, da se vrati malo one otvorenosti u kojoj sam živjela kao dijete.
Djevojčica čiju sam sliku našla na internetu mogla sam biti ja, tada davno u vremenu prije digitalne fotografije. Veliki prozori imali su i široke daske – klupice na koje je lako bilo smjestiti dijete željno pogleda van. Sjećam se kućice od crvenih cigala, jedine koja je preživjela izgradnju novog naselja i poput uljeza stajala na izlazu iz parka. Iz njezinog se dimnjaka zimi izvijao pramen dima i mirisao na kućno ognjište, tada nepoznato meni koja sam odrastala uz toplinu radijatora. Gledala sam kako se djeca grudaju i prave snjegoviće, kako očevi i djedovi vuku malu djecu na sanjkama kao što je i mene vukao djed tražeći rijetke padine prikladne za sanjkanje u ovom ravničarskom dijelu Zagreba uz Savu. Uglavnom smo se sanjkali na nasipima autoputa i Selske ceste koji bi se ubrzo išarali prugama koje su ostavljale klizaljke naših saonica. Pogled kroz prozor na park bio mi je osobito drag kad sam bila bolesna. Nikad mi nije dosadilo gledati žive slike kroz za mene malu beskonačno široko staklo. Bio je to poseban osjećaj, kao da lebdim iznad svega što se prostiralo preda mnom. Baka je uvijek stajala uz mene i čuvala me da ne padnem na jednu ili drugu stranu. Nikad joj nije dosadilo gledanje, ni tada ni kasnije kad sam već davno prerasla mogućnost sjedanja na prozorsku dasku. Imala je na polici svoj jastučić spreman da posluži kao zaštita osjetljivim laktovima koji zabole kad se čovjek predugo na njih naslanja. Često bi me čekala na prozoru kad sam dolazila k njoj, uvijek je veselo mahnula kad bi me ugledala i nestala u stanu kako bi mi otvorila vrata prije nego što bih zakoračila u prostrani polumračni hodnik. Kasnije kad je ostala sama i pomalo nesigurna nakon djedove smrti, a vremena su postajala sve teža i puna mrzovolje, možda joj je netko prigovorio zbog vječitog stajanja uz prozor jer mi je više puta rekla, kao da se brani: "Mene se uvijek vidi na prozoru, imam pravo stajati tamo ako hoću, ne virim iza zavjesa kao neki…"
Sad gledam kroz taj isti prozor i vidim poslije mnogo godina i nakon nebrojenih promjena prizor toliko sličan onome kojeg se sjećam. Sunce se pomalja iza prorijeđenog sloja oblaka, pahulje snijega i dalje padaju, djeca se grudaju i igraju na snijegu, jedno dijete s roditeljima valja grude i slaže ih u snjegovića, nedostaju jedino sanjke i kuća iz čijeg se dimnjaka izvija pramen dima. I gle, kako je sve to različito, a ipak slično i uvijek tako lijepo.
22.02.2009. u 11:12 | K | 35 | P | # | ^
O ljubavi
U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama. I reče Bog: "Neka bude svjetlost!" I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro - dan prvi. I reče Bog: "Neka bude svod posred voda da dijeli vode od voda!" I bi tako. Bog načini svod i vode pod svodom odijeli od voda nad svodom. A svod prozva Bog nebo. Tako bude večer, pa jutro - dan drugi. I reče Bog: "Vode pod nebom neka se skupe na jedno mjesto i neka se pokaže kopno!" I bi tako. Kopno prozva Bog zemlja, a skupljene vode mora. I vidje Bog da je dobro. I reče Bog: "Neka proklija zemlja zelenilom - travom sjemenitom, stablima plodonosnim, koja, svako prema svojoj vrsti, na zemlji donose plod što u sebi nosi svoje sjeme. I bi tako. I nikne iz zemlje zelena trava što se sjemeni, svaka prema svojoj vrsti, i stabla koja rode plodovima što u sebi nose svoje sjeme, svako prema svojoj vrsti. I vidje Bog da je dobro. Tako bude večer, pa jutro - dan treći. I reče Bog: "Neka budu svjetlila na svodu nebeskom da luče dan od noći, da budu znaci blagdanima, danima i godinama, i neka svijetle na svodu nebeskom i rasvjetljuju zemlju!" I bi tako. I načini Bog dva velika svjetlila - veće da vlada danom, manje da vlada noću - i zvijezde. I Bog ih postavi na svod nebeski da rasvjetljuju zemlju, da vladaju danom i noću i da rastavljaju svjetlost od tame. I vidje Bog da je dobro. Tako bude večer, pa jutro - dan četvrti. Stvori Bog morske grdosije i svakovrsne žive stvorove što mile i vrve vodom i ptice krilate svake vrste. I vidje Bog da je dobro. I blagoslovi ih govoreći: "Plodite se i množite i napunite vode morske! I ptice neka se namnože na zemlji!" Tako bude večer, pa jutro - dan peti. I reče Bog: "Neka zemlja izvede živa bića, svako prema svojoj vrsti: stoku, gmizavce i zvjerad svake vrste!" I bi tako. I stvori Bog svakovrsnu zvjerad, stoku i gmizavce svake vrste. I vidje Bog da je dobro. I reče Bog: "Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci - svoj zemlji - i svim gmizavcima što puze po zemlji!" Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče im: "Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!" I doda Bog: "Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam budu za hranu! A zvijerima na zemlji i pticama u zraku i gmizavcima što puze po zemlji u kojima je dah života - neka je za hranu sve zeleno bilje!" I bi tako. Vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro. Tako bude večer, pa jutro - dan šesti.
Kad pogledamo prvo poglavlje starozavjetne Knjige Stvaranja, možemo se možda zapitati – kolika je bila snaga Božje ljubavi koja je iz ničega stvorila sve. Nitko od nas nije bio prisutan u trenutku stvaranja. Zapravo je nevažno je li se dogodilo ovako ili na neki način koji nam je danas prihvatljiviji – kroz dugi razvoj i brojne promjene. Savršeno nevažno. Dovoljno je da se malo odmaknemo iz buke svoje svakodnevice i pogledamo preko ruba uobičajenog prostora kojim smo se tako pažljivo okružili, i vidjet ćemo kristalno jasno. Sve što nas okružuje nastalo je u ljubavi i iz ljubavi. Ljubav je neizmjerna snaga koja pokreće svijet. Sasvim sitne kapi te neizmjernosti dovoljne su da nas potresu do najdubljih temelja i zauvijek obilježe. Jer stvoreno u ljubavi trajno je i kad umre. Stvoreno u zlu nestaje prije nego što se uistinu rodi - ma kako paradoksalno to moglo zvučati danas ili ikad u poznatoj povijesti čovječanstva.
Mi ljudi, tako skloni raščlanjivanju svega u najsitnije dijelove, sve u svrhu jasnijeg viđenja uzroka i posljedica, podijelili smo i ljubav na razne vrste i podvrste. No ta je podjela vrlo približna i prilično neuspješna. Jer ljubav ima bezbroj lica, pa tako i bezbroj imena, kao i Stvoritelj. Kako nazvati nježnost koju osjećamo kad ugledamo cvjetne pupoljke na grani voćke pod svijetlo plavim ranoproljetnim nebom? Sjetan osjećaj koji pobuđuje šuštanje lišća u prohladnim jesenskim večerima? Trnce izazvane pjevom ptica u ranim ljetnim jutrima? Ugodu dodira vlažne njuške psa koji ne želi ništa do malo naše pažnje i nježnosti? Osjećaj zaustavljanja vremena u trenutku kad nas obuhvati baršunasti pogled djeteta koje smo promatrali u igri? Neprimjetno treperenje tijela koje najavljuje dolazak voljene osobe? Ekstazu koju doživljavamo u trenucima kad uspijemo podići pogled i upraviti ga prema Stvoritelju?
Sve je to ljubav, i još puno, puno toga. Vjerujem da je ljubav prirodno stanje svijesti. Kad se nađemo otrgnuti od ljubavi, onda tugujemo, plačemo, bolujemo i umiremo. Srećom, teško je, zapravo nemoguće otrgnuti čovjeka od ljubavi. No zato postoje načini kako ga navesti da se sam u sebi odvoji od nje. Da je zaboravi, zakopa u prašnjavi kut svoje nutrine, misleći da je nije dostojan. I to je dio priče o ljubavi, i priče o zlu koje je odsustvo ljubavi, kao što je tama odsustvo svjetla. No kao što između svjetla i tame postoji bezbroj nijansi zasjenjenosti, tako i između ljubavi i potpunog odsustva ljubavi postoje mnoge manifestacije više ili manje suspregnutog osjećaja. Život je taj koji nas tjera na kompromise. Ili smo mi uvjereni da je tako. Bismo li mogli jednoga dana svi najednom odlučiti odbaciti sjenovite velove i izaći jedni drugima ususret u svjetlu, onakvi kakvi smo uistinu, ušutkavši stalne bitke u svojoj zanemarenoj i izmrcvarenoj nutrini koje se vode kako bismo pod svaku cijenu ostali odvojeni od sebe i od drugih?
Neću, naravno, odgovoriti na gornje pitanje za koje ne mislim da je sasvim retoričko. Dio mene oduvijek vjeruje u ono što se obično smatra nemogućim. Taj dragocjeni dio, ono najbolje što imam, omogućio mi je da iznutra budem i uvijek ostanem svoja, ma što se događalo. I da često prepoznam to nešto u drugima, ne samo kad je to očito, nego i onda kad se skriva u pogledu sramežljivo uprtom u tlo u tihim i nenametljivim trenucima kad je ljubav naizgled negdje daleko.
Eto, sad kad gledam pripreme za nažalost komercijalizirani i u naše krajeve umjetno uvezeni blagdan Sv. Valentina, ne želim o tome ništa loše misliti. Dok ima onih kojima srčeka, medvjedići i ostali sitni i manje sitni pokloni koje na taj dan razmjenjuju nešto znače, nije mi žao. Da, svaki dan bi trebao biti Valentinovo, kao što bi svaki dan trebao biti Božić i svaki dan dan planeta Zemlje i dan sjećanja na sve što se u povijesti dogodilo… No ipak, kao što je samo jedan Božić, tako je i samo jedno Valentinovo. Pa neka ga oni koji ga uistinu doživljavaju kao dan zaljubljenih, tako i proslave. Želim im to od srca.
Svima vama i samoj sebi poklanjam odlomak iz Proroka Halila Džubrana u kojoj Prorok pjeva o Ljubavi. O ljubavi kako je i ja vidim.
Tada reče Almitra:
Govori nam o Ljubavi.
A on podiže glavu i pogleda na ljude, i muk zavlada među
njima. I snažnim glasom reče:
Kad te ljubav zove, slijedi je,
Premda su joj putovi tvrdi i strmi.
A kad vas krila njena ponesu, predajte joj se,
Premda vas mač skriven u njezinim perima može raniti.
A kad vam govori, vjerujte joj,
Premda njezin glas može razdrmati vaše snove kao što
sjeverac pustoši perivoj.
* * *
Jer, kao što vas ljubav kruni, tako će vas i razapeti. Jer,
koliko vam pomaže da rastete, toliko vas i potkresava.
Kao što se uspinje na vašu visinu i draga vam najnježnije
grane što dršću na suncu,
Tako će vam sići u korijenje i potresti iz dok prianjaju
uza zemlju.
Poput snopova žita ona vas u se skuplja.
Ona vas mlati da bi vas razgolitila.
Ona vas sije da bi vas lupine vaše oslobodila.
Ona vas melje dok ne pobijelite.
Ona vas mijesi dok gipki ne budete.
A onda vas meće na svoj sveti oganj, da postanete sveti
kruh za Božji sveti pir.
Sve će vam ovo ljubav učiniti kako biste doznali tajne
svojega srca i da biste po tome znanju postali komadić srca
samoga Života.
Ali, ako u svojem strahu budete tražili samo ljubavni mir
i ljubavni užitak,
Bolje vam je da pokrijete golotinju svoju i da odete s
gumna ljubavi,
U svijet bez godišnjih doba, gdje ćete se smijati, ali ne
punim smijehom, i gdje ćete plakati, ali ne svim svojim
suzama.
Ljubav ne daje ništa i ne uzima ništa osim sebe.
Ljubav nema ništa niti se ona može imati;
Jer, ljubav je dovoljna ljubavi.
Kad ljubite, ne valja da kažete: „Bog mi je u srcu,“ nego
radije: „Ja sam u Božjem srcu.“
I ne mislite da možete upravljati putem ljubavi, jer ljubav,
vidi li da ste vrijedni toga, upravlja vašim putem.
Ljubav ne čezne ni za čim drugim do za tim da se sama
ispuni.
Ali, ako ljubite i svakako morate imati želja, neka vam
ovo budu želje:
Rastopiti se i biti poput žuborna potoka koji pjeva svoju
pjesmu noći.
Upoznati bol od prevelike nježnosti.
Biti ranjen vlastitim razumijevanjem ljubavi;
I krvariti s veseljem i radosno.
Probuditi se zorom krilata srca i zahvaliti joj za još jedan dan
ljubavi;
Smiriti se o podnevnoj uri i razmatrati ljubavni zanos;
Vratiti se s večeri kući sa zahvalnošću;
I onda zaspati s molitvom za ljubljeno u srcu i s pjesmom
zahvalnicom na usnama.
14.02.2009. u 10:27 | K | 27 | P | # | ^
Ljuto, ali dobro
Volite li kinesku hranu? Ja ne. Ili možda da, ali me jedini dosadašnji posjet kineskom restoranu uvjerio u suprotno, a ja nisam raspoložena za nove eksperimente. Sjećam se kako sam teškom mukom žvakala i nastojala progutati gnjecave komadiće bambusa i staklastu tjesteninu tanku poput malo debljih vlasi, sve začinjeno nekakvim slatkastim umacima i začinima koji mi se nisu svidjeli. Oduvijek najviše volim domaću hranu pa sam nakon tog iskoraka u egzotiku prije nekoliko godina pomislila kako nikad više neću eksperimentirati s jelima koja ne poznajem. Kad je u istom društvu s kojim sam posjetila kineski restoran pao prijedlog da okusimo čari indijske kuhinje, oprezno sam predložila obližnju pizzeriju kao alternativno rješenje, u nadi da će tradicionalistički duh prevladati. Ali nije.
Tako sam se, s određenom dozom nepovjerenja, našla u krugu prijatelja u indijskom restoranu Maharađa na Opatovini iznad zagrebačkog Dolca. Kako obično biva, kad čovjek očekuje najgore, sve ispadne dobro, ili čak jako dobro, kao u ovom slučaju.
Vlasnik restorana koji nas je odmah srdačno pozdravio na potpuno razumljivom hrvatskom, premda s jakim stranim naglaskom, pokazao se pravim domaćinom kojemu je stalo da novi posjetitelji ne osjete nelagodu pred jelovnikom punim nepoznanica. Počelo je s naručivanjem pića – dok smo pitali ima li kave sa šlagom, nesice, kokte i ostalih uobičajenih bezalkoholnih "aperitiva“, prišao nam je i preporučio indijski čaj s mlijekom. Rekla sam mu da nisam nikad mogla piti indijski ili neki drugi pravi čaj, a on je odvratio da sigurno nikad nisam pila pravi indijski čaj za koji su na plantažama birani najfiniji listići i posebno pripremani. Za moj omiljeni šipkov čaj je indignirano izjavio da to uopće nije nikakav čaj i odlučno nastavio objašnjavati kako indijski čaj povoljno utječe na apetit umjesto da ga pokvari kao što to čine naša pića. Na kraju smo gotovo svi naručili čaj s mlijekom, ja u nadi da ću susretljivom vlasniku za ljubav uspjeti progutati bljutavu tekućinu kako je ne bih morala, kao u crtićima, strusiti u rukav. Moj prvi susret s pravim čajem bio je vrlo neugodan. Bila sam mala i ležala sam s temperaturom, a mame nije bilo cijeli dan kod kuće. Tata mi je pored kreveta stavio šalicu čaja i rekao da je to zdravo i da mi voda koju sam tražila ne treba. I tako sam ne znam koliko puta pokušavala to popiti u najmanjim mogućim gutljajima i svaki put mi je bilo sve odvratnije, a ja sve žednija, dok se nije pojavila mama i spasila me čašom najbolje hladne vode koju sam u životu popila. No nisam ni kasnije nikad mogla piti pravi čaj, jer mi je okus treslovine izazivao mučninu kad bih ga samo pomirisala. A sad se preda mnom na stolu našla omanja šalica čaja s mlijekom - za moj ukus nezamislive kombinacije. No kad sam otpila prvi gutljaj, ustanovila sam da i nije tako loša. Onaj odurni okus bio je sveden na tako malu mjeru da više nije bio oduran nego prijatan, a mlijeko nije smetalo nego čaj činilo ukusnijim. Da mi je netko rekao, nikad mu ne bih povjerovala. Izlijevanje u rukav, naravno, nije mi više palo na pamet. Tako je čaj koji sam po ustaljenoj navici popila bez šećera poslužio kao uvod u dobru večeru.
Bilo nam je dopušteno da pažljivo proučimo jelovnik. Onda je iz polumraka izronio naš domaćin i strpljivo odgovarao na pitanja. Kao predjelo smo naručili somose – jelo od povrća, ljuto začinjenog, umotanog u tijesto i prženog u ulju – koje se jedu s vrlo ljutim umakom. Kad smo kasnije pitali što je to bilo, rečeno nam je da se češnjak i ljute papričice pomiješaju s jogurtom, a bio je dodan i sok od špinata koji je umaku dao varljivu smirujuću zelenu boju. Nisam još nikad okusila nešto tako ljuto kao što je bila sasvim sitna kap tog umaka na komadiću tijesta. Panir (Paneer) je čvrsti kravlji sir koji se dobro stisnut cijedi kako bi se dobila posebna konzistencija – uzeli smo ga na roštilju i sa špinatom kao palak panir koji mi je bio jako ukusan i ne prejako začinjen. Budući da volim leću, poželjela sam probati dahl – naš domaćin je rekao da neće biti jako ljuto i održao je obećanje, bila je to izvrsna leća bez prejakih začina i odlično se slagala s basmati rižom koja mi se jednom, kad sam je nehotice kupila, učinila neukusnom i dosadnom kao da jedem papir. No očito je basmati riži potreban pravi dodatak, jer s lećom ili s pirjanim povrćem, pa čak i umiješana u izvrsnu neočekivano blagu salatu od raznog povrća s jogurtom, bila je nevjerojatno dobra. Našlo se tu i indijskog kruha. Mislila sam da se te mekane vruće tanke pogačice zovu čapati, no naš domaćin ih je, mislim, nazvao nan – neke su na našu zamolbu bile nezačinjene, ostale obilno posipane češnjakom.
Na kraju smo se smjeli poslužiti svojim kolačima, tako smo dogovorili još prilikom rezervacije, jer slavili smo čak tri vodenjačka rođendana. Domaći kolači su još nekako prolazili, no moram reći da nakon ukusne hrane koju smo pojeli, kolači iz slastičarne nisu imali nikakvog značaja, mogli smo ih i preskočiti. Mislim da bih slijedećom prilikom, a bit će je sigurno, kao desert radije pojela zdjelicu slatke riže s voćem.
Za kraj malo ugođaja – svjetiljka napravljena u obliku filigranskog vrča. Ili možda vrč pretvoren u svjetiljku. Što god bilo, jako je lijepo:
07.02.2009. u 08:55 | K | 43 | P | # | ^
Krađa
Slika preuzeta ODAVDE
Je li vam ikad netko nešto ukrao? Meni su prije tri ili četiri godine ukrali kišobran u prodavaonici DM-a na Trgu žrtava fašizma. Bio je to veliki plavi kišobran s drvenom drškom. Bio je već star, prije nego što sam ga ostavila u kanti za kišobrane spojila sam mu žbice običnom crvenom gumicom kakvom se učvršćuje celofan na staklenkama sa zimnicom. Dakle, šansa da ga je netko zabunom uzeo bila je ravna nuli. Naprosto se netko poslužio nakratko ostavljenim.
Mom mužu su ukrali dokumente na plaži, jedan jedini put kad sam ostala kod kuće da nešto napravim, inače uvijek idemo zajedno kad idemo autom, a jedino zbog auta je i uzeo etui s dokumentima, bez kartica i bez novca koje je stavio na drugo mjesto. Tako je, umjesto da uživa u kupanju, zajedno s djecom završio u hotelskom predvorju odakle je pozvao policiju. Nekoliko dana kasnije dokumenti su nam vraćeni, no nelagoda zbog događaja je ostala.
Mom sinu su, dok je još išao u vrtić ili u prvi razred, ukrali bicikl koji je ostavio pred ulazom u zgradu samo na trenutak, kako bi se kod kuće napio vode. Uistinu ne znam kako nekome može pasti na pamet krasti dječje bicikle. No eto, bio je ukraden. Pretražili smo kvart i još dugo gledali djecu na biciklima, jer takvih gotovo i nije bilo u to vrijeme, ali ništa. Završio je vjerojatno na sajmištu i zatim u nekom drugom dijelu grada.
Jednom davno su nam, u Badnjoj noći ukrali akumulator iz automobila. I definitivno pokvarili struju dobrom starom fići. Inače su kvartovski kradljivci automobila u nekoliko navrata trenirali na tom oldtimeru. No ta je krađa u noći kad su mnogi prolazili upravo tim putem do obližnje crkve u tom našem nekadašnjem kvartu bila osobito drska. Kad na Božić sjednete s malim djetetom u auto kako biste otišli u posjete i ne možete ga nikako pokrenuti, a pritom imate dojam da vas kradljivci možda gledaju s prozora zgrade pred kojom se nalazite, ne, to definitivno nije lijep osjećaj.
Krađa izaziva u čovjeku sasvim poseban osjećaj nelagode koja može biti vrlo jaka. Nešto što je bilo naše, nešto što smo gledali i koristili, sad je u rukama neznanca koji to naše koje više nije naše dodiruje stranim prstima - nekako nam se čini kao da neovlašteno kopa po nama samima ili po našoj prošlosti. Nije mi žao pokloniti odjeću, obuću, stvari, dati novac, pa i donirati organe ako mi se nešto dogodi. Ionako ništa nije trajno u našem vlasništvu, bolje da stvari cirkuliraju i budu kod nekoga kome su potrebne, umjesto da neiskorištene leže negdje na našim policama. Samo, krađa u sebi sadrži elemente nasilja. Kad vam nešto ukradu, vjerojatno osjećate mučninu. Možda je u pitanju pritajeni strah – što bi bilo da ste kradljivca zatekli na djelu? Kolegici koja je imala provalu u stan na policiji su objasnili da je dobro da u vrijeme provale nije bilo nikoga kod kuće jer uvijek postoji mogućnost da kradljivci, koji obično izbjegavaju nasilje, ipak pribjegnu istom umjesto da pobjegnu. Čula sam često slična upozorenja prodavačima i službenicima u bankama i poštama – da se ne junače i ne izlažu život opasnosti u slučaju pljačke. Pljačkaši su još opasniji od kradljivaca koji nastoje djelovati u miru i tišini.
No sad mi nije namjera raspravljati o raznim oblicima otimačine, mogla bih još zabrazditi u opasne vode. Zadržat ću se samo još malo na posebnom obliku otuđivanja – krađi intelektualnog vlasništva. Konkretno, na krađi tuđih tekstova u svrhu objavljivanja istih pod svojim imenom.
Ona mnogima izgleda savršeno bezazlena. Nitko ne umire, U ovom našem blogerskom svijetu ni novac nije u pitanju, budući da pišemo za svoju dušu, dakle besplatno. Netko piše pod nadimkom i objavi pjesmu. Netko drugi, također skriven nadimkom, kopipejsta pjesmu na svoj blog i ne navede izvor, pa ispada da ju je on napisao. Zašto ne? Pa viđaju se po blogovima i antologijske pjesme i poznate izreke slavnih ljudi bez potpisa. Kao da svi znamo čije su. No dobro, kod njih autorstvo nije sporno. No nešto je drugo kad se uzima od anonimnog autora koji piše blog sa željom da napisano podijeli s drugima koji su spremni čitati, računajući pritom na zaštitu copyrighta kojom je blog zaštićen - ukoliko je autor uočio razliku između Creative Common Licence i Copyright-a budući da se po defaultu kod otvaranja bloga nudi CC zaštita. Moram priznati da dugo nisam obraćala pažnju na to i donedavno nisam mijenjala uvjete objavljivanja, iako sam u drugoj godini bloganja zapazila i shvatila o čemu se radi. Imala sam za to neke svoje razloge koje sad zanemarujem. Ako ovo čita netko tko je nov na blogu, preporučujem mu da zaviri u svoj korisnički račun, tamo će naći informacije o ovome o čemu pišem.
Kad čovjek stvara nešto, a ovdje na blogu se mnogi bave raznim oblicima stvaranja, onda prolazi kroz proces koji je sasvim poseban i osobit za svakoga od nas. Nitko neće izbaciti gomilicu riječi tipa izvještaja o vremenu i ustvrditi da to ima za njega osobnu, da ne kažem umjetničku vrijednost. Vremenski izvještaji stvoreni su da se šire kako bi što više ljudi saznalo kakvo nas vrijeme očekuje. Pjesma nastala u duboko intimnom trenutku jedne osobe to zasigurno nije. Kao ni fotografija koja je dobila autorski pečat – od izbora motiva, vještine "hvatanja“ na medij, do konačne obrade.
Većina blogera spremna je dati svoje tekstove i fotografije uz dva uvjeta – da ih se pita za dozvolu i da se navede autor ili stavi link na blog uz željeni uradak. Vjerojatno se nitko ne bi ozbiljnije ljutio ni da nađe svoju pjesmu ili fotografiju objavljenu bez pitanja, ali potpisanu imenom (nickom) autora. U biti, naići na svoj tekst ukraden i nepotpisan negdje na internetskim bespućima moglo bi biti poticajno, kad ne bi toliko sličilo udarcu šakom u trbuh. Jer krađa je upravo to, udarac u naše najmekše dijelove.
Mislim da mnogi kopiraju autorske radove na svoja internetska mjesta bez ozbiljnije želje da učine zlo. Naiđu na nešto što im se sviđa, a leži tako lijepo naizgled (i ne samo naizgled) nezaštićeno pred njima, pa uzmu. To je svojevrsna bezobzirnost onih koji ne znaju cijeniti druge, pa kako da onda cijene ono što ti drugi stvaraju. To je često odlika sebične faze vrlo rane mladosti, koja je kod nekih jače izražena i proteže se ponekad duboko u zrelu dob. Kradu oni koji nemaju, jer da imaju, ne bi krali.
Sa željom da toga bude što manje, ako ne u stvarnom životu, onda barem u ovoj našoj kreativnoj virtualnoj koloniji, završavam ovaj post pružajući potporu vrsnoj pjesnikinji Dream_Maker i svim blogerima kojima su slični doživljaji možda jednom pokvarili dan - mnogi su se javili sa sličnim pričama nakon što se proširila vijest o događaju. Nije vrijedno velikog žaljenja, ma koliko iritantno bilo. Ono čemu smo dali da zaživi nosi naš pečat i kad ime izostane, zato nam se ne može uistinu oduzeti. Naš doprinos je uvijek naš doprinos, makar samo mi znali za njega. To je ono što općenito mislim o ovom problemu A za konkretne situacije koje prevrše granicu naše tolerancije postoje i institucije – recimo sudovi.
01.02.2009. u 21:01 | K | 46 | P | # | ^
