Krađa
Slika preuzeta ODAVDE
Kazneno djelo krađe po članku 216. Kaznenog zakona čini onaj tko oduzme tuđu pokretnu stvar s ciljem da je protupravno prisvoji.
Je li vam ikad netko nešto ukrao? Meni su prije tri ili četiri godine ukrali kišobran u prodavaonici DM-a na Trgu žrtava fašizma. Bio je to veliki plavi kišobran s drvenom drškom. Bio je već star, prije nego što sam ga ostavila u kanti za kišobrane spojila sam mu žbice običnom crvenom gumicom kakvom se učvršćuje celofan na staklenkama sa zimnicom. Dakle, šansa da ga je netko zabunom uzeo bila je ravna nuli. Naprosto se netko poslužio nakratko ostavljenim.
Mom mužu su ukrali dokumente na plaži, jedan jedini put kad sam ostala kod kuće da nešto napravim, inače uvijek idemo zajedno kad idemo autom, a jedino zbog auta je i uzeo etui s dokumentima, bez kartica i bez novca koje je stavio na drugo mjesto. Tako je, umjesto da uživa u kupanju, zajedno s djecom završio u hotelskom predvorju odakle je pozvao policiju. Nekoliko dana kasnije dokumenti su nam vraćeni, no nelagoda zbog događaja je ostala.
Mom sinu su, dok je još išao u vrtić ili u prvi razred, ukrali bicikl koji je ostavio pred ulazom u zgradu samo na trenutak, kako bi se kod kuće napio vode. Uistinu ne znam kako nekome može pasti na pamet krasti dječje bicikle. No eto, bio je ukraden. Pretražili smo kvart i još dugo gledali djecu na biciklima, jer takvih gotovo i nije bilo u to vrijeme, ali ništa. Završio je vjerojatno na sajmištu i zatim u nekom drugom dijelu grada.
Jednom davno su nam, u Badnjoj noći ukrali akumulator iz automobila. I definitivno pokvarili struju dobrom starom fići. Inače su kvartovski kradljivci automobila u nekoliko navrata trenirali na tom oldtimeru. No ta je krađa u noći kad su mnogi prolazili upravo tim putem do obližnje crkve u tom našem nekadašnjem kvartu bila osobito drska. Kad na Božić sjednete s malim djetetom u auto kako biste otišli u posjete i ne možete ga nikako pokrenuti, a pritom imate dojam da vas kradljivci možda gledaju s prozora zgrade pred kojom se nalazite, ne, to definitivno nije lijep osjećaj.
Krađa izaziva u čovjeku sasvim poseban osjećaj nelagode koja može biti vrlo jaka. Nešto što je bilo naše, nešto što smo gledali i koristili, sad je u rukama neznanca koji to naše koje više nije naše dodiruje stranim prstima - nekako nam se čini kao da neovlašteno kopa po nama samima ili po našoj prošlosti. Nije mi žao pokloniti odjeću, obuću, stvari, dati novac, pa i donirati organe ako mi se nešto dogodi. Ionako ništa nije trajno u našem vlasništvu, bolje da stvari cirkuliraju i budu kod nekoga kome su potrebne, umjesto da neiskorištene leže negdje na našim policama. Samo, krađa u sebi sadrži elemente nasilja. Kad vam nešto ukradu, vjerojatno osjećate mučninu. Možda je u pitanju pritajeni strah – što bi bilo da ste kradljivca zatekli na djelu? Kolegici koja je imala provalu u stan na policiji su objasnili da je dobro da u vrijeme provale nije bilo nikoga kod kuće jer uvijek postoji mogućnost da kradljivci, koji obično izbjegavaju nasilje, ipak pribjegnu istom umjesto da pobjegnu. Čula sam često slična upozorenja prodavačima i službenicima u bankama i poštama – da se ne junače i ne izlažu život opasnosti u slučaju pljačke. Pljačkaši su još opasniji od kradljivaca koji nastoje djelovati u miru i tišini.
No sad mi nije namjera raspravljati o raznim oblicima otimačine, mogla bih još zabrazditi u opasne vode. Zadržat ću se samo još malo na posebnom obliku otuđivanja – krađi intelektualnog vlasništva. Konkretno, na krađi tuđih tekstova u svrhu objavljivanja istih pod svojim imenom.
Ona mnogima izgleda savršeno bezazlena. Nitko ne umire, U ovom našem blogerskom svijetu ni novac nije u pitanju, budući da pišemo za svoju dušu, dakle besplatno. Netko piše pod nadimkom i objavi pjesmu. Netko drugi, također skriven nadimkom, kopipejsta pjesmu na svoj blog i ne navede izvor, pa ispada da ju je on napisao. Zašto ne? Pa viđaju se po blogovima i antologijske pjesme i poznate izreke slavnih ljudi bez potpisa. Kao da svi znamo čije su. No dobro, kod njih autorstvo nije sporno. No nešto je drugo kad se uzima od anonimnog autora koji piše blog sa željom da napisano podijeli s drugima koji su spremni čitati, računajući pritom na zaštitu copyrighta kojom je blog zaštićen - ukoliko je autor uočio razliku između Creative Common Licence i Copyright-a budući da se po defaultu kod otvaranja bloga nudi CC zaštita. Moram priznati da dugo nisam obraćala pažnju na to i donedavno nisam mijenjala uvjete objavljivanja, iako sam u drugoj godini bloganja zapazila i shvatila o čemu se radi. Imala sam za to neke svoje razloge koje sad zanemarujem. Ako ovo čita netko tko je nov na blogu, preporučujem mu da zaviri u svoj korisnički račun, tamo će naći informacije o ovome o čemu pišem.
Kad čovjek stvara nešto, a ovdje na blogu se mnogi bave raznim oblicima stvaranja, onda prolazi kroz proces koji je sasvim poseban i osobit za svakoga od nas. Nitko neće izbaciti gomilicu riječi tipa izvještaja o vremenu i ustvrditi da to ima za njega osobnu, da ne kažem umjetničku vrijednost. Vremenski izvještaji stvoreni su da se šire kako bi što više ljudi saznalo kakvo nas vrijeme očekuje. Pjesma nastala u duboko intimnom trenutku jedne osobe to zasigurno nije. Kao ni fotografija koja je dobila autorski pečat – od izbora motiva, vještine "hvatanja“ na medij, do konačne obrade.
Većina blogera spremna je dati svoje tekstove i fotografije uz dva uvjeta – da ih se pita za dozvolu i da se navede autor ili stavi link na blog uz željeni uradak. Vjerojatno se nitko ne bi ozbiljnije ljutio ni da nađe svoju pjesmu ili fotografiju objavljenu bez pitanja, ali potpisanu imenom (nickom) autora. U biti, naići na svoj tekst ukraden i nepotpisan negdje na internetskim bespućima moglo bi biti poticajno, kad ne bi toliko sličilo udarcu šakom u trbuh. Jer krađa je upravo to, udarac u naše najmekše dijelove.
Mislim da mnogi kopiraju autorske radove na svoja internetska mjesta bez ozbiljnije želje da učine zlo. Naiđu na nešto što im se sviđa, a leži tako lijepo naizgled (i ne samo naizgled) nezaštićeno pred njima, pa uzmu. To je svojevrsna bezobzirnost onih koji ne znaju cijeniti druge, pa kako da onda cijene ono što ti drugi stvaraju. To je često odlika sebične faze vrlo rane mladosti, koja je kod nekih jače izražena i proteže se ponekad duboko u zrelu dob. Kradu oni koji nemaju, jer da imaju, ne bi krali.
Sa željom da toga bude što manje, ako ne u stvarnom životu, onda barem u ovoj našoj kreativnoj virtualnoj koloniji, završavam ovaj post pružajući potporu vrsnoj pjesnikinji Dream_Maker i svim blogerima kojima su slični doživljaji možda jednom pokvarili dan - mnogi su se javili sa sličnim pričama nakon što se proširila vijest o događaju. Nije vrijedno velikog žaljenja, ma koliko iritantno bilo. Ono čemu smo dali da zaživi nosi naš pečat i kad ime izostane, zato nam se ne može uistinu oduzeti. Naš doprinos je uvijek naš doprinos, makar samo mi znali za njega. To je ono što općenito mislim o ovom problemu A za konkretne situacije koje prevrše granicu naše tolerancije postoje i institucije – recimo sudovi.
01.02.2009. u 21:01 | K | 46 | P | # | ^
