U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama. I reče Bog: "Neka bude svjetlost!" I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro - dan prvi. I reče Bog: "Neka bude svod posred voda da dijeli vode od voda!" I bi tako. Bog načini svod i vode pod svodom odijeli od voda nad svodom. A svod prozva Bog nebo. Tako bude večer, pa jutro - dan drugi. I reče Bog: "Vode pod nebom neka se skupe na jedno mjesto i neka se pokaže kopno!" I bi tako. Kopno prozva Bog zemlja, a skupljene vode mora. I vidje Bog da je dobro. I reče Bog: "Neka proklija zemlja zelenilom - travom sjemenitom, stablima plodonosnim, koja, svako prema svojoj vrsti, na zemlji donose plod što u sebi nosi svoje sjeme. I bi tako. I nikne iz zemlje zelena trava što se sjemeni, svaka prema svojoj vrsti, i stabla koja rode plodovima što u sebi nose svoje sjeme, svako prema svojoj vrsti. I vidje Bog da je dobro. Tako bude večer, pa jutro - dan treći. I reče Bog: "Neka budu svjetlila na svodu nebeskom da luče dan od noći, da budu znaci blagdanima, danima i godinama, i neka svijetle na svodu nebeskom i rasvjetljuju zemlju!" I bi tako. I načini Bog dva velika svjetlila - veće da vlada danom, manje da vlada noću - i zvijezde. I Bog ih postavi na svod nebeski da rasvjetljuju zemlju, da vladaju danom i noću i da rastavljaju svjetlost od tame. I vidje Bog da je dobro. Tako bude večer, pa jutro - dan četvrti. Stvori Bog morske grdosije i svakovrsne žive stvorove što mile i vrve vodom i ptice krilate svake vrste. I vidje Bog da je dobro. I blagoslovi ih govoreći: "Plodite se i množite i napunite vode morske! I ptice neka se namnože na zemlji!" Tako bude večer, pa jutro - dan peti. I reče Bog: "Neka zemlja izvede živa bića, svako prema svojoj vrsti: stoku, gmizavce i zvjerad svake vrste!" I bi tako. I stvori Bog svakovrsnu zvjerad, stoku i gmizavce svake vrste. I vidje Bog da je dobro. I reče Bog: "Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci - svoj zemlji - i svim gmizavcima što puze po zemlji!" Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče im: "Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!" I doda Bog: "Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam budu za hranu! A zvijerima na zemlji i pticama u zraku i gmizavcima što puze po zemlji u kojima je dah života - neka je za hranu sve zeleno bilje!" I bi tako. Vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro. Tako bude večer, pa jutro - dan šesti.
Kad pogledamo prvo poglavlje starozavjetne Knjige Stvaranja, možemo se možda zapitati – kolika je bila snaga Božje ljubavi koja je iz ničega stvorila sve. Nitko od nas nije bio prisutan u trenutku stvaranja. Zapravo je nevažno je li se dogodilo ovako ili na neki način koji nam je danas prihvatljiviji – kroz dugi razvoj i brojne promjene. Savršeno nevažno. Dovoljno je da se malo odmaknemo iz buke svoje svakodnevice i pogledamo preko ruba uobičajenog prostora kojim smo se tako pažljivo okružili, i vidjet ćemo kristalno jasno. Sve što nas okružuje nastalo je u ljubavi i iz ljubavi. Ljubav je neizmjerna snaga koja pokreće svijet. Sasvim sitne kapi te neizmjernosti dovoljne su da nas potresu do najdubljih temelja i zauvijek obilježe. Jer stvoreno u ljubavi trajno je i kad umre. Stvoreno u zlu nestaje prije nego što se uistinu rodi - ma kako paradoksalno to moglo zvučati danas ili ikad u poznatoj povijesti čovječanstva.
Mi ljudi, tako skloni raščlanjivanju svega u najsitnije dijelove, sve u svrhu jasnijeg viđenja uzroka i posljedica, podijelili smo i ljubav na razne vrste i podvrste. No ta je podjela vrlo približna i prilično neuspješna. Jer ljubav ima bezbroj lica, pa tako i bezbroj imena, kao i Stvoritelj. Kako nazvati nježnost koju osjećamo kad ugledamo cvjetne pupoljke na grani voćke pod svijetlo plavim ranoproljetnim nebom? Sjetan osjećaj koji pobuđuje šuštanje lišća u prohladnim jesenskim večerima? Trnce izazvane pjevom ptica u ranim ljetnim jutrima? Ugodu dodira vlažne njuške psa koji ne želi ništa do malo naše pažnje i nježnosti? Osjećaj zaustavljanja vremena u trenutku kad nas obuhvati baršunasti pogled djeteta koje smo promatrali u igri? Neprimjetno treperenje tijela koje najavljuje dolazak voljene osobe? Ekstazu koju doživljavamo u trenucima kad uspijemo podići pogled i upraviti ga prema Stvoritelju?
Sve je to ljubav, i još puno, puno toga. Vjerujem da je ljubav prirodno stanje svijesti. Kad se nađemo otrgnuti od ljubavi, onda tugujemo, plačemo, bolujemo i umiremo. Srećom, teško je, zapravo nemoguće otrgnuti čovjeka od ljubavi. No zato postoje načini kako ga navesti da se sam u sebi odvoji od nje. Da je zaboravi, zakopa u prašnjavi kut svoje nutrine, misleći da je nije dostojan. I to je dio priče o ljubavi, i priče o zlu koje je odsustvo ljubavi, kao što je tama odsustvo svjetla. No kao što između svjetla i tame postoji bezbroj nijansi zasjenjenosti, tako i između ljubavi i potpunog odsustva ljubavi postoje mnoge manifestacije više ili manje suspregnutog osjećaja. Život je taj koji nas tjera na kompromise. Ili smo mi uvjereni da je tako. Bismo li mogli jednoga dana svi najednom odlučiti odbaciti sjenovite velove i izaći jedni drugima ususret u svjetlu, onakvi kakvi smo uistinu, ušutkavši stalne bitke u svojoj zanemarenoj i izmrcvarenoj nutrini koje se vode kako bismo pod svaku cijenu ostali odvojeni od sebe i od drugih?
Neću, naravno, odgovoriti na gornje pitanje za koje ne mislim da je sasvim retoričko. Dio mene oduvijek vjeruje u ono što se obično smatra nemogućim. Taj dragocjeni dio, ono najbolje što imam, omogućio mi je da iznutra budem i uvijek ostanem svoja, ma što se događalo. I da često prepoznam to nešto u drugima, ne samo kad je to očito, nego i onda kad se skriva u pogledu sramežljivo uprtom u tlo u tihim i nenametljivim trenucima kad je ljubav naizgled negdje daleko.
Eto, sad kad gledam pripreme za nažalost komercijalizirani i u naše krajeve umjetno uvezeni blagdan Sv. Valentina, ne želim o tome ništa loše misliti. Dok ima onih kojima srčeka, medvjedići i ostali sitni i manje sitni pokloni koje na taj dan razmjenjuju nešto znače, nije mi žao. Da, svaki dan bi trebao biti Valentinovo, kao što bi svaki dan trebao biti Božić i svaki dan dan planeta Zemlje i dan sjećanja na sve što se u povijesti dogodilo… No ipak, kao što je samo jedan Božić, tako je i samo jedno Valentinovo. Pa neka ga oni koji ga uistinu doživljavaju kao dan zaljubljenih, tako i proslave. Želim im to od srca.
Svima vama i samoj sebi poklanjam odlomak iz Proroka Halila Džubrana u kojoj Prorok pjeva o Ljubavi. O ljubavi kako je i ja vidim.
Tada reče Almitra:
Govori nam o Ljubavi.
A on podiže glavu i pogleda na ljude, i muk zavlada među
njima. I snažnim glasom reče:
Kad te ljubav zove, slijedi je,
Premda su joj putovi tvrdi i strmi.
A kad vas krila njena ponesu, predajte joj se,
Premda vas mač skriven u njezinim perima može raniti.
A kad vam govori, vjerujte joj,
Premda njezin glas može razdrmati vaše snove kao što
sjeverac pustoši perivoj.
* * *
Jer, kao što vas ljubav kruni, tako će vas i razapeti. Jer,
koliko vam pomaže da rastete, toliko vas i potkresava.
Kao što se uspinje na vašu visinu i draga vam najnježnije
grane što dršću na suncu,
Tako će vam sići u korijenje i potresti iz dok prianjaju
uza zemlju.
Poput snopova žita ona vas u se skuplja.
Ona vas mlati da bi vas razgolitila.
Ona vas sije da bi vas lupine vaše oslobodila.
Ona vas melje dok ne pobijelite.
Ona vas mijesi dok gipki ne budete.
A onda vas meće na svoj sveti oganj, da postanete sveti
kruh za Božji sveti pir.
Sve će vam ovo ljubav učiniti kako biste doznali tajne
svojega srca i da biste po tome znanju postali komadić srca
samoga Života.
Ali, ako u svojem strahu budete tražili samo ljubavni mir
i ljubavni užitak,
Bolje vam je da pokrijete golotinju svoju i da odete s
gumna ljubavi,
U svijet bez godišnjih doba, gdje ćete se smijati, ali ne
punim smijehom, i gdje ćete plakati, ali ne svim svojim
suzama.
Ljubav ne daje ništa i ne uzima ništa osim sebe.
Ljubav nema ništa niti se ona može imati;
Jer, ljubav je dovoljna ljubavi.
Kad ljubite, ne valja da kažete: „Bog mi je u srcu,“ nego
radije: „Ja sam u Božjem srcu.“
I ne mislite da možete upravljati putem ljubavi, jer ljubav,
vidi li da ste vrijedni toga, upravlja vašim putem.
Ljubav ne čezne ni za čim drugim do za tim da se sama
ispuni.
Ali, ako ljubite i svakako morate imati želja, neka vam
ovo budu želje:
Rastopiti se i biti poput žuborna potoka koji pjeva svoju
pjesmu noći.
Upoznati bol od prevelike nježnosti.
Biti ranjen vlastitim razumijevanjem ljubavi;
I krvariti s veseljem i radosno.
Probuditi se zorom krilata srca i zahvaliti joj za još jedan dan
ljubavi;
Smiriti se o podnevnoj uri i razmatrati ljubavni zanos;
Vratiti se s večeri kući sa zahvalnošću;
I onda zaspati s molitvom za ljubljeno u srcu i s pjesmom
zahvalnicom na usnama.
Post je objavljen 14.02.2009. u 10:27 sati.