Na prozoru
Jutros se Zagreb probudio zaogrnut bijelim prekrivačem. Sinoćnja kiša i temperatura oko nule neće dopustiti snijegu da se zadrži - dok ovo pišem gledam ga kako kopni i pada s grana mladih breza pod mojim prozorom. Požurila sam i slikala prizor prije nego što nestane.
Nažalost ne mogu uživati u čarima zakasnjele zimske idile. Prehlađena sam već tjednima i sad me opet jače uhvatilo od petka, kao da kašlju i temperaturi nema kraja. No završit će valjda i to jednom prije proljeća.
Dok sam promatrala park prekriven snijegom, sjetila sam se tog istog prizora mnogo godina ranije. Bila sam curetak od dvije i pol godine kad sam prije više od četiri desetljeća doselila ovamo s bakom i djedom. Veliki i mračni stan u centru grada zamijenili smo svijetlim i prozračnim na prvom katu novosagrađene zgrade četverokatnice. Bio je to pravi raj za mene, ali i za moju baku.
Sigurno poznajete ljude koje gotovo uvijek možete vidjeti kako gledaju kroz prozor svoga stana. Možda vam idu na živce jer vam se čini da kontroliraju što radite? No mislim da iza zastora i roleta drugih stanova ima jednako toliko, ako ne i više znatiželjnih očiju. Čovjek je društveno biće, zanima ga sve što se događa u zajednici, priznao on to sebi ili ne. I najveći namćori i čudaci samotnjaci bit će zahvalni ako ponekad uhvate koju informaciju o vanjskom svijetu. Moja baka je bila izrazito društvena osoba i nije nikad to skrivala. Sjećam se koliko puta mi je, kad sam već bila starija, bilo neugodno kad bi nekoga od polupoznatih pitala izravno ono što ju je o toj osobi ili nekome drugome zanimalo. Otvoreno je gađala u središte onoga što ju je zanimalo i s vremenom sam naučila to poštovati pa mi je bilo manje neugodno u sličnim situacijama. Često je stajala naslonjena na prozorsku dasku, obično u poslijepodnevnim satima u hladnije doba godine kad nije bilo zgodno izaći do obližnje klupe i razgovarati sa susjedima koji su se također ondje okupljali u velikom broju, poput složne obitelji. Ponekad bi otvorila prozor i popričala s nekim susjedom namjernikom. Zapravo, kad pomislim, nekad je to bilo normalno, ili barem uobičajenije nego danas. U ranim devedesetima društvo s klupe se počelo razilaziti, pojavile su se razlike među ljudima kojih prije nismo bili ni svjesni, a kako su stariji umirali ili se povlačili u osamu, novi nisu dolazili i klupa je dugo zjapila prazna. Tek posljednjih godina na njoj se okupljaju roditelji manje djece koju još treba nadzirati dok se igraju u parku. Staro se pomaknulo u prošlost, novi život stvara vlastite obrasce ne znajući za stare i sve je tako kako mora biti. Tek ponekad poželim, znajući da priželjkujem nemoguće, da se vrati malo one otvorenosti u kojoj sam živjela kao dijete.
Djevojčica čiju sam sliku našla na internetu mogla sam biti ja, tada davno u vremenu prije digitalne fotografije. Veliki prozori imali su i široke daske – klupice na koje je lako bilo smjestiti dijete željno pogleda van. Sjećam se kućice od crvenih cigala, jedine koja je preživjela izgradnju novog naselja i poput uljeza stajala na izlazu iz parka. Iz njezinog se dimnjaka zimi izvijao pramen dima i mirisao na kućno ognjište, tada nepoznato meni koja sam odrastala uz toplinu radijatora. Gledala sam kako se djeca grudaju i prave snjegoviće, kako očevi i djedovi vuku malu djecu na sanjkama kao što je i mene vukao djed tražeći rijetke padine prikladne za sanjkanje u ovom ravničarskom dijelu Zagreba uz Savu. Uglavnom smo se sanjkali na nasipima autoputa i Selske ceste koji bi se ubrzo išarali prugama koje su ostavljale klizaljke naših saonica. Pogled kroz prozor na park bio mi je osobito drag kad sam bila bolesna. Nikad mi nije dosadilo gledati žive slike kroz za mene malu beskonačno široko staklo. Bio je to poseban osjećaj, kao da lebdim iznad svega što se prostiralo preda mnom. Baka je uvijek stajala uz mene i čuvala me da ne padnem na jednu ili drugu stranu. Nikad joj nije dosadilo gledanje, ni tada ni kasnije kad sam već davno prerasla mogućnost sjedanja na prozorsku dasku. Imala je na polici svoj jastučić spreman da posluži kao zaštita osjetljivim laktovima koji zabole kad se čovjek predugo na njih naslanja. Često bi me čekala na prozoru kad sam dolazila k njoj, uvijek je veselo mahnula kad bi me ugledala i nestala u stanu kako bi mi otvorila vrata prije nego što bih zakoračila u prostrani polumračni hodnik. Kasnije kad je ostala sama i pomalo nesigurna nakon djedove smrti, a vremena su postajala sve teža i puna mrzovolje, možda joj je netko prigovorio zbog vječitog stajanja uz prozor jer mi je više puta rekla, kao da se brani: "Mene se uvijek vidi na prozoru, imam pravo stajati tamo ako hoću, ne virim iza zavjesa kao neki…"
Sad gledam kroz taj isti prozor i vidim poslije mnogo godina i nakon nebrojenih promjena prizor toliko sličan onome kojeg se sjećam. Sunce se pomalja iza prorijeđenog sloja oblaka, pahulje snijega i dalje padaju, djeca se grudaju i igraju na snijegu, jedno dijete s roditeljima valja grude i slaže ih u snjegovića, nedostaju jedino sanjke i kuća iz čijeg se dimnjaka izvija pramen dima. I gle, kako je sve to različito, a ipak slično i uvijek tako lijepo.
22.02.2009. u 11:12 | K | 35 | P | # | ^
