Komentari

lanxsatura.blog.hr

Dodaj komentar (35)

Marketing

  • Kinky Kolumnistica

    Ja i danas gledam kroz prozor ili balkon van, na ulicu, promatram prolaznike, nebo, oborine ili, pak, jednostavno razmišljam. E sad, koliko je to otvoreno, ne znam, ali, recimo, sa susjedima pokušavam što manje komunicirati jer rijetko kome vjerujem i rijetko kome sam spremna povjeravati se, kao što me i rijetko čiji život doista zanima. To je posljedica nekih opeklina iz prošlosti. Inače, dobro da snijeg nije napadao dok sam bila u ZG, pošto sam po cijele dane bila izvan apartmana pa bi mi bilo veselo na mojim štikličastim čizmicama. ;))

    avatar

    22.02.2009. (15:35)    -   -   -   -  

  • bivša apstinentica

    Stvarno si uhvatila prekrasan prizor i jedva sam prepoznala sa kojeg je prozora slikan... Da, baka nas je uvijek dočekivala na prozoru i kada se kasnije doselila do nas, sjećam se kako mi je znalo biti žao jer je uvijek govorila da se s našeg prozora nema što puno za vidjeti. Osobno sam rjeđe bila na prozoru, ali zato sam od nje naslijedila crtu - izađem na cestu i pitam što me zanima, iako u puno blažem obliku. :) Uvijek su me više oduševljavale priče koje sam slušala od drugih, izrečene u prvom licu, a ne one koje su bile plod mojih nagađanja. :)

    avatar

    22.02.2009. (16:22)    -   -   -   -  

  • pametni zub

    sve ovisi o katu. na desetom sam stanovnik nepreglednog prostora, a u prizemlju... prizeman, naravno

    avatar

    22.02.2009. (16:24)    -   -   -   -  

  • misko

    Sa mog prozora spavaće sobe pogled puca na sidrište, pa je to prvošto ujutro pogledam, zatim skrenem pogled udesno, pomilujem očima Učku, ocjenim kakav će dan biti ...:)

    Zbivanja na ulici sa prozora ne pratim, osim ukoliko se nešto zbilja neobično ne događa (borba pasa, pucnjava, tučnjava...da, ima i toga ponekad).

    Lijep pozdrav iz Rijeke! .)

    avatar

    22.02.2009. (20:43)    -   -   -   -  

  • *Kora*

    Ljudi više ne komuniciraju kao nekad, to je istina. I ja imam sjećanja kad sam boravila kod bake u Osijeku, ispred kuće bila je klupica na kojoj je predvečer sjedilo po desetak susjeda i pričalo bi se o svemu i svačemu. Čini mi se da su ljudi tada bili puno bliskiji, topliji, manje rezervirani. Ne znam što reći, valjda nas je ovo ludo vrijeme učinilo takvima kakvi smo sada.
    Usput, ni mene prehlada ne popušta. Grozno, čini mi se da nikada do sada nisam toliko bolovala. Ova zima je donijela neke jako zločeste bakterije, malo tko im uspije umaći.

    avatar

    22.02.2009. (20:45)    -   -   -   -  

  • posoljeni zrak

    breza, ah - breza........... (uzdah)

    lijep ti pozdrav i brzo ozdravljenje (a na breze sam slaba)....

    pusa!

    avatar

    22.02.2009. (20:47)    -   -   -   -  

  • gustirna

    Snijeg u mom rodnom kraju je rijetka pojava i kada bi se ta rijetka pojava ipak dogodila,za vrijeme mog djetinjstva, tada sam ja obično bila prehlađena i nisam smjela izaći vani, pa bi stajala na prozoru bratove i moje sobe i gledala brata kako radi snjegovića u našem vrtu.
    Nekidan je pao snijeg u Splitu, nakon nekoliko godina. Čudno, ovog puta me uopće nije vuklo izaći vani, nisam ga čak ni slikala fotoaparatom - ovog puta me nije oduševio kao prije i dok su moji dečki bili mali pa bi jedva čekali izaći i raditi snjegovića, grudati se.
    Tvoja priča sjetila me na jedno davno sanjkanje kad sam bila kod prijateljice u Zagrebu. Zaboravila sam na kojem predjelu grada, ali nizbrdica je bila strma. :-))

    avatar

    22.02.2009. (21:59)    -   -   -   -  

  • Big Blue

    Zanimljivo je kad se pokrene takva lavina lijepih, toplih sjećanja. Eto što sve krije pogled kroz prozor. Baš lijepo. :-)

    avatar

    22.02.2009. (22:36)    -   -   -   -  

  • rU

    draga aquaria, kao i uvijek, tvoj tekst čitam s uživanjem.

    i, sjetih se svoga djetinjstva u maloj retfalačkoj ulici u kojoj su ljudi predveče pred kuće iznosili klupice, sjedili i razgovarali, dok su se djeca oko njih igrala.
    tada je još postojala 'institucija komšiluka', svi su odrasli brinuli o svoj djeci, komšija je bio prvi koji će priskočiti u pomoć, od svakog bi se ispečenog kolača prvi tanjur odnio prvom komšiji ...
    na prozoru niske prizemnice prekoputa od jutra bi 'sjedila' komšinica lina, teško pokretna i u godinama, a svatko tko bi prošao zaustavio bi se i porazgovarao s njom.

    djevojčica na prozoru, sa slike, mogla bih biti i ja. jedino, kuća je bila prizemna, prozor nizak, pa su me komšije u prolazu često pogladile po obrazu ...

    još uvijek živim u istoj kući, u istoj ulici koja nije promijenila ime od vremena kad sam se ja u njoj rodila. no, iako nije potpuno 'izumrla', institucija komšiluka ipak se gubi ...

    a komšinice line već odavno više nema na prozoru ...

    avatar

    23.02.2009. (07:23)    -   -   -   -  

  • slatko grko

    Sad si mi dala mislit, moj prozor je uvijek gledo na more, nikad ispred nije bilo ničega, mislim nije bilo ljudi ali možda zato obožavam more i tako punim baterije, lijepa su naša sjećanja a još kako ih ti opišeš predivna :))

    avatar

    23.02.2009. (11:00)    -   -   -   -  

  • Dream_Maker

    Kada se kroz okna vidi ovako lijep prizor tada nikako,
    nitko nema prava zamjeriti bilo kome tko želi upiti
    tu ljepotu i ponijeti je sobom u budućnost.

    R.

    avatar

    23.02.2009. (12:43)    -   -   -   -  

  • makedini dnevnici

    draga aquaria, hvala ti za divan podsjetnik na vremena kada su ljudi bili nekako manje otuđeni. i ja se sjećam nekih prozora iz mojeg djetinjstva, iza kojih su nalakćene na porzorsku dasku, najčešće obloženu šarenim crvenim jastukom poput ovog sa slike, stajale neke starije tete i bake i promatrale žive slike na ulici. jesu li na prozoru stajale čekajući nekoga, ili samo ubijajući vrijeme, ne bih znala. ali meni je to uvijek bilo zanimljivo i sjećam se da sam se pitala što ih to drži na prozoru. sve je manje takvih prizora. sve nas manje zanima vanjski svijet i radije zurimo u svijet u kutiji. ali i meni su drage te uspomene, kao i uspomene na neka kišna jesenja popodneva kada se odlazilo u kućne posjete, a da se pri tome nije prvo najavljivalo telefonima. jer telefona nije baš ni bilo. pa su se ljudi mogli ispričati samo kad odu u posjete. i nekako nikome nije bilo neobično primati ih nenajavljeno. meni nekako nedostaje duh i bezbrižnost toga vremena.
    šaljem ti topli pozdrav i nadam se da si do sada već ozdravila. :)

    avatar

    23.02.2009. (16:48)    -   -   -   -  

  • Brunhilda

    Obožavam gledati kroz prozor, pogotovo prozor od dnevnog boravka u sadašnjem stanu, ali kroz njega rijetko kad vidim ljude (samo ponekad susjedu dok nešto radi u vrtu), a najčešće gledam vjeverice kako trčkaraju po velikom boru, ptičice kako slieću na kućicu i kljucaju mrvice, mačke kako se šuljaju ili pese koji su se došli prošetati....prekrasan pogled, pomalo idiličan :))
    Lijepi pozdrav :))

    avatar

    23.02.2009. (17:53)    -   -   -   -  

  • mirjam

    Divno je sjećanje koje si nam opisala ...
    sjećam se i ja svojega prozora i brata i mene, i bake iza nas, kako promatramo svijet, kako uživamo u događajima i poznatima i nepoznatima u vanjskome svijetu ... Najčešće je to bilo dok je netko od nas bio bolestan i nismo mogli van te smo provodili većinu vremena baš na ovakvome przoru, sa širokom daskom ... Ponekad su se i škure zatvarale, u vremenima kada baš nije bilo pristojno da te netko vidi da visiš na prozoru, i virkalo se kroz njih ... A ponekad bi se ponistra širom otvorila i glasno pozdravljalo, pričalo i raspredalo preko nje - danas bi to bilo neumjesno i smješno ... , a tada je to bilo znak dobroga druženja i prijateljstva među susjedima i poznatima .... Sjećam se i vremena, kada me već misli nose da im se i prepustim ... , kada su ljudi sjedili pred kućom i gledali i pozdravljali prolaznike koji su se rado zaustavljali i koju pametnu jedni sa drugima podijelili. Puno se tu dalo naučiti, a najviše zajedništva međ' narodom koji tu živi i dobre volje i želje i ljubavi naužiti. ... Žao mi je da toga vremena više ni, ma, susjede danas ni ne prepoznajemo na ulici, a nekmoli da smo im nakon toliko godina života blizu jedni drugih u blizinu kućnih vrata došli ... Svi čuvamo neku privatnost, neki svoj mir, ... , a mira sve manje ... , ljudi se više ni ne vide, a kako onda da i popričaju, ispričaju se, nasmiju se, i osnaženi i odobrovoljeni krenu u život ...

    Hvala ti za ovaj prekrasni djelić djetinjstva i ...
    stani na prozor i gledaj, ...
    pozdravi ...
    i uživaj ...

    BTB !!!

    Lijep pozdrav ...

    avatar

    23.02.2009. (18:39)    -   -   -   -  

  • Sa dva prsta po tipkovnici

    Da,sve to,zamalo isto,doživljavao sam i proživljavao u svom djetinjstvu,a i u svih ovih desetak godina unazad od kada mi unuk dolazi skoro redovito na vikend "kod bake i dide na selo"..tak on veli mami i tati kad se sprema ići na trešnjevku..Ovaj pogled sa prozora...da,sjećam se i mame i bake a i sebe kako smo znali tkozna koliko dugo visjeti na prozoru,gledati i tko zna kakove slike projicirati u glavi...Danas?Da,unuk je često,pogotovo zimi,na prozoru.Fascinira ga prometnica i bezbroj automobila što prolaze u oba pravca!A ljeti,kad je prozor otvoren,ili ja ili baka smo uz njega....on šuti,a mi pričamo,ne sjećam se o čemu,ali...pričamo neke svoje priče,a on šuti i gleda van...!
    Hvala ti na ovom podsjećanju,jer,samo to je i ostalo!
    Osmjeh dragoj trešnjevčanki :-)))))
    P.S.Odgovor na tvoje pitanje u komentaru:Žena u mojoj pjesmi...ne,nije mašta,ali,davno je to bilo,baš tako,ili,još ljepše :-)))))

    avatar

    24.02.2009. (09:56)    -   -   -   -  

  • spookie

    rado bih mijenjala ovaj današnji za neki mirniji, prirodniji, bezljudski prozor, neki starinski, topliji ... baš sam nekako zapela u nostalgiju s ovom tvojom pričicom ..

    avatar

    24.02.2009. (10:45)    -   -   -   -  

  • MENTINA

    da, i moja su "prozorska" iskustva slicna :-) naime kad smo bili kao djeca kod bake (Vurovcice) preko praznika i divljali po njenom vrtu jedna od zanimacija nam je bila i igranje uz otvoreni prozor i sjecam se isto takvog jastucica na prozorskoj dasci koji je sluzio mojoj baki pri "sijelu" sa susjedama preko prozora :-) nekad smo bili i malko zlocesti i opaki pa smo radili tzv. klizaljke (po zimi) pa ih pokrili friskim snijegom pa bi se zabavljali kako se prolaznici posklizuju ili cak padaju a mi iza zavjese umiremo od smijeha. Djecje ludorije i pakosti!
    Glede glumca u Caroliji a koji bi bio pobjednik BB-a nemam pojma jer tu seriju ne pratim ali sam cula da je u njoj glumio Walter Nudo koji je bio pobjednik jednog drugog reality-ja koji se zove "Otok poznatih". Mislim da se ipak radi o njemu, jer pobjednici BB-a nisu (barem mi se cini) imali glavne uloge u Caroliji.
    Pozz draga moja Knezijanko :))))))))))))

    avatar

    24.02.2009. (16:14)    -   -   -   -  

  • teuta

    Istina i meni ponekad nedostaje ta posebna otvorenost među ljudima kao tada dok sam bila mala. Jako dobro se sjećam tih trenutaka dok sam živjela u Češkoj i svi smo u zgradi bili povezani nekom posebnom toplinom. Bilo je nekako normalno gledati kroz prozor i pričati s drugim osobama. Naći se onda u zajedničkom dvorištu, sjediti oko stola dok su se djeca igrala i odrasli razgovarali i svi smo se častili kolačima itd.
    Danas, malokada odem do prozora i gledam van. Šteta, sve se dosta promijenilo.

    Pozdravček draga i cmokkkkk.

    avatar

    24.02.2009. (18:57)    -   -   -   -  

  • otkucaj

    Toliko se stvari vidi i zaključi ponekad bez riječi, samo jednim pogledom kroz prozor. Što misliš zašto sam ja svoj sudoper stavila ispod prozora? Pozdravljam te

    avatar

    24.02.2009. (19:06)    -   -   -   -  

  • mushin munen

    lijepo i zanimljivo,kao i uvijek kod tebe,

    pozdrav : )

    avatar

    24.02.2009. (20:50)    -   -   -   -  

  • pegy

    I ja sam od onih koji radije biraju izaći na prozor i pogledati (ne buljiti! :)) ono što me zanima. Rijetko sam se našla u situaciji da virim iza zavjese (a nije da nisam nikad :)). Sama sebi se ne sviđam u takvim "akcijama" tako da u zadnje vrijeme to uopće ne činim. S godimama me zapravo i sve manje zanimaju "tamo neki ljudi", puno više sam okrenuta svojim najbližima i sebi. Ono što mi je posebno ružno je vidjeti da ljudi škilje iza zavjesa. Nije problem što špijaju ako to rade kako spada, ali ono kad vidim da se zavjesa njiše ... :))) Lijepe su ti fotografije, i curica i tvoj snježni uradak. :) Kod mene brda ima koliko hoćeš, ali snijega u Rijeci ove godine ništa. :) Još jednom - brzo ozdravi. :)

    avatar

    24.02.2009. (21:09)    -   -   -   -  

  • gogoo

    Sjećam se kako smo se prije više družili sa susjedima i u većim zgradama, išli na kavu jedni kod dugih, u trgovinu po kruh starijima i drugo. Sad jedva poznajemo susjede na istom katu. Lijepa slika sa snijegom, kod nas je samo na karnevalu iz jednog iglua izlazio umjetni. Pozdrav i brzo ozdravljenje.

    avatar

    25.02.2009. (03:12)    -   -   -   -  

  • Dream_Maker

    Je, je, moje je ono oko zeleno ;))))

    Pusa

    R.

    avatar

    25.02.2009. (09:16)    -   -   -   -  

  • fra gavun

    S prozora vidimo sve što poželimo, najčešće sebe u sebi i ono što ne damo da izađe, ne
    damo da se zagubi. Nekad nas to stišće, nekad raduje, vrag ga zna zašto smo škrti.
    Pozdrav ti ostavljam.:-))))

    avatar

    25.02.2009. (12:18)    -   -   -   -  

  • MaSanYa

    Draga moja Prijateljice s Bloga!
    Hvala ti na svim tvojim toplim, ljudskim, nježnim i osjećajnim postovima. Tako lijepo pišeš, pogađaš "u sridu" sa svakim postom... Trenutno, čitajući te, nenadano, suze, grč ... oh, kako smo zaboravili biti ljudi... tvoja se priča nadovezuje na moje misli, osjećaje, razmišljanja...
    Hvala ti što pišeš... osjećam da nisam usamljena

    avatar

    25.02.2009. (17:22)    -   -   -   -  

učitavam...