Pregled posta

Ljuto, ali dobro

Volite li kinesku hranu? Ja ne. Ili možda da, ali me jedini dosadašnji posjet kineskom restoranu uvjerio u suprotno, a ja nisam raspoložena za nove eksperimente. Sjećam se kako sam teškom mukom žvakala i nastojala progutati gnjecave komadiće bambusa i staklastu tjesteninu tanku poput malo debljih vlasi, sve začinjeno nekakvim slatkastim umacima i začinima koji mi se nisu svidjeli. Oduvijek najviše volim domaću hranu pa sam nakon tog iskoraka u egzotiku prije nekoliko godina pomislila kako nikad više neću eksperimentirati s jelima koja ne poznajem. Kad je u istom društvu s kojim sam posjetila kineski restoran pao prijedlog da okusimo čari indijske kuhinje, oprezno sam predložila obližnju pizzeriju kao alternativno rješenje, u nadi da će tradicionalistički duh prevladati. Ali nije.

Tako sam se, s određenom dozom nepovjerenja, našla u krugu prijatelja u indijskom restoranu Maharađa na Opatovini iznad zagrebačkog Dolca. Kako obično biva, kad čovjek očekuje najgore, sve ispadne dobro, ili čak jako dobro, kao u ovom slučaju.

Vlasnik restorana koji nas je odmah srdačno pozdravio na potpuno razumljivom hrvatskom, premda s jakim stranim naglaskom, pokazao se pravim domaćinom kojemu je stalo da novi posjetitelji ne osjete nelagodu pred jelovnikom punim nepoznanica. Počelo je s naručivanjem pića – dok smo pitali ima li kave sa šlagom, nesice, kokte i ostalih uobičajenih bezalkoholnih "aperitiva“, prišao nam je i preporučio indijski čaj s mlijekom. Rekla sam mu da nisam nikad mogla piti indijski ili neki drugi pravi čaj, a on je odvratio da sigurno nikad nisam pila pravi indijski čaj za koji su na plantažama birani najfiniji listići i posebno pripremani. Za moj omiljeni šipkov čaj je indignirano izjavio da to uopće nije nikakav čaj i odlučno nastavio objašnjavati kako indijski čaj povoljno utječe na apetit umjesto da ga pokvari kao što to čine naša pića. Na kraju smo gotovo svi naručili čaj s mlijekom, ja u nadi da ću susretljivom vlasniku za ljubav uspjeti progutati bljutavu tekućinu kako je ne bih morala, kao u crtićima, strusiti u rukav. Moj prvi susret s pravim čajem bio je vrlo neugodan. Bila sam mala i ležala sam s temperaturom, a mame nije bilo cijeli dan kod kuće. Tata mi je pored kreveta stavio šalicu čaja i rekao da je to zdravo i da mi voda koju sam tražila ne treba. I tako sam ne znam koliko puta pokušavala to popiti u najmanjim mogućim gutljajima i svaki put mi je bilo sve odvratnije, a ja sve žednija, dok se nije pojavila mama i spasila me čašom najbolje hladne vode koju sam u životu popila. No nisam ni kasnije nikad mogla piti pravi čaj, jer mi je okus treslovine izazivao mučninu kad bih ga samo pomirisala. A sad se preda mnom na stolu našla omanja šalica čaja s mlijekom - za moj ukus nezamislive kombinacije. No kad sam otpila prvi gutljaj, ustanovila sam da i nije tako loša. Onaj odurni okus bio je sveden na tako malu mjeru da više nije bio oduran nego prijatan, a mlijeko nije smetalo nego čaj činilo ukusnijim. Da mi je netko rekao, nikad mu ne bih povjerovala. Izlijevanje u rukav, naravno, nije mi više palo na pamet. Tako je čaj koji sam po ustaljenoj navici popila bez šećera poslužio kao uvod u dobru večeru.

Bilo nam je dopušteno da pažljivo proučimo jelovnik. Onda je iz polumraka izronio naš domaćin i strpljivo odgovarao na pitanja. Kao predjelo smo naručili somose – jelo od povrća, ljuto začinjenog, umotanog u tijesto i prženog u ulju – koje se jedu s vrlo ljutim umakom. Kad smo kasnije pitali što je to bilo, rečeno nam je da se češnjak i ljute papričice pomiješaju s jogurtom, a bio je dodan i sok od špinata koji je umaku dao varljivu smirujuću zelenu boju. Nisam još nikad okusila nešto tako ljuto kao što je bila sasvim sitna kap tog umaka na komadiću tijesta. Panir (Paneer) je čvrsti kravlji sir koji se dobro stisnut cijedi kako bi se dobila posebna konzistencija – uzeli smo ga na roštilju i sa špinatom kao palak panir koji mi je bio jako ukusan i ne prejako začinjen. Budući da volim leću, poželjela sam probati dahl – naš domaćin je rekao da neće biti jako ljuto i održao je obećanje, bila je to izvrsna leća bez prejakih začina i odlično se slagala s basmati rižom koja mi se jednom, kad sam je nehotice kupila, učinila neukusnom i dosadnom kao da jedem papir. No očito je basmati riži potreban pravi dodatak, jer s lećom ili s pirjanim povrćem, pa čak i umiješana u izvrsnu neočekivano blagu salatu od raznog povrća s jogurtom, bila je nevjerojatno dobra. Našlo se tu i indijskog kruha. Mislila sam da se te mekane vruće tanke pogačice zovu čapati, no naš domaćin ih je, mislim, nazvao nan – neke su na našu zamolbu bile nezačinjene, ostale obilno posipane češnjakom.

Na kraju smo se smjeli poslužiti svojim kolačima, tako smo dogovorili još prilikom rezervacije, jer slavili smo čak tri vodenjačka rođendana. Domaći kolači su još nekako prolazili, no moram reći da nakon ukusne hrane koju smo pojeli, kolači iz slastičarne nisu imali nikakvog značaja, mogli smo ih i preskočiti. Mislim da bih slijedećom prilikom, a bit će je sigurno, kao desert radije pojela zdjelicu slatke riže s voćem.

Za kraj malo ugođaja – svjetiljka napravljena u obliku filigranskog vrča. Ili možda vrč pretvoren u svjetiljku. Što god bilo, jako je lijepo:




Post je objavljen 07.02.2009. u 08:55 sati.