27
srijeda
rujan
2006
WHAT'S IN A NAME ?
Sjedim tako jutros za doruckom i listam novine. Citam, Japan dobio novog premijera, zove se Shinzo Abe. Facu mu dobro znam, evo ga na telki svaki dan. Markantna licnost. A i ime mu lijepo, nekako poeticno, ritmicno. Shinzo Abe. Dodaj jos koji slog i imas haiku, ili tanka poemu.
Shinzo Abe
Odmah uz glavni clanak stoji lista s imenima novih ministara. E, tu vise nisam doma. Taman se naviknem na ove stare i naucim im imena, popamtim im face, da bi njima istekao mandat i oni svi po redu poslusno otklepetali u ropotarnicu povijesti.
Svaki cas se zagrcnem kavom citajuci im imena. Jesam li vam to rekla ? Japanska imena su mi teska. Prvo ih treba znati dobro procitati, zatim izgovoriti, shvatiti stoji li prvo ime pa potom prezime ili obratno, a najteze ih je zapamtiti.
Uzmem ja olovku pa zaigram drevnu igru krizic-kruzic.
Koji Omi. Nije tesko, 
.
Yoshihide Suga. Nekako mi ide na .
Toshikatsu Matsuoka. Uh, kakvo ime ! Ali mislim da je .
Bunmei Ibuki. Postaje sve teze… Nekako mi vuce na , iako nisam sigurna, vrag ce ga znati.
Pa dalje: Akira Amari. Ha, Kurosawin imenjak, ne moze biti nego .
Fumio Kyuma, Kensei Mizote, Taro Aso. Sve .
Sto je ovo, nema nijedne zene u vladinom kabinetu ! Je li to moguce ? Ili ja to ne citam dobro.
Ili ne, cekaj: Sanae Takaichi. Sanae zvuci kao zensko ime. Ajde, kud puklo da puklo, nek bude 
i nek joj je sa srecom.
Hiroko Ota. Sto posto !
Brzo okrecem stranicu da provjerim rezultate, tamo gdje stoje slicice nasmijesenih, optimisticnih ministara punih nade za buducnost. 17/17 ! Ha, zar to nije sjajno !
Zadovoljno se namjestam u stolcu i dalje srcem svoju kavu.
(Hmm, ali samo dvije zene ministrice ?…)
Bez obzira na ovaj dobar rezultat jutarnje igrice iz novina, nisam bas neki genij sto se tice baratanja japanskim imenima. Upravo suprotno.
Sjecam se svojih strasnih iskustava s pocetka, kad sam upoznavala mnogo novih ljudi i prvi put cula imena koji mi nisu znacila bas nista. Jest, lako je kad se netko zove Honda, Kawasaki ili Koizumi. Jos donekle mozes razlikovati Aiko i Yoko, Hiroshi i Koji. Ali, sto kad upoznate i Hiromi i Hitomi, pa u jednom trenutku odjednom vise niste sigurni kod koje od njih upravo pijete kavu ? Kad unuci vase gazdarice dodju na praznike, a vi ih se ne usudjujete zazvati imenom, jer glase redom: Yukiko, Yuuki i Yuya ?
Najstrasnije je bilo s djecakom iz susjedstva po imenu Kazuto. Njegova majka i jos jedna susjeda svratile su k meni na kavu, i naravno dovele sa sobom i djecu, da se svi zajedno poigraju, kako to vec ide. Kazuto, prposan djecak od nekih 6 godina, krupno gradjen i nimalo stidljiv, veselo je skakutao po stanu s ostalom djecom.
Nekako u to vrijeme bila sam upoznala zenu po imenu Kazuko. Nje, naravno, nije bilo tog dana ni blizu, ali ime mi se motalo po glavi i bilo je pitanje trenutka kad ce se dogoditi kiks…
Bilo je to prije nego sto cu nauciti i zapamtiti jednom za svagda da su japanska imena koja zavrsavaju na –ko zenska. Aiko, Yuko, Kiko, Mieko, Toshiko, Kayoko… sve su .
I zato sam ja onog davnog popodneva ne sluteci zla veselo cvrkutala: Kazuko, hoces keks ? Kazuko, da ti napravim sok ? Koliko ti je godina, Kazuko ? Volis li sladoled, Kazuko ? Good boy, Kazuko !
Moje susjede nisu cijelo vrijeme ni zucnule. Bile su, ocito, previse pristojne da ukazu na moju pogresku, spomen krivog imena. Situacija gotovo jednako glupa kao kad se predstavite Japancu rijecima: Konnichiwa, ja sam Horvat-san. Mozete me zvati Miro-san. Ovo je moja zena, Marija-san. A Japanac samo sto se ne polomi od smijeha.
Nego strpljivo pricekajte da vam Japanci sami prisiju taj pocasni sufiks.
Od onog incidenta s Kazutom, u svom cekeru uvijek nosim malu biljeznicu s imenima. Kad upoznam nekog novog, ne ustrucavam se pitati: Namae-o kaite kudasai (molim napisite svoje ime).
Nikad se ne zna.
komentiraj (25) * ispiši * #
24
nedjelja
rujan
2006
TI DIVNI JAPANCI
Pokazala sam do sada mnogo lijepih stvari koje su mi ovdje zapele za oko. No, kad me pitaju: Sto ti se najvise svidja u Japanu ? – onda je to nesto o cemu sam dosad zborila malo. Zapravo, nisam o tome rekla gotovo jos nista.
To su, naravno, Japanci !
Narod od 127 milijuna, svoju domovinu zovu kako kad, ponekad ‘Nihon’ a nekad ‘Nippon’, ovisno o tome koliko se patriotski osjecaju u odredjenom trenutku. ‘Nippon’, recimo, bolje zvuci kad se skandira na nogometnim tribinama ('Nippon gambare !’).
O Japancima postoji bezbroj stereotipa, kliseja i predrasuda koje ja ovdje ne zelim ponavljati, jer to bi znacilo da ih utvrdjujem. Na neki nacin ti su kliseji tocni, ali samo s nase, zapadnjacke tocke gledista. Ono sto rade i kako to rade, za to Japanci imaju svoje razloge. Razlozi su to, pak, koji cak ne moraju slijediti 'nasu' logiku i ‘prirodne zakone’. Postoji naime nesto kao japanska logika, nacin misljenja, pogled na svijet.
Ono sto mi zapadnjaci najcesce mislimo o Japancima, to je da su oni tako posebni, drukciji. Zanimljivo je da mnogi Japanci isto to vole misliti o sebi. Japan je drukciji od drugih, otok odijeljen od ostatka svijeta golemim morskim prostranstvima i vec samim tim poseban, suveren. Japan ima cetiri godisnja doba, sezonu kisa i sezonu tajfuna, sto malo koja zemlja ima. A tek japanski jezik ! – tako poseban, ne pripada nijednoj postojecoj grupi jezika, i za strance nedokuciv i nenauciv. Ma znate, mi smo vam malo, kako to reci, poseban narod, mi Japanci…
Japanci su divan narod. Zivim u njihovoj zemlji tek kratko (godinu i pol), ali znam to vec od samog pocetka. Zivim u predgradju, u kvartu s mnogo Japanaca, gaijina nigdje na vidiku, osim ako koji zaluta pa na losem japanskom pita gdje se nasao. Poznajem muskarce i zene, djevojcice i djecake, stare i mlade. Zbog prirode svog posla (cuj mene, kucanica u Japanu) znam se s dosta domacica. Domace zene. One su najbolje sto Japan ima. Svaka cast biznismenu, sararimanu, koji Japan desetljecima drzi na vrhu ekonomske svjetske top-liste. Ali japanska domacica, ona je pravi dragulj. (Treba pisati o tome u posebnom postu.)
Japanci su gotovo uvijek nasmijeseni i dobre volje, cak i ujutro prije dorucka. Neobicno su pristojni, uvijek ce vas pozdraviti s naklonom i reci kakvu dobru rijec. Posjeduju izniman talent za izbjegavanje sukoba. Potencijalno konfliktne situacije rjesavaju u miru, ponekad i na vlastitu stetu. Morate biti pravi nitkov da biste se uspjeli posvadjati s njima.
U Japanu je vrlo ugodno zivjeti. Ljudi su ugodni. Nema namrgodjenih faca na salterima (kad jednom prodjete one na zracnoj luci Narita – nagledali se nas gaijina, valjda). Vrlo su usluzni. Obozavaju djecu. U svakoj prigodi dijele poklone i nikad nece propustiti ukusno ih umotati. Rado ce popricati sa strancima, ako se odvaze, mozda cak i na svom losem engleskom. (Zivi li u Europi jos taj stari mit da Japanci znaju engleski ?) Simpaticni su i dragi, i ako ste i vi donekle pristojni, nece dugo trajati da vas pozovu u goste. Ako ste biznismen, primit cete vizitku. Ako ste domacica, bit ce to papiric iz notesa ukrasen smajlicima i srcima. Kawaii !
Japanci obozavaju dobru hranu i vrlo su ugodni domacini. Ljeti ce vam rado kupiti pice ako vas sretnu na nekom od brojnih festivala u susjedstvu, i ako nadjete zajednicki jezik, cavrljat ce s vama do besvijesti.
Japanci vole svoju zemlju, ali vole i strance i cine sve da se oni ugodno osjecaju.
Japanci se znaju dobro zabavljati: ljetni matsuri (festival) s lampionima
Tradicionalni japanski bubnjevi na matsuri festivalu
Hrvatska je u Japanu jos uvijek najpoznatija kao zemlja suparnica na proteklom prvenstvu u nogometu. Tamo se nismo proslavili, a nisu bas ni Japanci, je li tako, pa su koordinate za nastavak konverzacije sasvim dobro postavljene. Hrvatska obala, kulinarstvo, ljepote Dubrovnika, slavni sportasi, to su niti na kojima je moguce satima presti. Japanci ce pokazati istinsko zanimanje, iako ne i previse znanja o detaljima.
I, naravno, muskarci. Nagledale se moje znanice zgodnih hrvatskih nogometasa na televiziji. U ulicnoj TV-anketi u Tokyju za vrijeme prvenstva na listi je uvjerljivo vodio lijepi decko Niko Kranjcar. Dobio je najvise smajlica i srca od anketiranih prolaznica.
Oooo, Hrvati su zgodni !
Decki, meni to dobro zvuci, a vama ?
komentiraj (45) * ispiši * #
21
četvrtak
rujan
2006
KRAJOBRAZ
Za mene je Japan cudnovat spoj lijepog i ruznog, novog i starog, uredjenog i zapustenog. Nije vazno nalazite li se u gradu ili na selu, svugdje cete naici na elemente jednog i drugog. Oni koegzistiraju u cudnoj harmoniji. Sto je neobicno, treba vam nekoliko dana da se osvijestite (sto od jetlaga, sto od kulturnog soka) i shvatite sto je to toliko drukcije od onoga doma, onoga na sto ste navikli i odavno poceli uzimati zdravo za gotovo.
Krajobraz.
Probudila sam se iz cudnog sna i ugledala zice. Mnogo zica. Sumu zica. Kilometrima daleko sirile su se i spajale kao u golemu paukovu mrezu razapetu nad gradom. Isto je u Tokyju i ovdje u mom predgradju. Grad kao ogroman kavez.
Shvatila sam da od zica necu moci pobjeci. Ponekad ih vise i ne primjecujem, a ponekad ipak jos malo pokusavam zamisliti kako bi grad izgledao da zica nema, ili da ih ima manje. Uvjerena sam da bi krajolik bio mnogo ljepsi.
Ulica u mom gradu: kvadranti neba.
Elektricni vodovi u Japanu uglavnom nisu podzemni kao u vecini europskih zemalja. Bit ce da to ima veze s ucestalim potresima. Nadzemne je vodove, dakako, lakse i jeftinije popravljati. A mozda to ima veze i sa sastavom i konfiguracijom tla, ili nekim drugim meni misterioznim faktorima.
Pokusavam ne zamisliti kako je to kad se u trenutku potresa nadjes pod ovakvom jednom elektricnom kutijom koja prijeti da ti se srusi na glavu.
Male kucice u predgradju: sa distance stvari ponekad izgledaju bolje.
Unatoc sveprisutnim zicama koje nagrdjuju krajolik ali za koje ocito nema boljeg rjesenja, Japancima treba priznati da su majstori ukrasavanja. Ulice se sarene od natpisa, reklama, oglasa, neonskih svjetala. Posvuda su ti fascinantni japanski znakovi, toliko nerazumljivi i privlacni u isti mah. Odlicna motivacija da za pocetak naucim hiraganu i katakanu.
Ulicni natpisi u Shinjuku, Tokyo.
Usporedite ucinak nasih 'skromnih' latinicnih slova i japanskih znakova... Zbog svoje visoko graficke prirode, japanski su karakteri idealni za ukrasavanje svega i svacega. Hiragana i katakana izvorno su japansko pismo, jednostavnije pisano i mnogo koristeno u svijetu reklama. Navodno zato sto djeluje tako cool.
Shinjuku, cetvrt za nocne izlaske. Zuta neonska reklama lijevo pisana je katakanom i nudi 'PUROMISU' - na japanskom engleskom to znaci 'obecanje'.
Obecajem vam svoj brzi povratak.
komentiraj (12) * ispiši * #
17
nedjelja
rujan
2006
KAKO SAM POSTALA KUCANICA U JAPANU
Kako sam se, dakle, ja, kucanica sa svojim cekerom nasla ovdje, u Zemlji Torbica s Potpisom ?
Na ovo mi pitanje nije tesko odgovoriti. Iza svake se kucanice, naime, krije vise ili manje uspjesan poslovni covjek. Glava obitelji, muz i otac koji svojim radom zaradjuje za zivot i puni kucni proracun. Onaj cije prezime pise na postanskom sanducicu. Na kojeg glase racuni i porezni listic. Na japanskom taj lik se zove: sarariman.
Svog sararimana slijedila sam u Japan, ali ne bez oklijevanja, dugog promisljanja i dvojbi je li to stvarno potez mog zivota.
Jer, nisam vam ja oduvijek bila kucanica za stednjakom. Tek u posljednjih godinu i pol dana to je opis mog radnog mjesta. Prije sam zivjela u zemlji gdje su svi govorili meni poznatim jezikom, vodila dinamican zivot izvan kuce i imala svoju karijeru. Tocnije, dvije karijere: onu u uredu i onu kod kuce, kad zavrsi radno vrijeme. Ali zar svaka zaposlena zena to nema.
I da ironija bude veca, nikad nisam gajila nikakvu posebnu sklonost ni ljubav prema Japanu. Jest, lijepa zemlja, jest, htjela sam je posjetiti ako bude prilike, ali to je uglavnom bilo sve. Zapravo, prema Japanu sam bila prilicno ravnodusna. Mozda sam ga se cak malo i bojala.
Valjda mi se zato posrecilo doci ovdje.
Moj put u Japan poceo je, zapravo, na indirektan nacin davno prije, jos prije osam godina. Kad se zena uda u inozemstvo kao sto sam ja to ucinila, njen zivot obicno se naglo promijeni. Odabirom zivotnog partnera zacrtan je i vas osobni put. Mijenjaju se vase perspektive, afiniteti i mogucnosti. U pocetku pred vama je prazni list, tabula rasa, nista se ne cini tesko, sve je obecavajuce.
Muzic i ja nastanili smo se u njegovoj domovini na zapadu Europe. Marljivo sam ucila jezik, ubrzo nasla posao, stekla nove prijatelje, snasla se u stranoj zemlji koja mi nakon nekog vremena i nije vise bila tako strana. Zivot je bio pregledan i ugodan. Praznike smo uvijek imali gdje provoditi. Kasnije je dosla Mala.
Zivot kao po voznom redu, uz manja kasnjenja, otkazane vlakove, povremeno i kvarove, ali voznja udobna i sigurna.
Rekoh, odabrala sam partnera i zapecatila svoju sudbinu. Prisebna uma, tako da nikoga ne mogu kriviti za daljnji tijek stvari. Muzic je, naime, iako pazljiv i njezan, imao jednu manu i porok: obozavao je Daleki Istok.
Kina je bila njegov favorit. Toliko da je nakon zavrsenog faksa otisao na drugi i kao od sale diplomirao sinologiju. Da bi nakon toga skoknuo jos malo studirati u Kini. Godinu dana. Ja sam ostala u svojoj novoj domovini pisati mu pisma, nadajuci se da ce se definitivno vratiti kuci i nastaviti nas zivot po voznom redu.
Racun bez krcmara, jer Muzic se tek tada pravo zapalio za Kinu i sve kinesko.
Po povratku strefio ga je obratni kulturni sok, ono kad se nakon dugog vremena iz strane civilizacije vratite u svoju vlastitu, pa ne znate vise ni gdje ste, ni sto ste, sve vam izgleda poznato i strano istovremeno. Izgubljeni ste u vremenu i prostoru. Permanentni jetlag.
Muzic se trudio vratiti u kolotecinu, ali ima stvari koje su jace od vas. Jednom ili dvaput godisnje letio bi u Kinu na svoja mala ‘studijska putovanja’. Bila sam i ja jednom da izvidim situaciju, i naravno, krasna zemlja, sve za pet, nema im ravne. Ali zivjeti tamo, kao sto je Muzic sanjao ? Nisam bila odusevljena tom idejom.
No kad je na jednom od tih putovanja Muzic upoznao neke Japance s kojima se sprijateljio, bio je definitivno prodan. Japan je Muzica opcarao i zaveo jos prije nego sto ga je ovaj prvi put i vidio. Placu smo trosili na speceraj i putovanja u Japan. Muzic je postao beznadezni slucaj.
I da skratim dugu pricu: iscrpivsi sve profesionalne mogucnosti u vlastitoj domovini, Muzic se odlucio okusati u Obecanoj Zemlji Izlazeceg Sunca. Trazio je posao u Tokyju – i nasao ga. Japanci su ga po dolasku prigrlili objerucke. Sve za pet.
Nisam odmah pohrlila za njim u Japan, za mene dotada samo zemlju razarajucih potresa, tajfuna i vulkanskih erupcija, gdje jedna jabuka kosta 2 eura i gdje se radi od jutra do sutra, gdje nemamo nikog zivog i sto je najgore, ja ne znam ni tri rijeci japanski, i jesi li ti normalan ?! Trebalo je 5 mjeseci da se odlucim i dodjem. Muzic je radio i cekao, pozivao nas i uvjeravao da i u Japanu zive ljudi od vrste Homo sapiens, iako govore nama cudnim jezikom i pisu neobicnim znakovima, i inace su ponekad malo cudni.
Nisam vise oklijevala u svojoj odluci kad sam dobro odvagnula i shvatila najvazniju stvar: obitelj treba drzati na okupu. To je vaznije i od karijere koju grcevito pokusavas kombinirati s majcinstvom, i od prijatelja koji te nadaj se nece zaboraviti ali koji ipak u dnu duse misle da je ludo sto ides zivjeti tamo, i od svih sitnica za koje mislis da su vazne.
Uradila sam najbolju stvar za nasu obitelj. Potpisala sam ugovor za kucanicu u Japanu.
Selidba na drugi kontinent nije bila tako strasna stvar za jednostavne ljude poput nas: ni kucice ni vrta, auta ni kredita. Otkazala sam posao, stan, vrtic i sve poznato sto me jos vezalo za nasu civilizaciju i Stari kontinent. Nakon 11 sati leta stigli smo u Tokyo. Samo nekoliko dana nakon toga urucena mi je moja nova japanska osobna iskaznica, ‘Alien Registration Card’.
Postala sam alien, vanzemaljac u Japanu. A tako sam se u pocetku i osjecala: kao da sam sletjela iz svemira.
komentiraj (28) * ispiši * #
15
petak
rujan
2006
JAPAN: VELIKA ZEMLJA ZA MALI ODMOR
Kakav gust, citati ove pozitivne komentare. Uobrazit cu se. Ovaj moj captatio benevolentiae uspio je bolje nego sto sam mislila.
Naslo se tu i dosta novih slika koje su osvojile vasa srca, e pa neka. Sa zadovoljstvom.
Ma, pozivam vas sve na jednu kavicu ! Ili moze sake ?
Polako se vracam u svakodnevicu, moji praznici - koliko god kratki, samo tjedan dana - prosli su. Doduse, sto to znaci kratki praznici u Japanu ? U Sendaiju sam slucajno srela jednu Japanku koja se prenerazila: "O, tjedan dana na praznicima ? To je tako dugo ! Sto cete, zaboga, raditi ovdje ?' Ogromna vecina Japanaca krece na kolektivne praznike sredinom kolovoza: ured napustaju obicno u utorak navecer, iduce srijede ujutro moraju se pojaviti na poslu. Po izlasku iz shinkansena mrtvi-hladni izgovaraju u kameru nacionalne televizije: "Praznici su prosli, krajnje je vrijeme da se vratimo na posao".
Nema tu mile-lale.
Nego, da se ja ne ulijenim nakon dugih praznika, evo pa vec jurim okolo s cekerom naveliko, vozim Malu biciklom u vrtic (u odlicnoj sam formi, vidite da sam se popela na Yamaderu bez po muke), obavljam ovo i ono, cistim-kuham-perem-spremam, moj dnevni adagio.
A sve nesto mislim, vec bi bilo vrijeme da odgovorim na pitanje koje mi tako cesto postavljate: kako sam se ja sa svojim cekerom uopce nasla u Japanu ???
E, lipi moji, duga je to prica, ali ispricat cu vam je vrlo uskoro sa zadovoljstvom, kad me toliko pitate.
Pozivam vas na kavicu u iducem postu ! Stay tuned !
komentiraj (35) * ispiši * #
14
četvrtak
rujan
2006
CRTICE S PUTOVANJA: 3. i posljednji dio
(4) Misticni visovi
Vrhunac putovanja u doslovnom i prenesenom smislu bio je hram Yamadera u prefekturi Yamagata. 1100 stepenica vodi do vrha planine s koje se pruza prekrasan pogled u dolinu. Pogled od kojeg zastaje dah. Slike govore vise od tisucu mojih rijeci.
(5) Urbana panorama
Sendai, 'grad drveca', odlicna je urbana baza za putovanja po regiji. U usporedbi s Tokyjem, djeluje mirnije i ujednacenije. Starih spomenika i hramova nazalost gotovo da i nema - u srpnju 1945. u saveznickom bombardiranju unistena je vecina historijskih gradjevina. Ono sto se danas moze vidjeti, najvecim dijelom su replike. No, Sendai zato odlicno igra na kartu modernog, da ne kazem pomodnog. Shopping-centri dominiraju sredistem grada, ulice su pune dotjeranih mladih djevojaka s mastovitim frizurama (zao mi je, decki, nemam slika), a naletjeli smo i na ulicni jazz-festival. Neke utakmice upravo odigranog Svjetskog prvenstva u kosarci odrzane su ovdje. Jos da je bilo nasih...
pogled s uzvisine ponad grada (Sendai Castle)
shop till you drop
(6) Suvenir
Kokeshi, jednostavna rucno oslikana drvena lutkica, predstavlja tipicni suvenir ove regije. Porijeklo ovih simpaticnih lutkica nije sasvim jasno: jesu li ih pravili siromasni drvodjelje za svoju djecu ? Jesu li imale religiozno znacenje ? Jesu li bile, mozda, falicki simbol ? Ostaje otvoreno za diskusiju. U svakom slucaju, jedan kokeshi zavrsio je u mom cekeru !
Kokeshi u gradskom parku
(7) Slavne face
1. Jahac
I Sendai svog bana na konju ima ! Zvao se Date Masamune i zivio je na prijelazu 16. u 17. stoljece. Poznat je kao osnivac grada. Imao je samo jedno zdravo oko, zbog cega su ga prozvali Jednookim Zmajem (The One-Eyed Dragon). Cini se da je bio vrlo zasluzan vladar, i gotovo svi spomenici u gradu imaju na neki nacin veze s likom Date.
2. Pitcher
Secuci zooloskim vrtom Yagiyama Sendai, par koraka od nastambe nilskog konja ugledah kip i plocu koja kaze: Babe Ruth was here ! Za njega sam cula cak i ja, koja o bejzbolu ne znam nista. Kralj bejzbola posjetio je Japan 1934. godine na celu americkog All-Star tima. Odigrano je 18 utakmica s Japancima, rezultat: 18 pobjeda za Amerikance. No, Japancima to nije smetalo jer su su vec tada bili zaludjeni bejzbolom, a narocito Babeom, ciji je dolazak bio senzacija. Slika oznacava mjesto na kojem je Babe realizirao svoj prvi homerun u Japanu 9. studenog 1934.
(8) I za kraj:
Dokaz o postojanju zmajeva !
komentiraj (8) * ispiši * #
13
srijeda
rujan
2006
CRTICE S PUTOVANJA: Sjeveroistocni Honshu 2. dio
(2) Devocija: Zuigan-ji
Zaljev Matsushima spomenut u prethodnom postu skriva druga brojna cuda. Samo 5 minuta hoda od lucice u kojoj ste napustili trajekt ceka vas prekrasan budisticki kompleks Zuigan-ji - mjesto devocije, meditacije, kontemplacije. Kipici isklesani u stijeni skrivaju tisucljetne tajne. Hram je nekad bio utociste svecenika i pjesnika, danas ponajvise od vrucine umornih putnika-namjernika i turista.
Ovo je stari, misticni Japan koji me privlaci vise od svih modernih cuda. Pomalo sam staromodna. Mozda samo trazim svoj mir.
(3) Zen
Vrt mira, sklada i misticne ljepote. Sitni bijeli kamencici Maloj su se ucinili neobicno zanimljivi i pocela ih je skupljati. Uceni Tatica joj je objasnio da se takvo sto ne radi u Zen vrtu, jer mogla bi se poremetiti krhka svemirska ravnoteza. Svaka sara u ovom sljunku plod je visesatne meditacije budistickih svecenika... uf.
(nastavlja se)
komentiraj (8) * ispiši * #
12
utorak
rujan
2006
CRTICE S PUTOVANJA: Sjeveroistocni Honshu (Tohoku)
Eto, vratila se ja s cekerom. Taman se razisla i ova magla u HR-blogosferi, nije se neko vrijeme vidjelo nista osim 'Page not found'. Strpljen - spasen, kao sto to Japanci najbolje znaju.
(1) Sveta zemlja na vodi
Zaljev Matsushima ubraja se medju 3 cuvene panorame Japana. Nacickana je bezbrojnim otocicima obraslima borovom sumom i raslinjem. Sve do 17. stoljeca Japanci su Matsushimu stovali kao najsvetije mjesto na svijetu. Cuveni pjesnik Basho pretocio je svu tu ljepotu u najkracu pjesnicku formu - haiku. Doduse, kaze: ‘O Great Creator of the Universe, what man could presume to describe this place in words ?’
(nastavak slijedi)
komentiraj (6) * ispiši * #
02
subota
rujan
2006
Mala pauza...
Svima koji me citaju, hvala na interesu. Kako sam odlucila ovih dana prosetati malo svoj ceker po Japanu, uvodim kracu pauzu od tjedan dana. Hvatam shinkansen (brzi vlak) prema sjeveru i vec se veselim zivotu koji ne nalikuje na ovaj moj kucanice. Uzivat cu u svojim omiljenim jelima: onima koja skuhaju drugi, puniti ceker suvenirima (omiyage) i skitati se i snimati okolo. Vracam se s novim pricama i slikama. Samo da se jos malo uredim i nasminkam...
Domaca zadaca: Sto je to ona zadjenula za svoj pojas ?! Obratite pozornost... Iskreno, ni ja ne znam odakle se motiv sahovnice nasao na ovom kimonu. Ali sigurno nije Photoshop. Treba nam pomoc nekog japanologa ili etnologa, ili svastara koji sve zna.
komentiraj (7) * ispiši * #
01
petak
rujan
2006
CUDESNI JAPANSKI VRTOVI
Mali korak u nedaleku proslost, tocnije lipanj...
Ono sto vam u Japanu definitivno moze osvjeziti tmurni lipanj u doba sezonskih kisa, jest posjet nekom od cuvenih vrtova.
Hortenzije i irisi najljepsi su upravo na vrhuncu kisne sezone, kad su i nastale ove slicice.
Guzva je, naravno, kao na Yamanote line u spici, ali tko mari za to kad je oko vas toliko ljepote... za razliku od Yamanote.
Lokacija: Hondo-ji temple, prefektura Chiba.
komentiraj (5) * ispiši * #