WHAT'S IN A NAME ?

Sjedim tako jutros za doruckom i listam novine. Citam, Japan dobio novog premijera, zove se Shinzo Abe. Facu mu dobro znam, evo ga na telki svaki dan. Markantna licnost. A i ime mu lijepo, nekako poeticno, ritmicno. Shinzo Abe. Dodaj jos koji slog i imas haiku, ili tanka poemu.


Shinzo Abe


Odmah uz glavni clanak stoji lista s imenima novih ministara. E, tu vise nisam doma. Taman se naviknem na ove stare i naucim im imena, popamtim im face, da bi njima istekao mandat i oni svi po redu poslusno otklepetali u ropotarnicu povijesti.
Svaki cas se zagrcnem kavom citajuci im imena. Jesam li vam to rekla ? Japanska imena su mi teska. Prvo ih treba znati dobro procitati, zatim izgovoriti, shvatiti stoji li prvo ime pa potom prezime ili obratno, a najteze ih je zapamtiti.




Uzmem ja olovku pa zaigram drevnu igru krizic-kruzic.

Koji Omi. Nije tesko, .
Yoshihide Suga. Nekako mi ide na .
Toshikatsu Matsuoka. Uh, kakvo ime ! Ali mislim da je .
Bunmei Ibuki. Postaje sve teze… Nekako mi vuce na , iako nisam sigurna, vrag ce ga znati.
Pa dalje: Akira Amari. Ha, Kurosawin imenjak, ne moze biti nego .
Fumio Kyuma, Kensei Mizote, Taro Aso. Sve .
Sto je ovo, nema nijedne zene u vladinom kabinetu ! Je li to moguce ? Ili ja to ne citam dobro.
Ili ne, cekaj: Sanae Takaichi. Sanae zvuci kao zensko ime. Ajde, kud puklo da puklo, nek bude i nek joj je sa srecom.
Hiroko Ota. Sto posto !

Brzo okrecem stranicu da provjerim rezultate, tamo gdje stoje slicice nasmijesenih, optimisticnih ministara punih nade za buducnost. 17/17 ! Ha, zar to nije sjajno !
Zadovoljno se namjestam u stolcu i dalje srcem svoju kavu.
(Hmm, ali samo dvije zene ministrice ?…)


Bez obzira na ovaj dobar rezultat jutarnje igrice iz novina, nisam bas neki genij sto se tice baratanja japanskim imenima. Upravo suprotno.
Sjecam se svojih strasnih iskustava s pocetka, kad sam upoznavala mnogo novih ljudi i prvi put cula imena koji mi nisu znacila bas nista. Jest, lako je kad se netko zove Honda, Kawasaki ili Koizumi. Jos donekle mozes razlikovati Aiko i Yoko, Hiroshi i Koji. Ali, sto kad upoznate i Hiromi i Hitomi, pa u jednom trenutku odjednom vise niste sigurni kod koje od njih upravo pijete kavu ? Kad unuci vase gazdarice dodju na praznike, a vi ih se ne usudjujete zazvati imenom, jer glase redom: Yukiko, Yuuki i Yuya ?
Najstrasnije je bilo s djecakom iz susjedstva po imenu Kazuto. Njegova majka i jos jedna susjeda svratile su k meni na kavu, i naravno dovele sa sobom i djecu, da se svi zajedno poigraju, kako to vec ide. Kazuto, prposan djecak od nekih 6 godina, krupno gradjen i nimalo stidljiv, veselo je skakutao po stanu s ostalom djecom.
Nekako u to vrijeme bila sam upoznala zenu po imenu Kazuko. Nje, naravno, nije bilo tog dana ni blizu, ali ime mi se motalo po glavi i bilo je pitanje trenutka kad ce se dogoditi kiks…
Bilo je to prije nego sto cu nauciti i zapamtiti jednom za svagda da su japanska imena koja zavrsavaju na –ko zenska. Aiko, Yuko, Kiko, Mieko, Toshiko, Kayoko… sve su .
I zato sam ja onog davnog popodneva ne sluteci zla veselo cvrkutala: Kazuko, hoces keks ? Kazuko, da ti napravim sok ? Koliko ti je godina, Kazuko ? Volis li sladoled, Kazuko ? Good boy, Kazuko !
Moje susjede nisu cijelo vrijeme ni zucnule. Bile su, ocito, previse pristojne da ukazu na moju pogresku, spomen krivog imena. Situacija gotovo jednako glupa kao kad se predstavite Japancu rijecima: Konnichiwa, ja sam Horvat-san. Mozete me zvati Miro-san. Ovo je moja zena, Marija-san. A Japanac samo sto se ne polomi od smijeha.
Nego strpljivo pricekajte da vam Japanci sami prisiju taj pocasni sufiks.

Od onog incidenta s Kazutom, u svom cekeru uvijek nosim malu biljeznicu s imenima. Kad upoznam nekog novog, ne ustrucavam se pitati: Namae-o kaite kudasai (molim napisite svoje ime).
Nikad se ne zna.