Kockavica

četvrtak, 24.04.2025.

Na glasovanje

Da li ljubav ide..

a) kroz želudac
b) nešto niže
c) oboje je važno!

:)

24.04.2025. u 13:47 • 20 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 21.04.2025.

Sretan Uskrs!

- Pričaj nam priču, mama!
kaže Šarena dok u krilu ima Veselu,
i ljuljaju se u dvorištu.

U gustoj travi
živjela stvorenja,
mala,
jako mala,
izgledali su ko mravi,
ticala na glavi,
i velike oči,
ali nisu imali šest nogu,
nego kao ljudi,
ruke i noge.

Jednom su čuli duboki daleki glas,
poput grmljavine,
nerazgovjetno je tutnjao s neba,
i glasno ritmično podrhtavanje zemlje,
da su skoro popadali s nogu.
Bili su zbunjeni,
ustrašeni.
Ali onda je prestalo.

Grmljavina i podrhtavanje
ponavljalo se s vremena na vrijeme.

Među sobom su raspravljali,
to je samo vrijeme,
obična grmljavina,
rekao bi jedan,
nije,
to je glas bogova,
rekao bi drugi,
ma nije to ništa,
rekao bi treći...
i tako su se prepirali
i nikako se složiti.

Jedan od njih reče,
ja idem otkriti što je to,
idem na put,
makar mi trebala godina dana,
saznat ću što je to!

Spremio se,
i krenuo.

Tjednima se probijao kroz gustu šumu trave,
preko suhog lišća,
preko visokih grumena zemlje,
hodao i hodao.

Jednog dana stigao je do čudnovatog stupa.

Sive boje,
metalan,
opsega tolikog da je morao cijeli dan hodati
da bi ga obišao,
i pružao se daleko daleko uvis.

Razmišljao je mali stvor,
ako ću ikako saznati što je ono,
grmljavina ili bogovi,
moram ići u visinu.

I počne se penjati.

Trebala su mu dva tjedna da se uspne do ravnijeg dijela,
i još tjedan dana da dođe do najviše točke.

Sjedne i odmori.

Dok je gledao oko sebe
ugleda daleko,
daleko u daljini
nego gibanje.
Izvadi svoj dalekozor,
načinjen o tanke vlati trave i kapljice rose
pa se zagleda u smjeru gibanja.

Dobro je i dugo promatrao.

Vidio je Boga.
Čuo je njegov grmljavinski glas.

Bog je imao dvije glave,
jednu već i drugu manju,
četiri ruke,
dvije dulje i dvije kraće,
i četiri noge,
dvije dulje i dvije kraće.

Bog je visio na štikovima s neba i ljuljao se.

Sve je pažljivo zabilježio u svoj putnički dnevnik,
pomolio se
i krenuo je doma.

Prosla je godina dana od kada je krenuo,
kad se vratio u svoje selo,
i tamo su ga jedva prepoznali,
mislili su da je umro,
i čudom se čudili njegovu povratku.

Sazvao je plemensko vijeće i ispričao im sve što je doživio
i što je vidio.

Jedni su rekli,
to si izmislio,
drugi,
to si imao halucinacije od visinske bolesti,
treći su rekli
lupetaš,
poludio si.

Nikoga nije uvjerio.

Nakon toga živio je sam u kućici na rubu sela,
govorilo se za njega da je pustinjak,
čudak,
seoska luda.

Ali njemu to nije bilo važno,
on je spoznao Boga.

21.04.2025. u 15:45 • 6 Komentara • Print • #

četvrtak, 17.04.2025.

Ko velika

Svako jutro
pred ogledalom,
uzmem kap
ma pola kapi,
BB kreme za lice,
(ona s malo pigmenta)
kako bih zamaskirala podočnjake,
a ostatak razmažem po licu,
i stavim maskaru.

Nakon žustrog hoda do posla,
kad sjednem za stol
prvo obrišem maramicom nos,
ubrzo popijem vodu nakon wc-a,
pa obrišem donji dio lica,
ubrusom koji je vlažan od brisanja ruku,
i za kraj,
pobrišem donje kapke,
jer mi je malo crnila s trepavica prešlo.

Prije pauze,
lice mi je opet ko od majke rođeno.

Pa se pitam,
kako izdrže žene u punoj ratnoj spremi,
koja je to samokontrola ne doticati vlastito lice,
ili su njihove boje kvalitetnije od mojih?,
svakako divljenja vrijedno.

Ovo moje je dječja igra.
Ipak,
ponosna sam,
ko velika ujutro se šminkam.
Ko velika izlazim iz kuće,
imam naušnice,
i parfem,
baš ko velika.

17.04.2025. u 14:18 • 12 Komentara • Print • #

srijeda, 16.04.2025.

Prvi dan proljeća

U redu za blagajnu.
Spar.
U košarici gablec,
šeri rajčice,
zrnati sri,
dva komada pohanog.

Duljina reda,
kao za Thompsonov koncert.

Od četiri rade dvije blagajne.

Gospođe u najboljim poznim godinama iza mene komentiraju,
jedna viša, druga niža:

- Rade samo dvije. - kaže viša, jer vidi preko glava u redu.
- Samo dvije?
- Šta ne otvore i ostale?
- A trebalo bi.
- Sad će se ono dvoje ubaciti preko reda!
- To nije red.
- A evo ga, oće.

I zaista jesu.

Ubrzo se otvara i treća blagajna, pod brojem 2.

- Sad evo radi i treća blagajna.
- Koliko ih radi?
- Tri. Druga, treća i četvrta.
- Četiri ih rade?
- Tri rade, druga, treća i četvrta. - ponavlja viša koja vidi.
- Znači četiri?
- Ma ne, prva ne radi, rade druga, treća i četvrta.
- A trebalo bi otvoriti i tu prvu.
- A trebalo bi.

Prve gužve na blagajnama kao znak dolaska proljeća,
iliti Uskrsa.

Iako, u 11 sati svakog dana kad počinje pauza ...

Općinskom sudu,
Općini,
Gradu,
Područnom uredu HZSR,
HZZO
Poreznoj...

... sva sila gospode u najboljim poznim godinama ide u nabavku,
pa je nama proljeće svaki dan.

A unatoč mojim afinitetima,
predispozicijama,
i dobroj volji,
ipak ne mogu jesti burek svaki dan.

16.04.2025. u 11:45 • 16 Komentara • Print • #

utorak, 15.04.2025.

Tajnik Krešo

Imamo tajnika Krešu.

Niti se on zove Krešo,
niti je tajnik,
ali od davnina kolegice u uredu sanjaju o tajniku Kreši,
pa dolazak kolege pravnika,
pripravnika,
nalaže ispunjenje snova.

Kršan mladić
od 26 godina,
širine ormara,
pristojan,
kulturan,
tih,
duboko usađene oči,
ispod crnih obrva,
crna kosa,
pomalo čupava,
duga,
veže ju kopčom pozadi.

- Je li zgodan? - pitale su me cure na književnoj,
- Meni je,
ali vama ne bi bio.
- Znači nezgodno zgodan.

Tako nekako.

Sad nas je troje u uredu,
8 sati zajedno čini svoje,
nakon par mjeseci,
znamo jedni o drugima više nego naši doma.

A sada,
kad je priča nabrijana,
ajmo natrag,
u realnost,
jer piletina je piletina.

Dečko je prvih par mjeseci skoro mucao,
saplitao mu se jezik,
jbg,
odjel pun mladih cura,
zgodne,
visoke,
neke manekenke,
neke nezgodno zgodne,
i više manje sve zauzete.

Moram ga ipak pohvaliti,
dobro je to izdržao,
i sad se već skoro pa skroz aklimatizirao.

Cure upadaju,
traže ga da otvori teglice pod tlakom,
nošenje stvari,
matrijarhat,
znaju se uloge.

- Mi smo tebe zaposlili zbog snage,
a ne zbog mozga.
kažem mu ja.

Ali ima on i soli u glavi,
sve odradi što mu se kaže,
sustavno i precizno,
ne treba ga kontrolirati,
samo mu prebaciš na stol.

Tu su i mane,
međutim,
i njih se treba dotaknuti.

Kolegica i ja započnemo kafansku raspravu
oko članka zakona,
pravnog pitanja,
događaja u svijetu,
nevažno,
a on tih ko bubica,
mobitel u ruci,
i samo odjednom ispali odgovor,
presječe našu raspravu,
oduzme nam užitak korištenja sivih stanica,
nametanja pravne logike,
društvenih strujanja,
mišljenja i stavova.

Te nove generacije ne znaju što je kafanska rasprava.
Dođe mi da mu uzmem mobitel dok nastava traje.

Ajd ne kažem,
nekad je to korisno,
kad samo razmišljam na glas,
a on pronađe odgovor za minutu,
i riješi mi dielmu.

Koristan tajnik Krešo.
Nezgodno zgodni tajnik Krešo.

15.04.2025. u 07:18 • 15 Komentara • Print • #

utorak, 08.04.2025.

Magnolija

Glavnu stvar sam zaboravila!

Magnolija mi je procvjetala!

Nema rezanja magnolije,
sad se iskupila za idućih par godina,
ak poželi opet mirovati, smije.

[img]https://i.postimg.cc/9Xw89C46/20250405-153136.jpg[/img]

https://i.postimg.cc/9Xw89C46/20250405-153136.jpg

https://i.postimg.cc/kX0zspQm/20250405-153136.jpg
https://i.postimg.cc/kX0zspQm/20250405-153136.jpg

08.04.2025. u 10:55 • 17 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 07.04.2025.

Samo bitno

Uopće ne znam od kuda bih krenula.
Najbolje od onog bitnog.

U subotu sam dobila kompliment:

- Izgldte k kbka.

Osmjehuje mi se osmogodišnja kćerina prijateljica.

- Molim?

- Izgldate mi k kbka.

Toliko brzo priča da ju ništa ne razumijem.

- Nisam razumjela,
molim te ponovi.

Tek iz trećeg pokušaja shvaćam,

Izgledam kao kaubojka!

- Hvala na komplimentu!

Sad se i ja smijem.

- Imam doma i šešir!

- I revolver - dodaje muž.

Jučer sam bila na književnoj,
skoro nam se klub raspao,
dvije su cure izašle,
zasićenost,
ali ipak opstajemo.
Čitale smo
Dobar dan Ljepoto,
Ann Napolitano.
Sve smo se našle u knjizi,
i puno nas izašlo je u tom razgovoru.

Priznala sam ima da nisam dobro.
Nema to veze više sa srcem,
iako idem dalje na pretrage,
jer sam poslušni pacijent,
nego sa tjeskobom.
Bol u prsima je psihosomatska,
i da,
sama sam si ju dijagnosticirala.
Pretrage ću obaviti zbog onih 1% da je možda ipak srce u pitanju,
ali znam sebe,
pod vodom sam već predugo,
negdje po putu sam zaboravila disati.
Ali noć je najcrnja pred zoru.

Jučer me Šarena pitala za rolanje.
Progutala sam knedlu i rekla može.

Djeca uvijek imaju fenomenalne ideje,
treba samo stat
i ne ispaliti odmah ono veliko ružno Ne.

Nisam rolala već bar pet godina,
a možda i deset.
Izvukla sam svoje prašnjave role
i krenule smo oko igrališta.
Napravile smo nekoliko krugova,
ko vožnja biciklom,
ne možeš to zaboraviti.

Dan je bio divan,
sunčan iako vjetrovit.
Kad sam rekla da sam se umorila,
reče Šarena:

- Idemo sada raditi vjenčiće od cvijeća.

I opet progutam ono Ne.

- Skini role mama!

I opet progutam ono Ne.

- Skini i čarape!

I opet progutam ono Ne.

Čučim u travi,
hladna vlažna zemlja mi prodire kroz kožu,
oko mene lete bijele latice,
radim vjenčić od maslačaka,
ona mi priča svoje misli i događaje,
samo postojim,
lagano je.

Kako je to bio važan događaj!
možda i najvažniji u zadnjih par mjeseci.
koliko sam takvih propustila!

- Hvala ti,
rekla sam joj.
Tvoje ideje su baš super.
Sviđa mi se što je sve sporo.

- Da, mama,
bolje od tvojih da samo juriš naokolo.

Pokušavam usporiti,
zastati,
čuti poruke srca,
u skladu s time
i ovaj tekst pišem na poslu,
jer posao nije zec.

07.04.2025. u 14:31 • 13 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>