KULTURNI ČETVRTAK
Knjižnica Sesvete

predstavljanje nove pjesničke zbirke
Zorke Jekić
'TIŠINE'

sudjeluju:
Darija Žilić – književna kritičarka
Vlado Vladić – književni kritičar
Dubravko Sidor – dramski umjetnik
Zorka Jekić - autorica
Ivan Babić – voditelj


u čitaonici KNJIŽNICE SESVETE
četvrtak 01.10.2009. u 18,30 sati

Knjiga "O Dendizmu i Georgeu Brummellu" Julesa Barbeya d'Aurevillya prva je knjiga prijevoda na hrvatski jezik tog francuskog klasika , i prva je knjiga u Hrvata koja tematizira pojavu, pojam i značenje Dendizma. Da bi sveobuhvatno zaokružila temat o Dendizmu, izvornom Jules Barbey d'Aurevillyjevom tekstu dodani su eseji o dendizmu velikana francuske literature (ti tekstovi također su po prvi puta objavljeni na hrvatskom jeziku): Baudelaire, Chateaubriand, Balzac, Fremy, Lemaitre, Belleroche, Dolto, Mathieu.

Jules Barbey d'Aurevilly jedan je od najvećih klasika francuske literature, a njegovu prvu knjigu prijevoda na hrvatski jezik "O Dendizmu i Georgeu Brummellu" možemo smatrati ključnom publikacijom koja se bavi distinkcijama Finoće, Stila i Elegancije, te koja (esejističko-biografskim analiziranjem paradigmatskog engleskog dendija Georga Brummella koji je začeo, formirao Modernog Muškarca) pozicionira Individualizam nasuprot impostiranih hipokrizijskih životnih normi temeljnom građanskom povlasticom. Naime, dendi je ideal u odijevanju i ponašanju, koji uzdiže ljepotu u materijalnoj kulturi dok se istodobno nad njom nadmoćno ističe, međutim Barbey d'Aurevilly u svom erudicijom i profinjenošću poticajnom tekstu dendizam tumači i kao jasni intelektualni stav, kao rebelijansko načelo koje ide puno dalje od urbane hladnokrvnosti i besprijekorne odjeće. Jer Dendi/George Brummell osim što na društveni i povijesni pijedestal stavlja samozatajnu kodiranost muškog odijela, on na horizont javnih zbivanja lansira prije svega istinskog umjetnika koji iz svoje estetizirane kote obzervira i komentira realnost u kojoj participira na način konstantnog kontriranja i satiriziranja svojega doba, stavljajući pod znak pitanja sam aktualni status quo. Pripadajući tradiciji slobodnih duhova te u potrazi za aksiomom ljepote koji bi redefinirao standarde materijalizma i liberalne svojevolje, uživajući čitajući D'Aurevillyjevu knjigu "O Dendizmu i Georgeu Brummellu", iz današnje perspektive zaključuje se da Brummell osorno tražeći slobodu zapravo predstavlja savršenu muzu za 21. stoljeće koja personificira protimbu sve unificiranijem konzumerizmu i korporativnom konceptu življenja (uz odavanje, dakako, kicoškom pleziru za dotjerivanjem). Drugim riječima, u određenoj primjerenosti tamne odjeće, u rigidnoj perfekciji linija koje slijede tijelo izdvajajući prednosti i anulirajući nedostatke, s londonskim krojačima na glasu zbog vladanja umjetnošću krojenja i materijalima koji ističu stas stvarajući savršeno tijelo koje abolira onoga koji ga nosi od uobičajenoga, dakle, u općoj simetriji kroja, gdje leži tajna Brummellova šnajderskog mirakula, demonstriraju se dendijevske moći kontra limita buržoaske svakidašnjice. Stoga, uzevši Barbey d'Aurevillyjev literarni motiv i smjestivši ga u sadašnjost, George Brummell se maestralno transformira u suvremenog postmodernističkog junaka.

Dubravka Đurić diplomirala je i magistrirala na grupi za Opštu književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu, a doktorirala na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Trenutno je docent na Fakultetu za medije i komunikacije, Univerziteta Singidunum. Bavi se teorijom kulture, teorijom medija, teorijom moderne i postmoderne poezije, teorijom roda, umjetničkim i pjesničkim performansom, a posebno je zanimaju materijalistička i kontekstualistička čitanja poezije i medija.

O pjesničkim praksama koje su se unatrag tridesetak godina razvijale u Srbiji Dubravka Đurić razgovarala je s Darijom Žilić, a intervju pročitajte ovdje

KRITIKA: Laurence Sterne – ''Sentimentalno putovanje po Francuskoj i Italiji'' (Algoritam, Zagreb, 2008.)

Nakon što smo prije četiri godine, u izdanju Naklade Ljevak dobili novi prijevod slavnog i za povijest književnosti po mnogočemu prekretničkog djela Laurencea Sternea ''Život i nazori gospodina Tristrama Shandyja'', Algoritam nas je lani razveselio svojevrsnim nastavkom i epilogom toga romana, Sterneovom knjigom ''Sentimentalno putovanje po Francuskoj i Italiji''. Izvorno objavljivan u ciklusima od po nekoliko svezaka između 1759. i 1767.godine ''Tristram Shandy'' smatra se jednim od djela koja su postavila temelje modernog romana. Dotadašnji romani naime uglavnom su obuhvaćali memoaristiku i epistolarnu prozu, te književne obrade legendi i bajki, odnosno pripovijesti s prevladavajućim fantastičnim elementima, dok romani Laurenecea Sternea, Daniela Dafoea, Samuela Richardsona i Henryja Fieldienga – autora koje se smatra začetnicima novoga građanskog romana osamnaestog stoljeća – kao novost uvode realističko pripovijedanje o životnoj stvarnosti pojedinca. Ono što romane Laurencea Sternea pritom posebno izdvaja jest izrazita sklonost sentimentalnosti, ali i književnom eksperimentiranju.

Sterneov roman ''Tristram Shandy'' sastavljen je od monologa glavnoga lika koji gotovo polovicu romana pripovijeda iz pozicije još nerođenog djeteta, a autor linearnost naracije svjesno i namjerno razara mnoštvom asocijativnih digresija kao i umetanjem zvjezdica, točkica, crnih i praznih stranica te nedovršenih i ispremješanih poglavlja, što sve roman čini vrlo inovativnim te umnogome različitim u odnosu na prethodnike, i zapravo anticipatorskim za razvoj žanra, posebice romana struje svijesti. Iako je pomicanje granica žanra kod toga romana u prvome planu, sentimentalnost je također neprestano prisutna – kao logičan odraz protagonistova melankoličnog temperamenta – ali je ona još razvidnija u slučaju Sterneova drugog romana, gdje je, nimalo slučajno, istaknuta već i u samom naslovu.

U ''Sentimentalnom putovanju po Francuskoj i Italiji'' Sterne posredstvom svoga alter-ega – svećenika Yoricka – opisuje vlastita putovanja Francuskom i Italijom tijekom 1765. godine i pritom ponovo zanemaruje očekivanja i odstupa od uobičajenih žanrovskih konvencija. Naime, iako piše putopisnu knjigu ona je gotovo u potpunosti lišena opisa predjela kojim junak prolazi i gradova koje posjećuje; Sterne knjigu ispunjava samoanalitičkim dionicama i osobnim reminiscencijama i refleksijama a uobičajene i očekivane objektivne opise prostora, gradova i pejzaža zamjenjuje subjektivnim razmišljanjima o ljudima, njihovom ponašanju i moralu, uz mnoštvo duhovitih anegdota i dramatičnih zgoda i incidenata. Sterneova pripovjedača prvenstveno zanimaju ljudi te život i njegovo pulsiranje dok građevine i prostore on gotovo potpuno zanemaruje; naoko nebitnim sitnicama iz svakodnevna života on pridaje prvenstvo pred tzv. stvarima od općeg značaja (poput politike, ekonomije itd.), premještajući na taj način interes s izvanjskog na ono unutrašnje, emotivno, intimno. Umjesto u ljepotu hramova, građevina i predjela, Sterneov se putnik zagledava u ljepotu ljudskih srdaca, njihovih duša i umova, i stoga je njegovo pismo u potpunosti ispunjeno dojmljivom osjećajnošću, kao odrazom autorova svjetonazora temeljena na mišljenju da se pobuđivanjem lijepih osjećaja u ljudima, njih može navesti i na plemenito međusobno postupanje.

Sterne piše s neprestanim samonametnutim ciljem na umu : ''ljude naučiti da vole svijet i druga bića koja su na svijetu s njima'', a prednost je putovanja upravo u tome što nam omogućuje da upoznamo druge ljude i njihove običaje te se tako naučimo međusobnoj snošljivosti. Njegovo je pismo pritom odrazom vrlo razvijena osjećaja za konkretizaciju i detalje, ali i iskazom izrazito živahnog duha i neizmjerne inteligencije, možda najizrazitije očitovane u dojmljivoj dionici posvećenoj junakovom iščitavanju raspoloženja i razmišljanja iz nijemih gesta, grimasa, facijalnih ekspresija i tjelesnih pokreta ljudi koje susreće na gradskim ulicama. Majstorsko vladanje takvom ''prevodilačkom vještinom'' on smatra preduvjetom napretka društvenosti, trudeći se na taj način preduhitriti eventualne nesporazume i nerazumijevanje i izbjeći bilo kakvu nesuglasicu, svjestan da je ljudski život sam po sebi dovoljno težak i bez razmirica i nepotrebnih svađa. Svako eventualno svjetonazorno i stavovno razmimoilaženje on ublažava humorom, a sugovornikovu se svađalačku strast trudi razoriti katarzičnim učinkom smijeha; na suosjećajnosti i čovječnosti bazira sve socijalne kontakte te se u svakoj prilici nastoji staviti u kožu (i um) onoga drugoga, kako bi shvatio motivaciju postupaka i razloge koji čovjeka vode pri ophođenju.

Takozvana filozofija radosti zasnovana na imperativu dobra ponašanja i vesela raspoloženja u svakoj situaciji i životnoj okolnosti temelj su Sterneova življenja, pa tako i pisanja, kojega odlikuje izrazita lakoća i zabavnost, te posljedična radost koju u publike izaziva. Sterneovo pismo vrlo je blisko govoru, rečenice su ritmične i tečne a dijalozi odišu autentičnošću i odražavaju neizmjernu pažnju s kojom autor pristupa sugovornicima, jer izvorište svoga pisma i nadahnuće pronalazi upravo u ljudima, njihovim iskustvima i društvenoj interakciji. No, osim s tzv. običnim pukom, Laurence Sterne dijalogizira i s književnim prethodnicima – spomenimo samo primjer Yorickova putnog pratitelja Le Fleura čija je sancho-pansovska uloga apostrofirana i parafrazom tužaljke za uginulim magarcem iz Cervantesova remek-djela – a književna povijest svjedoči velikom utjecaju koje je ''Sentimentalno putovanje...'' izvršilo na naredne književne naraštaje, posebice europskih, pa tako i hrvatskih autora. Antun Gustav Matoš je upravo Laurencea Sternea proglašavao jednim od svojih lieblinga, a njegov je utjecaj najprimjetniji u slučaju ''Putositnica'' Antona Nemčića, putopisne knjige iz 1844. g. u kojoj se Nemčić, opisujući svoje putovanje po Hrvatskoj i Italiji, izravno poziva na ''Sentimentalno putovanje'' te pri pisanju slijedi temeljne Sterneove postupke.

Napisao Božidar Alajbegović
objvaljeno u 'Vijencu', broj 388, siječnja 2009.

'Kad padne mrak' je roman o susretima koji se događaju u ono gluho i tajanstveno doba između ponoći i svitanja. U središtu pripovijesti su dvije sestre – Eri, ljepotica i manekenka koja spava kao da u snu traži zaborav, i studentica Mari koja tijekom romana zaklapa debelu knjigu što ju je samotnički čitala u anonimnom restoranu i susreće se s ljudima koji kao da žive u nekim drugim svjetovima: tu su jazz trombonist koji tvrdi da je pozna otprije, bahata direktorica “ljubavnog hotela” i njezina ekipa, mala kineska prostitutka koju je zvjerski pretukao japanski biznismen. Ali upravo među tim “ljudima noći” Mari pronalazi srodne duše jer ih najskrivenije tajne i duboke potrebe povezuju više no što ih dijele različite životne okolnosti, dok Eri, koja je u nekoj zagonetnoj vezi sa okrutnim zlostavljačem žena, traži spas u snu.

'Kad padne mrak ' vodi nas na neobično putovanje od dramatičnih događaja do metafizičkih razmišljanja, putovanje u kojem se isprepleću prostor i vrijeme, uspomene i spoznaje o ljudskoj duši, moć zapažanja i snaga ljubavi i empatije. Prepoznatljivi rafinirani Murakamijev koktel psihologije, humora i uvida u moralne i duhov­ne finese ovdje je pripravljen majstorskom rukom.

Iz knjige:
Taj dio grada zovu “kvartom za zabavu”. Gigantski digitalni ekrani na bočnim zidovima zgrada utihnuli su kako se bliži ponoć, ali iz zvučnika iznad dućana i dalje trešte prenaglašeni hip-hop basovi. Velika video igraonica krcata mladima; divlji elektronski zvukovi; skupina studenata koja se izlijeva iz nekog bara; tinejdžerke s drečavom izblajhanom kosom i zdravim nogama što im vire ispod mikro-mini suknji; muškarci u tamnim odijelima koji hitaju preko dijagonalnih pješačkih prijelaza da uhvate posljednje vlakove za predgrađa. Čak i u ovo doba noći, pred karaoke klubovima stoje izvikivači i nagovaraju mušterije da uđu. Upadljivi crni karavan klizi ulicom kao da kontrolira kvart kroz zatamnjena stakla. Auto izgleda poput stvorenja iz morskih dubina, s kožom i organima prilagođenim posebnim uvjetima života. Dva mlada policajca patroliraju ulicom napeta izraza, ali kao da ih nitko ne primjećuje. Kvart se u ovo doba ponaša prema vlastitim pravilima. Godišnje doba je kasna jesen. Nema vjetra, ali studen je u zraku. Datum će se upravo promijeniti.

Realističkim kontekstuiranjem, punim prepoznatljivih mjesta naraštajnog i potrošnog civilizacijskog prepoznavanja, Pogačar ne izmiče općim mjestima suvremene pjesničke proizvodnje, ali unatoč tome, u jednoj od ponajboljih zbirki mladoga pjesništva, vješto spaja raznorodne i kontrastne sekvencije, diskurzivno i slikovno, u eklektičan, narativno raščlanjen slijed koji živo odražava dijalektiku realnoga.
Zvonimir Mrkonjić, Vijenac

Prodorni i teški tekstovi Marka Pogačara donose slike čiji mali prizori vas mogu daleko odvesti. Njegovi tekstovi oslobađaju neporecivu snagu.
Jean-Marie Dinh, L’Hérault du Jour

Pogačarevo pjesništvo u kontekstu suvremene hrvatske poezije svakako bi se moglo povezati ponajprije s pjesništvom Borisa Marune, i to zbog profetske proklamativnosti, ali i već spomenute antipoetičnosti – ispisivanju vlastite priče o revoluciji. Pogačareva poezija u tom je smislu puno inspirativnija od već zamorne lijeve teorije i njenih teoretičara jer umjesto već prožvakanih ideja, nalazimo posve poosobljen pogled na poziciju subjekta u suvremenom društvu.
Darija Žilić, Republika

Pogačerevo “imenovanje” ponora lijepi je mali datum u našoj književnosti.
Dario Grgić, Glas Slavonije

Za Pogačarevog je protagonista fašizam na jednoj razini analogija za “izostanak skrivenog”, za “totalnu transparenciju” i upravo je to područje na kojemu mu se spreman suprotstaviti – zalažući se poezijom za revoluciju jezika.
Branislav Oblučar, Poezija

Književni salon Studentskog centra projekt je koji teži još više upotpuniti postojeću ponudu kulturnih programa u SC-u, ali i cijelom Zagrebu.
Program će se odvijati u mjesečnom ritmu, u potkrovlju Galerije SC. U formi književne večeri pokušat će se zagrebačkoj, prije svega studentskoj i ostaloj mlađoj populaciji, približiti etablirane i popularne, ali jednako tako i mlade te obećavajuće spisatelje i spisateljice iz Hrvatske i regije.

Svaka je pojedina večer koncipirana kao dvosatni portret gostujućih autora utemeljen na tri bloka čitanja, kratkom kritičkom osvrtu na autorov dosadašnji rad, razgovoru s voditeljem i što je najvažnije, intenzivnog interaktivnog dijela u kojem se nastoji zaobići 'četvrti zid' te u poticajni polilog uključiti zainteresiranu publiku. Bitan dio programa predstavlja upravo regionalna suradnja, posebice ona sa zemljama bliskog govornog područja. Kontakti narušeni do točke da Slovenska, Srpska, Bosanska i ine regionalne književnosti ostaju, pogotovo mlađoj publici, gotovo nepoznanice, nastojali bi se ovim putem revitalizirati, jednako tako i kroz dijalog samih autora.

Autorski nastupi bit će audio/vizualno dokumentirani na stranicama kulturnog portala Studentskog centra i u arhivi internetske televizije koju je pokrenula Kultura promjene KultTV-a (www.sczg.hr) te tako dostupni zainteresiranoj javnosti.
Književni salon vodi i moderira Marko Pogačar

Pozvani ste na prvo izdanje Književnog salona u četvrtak, 1.listopada u 20:00 sati, Galerija SC.

Gostuje britki crnogorski književnik i novinar Andrej Nikolaidis, čiji je posljednji roman, 'Dolazak', ove godine premijerno objavljen upravo u Zagrebu.

Andrej Nikolaidis rodjen je 1974. u Sarajevu. Objavio je prozne knjige 'Ogledi o ravnodušnosti' (1995), 'Zašto Mira Furlan' (1997), 'Katedrala u Sijetlu' (1999), 'Oni!' (2001), 'Mimesis' (2003), 'Sin' (2006), 'Balkanska rapsodija' (2007), 'Dolazak' (2009).
Kolumnist je ljubljanskog Dnevnika, sarajevske Slobodne Bosne te podgoričkih Monitora i Vijesti. Živi u Ulcinju.

Listopad 1904. Dvadesetdvogodišnji James Joyce dolazi u „zabačenu“ Pulu na istarskom poluotoku gdje preuzima mjesto profesora engleskog jezika. Njegov se dolazak naveliko najavljuje u mjesnim novinama. Joyce postaje izravni svjedok niza spektakularnih događaja: patetičnog uprizorenja slavlja u čast ubijene carice „Sisi“, predstava jednog putujućeg kina i bujice fotografija i vijesti iz rusko-japanskog rata…
Hans Zischler i Sara Danius pokazuju nam kako te sveprisutne, dotad zanemarene „kratke vijesti“, faits divers, ulaze u dnevne novine i kino programe te se prerađene pojavljuju i u tekstovima mladog pisca. Ta „zbrka svijeta“ (Alfred Döblin) bio je idealan materijal za nastanak proze iz koje će se poslije razviti 'Uliks'.
Bogato ilustrirana novinskim isječcima, fotografijama iz filmova, reklamama, razglednicama i kartama, knjiga je, također, oblikovana u duhu Joyceovog (anti)-heroja, dublinskog propagandno-izbornog agitatora Leopolda Blooma.

Hans Zischler rođen je 1947. Glumac, dramaturg, prevoditelj, filmski i književni kritičar. Od 1967. surađivao je i u nizu filmova. 1996. objavljena je njegova knjiga 'Kafka ide u kino' koja je prevedena na mnoge jezike.

Sara Danius je književna znanstvenica i profesorica na Sveučilištu Södertörn u Švedskoj. Primila je niz nagrada i bila znanstvena suradnica na Otvorenom učilištu u Berlinu. Knjige: između ostalog i 'Prose of the World'.

Mozaik knjiga nas poziva na proslavu 20. rođendana knjižnog kluba Svijet knjige u ponedjeljak, 28. rujna u 19 sati u klupskom centru Svijeta knjige, Kaptol 4, Zagreb.

Povodom 20. rođendana knjižnog kluba Svijet knjige gostovat će Pavao Pavličić koji će ovom prigodom predstaviti novi roman 'Trajanovo pravilo'.

O knjizi će govoriti: Zoran Maljković, urednik i autor Pavao Pavličić.

O 'Trajanovom pravilu': Novi triler Pavla Pavličića 'Trajanovo pravilo' svoje polazište nalazi u događajima iz 1971. godine čije se posljedice u životima njegovih sudionika osjećaju i dan danas. Pun preokreta i napete priče ovaj roman potvrđuje autorovo vodeće mjesto među predstavnicima žanra u hrvatskoj književnosti. Priča romana Trajanovo pravilo teče kao niz zapisa što ih kroz deset tjedana vodi Vito Galović, asistent na Studiju novinarstva. Njegov šef i životni uzor Milan Klobučar bio je jedan od studentskih vođa 1971., ali se nakon 1990. nije vratio u politiku; sad je teško obolio, i Vito mu pomaže, jer profesor nema obitelji. Njih dvojica skupa prate dokumentarnu seriju što je upravo krenula na nekoj od privatnih televizija: serija se zove Zaboravljene sedamdesete, i u njoj se emitiraju posve nepoznati materijali, najprije o studentskom štrajku, onda o političkim procesima, kao i o cijelom nizu drugih događaja iz toga desetljeća. Serija će izazvati priličnu uzbunu u javnosti, jer se na snimkama mnogi ljudi prepoznaju, a i mnogi se događaji prikazuju u posve novom svjetlu. Osobito se uznemiri profesor Klobučar, jer njegov se lik vidi u svakom nastavku serije, i to u posve drugačijoj ulozi od one po kojoj je on u javnosti inače poznat. Vito pronalazi i autoricu serije; pokazuje se da je ona vrlo mlada i da je i obiteljski zainteresirana za sedamdesete godine. Između njih dvoje javi se ljubav. Kako serija odmiče, tako profesorova uznemirenost raste, jer se pokazuje da je njegova prošlost prepuna svakakvih grijeha.

Društvo hrvatskih književnika i ove godine od 1. do 4. listopada 2009. u prostorijama DHK-a organizira tradicionalne 30. Zagrebačke književne razgovore, na temu "Književnost i drama danas".

Sudionici 30. Zagrebačkih književnih razgovora i naslovi njihovih izlaganja su:

Cheryl Black (SAD)
“Drame crvenog slova“ Suzan-Lori Parks/ “

John Elsom (Velika Britanija)
Jezik i zavjera

Darko Gašparović (Hrvatska)
Postdramsko u kazalištu na primjeru Frljićevih „Bakhi“

Jay Malarcher (SAD)
Univerzalna dvojna tenzija komedije

Sanja Nikčević (Hrvatska)
Angloamerička verbatim drama ili potreba za stvranim životom u kazalištu

Jaroslav Otčenašek (Češka)
Hrvatska drama u Češkoj danas

Helena Peričić (Hrvatska)
Dramatičnost nuđenja dramskog

Carolyn Roark (SAD)
Žrtva bez krvi: Alternative opasnoj privlačnosti mučeništva u suvremnoj drami

Maura Del Serra (Italija)
Kazalište poezije: Scena i vizija

Ante Stamać (Hrvatska)
Književnost i kazalište

Lucija Šarčević (Njemačka)
Recepcija drame Mire Gavrana u SR Njemačkoj

Ivica Šimić (Hrvatska)
Europsko dramsko pismo u hrvatkom kazališnom kontekstu

Ivan Trojan (Hrvatska)
Utjecaji Hauptmannovih socijalnih drama na suvremeno hrvatsko dramsko pismo

29. rujna, utorak u 12 sati izdavačka kuća Disput predstavlja dvoknjižje koje obuhvaća pretisak prvog izdanja 'Pjesama' Vladimira Vidrića iz 1907. godine i monografsku studiju Josipa Užarevića o fenomenu te fascinantne pjesničke zbirke, povodom 100. obljetnice smrti jednog od najistaknutijih lirika hrvatske moderne Vladimira Vidrića.

O izdanju će govoriti: Krešimir Nemec, Tvrtko Vuković, Josip Užarević i Josip Pandurić.

Vidrićeve stihove interpretirat će dramska umjetnica Branka Cvitković

Tribina 'Razgovor o svemu i ničemu: Seinfeld i filozofija' održat će se u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u ponedjeljak, 28. rujna s početkom u 19,30 sati.

Seinfeld je najpoznatija humoristička TV-serija devedesetih, ali isto tako vjerojatno i najfilozofičnija serija, u kojoj se vrlo često (ili skoro uvijek) govorilo o ničemu. Zato pokušajmo razmisliti kako bi izgledalo ozbiljnije sučeljavanje seinfeldovske i filozofijske misli, što bi o postupcima likova iz serije mogli reći poznati filozofi poput Aristotela, Kierkegaarda ili Wittgensteina. Može li se uopće suvislo filozofirati o ničemu, postoji li u širim krugovima spontani interes za filozofiju i zašto George Costanza neuspješno traga za srećom?
O tome (dakle, o svemu) i još koječemu (odnosno ničemu) govorit će gosti Tribine: Ognjen Strpić, urednik hrvatskog izdanja knjige Seinfeld i filozofija te Kristijan Krkač, filozof i veliki poznavatelj Wittgensteinove misli i životnog puta.
Gost iznenađenja: Friedrich Nietzsche.
Tribinu uređuje i vodi Kristijan Vujičić.

Ivan Glišić rodjen je 1942. u Pirotu. Deset godina kasnije, s roditeljima i bratom dolazi u Šabac, u očev zavičaj. Početkom šezdesetih uplivao je u rock and roll vode, s grupom tadašnjih mladih šabačkih buntovnika. U početku, bilo je nesuglasica s lokalnim organima vlasti, da bi mladim rokerima bio dat Dom omladine. Osnovan je Klub mladih stvaralaca (Glišić je bio prvi predsednik), Zavičajni klub studenata, slikarsko - pesnička grupa Boje i reči, pokrenuta četiri glasila za mlade, osnovan rock bend "Čivije" ...

Sve je ovo početkom sedamdesetih stopirano. Glišić svoj rad usmerava na Zagreb i na saradnju s bendom Roboti i Weels of fire, basiste Rajmonda Ruića. Ruić, kao kompozitor, Glišić, kao tekstopisac, uzdrmali su tadašnju Yu rock scenu svojim hitovima u interpretaciji Josipe Lisac, Darka Domijana, Dalibora Bruna, benda Tajm. Glišić se uključuje i u ekipu Nikole Karaklajića, voditelja "Veče uz radio" kultne emisije Prvog Programa Radio Beograda. S' Mišom Aleksićem, sada basistom Riblje Čorbe, i s organistom Lazarom Ristovskim autor je himne za ovu emisiju, a snima i singlove s mladim beogradskim i šabačkim rock bendovima. U "Džuboksu" je bio urednik za rock poeziju.
Pojavom punka, Glišić polako postaje kamen temeljac našeg undergraunda, ne samo svojim fanzinima, nego prvenstveno, samizdat i nonprofit, kultnim romanima:

"Jer znala je mama, mene će skrckati levi elementi", "Zdravo Kolumbo, ovde Amerika", "Plastično lice", "Rock and roll Warriors", "Dogfucker", "Ura, ura, matura", "Loši dečaci", "Ponoćni očajnik", "Čizme slobode", "Mars, punk struggle for life", "La džungla ili Niža rasa", ''Diler - Život u svetlosti" ...

Tu su i Glišićeve monografije "Bure i osame Miloša Crnjanskog" (prva nagrada na šifrovanom konkursu "Večernjih novosti" 1986, među tri stotine prispelih radova: "Mikelanđelo - avanture tela i duha", "Ključ od sebe ili Isidora Sekulić". Dovršio je i priredio za štampu "Zub šestica", posthumni autobiografski roman Dušana Savkovića, a u pripremi je Glišićev roman "Gvozdeni jahač ili Gorila IV", koji se nadovezuje na Savkovićeve romane o našim žestokim momcima u Parizu "Gorila I, II, III", i "U zagrljaju Pariza" ... Glišićevi undergraund romani prava su riznica grafita, mail i body arta, pa dr Radomir Djordjević uzima i njih za svoje sociološke studije naše subkulture. Ivan Glišić je prvi punk pisac u ex Jugoslaviji, od 1976. godine.

Glišićev roman 'Žuti ker' : Tragikomediju o ljudskoj naravi sa zavođenjem, ljubavnom predigrom, četiri polna akta sa po trinaest orgazama i jednim jedinim svršavanjem u cijelosti je dostupan na ovome linku

Roman Irene Lukšić 'Nebeski biciklisti', objavljen 2008. godine u izdanju Disputa, upravo je izašao u Makedoniji, u izdavačkom poduzeću Martina iz Skopja.

Djelo je pod naslovom 'Nebesni velosipedisti' preveo ugledni prevoditelj s hrvatskog Ranko Mladenoski.

Moja kritika tog romana dostupna ovdje

KRITIKA: Rade Jarak - 'Pustinje' (Litteris, 2008.)

Nova, osma po redu knjiga dubrovačkog pisca Rade Jarka 'Pustinje' istovremeno je izišla u Hrvatskoj i u Srbiji. Roman je u nas objavio zagrebački nakladnik Litteris, dok je srpsko izdanje rezultat prijateljstva i suradnje između dvojice entuzijasta zaslužnih za dva vrlo čitana internetska književna časopisa. Rade Jarak naime već godinama uređuje internetski književni časopis »Knjigomat«, na kojemu je dosad objavio više stotina poetskih, proznih i esejističkih uradaka brojnih poznatih, ali i još neetabliranih autora s prostora bivše Jugoslavije, a isti posao u virtualnom časopisu za književnost »Balkanski književni glasnik« obavlja beogradski pisac Dušan Gojkov. Suradnju planiraju nastaviti tako što će Jarak u nakladi »Knjigomata« uskoro objaviti hrvatsko izdanje 'Pisanja po vodi', romana koji je pobijedio na uglednom natječaju Istok–Zapad što ga je Dušan Gojkov napisao u suradnji s književnicom s otoka Krka Elfridom Matuč-Mahulja. Višestruko pobratimstvo lica u svemiru, započeto u virtualnom svijetu, tako je eto preneseno i u stvarni svijet, na radost i dobrobit zaljubljenika u kvalitetno štivo.

U novoj knjizi 'Pustinje', koju naziva fikcionalnom autobiografijom, odnosno elegijom o jednom vremenu, Rade Jarak izlaže sjećanja na vlastito odrastanje, koje je, kako sam kaže, bilo lišeno velikih gesta, velikih junaka, velikih opasnosti ili velikog cilja, već se razbilo u oblake malih događaja, u nizove odvojenih slučajnosti, svaka s vlastitim vrijednostima. Iako piše iz pozicije odraslosti, autor se trudi rekreirati maštu djeteta još nezasićenih, neutaženih osjetila i znatiželju mlada bića još otvorena za podražaje iz okoline i spremna na čuđenje pred stvarima i pojavama kojima odraslost oduzima čar, pretvarajući njihovu jedinstvenost u običnost, banalnost. Stoga su Jarkove rečenice prepune metafora i poredbi, svaka stvar podsjeća na neku drugu jer percipirana od strane djeteta ona još nije postala dekorom ili pukim inventarom svakidašnjice već u sebi krije tajne i razigrava maštu. »Sjenilo prastare svjetiljke nalik je na prozirni čipkasti rukav kakve damske haljine za bal«, »glava batića za meso nalikuje bolničkom instrumentu« a »lokrumski vrt je začarani dvorac sa stotinu vrata i još toliko soba, ali bez izlaza«, jer dijete sve oko sebe gleda kao da to vidi prvi put i svaki put zapaža nešto prije neuočeno. Neke stvari izazivaju čuđenje, neke zanos, a neke čak posljeduju i strahom, ali uvijek je mašta ta koja percipirano lišava banalnosti, mikrosvijetu svakodnevlja udahnjujući čar neobičnosti, čarolije i začudnosti.

Zahod obiteljske kuće, smješten na najviši kat, s prozorčićem s kojega pogled pada na dubrovačke zidine, kule ispod Minčete i plavetnilo pučine, autor prepoznaje kao mjesto na kojem se rodio pisac u njemu, ali istovremeno umro slikar. (Jarak je naime diplomirao slikarstvo, što je vrlo očigledno u ovoj knjizi koja obiluje brojnim detaljističkim i vrlo rafiniranim opisima prirode, predmeta, ljudi, pojava.) S tog je zahodskog prozorčića Jarak promatrao more, čiju plavet i stalne mijene nikako nije uspijevao autentično prenijeti na slikarsko platno, ali je u istom tom zahodu kao dijete maštao i fantazirao – da ne sjedi na zahodskoj školjci, nego u kapsuli svemirskog broda leti put nebeskih visina, ili je to bila osamljena kula ili pak svjetionik na rubu pustog otoka, u svakom slučaju azil u kojem nastaju romani, odnosno hermetična opna odvojena od svijeta u kojoj razigrana mašta budi pisca u njemu.

Osim za prostor grada Dubrovnika i njegove okolice, odnosno interijere kuća, pripovijedanje je vezano i uz osobe koje su ponajviše utjecale na formiranje pripovjedačeve osobnosti i stajališta. To su ponajprije tetka Jele i dundo Pavo, s kojima je provodio ljeta, a koji su, budući da nisu imali svoje djece, dječaka prigrlili kao spas od praznine u koju se mogla zaglibiti njihova svakodnevica te su, imajući razumijevanja za svaki njegov djetinji hir, njegovali sve nijanse njegova karaktera. Pripovjedač je tako zapravo živio u dvjema različitim obiteljima – s ocem i majkom uz, uvjetno rečeno, običnu, prosječnu roditeljsku ljubav te s dundom i tetkom uz beskrajnu, nevjerojatnu privrženost. To je, kako autor sam kaže, na neki način razbilo njegovu cjelovitost i učinilo ga pomalo krhkim, ali je i – umnogostručujući vidike i uvide – otvorilo prolaz u nove svjetove, čineći od njega tzv. alternativnog, umjetnosti posvećena tipa. Pritom je i ton pripovijedanja ovisan o tome evocira li se vrijeme provedeno uz roditelje ili ono uz dunda i tetku – melankoličan, suptilan i liričan prikaz života u dundovoj, ladanjskoj, zelenilom okruženoj kući na Pločama, spram dinamičnije, britkije i rastrzanije proze u kojoj se autor prisjeća dana provedenih u sumornom radničkom naselju Šipčine, uz roditelje. U dobi kasnijega dječaštva eksterijeri sve više zamjenjuju kućnu atmosferu te se plaža ispostavlja epicentrom zbivanja, pretvarajući se u ljetno učilište arogancije i perfidne lakoće ophođenja, odnosno raskalašeni poligon mašte koja se naprezala do pucanja. Na plaži se naime učilo prepoznavati namještenu čednost i prijetvornost u mekom hodu djevojaka po vrućem pijesku i uvježbavati kroćenje složena instrumentarija bludnih želja i pohote skrivenih iza strastvena promatračkog stava prividne nezainteresiranosti, i u tim erotizmom nabijenim dionicama, miješajući naturalizam i grotesku, Jarak kao da zaziva Pasolinija i Zafranovića.

Premda je knjigu podnaslovio kao fikcionalnu autobiografiju, stupanj vjerodostojnosti opisanoga vrlo je visok – što autor podcrtava i pojedinim autentičnim fotografijama – pa se može zaključiti da se fikcionalnost u ovom slučaju odnosi na sam postupak prisjećanja kao izvlačenja iskustava iz mentalnog arhiva u koji doživljaje svakodnevno pohranjujemo, a čime cijeli naš život prelazi u sferu imaginarnog i pretvara se na neki način u fikciju. Riječ je o fragmentarnoj, retrospektivnoj, nelinearnoj poetskoj prozi gusta, zasićena izraza prepuna lirskih pasaža; emfatičnoj prozi na tragu Stanka Andrića, Brune Schulza i Danila Kiša u kojoj autor, miješajući sjećanja, dojmove i snove, rekreira svijet odrastanja i dječačke inicijacije, registrirajući mitsko povrh onoga svakodnevnog, običnog i uobičajenog. A baš kao što za staru gradsku dubrovačku jezgru koja je bila središte njegovih dječačkih mističnih istraživanja Jarak kaže da ima bezbroj točaka, neuralgičnih središta, sitnih fokusa koji pozornost uvijek odvlače u nekom drugom smjeru, tako se i za njegovu knjigu može reći da je rapsodija minijatura, velika zbirka čudnih detalja, ali bez onoga posebnog mjesta potpune gustine, središta, srži, bez koherencije i čvrstine. No to je i neizbježno ako znamo da je svaka autobiografija otvorena, nedovršena cjelina, struktura spremna za nadopisivanje, za umetanje novih fragmenata i svakodnevno nadoslikavanje, za nastavak potrage za samim sobom, kroz pustinju u duši.

Napisao Božidar Alajbegović
objavljeno u 'Vijencu', broj 374, srpnja 2008.

Govorit će se o jednoj od najzanimljivijih publicističkih knjiga objavljenih ove godine: 'Svijet nakon Amerike' uglednog urednika The Economista Fareeda Zakarije.

Sudjeluju
Tvrtko Jakovina, doktor povijesnih znanosti
Tihomir Ponoš, politički komentator Novog lista
Srđan Dvornik, prevoditelj i publicist
Seid Serdarević, urednik i voditelj tribine.

Dođite u
Profil Megastore, Bogovićeva 7, u utorak 29. rujna 2009. u 19 sati.

Sedamnaest lijepo posloženih priča sačinjava prvu zbirku Maje Sačer provokativno nazvanu "Božji grijesi". Doista, kada se zbirka pročita u cijelosti, kada se od prve priče “Eden” i “grešaka” pri stvaranju čovjeka – koje rezultiraju komičnim i grotesknim zapletom – pročita zbirka redom, stječe se dojam drukčijeg, autorskog i vrlo autentičnog pogleda na svijet.

Naime, nakon “Edena” i katapultiranja iz raja čovjeku slijedi “ljudska komedija”, niz priča iz svakodnevice presudno uronjenih u ljubavne boli i jade i konzumerističko društvo, odreda “ženski” obojanih, e da bi se sve finaliziralo s nekoliko priča koje se opet podižu do apstrakcije, do znanstveno-fantastičnih, ponekad futurističkih, a ponekad komično-teoloških priča. Tako je ovo zbirka o padu, drami – dominantno ljubavnoj – i različitim utopijskim i religijskim opcijama spasa, pri čemu se sve događa u imperiji tihe ironije.

Maja Sačer se ne gubi u pripovijedanju i mogućim stranputicama, njezine priče idu prema mekim poentama, većina priča, koje čine ponajveći, središnji dio knjige, su psiho-krokiji i mini-drame, skice velikih rasjeda.

Na vjerojatno temeljno pitanje ovih priča, ono o “pravoj” prirodi čovjekovoj i mogućnosti njezine promjene, te o odgovornosti za ljudsku nestalnost koja graniči s nesrećom, odgovor će ipak morati izvući svaki čitatelj pojedinačno, dokučiti radi li se tu samo o ljudskim grijesima ili je programer iz naslova zbirke tako, naopako, postavio stvar.

Mihalić je pjesnik koji uči nadgradnji same poezije tajnom stilizacijom neočekivanih postupaka: kad nam se čini da se pjesma rasprostire u emotivnom, on je sužava u razumsko, kada nas vodi da pratimo priču, dokida je, presjeca jakim metaforičkim slikama.
Upravo je Mihalić mnogima pokazivao novi pjesnički put i onda kada se činilo da su sve riječi smrvljene i da će sutra govor izumrijeti.

Njegova poezija često je uspostavljala red u pjesničkom neredu, pokazivala mogućnost cjelovitog doživljaja moderne i postmoderne lirike, ali tako da pjesnik nikada ne odustaje od ijepote i snage pjesničkog izrijeka, ne dopušta da se svijet na njega sruši, te uvijek stigne otvoriti ili pak zatvoriti neka nova-stara vrata.

Bez obzira na mnoštvo ispisanih kritika o Mihalićevoj poeziji, a s obzirom na njegovu razvojnu i rastuću poetiku, o Mihaliću tek treba početi pisati. To je polazna točka ove vrijedne, zaokružene i zanimljive knjige Tee Benčić Rimay.

Pedeset godina života poezije najlucidnijeg hrvatskog pjesnika Slavka Mihalića pokušava se tematizirati u pet poglavlja: iscrpnom i literariziranom bibliografijom pjesnika, antologijskim akronološkim izborom od sto pjesama, najvažnijim pregledom kritika ove poezije od početaka njena stvaranja do danas, te autorskom interpretacijom koja obuhvaća srž Mihalićeve poetike; esejističku analizu jedne pjesme; slijed izdvojenih pojedinačnih zbirki; a posebno se analitički odnosi prema ritmu Mihaićeva besjedovna stiha, kao i izdvojenom opusu njegovih pjesama u prozi.

Na kioscima je
novi broj
"Vijenca"
(samo 10,00 kn)
a u njemu, između ostaloga
i
moja kritika
knjige
'Moj prijatelj Rembrandt'
Joannisa i Hendrika van Loon-a


*******

Novi "Vijenac" još donosi:

- intervju s Ivanom Rogićem Nehajevim
- kolumnu lingvistkinje Nives Opačić
- tekst Ljerke Car Matutinović o antologiji hrvatske ljubavne poezije 'Odjeci Đulabija'
- esej Krešimira Bagića "Od figure do kulture - aliteracija i asonanca"
- tekst Strahimira Primorca o romanu 'Polusan' Ratka Cvetnića
- tekst Davora Šalata o knjizi 'Ogrlica od inja' Gojka Sušca
- tekst Darije Žilić o knjizi pjesama Ane Brnardić 'Postanak ptica'
- kratka priča Roberta Roklicera 'Hoćeš li, molim te, doći u krevet
- nova poezija Slavka Jendrička
- ulomak iz knjige Irvina Lukežića 'Književnopovijesne vedute'

te još pregršt tekstova o likovnoj umjetnosti, teatru, plesu, filmu, glazbi, itd...

'Naličje kalupa' knjiga je sabranih spisa Vladimira Anića. Radovi nastajali od 1958. do 1999. okupljeni su unutar šest okvirnih tematskih cjelina, unutar kojih se nižu kronološki. Prvu cjelinu čine napisi o graditeljima hrvatskoga književnoga jezika, osobnostima koje su svaka na svoj način i s različitim dosezima sudjelovale u izgradnji današnjega standarda, drugu čine akcentološki, uopće ortoepski napisi, treću sintaktički i morfološki napisi, četvrtu napisi o pragmatici, leksikologiji i kulturi književnoga jezika u širokom smislu riječi, petu napisi u kojima se aparatura filozofije jezika odmjerava u konkretnu jeziku, šestu razgovori o jeziku koje je u časopisu 15 dana Anić niz godina vodio sa zamišljenim poticajnim sugovornikom. Poznat ponajprije kao leksikograf, u Sabranim spisima Anić se nanovo otkriva kao svestran filolog i vrstan stilist, koji onkraj kalupa i apriornih stavova s mnogo razumijevanja motri kako se izvanjezično preslikava u jezik i kako, povratno, jezik sudjeluje u oblikovanju izvanjezičnoga. Širinom svoje filološke tematike i užitkom s kojim su pisani spisi ovdje okupljeni nastoje na načinu mišljenja o hrvatskome jeziku, disciplini do koje je njihovu piscu bilo ponajviše stalo.

Vladimir Anić (1930–2000), jedan od najvećih hrvatskih filologa 20. stoljeća, leksikograf, sveučilišni profesor u Zadru i Zagrebu. Pisao o hrvatskoj prozodiji i sintaksi, o kulturi književnoga jezika, o hrvatskome književnom jeziku u 19. stoljeću i pojedincima koji su ga oblikovali, navlastito o A. Kovačiću, M. Pavlinoviću i Š. Starčeviću, o mjestu Dalmacije u formiranju suvremenoga hrvatskog standarda, o prožimanju jezika, društva, kulture i filozofije.
Knjige: 'Jezik Ante Kovačića' (1971), 'Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika' (1986, s J. Silićem, tri izdanja), 'Glosar za lijevu ruku' (1988, knjiga pragmalingvističkih fragmenata nadahnuta filozofijom L. Wittgensteina), 'Jezik i sloboda' (1998, knjiga sociolingvističkih ogleda nastajalih 1990-ih), 'Pravopis hrvatskoga jezika' (2001, s. J. Silićem). Anićevo je ključno djelo 'Rječnik hrvatskoga jezika' (1991, dosad već nekoliko proširivanih izdanja), prvi dovršeni hrvatski jednojezičnik poslije Brozova i Ivekovićeva (1901), prvi dovršeni hrvatski jednojezičnik suvremenoga jezika uopće, koji zajedno s 'Rječnikom stranih riječi' (1999, s I. Goldsteinom) čini jedan od temeljnih opusa hrvatske kulture.

Ružna žena nije samo estetska deformacija. Ružna je žena stanje uma. Tako protagonistica romana 'Seksualni život ružne žene' opisuje vlastitu situaciju. Jucianara je ružna žena: ne pretjerano ružna, već najobičnije ružna. Istodobno se bez problema može stopiti s okolinom ili isticati na najneugodniji mogući način. Takva je sudbina ružnih žena koje svijet ne tretira jednako kao i one lijepe, ili barem prolazno lijepe. Jucianara će to vrlo rano u životu shvatiti – još kao djevojčica, kad se prvi put zaljubi i poželi svome odabraniku pokloniti srce od papira koje mu je izradila, a on je neotesano odbije zbog njezine ružnoće. Ona u suzama bježi u majčin zagrljaj i prepriča joj nesretni događaj. Bez ikakva komentara na ono što je čula, majka će je suhoparno upitati što je radila u školi. I dok će Jucianara nastaviti jecati, samo će je opomenuti neka se utiša jer na televiziji počinje sapunica.

Crpeći materijal iz vlastita životnog iskustva, Jucianara će oslikati sudbinu svih ružnih žena u koju ih smješta današnje društvo. Smjela, oštroumna i najčešće upravo urnebesno smiješna, knjiga 'Seksualni život ružne žene', slijedi pustolovine nesretne Jucianare, od najranijih dana i neprihvaćanja u obitelji i školi, do njezina zrelog ljubavnog života. Bestseler koji je Claudiju Tajes lansirao u središte literarne pozornosti, Seksualni život ružne žene uskoro će se naći na malim ekranima, velikome platnu, te čak i na daskama koje život znače.

Priča slijedi refleksiju i dinamičke procese žene koja nikada (ili gotovo nikada) na vlastitoj koži nije osjetila požudan pogled. Britak humor osvježit će naoko vrlo turobnu situaciju protagonistice koja će, ako već ne izgledom, onda barem šarmom osvojiti svačije srce

Kao što možda već znate, Rade Jarak nedavno je otputovao u Japan, gdje će boraviti godinu dana (slikarska stipendija).

Na ovome linku možete pročitati ulomak iz njegovog japanskog dnevnika kojega će po Jarkovu povratku u domaju, objaviti jedna ugledna hrvatska izdavačka kuća

Hrvatsko društvo pisaca
poziva
u srijedu, 23. rujna 2009. u 19 sati
u HDP-u, Basaričekova 24, Zagreb

na
Tribinu 'Dekonstrukcije' :
Razgovor sa Vladom Martekom

Vlado Martek je pjesnik i multimedijalni autor. Njegov rad uključuje akcije, agitacije, grafite, grafike, kiparstvo, poetske fotografije, autorske knjige (npr. 'Volim čitati poeziju' (2001.), 'Pazi oštri tekstovi' (2005.), 'Neprilagođeni: eseji iz likovnosti' (2005.)). Prije tri godine u izdanju HDP-a i Durieuxa objavljena mu je knjiga „Predpoezija“ u kojoj problematizira „elementarne procese u poeziji“ (Đurđević). No, Martek je i autor sedamnaest samizdata koji sadrže predoeziju, crteže, poeziju. Njegov posljednji konceptualni eksperiment je A Pre-anthology.To je i povod za razgovor sa ovim autorom koji ne odustaje od propitivanja, hibridnosti i nomadizma
.
Voditeljica DARIJA ŽILIĆ

'Bordel u plamenu' zbirka je pedesetak feljtona u kojima Zdravko Zima, jedan od najboljih hrvatskih kolumnista i feljtonista, progovara o našoj zbilji. Pišući svakoga tjedna, Zima detaljno detektira svakodnevicu i ostavlja zapis koji se ne iscrpljuje i ne nestaje svakim novim tjednom, već ostaje kao trajna bilješka o našem vremenu. Zdravko Zima u svojim se feljtonima dohvaća svega što ga kao kritičnog intelektualca proganja, bez obzira na to je li riječ o književnosti, koju najviše prati, glazbi, urbanizmu ili politici i nogometu. Pritom se ne libi ući u oštre polemike, u rasprave s nazadnim umovima, sa svim problemima koji more našu političku i kulturnu svakodnevicu.
U 'Bordelu u plamenu' Zdravko Zima neprestano iznova detektira naše slabosti, pokušavajući smanjiti smiješni jaz koji vlada između raznih krajeva Hrvatske, koji se stalno iznova potencira na svim razinama.
'Bordel u plamenu' knjiga je koja bez sumnje pokazuje kako je kritički sročena, a istovremeno lako čitljiva feljtonistika najživlji žanr naše publicistike te da je Zdravko Zima legitimni nasljednik Matoša i Tenžere.

Tekst Lade Žigo :
Koliko prodaju i zarađuju domaći pisci?
čitajte
ovdje

U novoj knjizi 'April u Berlinu' Daša Drndić beskompromisno, i prema sebi i prema drugima i prema povijesti, kreće u istraživanje emigrantskih sudbina, sudbina koje su obilježile dvadeseto stoljeće i kroz osobne ispovijedi, kako vlastite, tako i svojih sugovornika, poznatih osoba, ali jednako i takozvanih malih običnih ljudi, dolazi do velike priče. 'April u Berlinu' istražuje povijest srednje Europe, tog imaginarno stvarnog prostora kojega više negoli geografske činjenice određuju ljudi i njihove sudbine, njihovo kretanje, migracije, ekonomske i političke. Ljudi koji idu za političkim i povijesnim odrednicama, koji se iz generacije u generaciju sele diljem Europe, ali i svijeta, pa tako srednje Europa nije više samo geografska odrednica nego mnogo više ljudska mapa. Upravo tu ljudsku mapu koja je obilježila dvadeseto stoljeće, a obilježava i dvadeset i prvo, taj kod zapisan u sudbinama, u ovoj knjizi Daša Drndić pokušava podastrijeti i razotkriti, bilo da je riječ o njoj samoj, i sudbini njezine obitelji, bilo da je riječ o njezinim sugovornicima. Autorica poput kaleidoskopa ulazi u intimu svakoga čitatelja i tjera ga da krene u osobno istraživanje vlastite prošlosti, prošlosti vlastite obitelji.

Danas su učenici prvog razreda srednje škole rješavali tzv. inicijalni test u kojem se provjerava s kakvim su (ne)znanjima došli iz osnovne škole.

Nisam ga još proanalizirao, ali upalo mi je u oči nekoliko odgovora na prva pitanja.

Pročitaj rečenicu: Mali princ ponovno pođe pogledati svoju ružu.
Koliko riječi ima rečenica? Napiši svoj odgovor punom (cjelovitom) rečenicom.

Evo i nekih odgovora (radi se o djeci čiji roditelji nisu spomenuli nikakav zdravstveni problem):

U rečenici Mali princ ima 9 rječi i 2 rečenica
Rečenica se sastoji od jedne rečenice.
Ova rečenica ima trideset osam riječi.
Rečenica ima jednu rečenicu.

Na zadatak koji glasi ovako:

Preoblikuj zadanu rečenicu tako da glagol poći bude u perfektu, dobio sam i ovakve odgovore:

Mali princ ponovno poćet pogledat svoju ružu.
Mali princ ponovno će poći pogledat svoju ružu.
Mali princ ponovno
Mali princ ponovno mora poći pogledati svoju ružu.
Mali princ je bio pošao pogledati svoju ružu.
Mali princ

Napiši zadanu rečenicu u budućem vremenu:
Marko prvi put putuje zrakoplovom.

Odgovori:

Marko bude prvi put putovati zrakoplovom.
Marko je prvi put putovao zrakoplovom.
(nema odgovora)
Marko će prvi put letjeti zrakoplovom.


Izvor: http://gosponprofesor.blog.hr

Pojava Clarice Lispector (1920-1977) na brazilskoj književnoj sceni 40-ih godina 20. stoljeća bila je velika novost za kritičare i čitatelje. S jedne strane mistificirana, a s druge odbacivana, tijekom trideset godina svojega književnog stvaralaštva opirala se svim pokušajima svrstavanja i definiranja.
U trinaest priča ove zbirke (Laços de família, 1960) Clarice Lispector svjedoči o svojoj nemirnoj osobnosti koja opsesivno proučava sebe i druge, otkrivajući pod maskom svakodnevice svijet neizrecive žudnje i fantazije. Nije joj važna karakterizacija likova ni radnja, nju zanima unutarnji život likova, metafizički razlog njihova postojanja. Tehnika struje svijesti, kojom se rado služi, izravno izražava duhovna stanja njezinih likova u kojima izranja ono nesvjesno, ostavljajući dojam gubitka logičnog slijeda ili smisla. Zbog svega toga kritika ju je često uspoređivala s Virginiom Woolf i s Joyceom, pa i s Kafkom.
Gotovo svi njezini likovi, uglavnom ženski, uvijek su slabi, nezaštićeni, učahureni su u svojoj rutini, bez osobnosti, izgubljeni u anonimnosti velikih gradova. Pripovijedanje se odvija polako, likovi postupno izranjaju na površinu, kao izdvojeni iz sredine, i na taj način pred nama se ocrtava pravo stanje modernog čovjeka – osamljenost. Rutina se na izvjestan način pokazuje kao utočište, kao bijeg od pravih odgovornosti, međutim autoričini likovi trpe u okovima takve učmale stvarnosti, pa također iz nje nastoje pobjeći – uglavnom u sanjarenje. No ni bijeg u san im ne pomaže, jer uglavnom svi dožive svoj trenutak spoznaje koja uzdrma njihov život. Oni načas sagledaju krhkost svojeg života, te postanu svjesni njegove besmislenosti. Međutim nakon toga uglavnom se vraćaju starom životu, nastavljaju živjeti iza rešetaka rutine i nesvjesnoga, a veze koje uspostavljaju, i koje u ovoj zbirci ujedinjuju sve priče, otkrivaju se kao prividne, nadasve ironizirane.

Clarice Lispector rodila se u ukrajinskom selu Čečelniku dok su njezini roditelji bježali pred progonom Židova nakon Revolucije. Potom su emigrirali u Brazil, gdje je kasnije radila kao novinarka. S mužem diplomatom nekoliko je godina putovala Europom i Sjedinjenim Državama. Autorica je romana U blizini divljeg srca (Perto do Coraçăo Selvagem, 1943), za koji je dobila nagradu Graça Aranha, zbirke priča Legija stranaca (A Legiăo Estrangeira, 1964) i romana Živa voda (Água Viva, 1973). Umrla je u Riu dan prije svojeg 57. rođendana. Postumno je objavljenja njezina korespondencija te roman Dah života (Um sopro de vida, 1978).

Pozvani ste na talk show 'Kava i kolači'
u nedjelju, 20. rujna, u 19 sati,
u Knjižnicu i čitaonicu Bogdana Ogrizovića,
Preradovićeva 4, Zagreb.

Gošća je spisateljica Dorta Jagić, a domaćin Ivica Prtenjača.

Dorta Jagić rođena je 6.11.1974. u Sinju. Diplomirala na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove (filozofija i religijska kultura).
Piše poeziju, kratku prozu, dramske tekstove i kazališne kritike. Prevodi s engleskog i njemačkog.
Njezine su pjesme prevođene na engleski, njemački, mađarski, makedonski, slovenski, poljski i rumunjski.
Od 1999. bavi se amaterski kazališnom pedagogijom i režijom.

Objavila:
- Plahta preko glave, pjesme,SKUD "I.G.Kovačić", Zagreb, 1999.
- Tamagochi mi je umro na rukama, pjesme, Meandar, Zagreb, 2001.
- Kalodont, drama, Zbornik dramskih tekstova alternativne kazališne scene, 2003.
- Đavo i usidjelica, pjesme, AGM, Zagreb, 2003.;
- Kvadratura duge, pjesme, AGM, Zagreb 2007.
- Kičma, kratke priče, Aora, Zagreb 2009.

Nagrade:
- "Goranovo proljeće", 1999.
- 2. nagrada časopisa "Vijenac" za kratku priču, 2001.
- 1. nagrada za predstavu "Jelka kod Ivanovih", SKAZ, 2002.
- "The Balkan Grand Prize for Poetry", 2007.
(na pjesničkom festivalu "Curtea de Arges Poetry Nights" u Rumunjskoj
dodjeljuje International Academy Orient - Occident)
- 3. nagrada na 43. Večernjakovom natječaju za kratku priču 2008.
za priču pod naslovom Ženski zatvor

Pjesnička djela Tina Ujevića i Janka Polića Kamova sad možete čitati besplatno na www.digitalne-knjige.com

"Pogledi u praskozorje" Tina Ujevića čitajte
ovdje

"Htijući odati prezir" Janka Polića Kamova čitajte ovdje