KRITIKA: Bekim Sejranović – ''Nigdje, niotkuda'' (Profil, Zagreb, 2008.)

Norveška književnost u Hrvatskoj je vrlo slabo prijevodno zastupljena ali bi nam bila i još manje poznata da Bekima Sejranovića (r. 1972.g.) sudbina nije početkom devedesetih godina natjerala put te najsjevernije skandinavske zemlje, gdje je magistrirao južnoslavenske književnosti te nas podario izborom kratkih priča norveških autora u antologiji nazvanoj ''Veliki pusti kajolik'' kao i prijevodima djela Ingvara Ambjornesena i Frode Gryttena. No, osim studiranjem i prevođenjem s norveškog, Sejranović se u Norveškoj bavio i pisanjem proze dio koje je objedinio 2002. u knjizi nazvanoj ''Fasung''. Kratke proze objavljene u toj zbirci uglavnom su bile pisane u autobiografskom ključu, u prvome licu jednine, a tematski su bile podijeljene u dvije grupe – na priče u kojima se pripovjedač bavi vlastitim djetinjstvom i odrastanjem te na priče u kojima narator posreduje svoja emigrantsko-gastarbajterska iskustva stečena boravkom u Norveškoj. Budući da se u većini priča radilo o identičnom pripovjedaču i likovima koji se ''prošetavaju'' iz priče u priču, ta se zbirka doimala dijelom neke veće cjeline, koju smo sada i dobili, u obliku Sejranovićeva romana ''Nigdje, niotkuda''. Čitatelji upoznati sa Sejranovićevim kratkometražnim prozama iz zbirke ''Fasung'' u naratoru romana ''Nigdje, niotkuda'' lako će prepoznati istog onog neprilagođenog inteligentnog autodestruktivca čijim smo životnim iskustvima svjedočili u većini proza iz prve knjige, a koje Sejranović sad nanovo ispisuje, ovoga im puta dajući čvršći i kompaktniji, romaneskni oblik. Ipak, naracija nije linearna već se radi o fragmentarnom pripovijedanju temeljenom na iznošenju sjećanja, koja izviru prilikom pripovjedačeva posjeta rodnom kraju – okolica Brčkog – radi prisustvovanja pogrebu strica Alije.

Temeljna značajka rukopisa i najčešće rabljeni postupak u romanu je digresivnost, što se prepoznaje već u početnom poglavlju romana gdje se pripovjedač, opisujući sahranu svoga strica, prisjeća i prethodnih dviju dženaza kojima je prisustvovao. No, početni opis sahrane autor rabi i u svrhu apostrofiranja neprilagođenosti kao jedne od najizrazitijih crta pripovjedačeva karaktera – junak je naime jedini koji tijekom obreda sahrane stoji na nogama, dok svi ostali čuče, u molitvi. No, junakova neprilagođenost zapravo predstavlja samosvojnost individualca nespremnog na kompromise, koji na svijet gleda zrelo i kritički, ne prihvaćajući lagodnost samozavaravanja, dok je njegova sklonost autodestrukciji - koja se očituje u čestim i žestokim opijanjima - rezultat brojnih kriznih situacija i trauma kojima ga je život ''počastio'' – razvod roditelja, iskustvo rata, prognaničko-emigrantsko-gastarbajterska sudbina, nesvakidašnji ljubavni trokut dijelom kojega je u Norveškoj postao, itd.

I roman ''Nigdje, niotkuda'' baš kao i velik dio proza iz Sejranovićeve zbirke ''Fasung'' pisan je u autobiografskome ključu; radnja romana naime prati ključne događaje iz autorova života – od djetinjstva u Brčkom, preko srednjoškolskih dana provedenih u Rijeci, pa do odlaska u Norvešku gdje glavni junak studira i radi kao prevodilac, ali i proživljava dvije ljubavne priče, od kojih jedna rezultira i brakom, istina prilično kratkim. U prvoj trećini rukopisa narator cijedi iskustvo djetinjstva ''odrađenog'' ranih osamdesetih u okolici Brčkog. Ondašnji se realitet iz današnje perspektive života u ultrakonzumističkoj, komercijaliziranoj kulturi žurbe i trošenja umnogome doima začuđujućim i nestvarnim, te će, bojim se, biti zanimljiv samo autorovoj i nešto starijim generacijama, dok bi mlađa publika mogla nezainteresirano zijevati ili se pak s nevjericom iščuđavati npr. duhovitim autorovim opisima dječjih zaklinjanja na Tita. Naknadnim posjetom prostoru djetinjstva protagonist osvješćuje dojam da je jedino tada i tamo ''on bio on'', stvaran čovjek koji osjeća da postoji i pripada prostoru u kojemu boravi, jer već preseljenje u Rijeku, gdje pohađa srednju školu, izaziva traumu prilagođavanja okružju koje ne osjeća svojim i ljudima za koje predstavlja stranca, dok dolaskom u Norvešku takav osjećaj ''skrajnutosti'' biva višestruko potenciran i umnogostručen. Stoga ležerniji pristup prikazu vremena odrastanja ustupa mjesto mnogo grubljem i surovijem, oporom i mučnom diskursu kada na red dolaze mladalački dani provedeni u Rijeci, a posebno oni emigrantski, u Norveškoj.

Na stranicama posvećenim pripovjedačevim emigrantskim iskustvima Sejranovićeva se proza približava tekstovima Dubravke Ugrešić, koja također piše o emigrantima kao ljudima čiji su se životi razdvojili na ''ovaj ovdje'' i ''onaj tamo'' a vrijeme se podijelilo na ''ono prije'' i ''ono poslije''. I Bekim Sejranović, baš kao i Ugrešićeva, ili npr.Bora Ćosić i Dževad Karahasan, egzil vide kao sudbinu čovjeka bez pripadnosti, koji je vječno ''negdje između'', bez čvrstog oslonca; on nema neko svoje ''ovdje'' kao što više nema ni ono ''drugdje'', kao stranca prepoznaju ga oni koji tamo gdje je on trenutno, stranci nisu – stranci ga ne prihvaćaju kao svoga, a u domovini ga, ironično, gledaju kao stranca – dok i jednima i drugima on zavidi. Na tom njihovom ''ovdje'', i ''sada''. Što je naravno i pojašnjenje, od Leta 3 posuđenog, naslova romana ''Nigdje, niotkuda''.

(S)provodni moto romana ''cijeli je život jedna duga dženaza'' Sejranovićeva je parafraza poznate Andrićeve sintagme ''svi smo mi već mrtvi, samo se redom sahranjujemo'' ali se dženaze, tj. sahrane junakovog strica, kao narativnog okvira i polazišnog mjesta svakog poglavlja, odnosno svake u romanu opisane reminiscencije, autor ipak nije dosljedno držao. No to, kao i pojedini rijetki primjeri nesretno odabranih rješenja (poput primjerice zbunjujuće rečenice ''Meni još od Frankfurta erekcija razvaljuje nosnice...'') ili manja pozornost koju autor pridaje karakterizaciji ženskih likova u odnosu na muške, tek su kritičarsko cjepidlačenje u slučaju snažnog i dojmljivog, ali i vrlo hrabrog romana – s obzirom da se temelji na autorovu osobnom iskustvu – u kojemu se, unatoč traumatičnosti pojedinih proživljenih dionica pripovjedač ni na trenutak ne odaje samosažaljenju i patetici, likovi unatoč svojoj brojnosti bivaju životni i do kraja međusobno prepoznatljivi, a unatoč nelinearnoj naraciji i kompozicijskoj rascjepkanosti pripovjedne građe, kompaktnost i zaokruženost romaneskne cjeline ostaje nenarušena.

(napisao Božidar Alajbegović
objavljeno u Bibliovizoru 3.programa Hrvatskog radija, lipnja 2008.)