KRITIKA: Feri Lainšček - 'Razdvojit ću pjenu od valova' (prev. Anita Peti-Stantić, EPH/Novi Liber, Zagreb 2009.)

Roman 'Razdvojit ću pjenu od valova', nimalo slučajno, započinje izvatkom iz diplomske radnje inženjera Juliana Spranskog u kojemu on, prilično neobično s obzirom na akademsku vrstu teksta u kojemu to čini, s mnogo lirske topline piše o rijeci Muri, naglasak stavljajući na neukrotivost rijeke, ali i na njezin utjecaj na živote ljudi nastanjenih uz njezin tok. Čitajući taj roman najpopularnijega suvremenog slovenskoga pisca Ferija Lainščeka (1959) otkrivamo zašto s toliko emocija Julian Spransky pristupa rijeci Muri – ta se rijeka naime nadaje vrlo važnim čimbenikom u životima likova koji žive u njezinoj neposrednoj blizini. Kako bi to dodatno istaknuo, autor nezaustavljivost toka rijeke uzima kao simboličnu presliku načina tvorbe teksta, a rukopis neprestano ukrašava obiljem usporedbi ljudskoga života s životom rijeke i njezinim brzacima, dok se motivom rijeke koristi i u svrhu simbolične poveznice izvanjske prirode s unutarnjom, ljudskom naravi, implicirajući pritom analogiju između neukrotive nestalnosti rijeke i neukrotivosti čovjekova uma i temperamenta.

Čitajući roman saznajemo da je Julian Spransky sin siromašne Elice Sereš i moćnoga Ivana Spranskog, ali u romanu on igra sporednu ulogu jer je u vremenu u koje je radnja smještena – neposredno uoči Prvoga svjetskog rata – on tek maleni dječak, dok se autor usredotočuje na lik njegove majke Elice. Elicu upoznajemo kao plahu seosku snašu (tada još »sa dušom zeca, koja bi u susretu s nepoznatim uvijek izdajnički zadrhtala (...). Njezina sudbina bila je sudbina sive čaplje koja je stalno nešto osluškivala i koja je neprestano bježala, samo bi u osami ponekad digla glavu.«), koja siromašan život s majkom na selu u Prekomurju udajom za bogata veleposjednika Ivana Spranskog zamjenjuje životom u raskoši, u obližnjemu gradskom središtu Soboti. Autor se usredotočava na psihološka proživljavanja i duhovno sazrijevanje Elice jer promjena načina života i životnog okružja njoj ne donosi zadovoljstvo, a dojam o muževu karakteru mijenja se te se on pokazuje drukčijom osobom od one koju je tijekom udvaranja upoznala. Izvor Ivanova bogatstva bio je u nelegalnim poslovima vezanim uz krijumčarenje zlata dobivena iz grumenja iz rijeke Mure, a na taj način stečeno bogatstvo dalo mu je moć koja je, kako se pokazuje, ostavila traga na njegovu karakteru, čineći ga samoljubivim, ali i bešćutnim i opasnim. S vremenom Elica uviđa da Ivan za bračni život nije odveć zainteresiran; svoju je ženu učinio finom gradskom gospođom pretvorivši je u vješalicu za najskuplje haljine iz Graza, ali ne hajući za njezine stvarne želje i potrebe; razmetao se bogatstvom koje je trebalo biti dokaz sklada njihova zajedničkog života, a pritom ga je sve manje zanimalo kako se ona stvarno osjeća – ona je bila majka njegova potomka i zapravo joj je samo to osiguravalo njegovu naklonost i, kako se ispostavilo, njemu do braka nikad nije bilo stalo, sve što je želio bio je sin, nasljednik. Za njih dvoje Ivan je stvorio život po svojim pravilima, na tijek kojega ona nije imala previše utjecaja; sve su je više opterećivale njegove prodike i neprestan strah da ne učini neki svoj, samostalan i vlastiti i, ne daj Bože, pogrešan korak; zamjerala mu je njegovu potrebu da sam odlučuje o svemu, sve više otkrivajući bezdušnost kojom je uvijek ostvarivao svoje pravo – uglavnom, bogatstvo i ugled koje je gospodin Spransky pribavljao s takvom nepokolebljivošću i ustrajnošću nisu mogli ispuniti prazninu koja je Elicu postupno sve više osvajala. Njezina se udaja pokazala službom koju je sa sve više muke obavljala, a bogatstvo i raskoš polako su gubili sav smisao; osjećala se kao da je uhvaćena u nevidljivu klopku i »kao da je zapela u još jednoj neizvjesnosti dok se pred njom klati praznina koja ne nudi nikakva oslonca«. Polako sve to spoznavajući i uviđajući, gospođa Spransky sve je više ponovno postajala Elica, ali Elica koja pred nepoznatim više ne drhti kao zec i ne diže više glavu samo u osami, nego postaje gnjevna i poduzima korake, nastojeći izaći iz muževe sjene, što na koncu i čini, bez obzira na neizbježne bolne posljedice takva postupanja...

Lainšček roman napučuje brojnim sporednim likovima koji ocrtavaju društvenu dinamiku tadašnjega vremena te političke okolnosti i pretprevratničku klasnu raslojenost, ali se pritom ispostavlja i vrlo minucioznim modelatorom Eličina psihološkog profila. Iz stranice u stranicu autor kreira psihološki vrlo iznijansiran, iznimno kompleksan karakter, koji u romanu postupno sazrijeva, osvješćujući vlastitu obespravljenost, ali i osvajajući nove prostore osobne slobode, temelje koje Elica pronalazi u strasnoj i silovitoj, premda zabranjenoj ljubavi, i to s čovjekom kojega je, paradoksalno, ali i ironično, njezin muž doveo da je nadzire.

Lainšček se pametno odlučuje za klasično, linearno pripovijedanje, dobro odabrano i potpuno u skladu s vremenom u koje je radnja smještena; rijeka njegova romana teče pravocrtno, uz tek rijetke, malobrojne i vrlo kratke fabularne meandre koji priču obogaćuju dodatnim slojem (npr. zanimljiva digresija o skladateljima Brahmsu i Schumanu i njegovoj ženi Clari), ali ne mijenjaju liniju toka glavne narativne matice, koja, ne bez virova i brzaca, nezaustavljivo teče u smjeru Eličina samoostvarenja, odnosno suptilne autorske problematizacije samospoznajnosti žene u uvjetima podložnosti suprugu koji sve odluke donosi sam, ne poštujući njezinu volju ni osobnost. Osim kao istančan analitičar ljudske duše, autor se tako pokazuje i glasnim zagovarateljem ženske samosvijesti te oštrim kritičarem društva temeljena na bogaćenju i stjecanju i protivnikom samopotvrđivanja onim što imaš na sebi i što si nagomilao oko sebe, umjesto onim što si stvorio unutar sebe. Pritom je i velik zaljubljenik u Prekomurje, ljubav kojemu iskazuje mnoštvom etnografskih pojedinosti i toplim, lirski intoniranim rečenicama guste teksture i suptilne izražajnosti, čiji verbalni virovi i brzaci čitatelja odvode u pomalo zaboravljen i melankoličan, već gotovo stotinu godina od nas udaljen svijet, u kojem su se stvarale povijesne granice, ali i, kako vidimo, počinjale prekoračivati neke granice koje smo imali (a i još ih imamo) u sebi.

I premda je 'Razdvojit ću pjenu od valova' prvi dio autorove romaneskne trilogije o životu u Prekomurju, riječ je o vrlo uspjeloj, zaokruženoj, samostalnoj proznoj cjelini, koja zbog književnih kvaliteta svakako budi interes za čitanjem preostala dva dijela trosveščane obiteljske sage iz pera Ferija Lainščeka, najčitanijega suvremenog slovenskog autora, koji iza sebe ima već više od dvadeset romana te niz drama, knjiga pripovijedaka i poezije, za koje je ovjenčan brojnim uglednim nagradama.

napisao Božidar Alajbegović
objavljeno u 'Vijencu' broj 400, srpnja 2009.