KRITIKA: Rade Jarak - 'Pustinje' (Litteris, 2008.)

Nova, osma po redu knjiga dubrovačkog pisca Rade Jarka 'Pustinje' istovremeno je izišla u Hrvatskoj i u Srbiji. Roman je u nas objavio zagrebački nakladnik Litteris, dok je srpsko izdanje rezultat prijateljstva i suradnje između dvojice entuzijasta zaslužnih za dva vrlo čitana internetska književna časopisa. Rade Jarak naime već godinama uređuje internetski književni časopis »Knjigomat«, na kojemu je dosad objavio više stotina poetskih, proznih i esejističkih uradaka brojnih poznatih, ali i još neetabliranih autora s prostora bivše Jugoslavije, a isti posao u virtualnom časopisu za književnost »Balkanski književni glasnik« obavlja beogradski pisac Dušan Gojkov. Suradnju planiraju nastaviti tako što će Jarak u nakladi »Knjigomata« uskoro objaviti hrvatsko izdanje 'Pisanja po vodi', romana koji je pobijedio na uglednom natječaju Istok–Zapad što ga je Dušan Gojkov napisao u suradnji s književnicom s otoka Krka Elfridom Matuč-Mahulja. Višestruko pobratimstvo lica u svemiru, započeto u virtualnom svijetu, tako je eto preneseno i u stvarni svijet, na radost i dobrobit zaljubljenika u kvalitetno štivo.

U novoj knjizi 'Pustinje', koju naziva fikcionalnom autobiografijom, odnosno elegijom o jednom vremenu, Rade Jarak izlaže sjećanja na vlastito odrastanje, koje je, kako sam kaže, bilo lišeno velikih gesta, velikih junaka, velikih opasnosti ili velikog cilja, već se razbilo u oblake malih događaja, u nizove odvojenih slučajnosti, svaka s vlastitim vrijednostima. Iako piše iz pozicije odraslosti, autor se trudi rekreirati maštu djeteta još nezasićenih, neutaženih osjetila i znatiželju mlada bića još otvorena za podražaje iz okoline i spremna na čuđenje pred stvarima i pojavama kojima odraslost oduzima čar, pretvarajući njihovu jedinstvenost u običnost, banalnost. Stoga su Jarkove rečenice prepune metafora i poredbi, svaka stvar podsjeća na neku drugu jer percipirana od strane djeteta ona još nije postala dekorom ili pukim inventarom svakidašnjice već u sebi krije tajne i razigrava maštu. »Sjenilo prastare svjetiljke nalik je na prozirni čipkasti rukav kakve damske haljine za bal«, »glava batića za meso nalikuje bolničkom instrumentu« a »lokrumski vrt je začarani dvorac sa stotinu vrata i još toliko soba, ali bez izlaza«, jer dijete sve oko sebe gleda kao da to vidi prvi put i svaki put zapaža nešto prije neuočeno. Neke stvari izazivaju čuđenje, neke zanos, a neke čak posljeduju i strahom, ali uvijek je mašta ta koja percipirano lišava banalnosti, mikrosvijetu svakodnevlja udahnjujući čar neobičnosti, čarolije i začudnosti.

Zahod obiteljske kuće, smješten na najviši kat, s prozorčićem s kojega pogled pada na dubrovačke zidine, kule ispod Minčete i plavetnilo pučine, autor prepoznaje kao mjesto na kojem se rodio pisac u njemu, ali istovremeno umro slikar. (Jarak je naime diplomirao slikarstvo, što je vrlo očigledno u ovoj knjizi koja obiluje brojnim detaljističkim i vrlo rafiniranim opisima prirode, predmeta, ljudi, pojava.) S tog je zahodskog prozorčića Jarak promatrao more, čiju plavet i stalne mijene nikako nije uspijevao autentično prenijeti na slikarsko platno, ali je u istom tom zahodu kao dijete maštao i fantazirao – da ne sjedi na zahodskoj školjci, nego u kapsuli svemirskog broda leti put nebeskih visina, ili je to bila osamljena kula ili pak svjetionik na rubu pustog otoka, u svakom slučaju azil u kojem nastaju romani, odnosno hermetična opna odvojena od svijeta u kojoj razigrana mašta budi pisca u njemu.

Osim za prostor grada Dubrovnika i njegove okolice, odnosno interijere kuća, pripovijedanje je vezano i uz osobe koje su ponajviše utjecale na formiranje pripovjedačeve osobnosti i stajališta. To su ponajprije tetka Jele i dundo Pavo, s kojima je provodio ljeta, a koji su, budući da nisu imali svoje djece, dječaka prigrlili kao spas od praznine u koju se mogla zaglibiti njihova svakodnevica te su, imajući razumijevanja za svaki njegov djetinji hir, njegovali sve nijanse njegova karaktera. Pripovjedač je tako zapravo živio u dvjema različitim obiteljima – s ocem i majkom uz, uvjetno rečeno, običnu, prosječnu roditeljsku ljubav te s dundom i tetkom uz beskrajnu, nevjerojatnu privrženost. To je, kako autor sam kaže, na neki način razbilo njegovu cjelovitost i učinilo ga pomalo krhkim, ali je i – umnogostručujući vidike i uvide – otvorilo prolaz u nove svjetove, čineći od njega tzv. alternativnog, umjetnosti posvećena tipa. Pritom je i ton pripovijedanja ovisan o tome evocira li se vrijeme provedeno uz roditelje ili ono uz dunda i tetku – melankoličan, suptilan i liričan prikaz života u dundovoj, ladanjskoj, zelenilom okruženoj kući na Pločama, spram dinamičnije, britkije i rastrzanije proze u kojoj se autor prisjeća dana provedenih u sumornom radničkom naselju Šipčine, uz roditelje. U dobi kasnijega dječaštva eksterijeri sve više zamjenjuju kućnu atmosferu te se plaža ispostavlja epicentrom zbivanja, pretvarajući se u ljetno učilište arogancije i perfidne lakoće ophođenja, odnosno raskalašeni poligon mašte koja se naprezala do pucanja. Na plaži se naime učilo prepoznavati namještenu čednost i prijetvornost u mekom hodu djevojaka po vrućem pijesku i uvježbavati kroćenje složena instrumentarija bludnih želja i pohote skrivenih iza strastvena promatračkog stava prividne nezainteresiranosti, i u tim erotizmom nabijenim dionicama, miješajući naturalizam i grotesku, Jarak kao da zaziva Pasolinija i Zafranovića.

Premda je knjigu podnaslovio kao fikcionalnu autobiografiju, stupanj vjerodostojnosti opisanoga vrlo je visok – što autor podcrtava i pojedinim autentičnim fotografijama – pa se može zaključiti da se fikcionalnost u ovom slučaju odnosi na sam postupak prisjećanja kao izvlačenja iskustava iz mentalnog arhiva u koji doživljaje svakodnevno pohranjujemo, a čime cijeli naš život prelazi u sferu imaginarnog i pretvara se na neki način u fikciju. Riječ je o fragmentarnoj, retrospektivnoj, nelinearnoj poetskoj prozi gusta, zasićena izraza prepuna lirskih pasaža; emfatičnoj prozi na tragu Stanka Andrića, Brune Schulza i Danila Kiša u kojoj autor, miješajući sjećanja, dojmove i snove, rekreira svijet odrastanja i dječačke inicijacije, registrirajući mitsko povrh onoga svakodnevnog, običnog i uobičajenog. A baš kao što za staru gradsku dubrovačku jezgru koja je bila središte njegovih dječačkih mističnih istraživanja Jarak kaže da ima bezbroj točaka, neuralgičnih središta, sitnih fokusa koji pozornost uvijek odvlače u nekom drugom smjeru, tako se i za njegovu knjigu može reći da je rapsodija minijatura, velika zbirka čudnih detalja, ali bez onoga posebnog mjesta potpune gustine, središta, srži, bez koherencije i čvrstine. No to je i neizbježno ako znamo da je svaka autobiografija otvorena, nedovršena cjelina, struktura spremna za nadopisivanje, za umetanje novih fragmenata i svakodnevno nadoslikavanje, za nastavak potrage za samim sobom, kroz pustinju u duši.

Napisao Božidar Alajbegović
objavljeno u 'Vijencu', broj 374, srpnja 2008.