Sedamnaest lijepo posloženih priča sačinjava prvu zbirku Maje Sačer provokativno nazvanu "Božji grijesi". Doista, kada se zbirka pročita u cijelosti, kada se od prve priče “Eden” i “grešaka” pri stvaranju čovjeka – koje rezultiraju komičnim i grotesknim zapletom – pročita zbirka redom, stječe se dojam drukčijeg, autorskog i vrlo autentičnog pogleda na svijet.

Naime, nakon “Edena” i katapultiranja iz raja čovjeku slijedi “ljudska komedija”, niz priča iz svakodnevice presudno uronjenih u ljubavne boli i jade i konzumerističko društvo, odreda “ženski” obojanih, e da bi se sve finaliziralo s nekoliko priča koje se opet podižu do apstrakcije, do znanstveno-fantastičnih, ponekad futurističkih, a ponekad komično-teoloških priča. Tako je ovo zbirka o padu, drami – dominantno ljubavnoj – i različitim utopijskim i religijskim opcijama spasa, pri čemu se sve događa u imperiji tihe ironije.

Maja Sačer se ne gubi u pripovijedanju i mogućim stranputicama, njezine priče idu prema mekim poentama, većina priča, koje čine ponajveći, središnji dio knjige, su psiho-krokiji i mini-drame, skice velikih rasjeda.

Na vjerojatno temeljno pitanje ovih priča, ono o “pravoj” prirodi čovjekovoj i mogućnosti njezine promjene, te o odgovornosti za ljudsku nestalnost koja graniči s nesrećom, odgovor će ipak morati izvući svaki čitatelj pojedinačno, dokučiti radi li se tu samo o ljudskim grijesima ili je programer iz naslova zbirke tako, naopako, postavio stvar.