Te s nulom
subota , 31.07.2004.
Iza zagonetnog naslova ovoga teksta krije se zbirka pripovijedaka Itala Calvina, koja je upravo objavljena u nakladi zagrebačkog Sysprinta i prijevodu Snježane Husić, Tatjane Peruško i Aleksandre Kitarović.
Italo Calvino (1923-1985) jedan je od najznačajnijih talijanskih pripovjedača i esejista dvadesetog stoljeća. Njegov poetički raznorodan opus kreće se od realističko-pustolovnog pripovijedanja u romanu Staza do paukovih gnijezda (1947) do bajkovito-alegorijskih nagnuća, kao u trilogiji Naši preci, nastaloj pedesetih godina.
Fazi Calvinovih eksperimentalnih i izrazito samosvjesnih književnih struktura pripada njegov najpoznatiji roman, Ako jedne zimske noći neki-putnik (1979).
Na razmeđi između Calvinova početnog ispisivanja osobite varijante realističke proze u pedesetima i sve snažnijeg kombinatoričkog impulsa u sedamdesetima, uz uvijek prisutnu sklonost bajkovitom i alegorijskom, nastala je i pripovjedna zbirka Te s nulom (originalno objavljena 1967), sada prvi put prevedena na hrvatski.
Kao u prethodnoj zbirci priča Kozmikomike (1965; SysPrint, Zagreb 2001), i u nekim pričama uvrštenim u Te s nulom Calvino stvara posebnu varijantu znanstveno-fantastične proze koja, umjesto u budućnost, odlazi u najdalju prošlost Zemlje i organizama koji je obitavaju.
U drugim pričama iz ove zbirke autor pak poseže za znanstvenim otkrićima i teorijama s područja genetike, fizike i matematike smještajući ih u začudne pripovjedne kontekste.
Štivo za istinske knjiške sladokusce!
komentiraj (0) * ispiši * #
Novi popusti u Profil Megastoreu
petak , 30.07.2004.Na popuste u knjižari Profil Megastore na ovom sam vam mjestu već skrenuo pažnju, no nije zgorega podsjetiti kako se radilo o popustima (a koji su i dalje u toku) na izdanja Mozaik knjige i Sysprinta. Od prije neki dan aktualne su još dvije spektakularne akcije u čijim su glavnim ulogama Jesenski i Turk te Vuković i Runjić.
Napeto iščekivanje urodilo je plodom te su nas gore spomenuta gospoda počastila popustima od 20 do 50% na SVA svoja izdanja.
Popularna znanost, sociologija, filozofija, internet, antropologija i politika s jedne, ljubavne sreće i nesreće, povijesne sage i napeti romani džepnog formata i opasno niske cijene s druge strane obećavaju ljetno osvježenje koje ćete prepričavati, a svakako treba skrenuti pozornost i na velik izbor stranih knjiga, te multimedije kao i na novitete iz domaće produkcije.
Radno vrijeme knjižare je svaki dan osim nedjelje od 8-22 sata, subotom od 8-15.
komentiraj (0) * ispiši * #
Via Baltica
četvrtak , 29.07.2004.Projekt Antologija kratkih priča zagrebačke Naklade MD ovih je dana doživio svoje 14. izdanje.
Nakon antologija kratkometražne proze Poljske, Slovenije, Mađarske, Norveške, Srbije, Njemačke, Italije i još 7 evropskih zemalja, na red je došla i Litva.
Antologija litavske kratke priče naslovljena Via Baltica, prema riječima uednika edicije Romana Simića, predstavlja svojevrsnu šetnju kratkim žanrom ove relativno mlade književnosti koja je svoj revival doživjela potkraj pedesetih godina prošlog stoljeća.
U antologiju je uključeno dvadeset najistaknutijih litavskih autora, a svaki od njih zastupljen je s po nekoliko priča. Riječ je, dakle, o kompleksnom pregledu tendencija, načina iskaza, tema i stilskih opcija unutar te književnosti.
“Suvremeni su literarni trendovi u Litvu”, kaže urednica antologije i prevoditeljica Mirjana Bračko, “uvelike određeni slijedom povijesnih okolnosti same zemlje. Zbog mnogih ratova i okupacija, njezin je razvoj često puta bio prekidan, pa se danas može steći dojam da kasni u razvoju za nekim drugim nacijama. No, umjesto na politiku, od samih se početaka oslanjala se na bogatu baltičku mitologiju, čiji su elementi prisutni i dan danas, gotovo u svakoj priči”.
80-tih godina 20. stoljeća, litavski se pisci oslobađaju nametnutog razmišljanja i soc-realističkih propagandnih ilustracija, te dolazi do svojevrsnog "proznog boom-a", predvođenog najistaknutijom predstavnicom mlađeg litavskog autorskog naraštaja – Jurgom Ivanauskaite.
“Činjenica je da se čitavo vrijeme dok je bila pod socijalizmom Litva trudila presjeći konce s bivšim Sovjetskim savezom. Uvijek sam osobno svoju svijest vezivala sa zapadom, a ne Rusijom”, kaže Ivanauskaite. Što se same književnosti tiče, Ivanauskaite smatra kako je u sovjetsko doba bilo “dosta cenzure i dvostrukog vrednovanja. Postojala je jedna jedina nakladnička kuća, i svaki je autor morao čekati barem pet godina da se pojavi njegova knjiga. I to, dakako, ako ga je netko uopće htio tiskati”.
No, sada se stvari mijenjaju pa je uz ovu antologiju hrvatskom čitateljstvu također dostupno i 5 romana suvremenih litavskih književnika, koje je nedavno objavio agilni zagrebački nakladnik Profil.
S koliko točno uspjeha prozaici mlađeg, ali i starijeg naraštaja litavskih književnika stvaraju u okvirima kratkog žanra, provjeriti možete u antologiji Via Baltica, četrnaestoj po redu u ediciji antologija kratkometražne evropske proze, u izdanju Naklade MD.
Izvor : Radio 101
komentiraj (3) * ispiši * #
Iz tiska izašao Leksikon Yu mitologije
srijeda , 28.07.2004.
Leksikon Yu mitologije projekt je koji su još 1989. godine osmislili Dubravka Ugrešić, Dejan Kršić i Ivan Molek, ovih je dana ugledao svjetlo dana u ukoričenom izdanju.
Knjiga se sastoji od gotovo pet stotina stranica ilustriranih mnoštvom fotografija, sa više od tisuću abecednim redom izloženih pojmova koje potpisuje velik broj suradnika, a zajedničkim su je snagama objavili beogradski Rende i zagrebački Postscriptum.
Leksikon u svojih oko tisuću natuknica nudi neku vrstu etnologije svakodnevnog života u Jugoslaviji, a preferira fluidna i razigrana osobna sjećanja autora pojedinih natuknica.
Tako su se među ad hoc leksikografima, uz imena koja i sama predstavljaju leksikonske jedinice u pojedinim kulturama (Filip David, Mihajlo Pantić, Dušan Makavejev...), našli i manje poznati autori koji su svojim stilom dali pečat Leksikonu (Mileta Prodanović, Dejan Novačić, Vatroslav Sekulić, Sandra Antolić, Đorđe Matić...), sve do anonimnih potpisnika pojedinih natuknica.
Leksikon također sadrži osvrte i na takozvane povijesne ličnosti (Tito, Moša Pijade, Jovanka Broz...), ali i oni su pisani iz idiosinkratičkog ugla pojedinog autora, posve su poosobljeni i često ironični.
''Međutim, prava je vrijednost Leksikona '', piše Rade Dragojević u Glasu Slavonije, ''upravo u njegovoj pop-kulturnoj dimenziji, u abecedariju ikona jugoslavenske popularne kulture.Bit će sigurno i onih koje bi mogla zasmetati jedna podzemna dimenzija Leksikona. Naime, on je i svojevrsna knjiga užitaka, popis onih stvari kojima smo svi mi, neki to žele, a neki ne žele priznati, prilazili drage volje i dobrog raspoloženja, pa su i sjećanja intonirana na krajnje benevolentan način.''
U nastavku vam iz Leksikona YU mitologije prenosim ironičnu natuknicu o Josipu Brozu Titu :
Tito je umro u Ljubljani i, nakon kraćeg zadržavanja u Zagrebu, sahranjen je u Beogradu. Pošto je bio diktator, nikome nije bilo žao što je umro. Ni na sahranu mu niko nije došao. Pogotovo ne iz sveta. Ono na tv-u je montirano, a očevici lažu.
komentiraj (2) * ispiši * #
DPKM objavio novu besplatnu elektroničku knjigu
utorak , 27.07.2004.DPKM je internet stranica na kojoj su za besplatno čitanje dostupna brojna cjelovita književna djela. Sa najnovijom knjigom, romanom Album fotografija, srpskog prozaika, esejista, novinara i radijskog redatelja Dušana Gojkova , broj ukupno objavljenih besplatnih knjiga na mrežnim stranicama projekta 'Besplatne elektroničke knjige' popeo se na 17.
Album fotografija je knjiga krajnje raspršene kompozicije, u kojoj se izmjenjuju fragmenti sjećanja s fragmentima svakodnevice, poetski ulomci s tečajnom listom, korespondencija s ulomcima razgovora, ali i unatoč tome Album fotografija Dušana Gojkova čita se kao roman.
Glavni kohezivni element jedinstvena je pripovjedačka svijest, kao i konzistentan i jasno naznačen protok vremena. No osim toga ne postoji ništa što bi sve (p)opisane događaje i doživljaje povezalo u smislenu romanesknu cjelinu, kao što i u političko-društvenim zbivanjima, u koja su likovi romana uronjeni, nema ničega suvisloga što bi ih učinilo podnošljivima. Tako na stranicama romana pratimo posvemašnje raspadanje i (individualnog) smisla i (društvenih) vrijednosti koje svoj logičan završetak pronalaze u 'nestanku' glavnog junaka.
Dušan Gojkov je rođen 1965. godine u Beogradu. Školovao se u Beogradu i Londonu. Pripovjedač, esejist, novinar i radijski redatelj. Između ostalog, pisao je za Politiku, NIN, Yutel, Vreme, Borbu, Književne novine, Književnu reč...
Bio je urednik Književne redakcije Radija B92 i Međunarodnog internet servisa B92-OdrazB, nakon čega je prešao na mjesto urednika Dramskog programa radio stanice Politika, i, kasnije, urednika u Dokumentarnom programu Televizije Politika.
Dušan Gojkov je napisao i režirao nešto više od pedeset originalnih drama i radijskih eseja, te dramatizirao za radio i režirao nešto manje od dvije stotine proznih i poetskih djela. Za televiziju je snimio dvadesetak kratkih dokumentarnih filmova. Objavljivao je kratke priče, romane, eseje, putopise, reportaže i teorijske tekstove o radiofoniji. Svojom je prozom zastupljen u desetak antologija suvremene književnosti, kao i u nekoliko hrestomatija esejistike i teorijske publicistike. Živi u Londonu, Parizu i Beogradu.
komentiraj (0) * ispiši * #
Novi (tro)broj časopisa "Tema:"
subota , 24.07.2004.Iz tiska je upravo izašao trobroj 5-6-7 časopisa Tema: . Časopis ovaj put ima 180 stranica, a organiziran je u dvobroj 5-6 s jedne strane te broj 7 s druge. Cijena trobroja je 50 kuna.
Tematski blok ovaj je put posvećen prevođenju. Pod naslovom Čemu još prevođenje?, niz tekstova analizira pitanje prevođenja iz različitih aspekata, od problema zatvaranja slavističkih katedri o kojemu piše Alida Bremer, preko tekstova Višnje Machiedo, Henrija Meschonnica i Srđana Rahelića koji se bave teorijom odnosno poetikom prevođenja, do tekstova Ivane Vidović Bolt i Kristine Peternai koje progovaraju o hrvatsko-poljskim, odnosno hrvatsko-mađarskim književnim vezama i prevođenju.
Maja Tančik piše, naprotiv, o osobnom iskustvu prevođenja Davida Lodgea, dok se dva strana autora, Urlich Dronske te Krystyna Pienaziek osvrću na hrvatsku književnost, točnije na prozu Zorana Ferića te kratku priču koja tematizira Novi Zagreb, nadovezujući se na određeni način, preko pitanja recepcije hrvatske književnosti u inozemstvu, i na pitanje prevođenja. Temat zaokružuju intervju s prevoditeljicom Vlatkom Valentić, te tekstovi Vande Mikšić i Mirele Kraljić o državnoj politici i strategiji prema prevođenju hrvatske književnosti na strane jezike, kao i o aktivnostima stručnih ustanova, a zatvara ga pjesma Ivana Slamniga: Ich weiss nicht was soll es bedeuten.
Pored tematskog bloka, ovaj trobroj donosi i dva velika intervjua, Ede Popovića sa Zdravkom Zimom, eminentnim hrvatskim književnim kritičarom i esejistom, kao i Alide Bremer s Norbertom Wehrom, glavnim urednikom uglednog njemačkog književnog časopisa Schreibheft.
Suzana Đođo razgovarala je, pak, s nizozemskom spisateljicom Manon Uphoff, a pored razgovora Tema: donosi i jednu njezinu priču.
Rubrika Portret posvećena je Fernandu Pessoi, a sadrži tekst Tanje Tarbuk, ulomak i pjesmu tog autora sa 72 heternonima. Tatjana Peruško pripremila je za rubriku AnaTema tekst o nečitanosti talijanskog suvremenog autora Antonija Tabucchija u Hrvatskoj.
Od književnih blokova, u okviru Ateliera Fritz, Tema: donosi pjesme Renate Valentić, Dubravka Detonija, Brankice Radić i Refika Ličine, dok je od proze objavljena kratka priča slovačkog autora Dušana Mitane (u prijevodu Siniše Habjanca), tekst poljskog pisca Krysztofa Varge (u prijevodu Ivane Puškarić), te ulomci iz knjige Mirka Kovača Grad u zrcalu.
U rubrici Izdanja u ovom se trobroju mogu naći brojni tekstovi opoput onih o Mishiminoj knjizi Ispovijedi maske; o knjizi Vladimira Parala Knjiga sladostrašća, smijeha i radosti; o Stoneovom životopisu Vincenta van Gogha; tekstovi Žarka Paića o djelima Derride i Vattima Die Relgion, Aleša Debeljaka Suvremeni fundamentalizam i sveti rat,; Delimira Rešickog o antologiji Miloša Đurđevića Kupujemo bodeže – izbor iz novije hrvatske poezije ili Helene Sablić Tomić o romanu Lucije Stamać pod nazivom Labud.
U rubrici P(o)gled, Aleš Debeljak progovara o iskustvu europske pripadnosti, a objavljen je i tekst Waltera Patera o Sandru Botticelliju . Za rubriku Relativno naopako Vojislav Mataga kritizira kulturnu praksu javnih knjižnica. Edo Popović sudjelovao je u svibnju na Festivalu europske kratke priče te je za Temu: pripremio kratki osvrt, dok je za rubriku Talking Head Miroslav Mićanović napisao tekst pod nazivom +1. Koordinatorica nizozemskog projekta Croatian Book Market Mihaela Jović u rubrici Knjiga i tržište progovara o navedenome projektu te ulaganju stranih zaklada u hrvatsko tržište knjige. Naposljetku, u okviru rubrike Kratki rezovi Tema: i ovaj put donosi novosti iz nakladničkih kuća (nedavna i skora izdanja).
Časopis je ilustriran crtežima Gordane Bakić, te fotografijama Stanka Abadžića, Jasenka Rasola, Jakoba Goldsteina, Francesce Avanzinelli te Vande Mikšić.
komentiraj (0) * ispiši * #
Nova izdavačka akcija Jutarnjeg lista
petak , 23.07.2004.Od ove subote kreće nova izdavačka akcija Jutarnjeg lista. Paralelno s akcijom "Novine+knjiga" , u sklopu koje svakog utorka imate priliku za dvadeset i devet kuna, uz Jutarnji list, kupiti jedan od najvećih svjetskih klasika, sada se pokreće i edicija "Lektira – popularni klasici".
Prva od ukupno dvadeset knjiga koja će se svake subote uz Jutarnji list moći kupiti za devetnaest kuna je prvi dio "Don Quijotea" – koju će svaki kupac subotnjeg Jutarnjeg, kao prvu u ediciji, dobiti besplatno.
Akcija će se provoditi od dvadeset i četvrtog srpnja do četvrtog prosinca, a obuhvaća cijelo područje Republike Hrvatske. Od kolovoza će se provoditi i u Bosni i Hercegovini.
U nastavku vam donosim popis svih knjiga obuhvaćenih akcijom :
31. 07. Don Quijote (dio drugi), Miguel de Cervantes
07. 08. Pustolovine Huckleberryja Finna, Mark Twain
14. 08. Oliver Twist, Charles Dickens
21. 08. Guliverova putovanja, Jonathan Swift
28. 08. Knjiga o džunguli, Rudyard Kipling
04. 09. Put oko svijeta za 80 dana, Jules Verne
11. 09. Mrtve duše, Nikolaj Vasiljević Gogolj
18. 09. Posljednji mohikanac, John Fenimore Cooper
25. 09. U pustinji i prašini, Henryk Sienkiewicz
02.10. Decameron (prvi dio), Giovanni Boccaccio
09.10. Decameron (drugi dio), Giovanni Boccaccio
16.10. Seljačka buna, August Šenoa
23.10. Moby Dick (prvi dio), Hermann Melville
30.10. Moby Dick (drugi dio), Hermann Melville
06.11. Ivanhoe, Walter Scott
13.11. Neobičan slučaj dr.Jekylla i gospodina Hydea, Robert L.Stevenson
20.11. Robinson Crusoe, Daniel Defoe
27.11. Zov divljine, Jack London
04.12. Otok s blagom, Robert L.Stevenson
Kao što vidimo, Jutarnji je uistinu odlučio pomrsiti račune domaćim izdavačkim kućama, a zanimljivo je da je i Večernji list koji četvrtkom svojim čitateljima donosi klasična djela hrvatske književnosti također nedavno pokrenuo novu akciju. Naime, prošla dva ponedjeljka i idućih još osam kupci Večernjaka su u mogućnosti za 14 kuna kupiti i kuharicu.
komentiraj (2) * ispiši * #
Nova knjiga Miljenka Jergovića
četvrtak , 22.07.2004.Kao što sam vas na ovom mjestu već obavijestio, Miljenko Jergović upravo piše biografiju Ive Andrića koja će svjetlo dana ugledati u izdanju Vuković&Runjić, a do izlaska te knjige ljubitelji Jergovićeve pisane riječi vrijeme mogu kratiti čitanjem njegove upravo objavljene nove zbirke priča. Inšallah Madona, inšallah naslov je knjige u kojoj je Jergović sakupio prozne “remikseve“ 16 bosanskih sevdalinki i tri dalmatinske klapske pjesme, a o čemu se tu ustvari radi najbolje je da vam razjasni sam autor, riječima iz napomene s kraja rečene knjige :
Termin remiks nije pokušaj izmišljanja žanrovske odrednice, nego je preuzet iz popularne glazbe gdje označava ponovno složen studijski zapis, s bitno drukčijim odnosom glazbala nego u izvornoj snimci. Pjesme koje sam često slušao, u različitim izvedbama i okolnostima, na koncertima, u kafanama, s gramofonskih ploča i kompakt diskova, vozeći auto ili putujući autobusom preko Bosne, na radio stanicama koje će se izgubiti čim prođemo kroz tunel, na proslavama i rastancima, u rano jutro kad se raspišaju derneci, za ratnih sarajevskih dana dok smo se tiskali u golfu koji neće još dugo, u Zagrebu i Splitu, s onima koji su ih slušali i onima koji su se trudili da ih ne čuju, vazda su me te sevdalinke izazivale razlozima zbog kojih su napisane. Autor im je najčešće nepoznat, izvođači su pjesme mijenjali i prilagođavali sebi, ali je ostajala snažna lirska osnova i naslućivao se konkretni životni bol i gubitak iz kojega su ispjevane. Zanimao me događaj koji je stajao iza pojedine pjesme i kako bi bilo da je umjesto nje ispričana priča. Ako, pak, stihovi i melodija samo naznače atmosferu, jer se osjećaj nije mogao, ili nije trebao, opisati riječima, pokušao sam i to ponoviti u priči. (...)
U remiksima sam nastojao sačuvati situaciju u kojoj se pojedinačna sudbina pretvara u kolektivni glas, mit i bajku, neobični dokumentarizam bosanskih i dalmatinskih lirskih pjesama, mogućnost da se dogodi čudo.
Nijedna priča nije “inspirirana” pjesmom, pa ni skriveni i manje skriveni stihovi pretvoreni u prozni tekst nisu tek citati. Ako ih već treba nekako nazvati, neka budu samplovi, uz tu razliku što sam umjesto kompjuterske memorije koristio vlastitu. U njoj je, osim samih pjesama, i niz situacija u kojima sam ih, od različitih pjevača, slušao. Priču “inspiriranu” sevdalinkom ili klapskom pjesmom ne bih pisao. Vjerujem da je to kao snimiti film “po istinitom događaju”. Nastojim da lažnih događaja nema.
Uz priče ne navodim tekstove pjesama, jer su remiksi nastali po pjesmama i njihovim izvedbama, glazbi, glasu, harmonici, sazu..., pa bi zvučni zapis bio jedina adekvatna osnovica ili građa iz koje je nastao remiks. Sam tekst je nedovoljan. I da potvrdim zbrku: kako su remiksi ujedno i priče, pjesme su njihov soundtrack.”
Miljenko Jergović - Inšallah Madona, inšallah (izd. Durieux, 2004.) str. 575. - 576.
komentiraj (1) * ispiši * #
Novi roman Dai Sijiea u hrvatskom prijevodu
srijeda , 21.07.2004.Zagrebački izdavač Profil upravo je objavio najnoviji roman francuskog književnika kineskog porijekla Dai Sijiea, pod naslovom Kompleks suca Dija.
Najnoviji roman Dai Sijiea Kompleks suca Dija do sada je preveden na 29 jezika i postao je međunarodni bestseler! Dobitnik je prestižne francuske književne nagrade Fémina za 2003. godinu.
Dai Sijie, pisac kineskog podrijetla koji piše na francuskom jeziku, oduševljava svojim istančanim stilom i oštroumnom duhovitošću. Bizarni, nadrealni, gotovo apsurdni zapleti izuzetno zabavljaju, ali i bilježe kritiku suvremenog kineskog postkomunističkog društva.
Radnja romana događa se u Kini, u koju se nakon školovanja u Francuskoj vraća Muo, glavni junak. Odlučio je osloboditi svoju zaručnicu zatočenu jer je objavila zabranjene fotografije. Postavši putujući psihoanalitičar, Muo napreduje prema svojoj ljubljenoj putujući zemljom u punoj preobrazbi, iznenađujućoj i čak opasnoj, spreman na sve ne bi li zadovoljio suca Dija, hirovita tiranina koji pati od strahotnog kompleksa.
Povodom Dai Sijievog novog romana u hrvatskom izdanju donosim vam svoju kritiku njegovog prvog hrvatskog prijevoda, romana Balzac i kineska Mala krojačica.
Balzac i kineska Mala Krojačica je roman autobiografskog karaktera u kojem autor Dai Sijie opisuje svoj boravak na "preodgoju" u planinskoj seoskoj zabiti kineske provincije, gdje je sa svojim prijateljem Luom poslan nakon svršene srednje škole u Pekingu.
Kakav "preodgoj" pitate se? Ne, ne, nije riječ o delikventima ili kriminalcima.
Godina je 1972., na vlasti u komunističkoj Kini je Mao Ze-dong, i njegova "kulturna revolucija" u punom je jeku, a autor i njegov prijatelj su samo dvoje od stotina tisuća mladih obrazovanih urbanih ljudi koji su slani iz gradova na sela, što je bio Maov vid borbe protiv intelektualizma i individualizacije mladih pojedinaca. A kao što znamo, svi diktatorski autokratski režimi, pa i Maov plaše se podanika oplemenjenih znanjem.
Dodatnu otežavajuću okolnost našem mladom dvojcu pričinjava činjenica što su oni ustvari djeca liječnika i prosvjetnih radnika, te samim time reakcionarni elementi i narodni neprijatelji, osuđeni na mukotrpan rad u rudniku i na plantažama riže, a šanse za povratak u grad s "preodgoja" svedene su im na minimum. Tijekom romana pratimo njihovu prilagodbu tegobnom seoskom životu, neimaštini, blatu i prljavštini, te se upoznajemo s običajima i načinom života siromašnih kineskih seljaka, a istovremeno svjedočimo i njihovom postupnom sazrijevanju i prijateljstvu, koje dolazi na kušnju kada u njihove živote ulazi prekrasna mlada krojačeva kći.
Kako je jedan od osnovnih obilježja Maove "kulturne revolucije" bila zabrana čitanja knjiga zapadnih autora, odnosno bilo kakvih knjiga osim stručne literature i Maove čuvene "Crvene knjižice", pronalazak kovčega punog knjiga od Balzaca, Dumasa, Defoa, Flauberta, Dickensa i drugih evropskih književnika stubokom mijenja njihove živote i utječe na njihov daljnji tijek. Kontinuiranim druženjem s Malom Krojačicom našim mladim junacima otkriva se svijet ljubavi, ali i one malo tamnije strane ljudskog srca poput ljubomore, pohlepe, mržnje ili zavisti, a odluka da svojoj prekrasnoj družici čitajući spomenute knjige prošire vidike dovodi do neočekivanog obrata, s trajnim posljedicama na sudbine i duše oba mladića.
Roman je pisan jednostavnim stilom u kojem se grubi opisi teškog, siromaštvom i oskudicom prožetog života u seoskoj zabiti smjenjuju i ublažavaju vrlo čestim duhovito dočaranim dogodovštinama našeg mladog dvojca, a vrhunci humornosti romana dosegnuti su u brojnim zabavnim epizodama koje opisuju sraz mladog urbanog naraštaja sa starijim, neukim seoskim kineskim pukom, koje npr. nikad nije vidjelo sat-budilicu ili čulo svirku violine.
Roman je nagrađen nizom nagrada, te je preveden na 25 jezika, a autor je i režirao film prema ovome romanu.
Jedini nedostatak romana je njegova nedorečenost, jer tek iz prevoditeljeve bilješke o piscu saznajemo nastavak piščeve sudbine, odnosno njegov povratak u Peking nakon Maove smrti 1976., studiranje povijesti umjetnosti te odlazak u Francusku, gdje Sijie i danas živi.
Šteta što roman nije duži još barem desetak stranica u kojima bi nam autor sam dočarao svoje izbavljenje iz "preodgoja". No, ne budimo sitničavi, već uživajmo u ovom zaista dojmljivo napisanom uvjerljivom književnom djelu, koje nam opisuje život u dalekoj zemlji iz koje nam literatura dolazi previše rijetko da bismo je olako zanemarivali.
(Napisao : Božidar Alajbegović, u rujnu 2002.godine)
komentiraj (0) * ispiši * #
Tko će dobiti 100 tisućica kuna
utorak , 20.07.2004.
Kao što sigurno već znate, nakladnička kuća V.B.Z. već treću godinu za redom organizira natječaj za najbolji neobjavljeni roman. Ovogodišnji natječaj bio je raspisan od ožujka do 1. srpnja ove godine, a kako iz V.B.Z.-a saznajemo, zaprimljeno je čak 108 rukopisa potpisanih šiframa.
Natječaj V.B.Z.-a za najbolji roman godine utemeljen je 2002. , a pobjednički roman te godine Živi i mrtvi autora Josipa Mlakića naknadno je nagrađen i nagradom Ksaver Šandor Gjalski, te je ušao u uži izbor za nagradu Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo u 2003.
Roman Wonderland zagrebačkog njiževnika Marinka Koščeca, koji je podijelio prvo mjesto na V.B.Z.-ovom natječaju iz 2003. (sa romanom Escajg za teletinu beogradske književnice Jelene Marković) dobio je redom panegerike hrvatskih književnih kritičara i također se našao u najužem izboru za nagradu Jutarnjeg lista.
Žiri, koji i ove godine radi u sastavu Miljenko Jergović (predsjednik žirija), Zoran Ferić, Dušanka Profeta, Ivica Ivanišević i Nenad Rizvanović, na tiskovnoj konferenciji u listopadu objavit će popis romana pod šifrom koji ulaze u uži izbor za književnu nagradu.
Konačnu odluku o pobjedničkom romanu koji će biti tiskan i ime ovogodišnjeg dobitnika 100.000 kuna žiri će objaviti za vrijeme trajanja Sajma knjiga i učila Interliber.
komentiraj (0) * ispiši * #
Biografija Woddy Allena u hrvatskom izdanju
ponedjeljak , 19.07.2004.Zagrebačka izdavačka kuća Profil International autobiografijom Rade Šerbedžije otvorila je svoju biografsku ediciju koju su upravo proširili novim naslovom. Radi se o biografiji Woodyja Allena, iz pera njujorškog publiciste Martina Fitzgeralda.
Tijekom svoje duge karijere Woody Allen je javnosti pokazao različita lica te se oprobao na raznim zabavljačkim područjima — od sviranja džeza do režiranja kazališnih predstava.
Martin Fitzgerald u Allenovoj biografiji analizira prvenstveno njegov golemi umjetnički i tehnički doprinos filmskoj industriji te precizno prati sve promjene u njegovoj filmskoj poetici, tematici i načinu rada.
Manje se fokusirajući na privatne skandale, a više na kompleksni podtekst njegovih filmova, ova knjižica razlučuje one dobre od onih loših među više od tridesetak Allenovih dosadašnjih filmskih naslova i bez sumnje će biti vrlo zanimljiva mnogobrojnim domaćim štovateljima lika i djela toga ekscentričnog filmskog genijalca.
komentiraj (4) * ispiši * #
KRITIKA : Marko Luka Zubčić - "Pučina sna" (Celeber, 2003.)
Slijedeći u nizu riječkih književnika koje vam predstavljam je Marko Luka Zubčić .
Marko, vjerovali ili ne, još nije ni osamnaestu napunio(!), a već mu je ugledni zagrebački nakladnik Celeber objavio dva romana! Prije nekih mjesec dana iz tiska je izašao Zubčićev drugi roman naslovljen In RI, a povodom toga u nastvaku vam donosim svoju kritiku debitantskog romaneskonog uratka tog mlađahnog riječkog pisca,Pučina sna, objavljenog prije godinu dana.
Marko Luka Zubčić jedan je od onih endemski rijetkih mladaca koji umjesto da blentavo bulji u TV gluparije tipa Story Super Nova, zamislite - čita... što mu čak nije dosta nego još i piše!!! Marko čita, naravno, štošta drugo povrh školskim mu programom nametnute obavezne lektire, a iz knjiga što čita on u tekicu zapisuje zanimljive mu pasuse koji naknadno postaju sastavni dijelovi njegova vlastitog proznog rukopisa.
Šesnaest godinica mu je tek (neću vas pitati što ste u njegovim godinama radili), a već se može pohvaliti kako nagradom Goranova proljeća za mlade pjesnike tako i prvim objavljenim romanom!!!
Radi se o knjizi naslovljenoj Pučina sna, inače napisanoj još prije tri godine kada je Marku Luki bilo jedva trinaest(!), a knjiga je ustvari prva iz proznog ciklusa sastavljenog od 5 već napisanih romana.
Pučina sna sastavljena je od dvije cjeline; prva je naslovljena Ulica kroz moj prozor dok druga nosi naslov Neka druga mjesta. Svaka od spomenute dvije cjeline sastoji se od više samostalnih priča koje povezuju zajednički likovi, ali koji zadržavajući svoje ime mijenjaju svoje osobnosti, zanimanja, socijalne i druge statuse od priče do priče. To je za čitatelja možda i pomalo zbunjujuće, ali na kraju knjige, u epilogu, sve pomalo sjeda na svoje mjesto, i ostavljam vam da to sami čitanjem dokučite.
Prva cjelina Ulica kroz moj prozor sastavljena je od četiri kraća prozna uratka i donosi nam priču o Claire, bivšoj prostitutki koja nakon svoje smrti biva poslana na Zemlju da odabranim pojedincima pomaže u dvojbama i problemima koje im nameće svakodnevni životni tijek. Zatječemo je kako u Lisabonu pokušava pomoći piscu Martinu da davno izgubljenu inspiraciju pronađe prateći Sofiju, svoju ljubavnicu iz mladosti koja ga se više i ne sjeća, a za kojom i dalje beskrajno žudi. Paralelno otkrivamo i kako Bog sa svojim pomagačima život svake ljudske jedinke upisuje u zasebnu knjigu koja tako postaje dijelom Nebeske Knjižnice, a dobivamo i uvid u jednu dionicu Claireine životne knjige.
Druga prozna cjelina Neka druga mjesta sastoji se od deset zasebnih priča sa po jednim nosećim likom u svakoj, a koji su svi odreda obilježeni traumama i životnim tragedijama (najčešće su to narkomani, alkoholičari, prostitutke i slični propali karakteri). Cjelina je konstruirana na short-cuts principu i likovi prelaze iz priče u priču, u svakoj zadržavajući svoje ime, ali mijenjajući osobnost, da bi se u epilogu svi okupili na jednom mjestu, a pažljiv i strpljiv čitatelj napokon bio nagrađen konačno sklopljenim mozaikom.
Osnovna je karakteristika obje prozne cjeline sugestivna mračna onirična atmosfera beznađa i besperspektivnosti. Likovi su svi do jednog gubitnici, autsajderi u utakmici koju životom nazivamo, a stranice obiluju ubojstvima, overdoseima, samoubojstvima i drugim morbidnostima. Fabula je zanemarena i gotovo bi se moglo reći da je i nema, što je i razumljivo budući da se radi o štivu onirične atmosfere sa osnovnom premisom o nedjeljivosti sna od jave, odnosno snu kao sastavnom dijelu života, ništa manje važnom od dionica proživljenih u budnosti. Upravo stoga usuđujem se ustvrditi kako je vjerojatno najveći uzor Zubčić pronašao u Davidu Lynchu, najvećem filmskom oniristu koji je također fasciniran i zaokupljen tamnom stranom ljudske psihe, ali i Ljepotom koja toj tami ne dozvoljava da prevlada i koja sa njom vodi neprestanu bitku.
Pučina sna vrvi od literarnih citata, ali unatoč zamjetnoj autorovoj načitanosti ipak bih zaključio da su na Zubčića veći utjecaj imali glazba (posebice Tom Waits i Cave, ali i Smashing Pumpkins, The Cure ili Placebo) te filmovi (poput Trainspottinga i Pulp Fictiona, ili pak Wendersova Neba nad Berlinom, ali neizostavno i Schroederove Barske mušice) od proze Poea, Carvera, Bukowskog i Fantea, poetike kojih također ipak ne možemo, a da ne istaknemo kao prepoznatljive referentne točke.
Međutim, tekst je nerijetko zagušen pretjeranom citatnošću te se čak dade zaključiti kako određene dionice postoje samo kako bi ih autor iskoristio za ubacivanje efektnog citata nekog dragog mu književnika. Stječe se dojam da fabula Zubčiću služi samo kao nužan okvir da kroz njega niže pitanja (poput npr. "Što sam ja kad se usporedim sa Svemirom?" , Zašto biti netko u svijetu u kojem biti netko ne znači baš ništa? i sl.) koja se, sasvim je razumljivo, kod samosvjesna i inteligentna mladića poput njega neizostavno javljaju i odgovore na koja on svojom prozom pokušava pronaći. No, moje je mišljenje da ih ne bi trebao iznositi takvom eksplicitnošću i u tolikoj mjeri jer tako postaju strano tijelo unutar teksta, a osim što smanjuju čitljivost i prohodnost, rukopisu zbog njih prijeti etiketa tendencioznosti i pretencioznosti.
No, iako ih se ne bi smjelo zanemariti, autorova mlađahna dob ipak sve spomenute zamjerke baca u sjenu, iz razloga što je Zubčićeva darovitost uistinu neosporna, a najvidljivija je u čestim proplamsajima poetičnosti, što nas podsjeća na već spomenutu prije tri godine dodijeljenu mu nagradu Goranova proljeća za mlade pjesnike. Također treba istaknuti i pohvaliti iznimno zanimljivu rascjepkanu kompozicijsku strukturu, posebice onu prve rukopisne cjeline (Ulica kroz moj prozor) koju inače smatram zaokruženijom i uspjelijom od druge. Dodatne pohvale autor svakako zaslužuje i već spomenutim uspješnim dočaravanjem iznimno sugestivne i dojmljive atmosfere.
Dakle, Zubčiću sada ne preostaje ništa drugo doli rad, rad, i samo rad, i to prvenstveno na razradi fabule, a kako je Pučina sna početni dio većeg proznog rukopisnog ciklusa i pretpostavljajući da je prva i napisana, osobno sam veoma znatiželjan pratiti razvojne pomake u prozama koje će Pučinu sna slijediti.
(napisao : Božidar Alajbegović)
komentiraj (0) * ispiši * #
Nova nagradna igra Superknjižare
subota , 17.07.2004.
Nakon što su prije dva tjedna završili nagradnu igru iz mjeseca lipnja, i sretnom dobitniku dodijelili digitalni fotoaparat, u internet knjižari Superknjizara odlučili su nastaviti sa darivanjem svojih kupaca.
Za sve vas koji ćete na www.superknjizara.hr svraćati i tijekom ljeta, pripremili su novu nagradnu igru. Ovaj puta nagradna igra će trajati mjesec dana, od 15. srpnja do 15. kolovoza, a nagrada će najsretnijem/joj omogućiti da jesensko-zimske dane i noći provodi u ugodnom gledanju filmova sa novog kućnog kina na novom televizoru!
Način uključivanja u igru i dalje je isti, svakom kupovinom jedne ili više knjiga, za vrijeme trajanja igre, u vrijednosti barem 100 kuna, kandidirate se za spomenutu nagradu, te vam ostaje samo da uživajući u kupljenom štivu nestrpljivo iščekujete izvlačenje.
Ne znam za vas, ali ja odoh odmah nešto naručiti!
komentiraj (0) * ispiši * #
Dekodirani Da Vincijev kod
petak , 16.07.2004.
Svjetski hit-roman Da Vincijev kod autora Dan Browna, trenutno je najčitanija knjiga u mnogim zemljama uključujući i Hrvatsku, prodana u preko sedam milijuna primjeraka, a moju kritiku dotičnog romana na ovom istom mjestu već ste imali prilike čitati (vidi pod 13.06.2004.). U pripremi je i njegova filmska adaptacija koju režira oskarovac Ron Howard (Apollo 13, Genijalni um), a prema nepotvrđenim informacijama glavne likove bi trebali glumiti Russel Crowe i Kate Beckinsale.
Roman Da Vincijev kod je izazvao brojne kontroverze i polemike u javnosti budući da se u njemu otvoreno napada kršćanstvo te se tvrdi da je Isus bio običan čovjek oženjen Marijom Magdalenom s kojom je imao i dijete, da je Biblija krivotvorena, a kršćanstvo kakvo danas poznajemo povijesna izmišljotina cara Konstantina.
Knjiga Dekodirani Da Vincijev kod američke autorice Amy Welborn predstavlja odgovor na te tvrdnje, a u njoj se raspravlja i o ostalim kontroverzama iznesenima u romanu, uključujući i one o Svetom gralu, templarima, tajnom društvu Sionski priorij, skrivenim porukama djela Leonarda da Vincija itd.
Izdavač Verbum o knjizi kaže slijedeće : "Cilj je ove knjige pomoći vam snaći se u svemu ovome i otkriti istinu koja se krije u pozadini romana Da Vincijev kod. Razmotrit ćemo Brownove izvore i vidjeti predstavljaju li vjerodostojno svjedočanstvo povijesti. Upitat ćemo se je li njegov opis ranokršćanskih spisa, učenja i sporova – događaja koji su opširno dokumentirani te su ih stotinama godina proučavali pametni i nepristrani ljudi – uistinu točan. Promotrit ćemo Isusa i Mariju Magdalenu – ljude koji se nalaze u središtu ovoga romana – i vidjeti temelji li se išta od onoga što Da Vincijev kod o njima govori na povijesnim zapisima. Usput ćemo pronaći upravo nevjerojatan broj bjelodanih i neosporivih pogrešaka o jednako velikim kao i malim stvarima koji bi trebao 'upaliti alarm' u glavi svakoga tko ovaj roman čita kao izvor činjeničnih podataka, a ne kao čistu fikciju."
komentiraj (0) * ispiši * #
Uskoro i "književni Porin"
Ovogodišnji deseti po redu pulski Sajam knjiga tek je u prosincu, ali Magdalena Vodopija, direktorica istog i tim njezinih pet najužih suradnika već se užurbano pripremaju za njegovo deseto jubilarno izdanje, čija će tema ove godine biti "Pisac kao putnik", ili šire, "Putovanje".
Poseban je događaj, pak, što će se po prvi puta tijekom održavanja pulskog Sajma knjiga održati dodjeljivanje nagrada, odnosno, kako sama Vodopija kaže u razgovoru s Milanom Vuković-Runjić za Globus, "nešto poput literarnog Porina".
Na ambiciozan projekt književnog Porina Vodopiju je, kako kaže, ponukala podijeljenost – kako nakladnika, tako i autora. Smatra da Hrvatska ima puno književnih, pa i nakladničkih nagrada. Problem je, međutim, u tome "što ih uglavnom isti ljudi dodijeljuju: nekoliko je osoba praktički u svim komisijama. Zato smo se odlučili za nagradu po uzoru na glazbeni Porin; što znači godišnja nagrada, u više kategorija."
A više kategorija konkretno znači nagrade za:
1. Roman godine
2. Debitantska knjiga godine
3. Pjesnička zbirka godine
4. Hit godine (prema podacima o prodaji)
5. Publicistička knjiga godine
6. Zbirka eseja godine
7. Nakladnik godine
8. Prijevod godine
9. Urednik godine
10. Oblikovanje godine
Vodopija smatra kako će ova inačica Porina biti važna nagrada, jer će glasačko tijelo biti veliko, obuhvaćat će cjelokupnu struku – dakle, Društvo hrvatskih književnika, Hrvatsko društvo pisaca, Društvo hrvatskih književnih prevodilaca, Zajednicu nakladnika i knjižara Hrvatske, Društvo knjižničara, te književni kritičare i novinare.
Struka će najprije izglasati nominacije, a potom će svojim glasanjem odlučiti tko su dobitnici.
"Vjerujem da niti jedan autor neće moći reći da je oštećen, jer mu nagradu neće dodijeliti neka posebna komisija", dodaje. Tu, dakle, nema žirija, nego glasuju svi po sistemu papirića i povratnica. Kad se skupe nominacije i zbroje, isto će glasačko tijelo glasati o dobitnicima. Još se uvijek razmišlja kako u sve uključiti i publiku, jer "ona nam je možda najvažnija karika", kaže Vodopija.
Nadaju se da će nakon nominacija publika glasati putem Interneta: "tako ćemo imati i alternativnu nagradu, nagradu publike". Koliko će same nagrade biti samo simbolične, a koliko novčane, vidjet će se nakon dogovora sa sponzorima i objaviti u rujnu, kada će i započeti cijela kampanja oko nagrada.
Magdalena Vodopija bila je i u Zagrebu kao savjetnica organizatorima zagrebačkog Sajma knjiga, a u vezi toga kaže kako je "neobično što se to dogodilo baš ove godine. Ovo je vrlo loša godina za knjigu, godina koju doživljavam kao nekakvo zamrzavanje. Čitateljska platna moć opet je pala. Potpora koju su nakladnici prije imali od Ministarstva više se ne osjeća toliko. Ni ja ni moji kolege zapravo ne znamo kakva će biti strategija Ministarstva prema nakladnicima. Nadamo se da će biti barem transparentno prikazana."
Izvor: KIS
komentiraj (0) * ispiši * #
Dva nova izdanja Vuković&Runjić
Godinu dana nakon uspješne zbirke eseja Pisci o pisanju, u kojoj je trideset i dvoje domaćih autora mlađe, srednje i starije generacije progovorilo o svojim spisateljskim navikama, ritmovima i ambicijama, u zagrebačkoj nakladničkoj kući Vuković&Runjić su odlučili unutar korica jedne knjige predstaviti plodove rada njih nekoliko (da budemo precizni: zbirka okuplja priče ukupno 11 autora).
Od poznatog publicista koji ovdje premijerno objavljuje fikciju (Denis Kuljiš) do imena s kojima poistovjećujemo noviju hrvatsku književnost (Miljenko Jergović, Ante Tomić, Renato Baretić, Simo Mraović, Jurica Pavičić...) Pokaži koliko me cijeniš zbirka je svježih i neopterećenih tekstova, ali pisanih s ozbiljnim literarnim ambicijama: idealan spoj visokog i niskog stila, prema podjeli N. Fryea.
Pokaži koliko me cijeniš nudi voajerski pogled u kovačnicu aktualnih rukopisa, gdje se roje raznoliki likovi: od odlučne frizerke koja pokušava srediti svoj ljubavni život, preko sablasti iz sna što sustiže svoju žrtvu ili društva koje zaziva duhove, pa do otočnog redikula koji se obračuna s morskim psom naočigled turista na viškoj plaži - i još mnogo drugih.
Neke od priča socijalno su osviještene, neke snovite, a neke čista zezancija, no svaka je vjerno zrcalo svog autora, pa i mogući zametak budućeg romana što ovu zbirku čini poželjnom lektirom za duge ljetne dane, ali i za još dulje zimske noći.
Drugi naslov koji je spomenuti nakladnik izbacio kao vašu ovogodišnju ljetnu lektiru, je roman intrigantnog naslova Voditi ljubav.
Za zagolicati vašu maštu, ali i probuditi znatiželju, reći ćemo samo : "Jedan čovjek i jedna žena, u nekom hotelu u Tokiju, vode ljubav posljednji put..."
Po izboru tjednika Le Point, roman Voditi ljubav francuskog spisatelja Jean-Philippea Toussainta našao se među 10 najboljih romana objavljenih u Francuskoj 2002. , u društvu suvremenih klasika poput Llosina Jarčevog slavlja i Franzenovih Korekcija .
U ovome romanu pune zrelosti Jean-Philippe Toussaint , prema riječima kritičara francuskog Le Mondea , preobražava vječnu priču o gašenju ljubavi u strogu i savršenu skicu, ali ne da bi zatomio osjećaje, nego da bi ih doveo do nepojmljivih razmjera, dok se u Telemmi pitaju je li" put u Japan možda samo izgovor koji su pronašli da bi se konačno suočili s prekidom koji neprestano odgađaju i koji ih proganja. On nosi sa sobom bočicu klorne kiseline, kao što neki u putnu torbu stave nož ili pištolj. Kiselina koja ranjava nasuprot mrtvoj ljubavi?" da bi konačno zaključili kako "tim stranicama lutaju dva iscrpljena biča, na kraju svijeta i njihove strasti, dva bića neusporedive poetičnosti i senzualne ljepote."
Dakle, ako se kojim slučajem još premišljate koja štiva ponijeti na more, prethodna dva naslova idealan su izbor...
komentiraj (0) * ispiši * #
SMS roman
četvrtak , 15.07.2004.Mobitel svakim danom ima sve veći broj funkcija pa tako njime već možemo plaćati račune, a, vjerovali ili ne, u Maleziji se čak i razvod braka može obaviti putem mobilnog telefona.
Tako u Kini dođoše na ideju da distribuiraju književna djela putem SMS poruka.
Kineski pisac Qian Fuchang u tu je svrhu reducirao svoj roman "Outside the Fortress Besieged" u šezdeset poglavlja, od kojih svako broji samo sedamdeset znakova.
Opisan kao "burna priča o zabranjenoj ljubavi između dvoje već oženjenih ljudi", roman će moći čitati isključivo vlasnici mobilnih telefona, kojima će putem sms poruka stizati dijelovi romana.
Procjenjuje se kako se mobitelima u Kini danas koristi oko tri stotine milijuna ljudi, a broj korisnika svakodnevno raste. Samo su prošle godine Kinezi poslali oko dvije stotine i dvadeset milijardi sms poruka, više od polovice ukupno poslanih u cijelom svijetu!
Xie Wangxin, potpredsjednik književne akademije Guangdong u južnoj Kini izjavio je kako će ovaj roman biti "pravo književno djelo", a ne šala.
Domaći operateri mobilne telefonije - na vama je red...
komentiraj (4) * ispiši * #
Top lista beletristike za mjesec lipanj 2004.
srijeda , 14.07.2004.Internet sajt Kis objavio je top listu najprodavanijih beletrističkih naslova tokom lipnja mjeseca u hrvatskim knjižarama.
Velikih iznenađenja nema, Da Vincijev kod još uvijek se najbolje prodaje, Windows of the world jedini je novitet na listi, a prikazivanje trećeg filma o Harry Potteru u hrvatskim kinima vratilo je na listu najprodavanijih čak dvije knjige o tom malom čarobnjaku.
Pa pogledajmo najprodavaniju desetku :
2. Zovem se Crvena, Orhan Pamuk (155 prodanih primjeraka)
3. Harry Potter i red Feniksa, J. K. Rowling (115 p. primjeraka)
4. Bolje se rodit bez one stvari nego bez sriće, Arijana Čulina (110 p. primjeraka)
5. Dvori od oraha, Miljenko Jergović (105 p. primjeraka)
6. Windows on the World, Frederic Beigbeder (100 p. primjeraka)
7. Ministarstvo boli, Dubravka Ugrešić (95 p. primjeraka)
8. Osmi povjerenik, Renato Baretić (90 p. primjeraka)
9. Harry Potter i zatočenik Azkabana, J. K. Rowling (80 prodanih primjeraka)
10. Moj slatki Sputnik, Haruki Murakami (60 prodanih primjeraka)
Idućih dana u knjižare dolazi nova zbirka priča Miljenka Jergovića, pa bi se moglo desiti da među najprodavanijom desetkom u srpnju mjesecu bude i jedan domaći naslov više.
Živi bili pa vidjeli...
komentiraj (2) * ispiši * #
Predstavljam vam riječkog književnika Žarka Milenića
Nakon što sam vam približio književni rad riječke pjesnikinje Vesne Miculinić-Prešnjak, Žarko Milenić je slijedeći u nizu riječkih književnika koje ću vam na ovom mjestu predstaviti. Tako tekst koji slijedi uz bio- i bibliografiju, sadrži čak i jednu cjelovitu priču Žarka Milenića, i nemoj netko da je ne pročita...
Žarko Milenić je rođen 14. 1. 1961. godine u Brčkom, Bosna i Hercegovina.
Profesionalni je književnik i prevoditelj. Prozu, poeziju, književne prikaze, eseje, drame, dramatizacije i prijevode objavljuje u nizu listova i časopisa te u radio emisijama u Hrvatskoj, Sloveniji i Njemačkoj. Drame su mu izvođene u kazalištima Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Urednik je, recenzent i autor pogovora niza knjiga. Živi i radi u Rijeci.
Bibliografija Žarka Milenića usitinu je obimna, a obuhvaća:
Knjige:
- VRIJEME VELIKOG POSTA, pjesme, Brčko, 1987.
- NEZAVRŠENE PRIČE, proza, Sarajevo, 1988.
- POJELA IH KIŠA, roman, Zagreb, 1995.
- PRELUDIJ, roman, Zagreb, 1997.
- ZABORAVLJENA PLANETA, roman, Rijeka, 1999.
- VELIKA KOLA/BIG DIPPER, haiku poezija (dvojezično), Rijeka, 2000.
- OD ŠKOLE DO KUĆE, priče, Rijeka, 2001.
- ADELA, roman, Zagreb, 2001.
- SVE MOJE UDOVICE, priče, Zagreb, 2001.
- UBOJSTVO ZA PISAĆIM STOLOM, roman, Zagreb, 2001.
- UDVOJE, roman, Rijeka, 2003.
- ROMAN NAŠEGA DOBA, književni prikazi, Rijeka, 2003.
Drame:
- AUT CEZAR, "Plima" broj 2, Zagreb, 1993.
- PADOBRANCI, "Plima" broj 5, 1994.
- TO JE PROPAST TVOJA, "Književna Rijeka" broj 4, 1996.(nagrada Dramskog studija slijepih "Novi život" u Zagrebu), Bosansko narodno pozorište, Zenica, 2000.
- IMA I GORIH STVARI, "Plima" broj 19, 2000.
- ZLATNI ŠUT, Teatar Kabare, Tuzla, 2001.
- REDA MORA BITI, "Književna Rijeka" broj 2-3, 2001.
- NIKAD NISI ZNALA LAGATI, "Usponi" broj 17, Senj, 2002.
- NEZAVRŠENA PRIČA, Dramska sekcija Talija, Brčko, 2002.
- MEDENI MJESEC, "Svjetlo" broj 1-2, Karlovac, 2002.
Radio drame:
- MEDENI MJESEC, Radio Slovenija, Ljubljana, 2000.
- GOST, "Osvit" broj 1-2 , Mostar, 2001.
- AUT CEZAR, Radio Slovenija, Ljubljana, 2001.
- NEZAVRŠENA PRIČA, Hrvatski radio, Zagreb, 2002.
- MAKSIMALNA DISKRECIJA, "Osvit" broj 1-2, 2004.
Prijevodi s engleskog:
- Krishnamurti: BITI ČOVJEK, Labin, 2004.
- Krishnamurti: RAZMISLI O TOME (u pripremi)
- Oliver Goldsmith: ŽUPNIK IZ WAKEFIELDA, Rijeka (u pripremi)
- Kate Chopin: BUĐENJE (u pripremi)
U nastavku vam donosim cjelovitu priču Žarka Milenića, originalno objavljenu 2001. u zbirci Sve moje udovice
Osijedjela, gojazna, s više bora... Ukratko - ružnija. Onda nije bila ružna i nije njezin izgled bio razlog što sam je ostavio. Malo je to duža priča.
Iznenadilo me što još nosi crninu. Koliko je godina prošlo? Sedam ili osam? Mislio sam da će je odmah nakon moga pokopa dati u Crveni križ.
Sad je ona druga u redu ispred Crvenog križa. Nije čudo. Teška su vremena. Mala mi je bila plaća. Mogu da mislim kolika mi je mirovina. Ustvari kolika je njezina mirovina koju prima kao moja udovica.
Ali ne vjerujem da prima mirovinu. Nemam ni staža ni godina. Vjerojatno je i sada nezaposlena. Ima završenu višu ekonomsku školu. Htjela je raditi samo posao u svojoj struci. Ništa niže. Uvijek sam to smatrao lijenošću. I ja sam imao višu, a radio posao sa srednjom stručnom spremom.
Iako je moja udovica došla prije moje žene i čeka tko zna od kada moja žena reče:
- Ostavila sam bebu kod kuće...
To je točno. Naša je sedmomjesečna kći ostala u kući. Naravno, ne sama. Ali moja žena je takva. Kaže da nikad ne laže. Da je samo snalažljiva. Za razliku od mene.
- Bezobrazluk! - gunđa moja udovica.
- Tek došla... - prihvaća jedan djedica.
- ... A ulazi prije nas! - dopunjuje udovica.
- Čekamo tu već dva sata! - opet će djed.
- Ima bebu, a na fasadu je nabacala dvije kile farbe! Izgleda ko Mickey Mouse u cirkusu! - moja udovica se nikad nije šminkala.
- Teško njenom čovjeku! - djed ne zna da sam ja padobrankin muž.
Osmjelih se. Upitah moju udovicu:
- Vi ste gospođa Mirjana Lišić?
- Jesam. A zašto vas to interesira? - nimalo obradovana pitanjem.
Ne znam što bih na to rekao. Zar još ima onih koje ona zanima? Bolje da nisam ni pitao.
- Otkud vi mene znate?
Što da kažem? Zar to da sam skoro tri godine bio njezin muž? Više nego ijedne druge žene do sada.
Onda se sjetih. Mi smo u zgradi gdje se nalazi i centar za socijalni rad. Ona je ovdje bila predavala zamolbu. To i kažem.
- Kako se ja vas ne sjećam? - nikad se nije mogla pohvaliti dobrim pamćenjem.
- Bilo je to prije sedam godina - uvijek je govorila kako pamtim samo nebitne stvari.
- Ne mogu vas se sjetiti...
Da sam ostao u istom obličju možda se ni mog lika ne bi sjetila.
Šutim. Ona me promatra kao da je policijski inspektor.
Situaciju je spasio čovjek mojih godina.
- On je tada primljen - očima pokazujem na prolaznika.
- Njega se sjećam.
Kako se ne bi sjetila kad ga viđa na radnom mjestu koje je trebalo biti njezino. Već sedam godina. On je podsjeća na taj poraz.
- I šta sad hoćete od mene? - pita me nepovjerljivo. Jedno od njenih tipičnih pitanja. Najčešće nisam na njega ni odgovarao. Posljednju godinu s njom sigurno ne.
Šutim. Kao što sam šutio tijekom cijelog tog, srećom prolaznog, braka.
- Šta još imate da mi kažete?
Znao sam da će me još i ovo pitati. Skoro uvijek bih šutio kada bi me to pitala. Tako i sada.
Onda sam joj postavio pitanje kakvo nikad ne bih postavio tuđoj ženi, tuđoj udovici:
- Vi ste udovica?
- Što se to vas tiče!
Kao da joj čitam misli. Predobro je znam. Ipak smo proveli tri godine zajedno. I godinu prije braka. Odgovorila je kao da sam je ujedno molio da spava sa mnom.
Sad bih trebao zašutjeti. Tako bih učinio u normalnoj situaciji. Ali ova nije bila normalna. Uz to je nadjačala moja znatiželja:
- Jeste li voljeli svog muža?
Mislio sam da će mi opet odbrusiti. Ali rekla je kao da se čudi mom pitanju:
- Naravno da sam ga voljela.
Bio sam iznenađen. Zar je govorila istinu?
Sumnjam. Ali htio sam provjeriti.
- Poznavao sam vašeg muža...
- Zbilja?
- Jesam...
- Gdje ste se upoznali?
- Služili smo zajedno vojsku...
- Gdje?
Je li me htjela uhvatiti u laži? Sad mi je mozak stao. Što sam joj bio pričao? Gdje sam služio vojsku? Sad mi se sve izmiješalo. Tolikim sam ženama pričao o svojoj prošlosti. O jednoj od svojih prošlosti. Nisam mogao svima pričati isto.
- U Puli - rekao sam ime grada koji mi je prvi pao na pamet.
Stade plakati. Zar sam pogodio? Zar me zaista voljela?
Nisam stekao takav utisak dok sam živio s njom. Zato sam i umro. Ne zato što nije mogla imati djece. Znam da me je voljela godinu prije i najviše godinu nakon vjenčanja.
- Dođite kod mene na kavu...
Ovo zaista nisam očekivao. Zar želi da se zajedno sjećamo njenog muža? Mene? A onda bi mogli u krevet. Ili odmah nakon kave? Bez prisjećanja.
Tada se vrata otvoriše. Izađe moja sadašnja žena.
Moja prošla žena obrisa suze. Zbunjeno je buljila u vrata koja ostadoše otvorena.
- Ako ti nećeš, ja ću! - reče djedica i krene.
Udovica uđe.
Zaboravi zatvoriti vrata za sobom. Zatvorio sam ih ja.
Moja žena i ja krenusmo. Ja ponesoh ono što je dobila. Nije odmah rekla zašto se toliko dugo zadržala. Zar je pričala s nekim muškarcem?
- S kim si to pričo?
Protrnuh. Zar je prisluškivala?
- S ... S onim djedicom... - promucah znajući koliko je ljubomorna.
- A šta bi mogo s njim pričat? Nije on tvoja generacija!
Ipak nije slušala. Dobro je. Samo bi mi to još trebalo. Da mi zvoca.
A onda prekorih sebe. Kog se vraga ja nje bojim? Bolje da je čula što smo moja udovica i ja pričali. Baš izbjegavam, ali sad sam baš raspoložen za svađu. Baš ću joj reći da sam pričao s udovicom. Naravno neću reći čijom.
Nije ona jedina na svijetu. Još danas ću umrijeti. I ona će biti moja udovica. Ni prva ni zadnja.
- Hajde, požuri!
E, ovo je prekršilo svaku mjeru. Zašto da žurim? Bebu čuva njezina mati. Ništa joj ne fali. Zna ona dobro kako mi ništa nema mrskije od požurivanja.
- Brže! Vučeš se ko glista!
Ja ne mogu brže. Pogotovo ovako natovaren. Mogu samo sporije. Koji je to glumac nijemih filmova rekao na redateljovo "faster"? Ne mogu se sjetiti. Nije važno.
E, baš ću umrijeti. I to odmah. Svijet je pun mojih udovica. I ona čistačica ispod radnog odijela nosi, i nakon toliko godina, crninu za mnom. Voljela me, pa ipak sam je zaudovičio. Bila mi je dosadila.
Padoh. Moja bivša žena, novopečena udovica, plače.
Jedna prisebna i lijepa crnka me prska vodom. Hladna je. Ali ne smeta mi. Pogledah je prije no što sklopih oči. Zaista je prava ljepotica. Ljepša od moje posljednje žene. Do sada.
Bit će moja nova žena. Nova udovica?
Ali o tome je još rano razmišljati.
Na slijedećim linkovima To je propast tvoja i Lear, bivši kralj možete pročitati i cjelovite dvije drame Žarka Milenića.
komentiraj (0) * ispiši * #
POPUST NA KNJIGE !!! NAVALI NARODE!!!
utorak , 13.07.2004.
U knjižari Profil Megastore, upravo je u tijeku akcijska prodaja izabranih izdanja Sysprinta (u rasponu od Pennaca i Palahniuka do Grassa i Ondatjea), Mozaik knjige (džepne knjige još dostupnije, kultni domaći autori, Goran Tribuson, Julijana Matanović, Sanja Pilić, Veselko Tenžera itd) te Kašmir prometa.
Navedene knjige mogu se kupiti uz popust od 20% do 35% bez obzira na način plaćanja. Akcija traje do kraja tekućeg tjedna.
Radno vrijeme knjižare je svaki dan osim nedjelje 8-22 sata, subotom 8-15.
Navali narode!!!
komentiraj (0) * ispiši * #
Novi naslov u biblioteci "Književna smotra" Hrvatskog filološkog društva
Biblioteka Književna smotra je edicija Hrvatskog filološkog društva u kojoj se objavljuju književnoteorijska djela, te djela iz sfere povijesti književnosti i književne kritike.
Ovih dana iz tiska je izašao novi naslov biblioteke Književna smotra, a knjigu Postmodernizam i kulturni izazovi koju je bugarski autor Nikita Nankov napisao direktno za rečenu biblioteku, predstavit će vam urednica edicije, Irena Lukšić.
Nikita Nankov : Postmodernizam i kulturni izazovi
S engleskog prevela Marija Paprašarovski.
Hrvatsko filološko društvo, Biblioteka Književna smotra, Zagreb 2004.
Nikita Dimitrov Nankov najistaknutije je ime – uz Juliju Kristevu i Tzvetana Todorova – suvremene bugarske znanosti o književnosti. Polje njegova interesa podjednako su goruća teorijska pitanja i povijesno-tipološki pogled na tekući literarni proces tzv. tranzicijskih zemalja. Književnost pak, kao semiotičar nadahnut Ecovim pogledima na probleme modeliranja zbilje, autor motri kao dio šireg kulturnog konteksta u kojemu znakovi opslužuju različite umjetničke nizove. U tom smislu osobitu pozornost usmjerava na relacije između literature i filma, na točke iz kojih jezik književnosti prelazi u jezik slike i pritom stječe potpuno novi status u percepciji primatelja.
U knjizi Postmodernizam i kulturni izazovi Nankov je skupio studije koje s motrišta post-povijesne znanosti o znakovnim sustavima raščlanjuju fenomen umjetničkog izraza na prijelazu iz XX. u XXI. stoljeće. U uvodnom tekstu Sindrom Homo sapiensa autor upućuje na osnovne odlike vremena i znanstvenih spoznaja u humanističkoj sferi, na svojevrsnu eksploziju učenosti informatičkog društva i dominantna duhovna kretanja te daje objašnjenja za svoj pristup fenomenu umjetničkog jezika i status umjetnine u društvu.
U prvome dijelu knjige, naslovljenome kao Teorija, Nankov se bavi temeljnim postavkama postmodernizma i trima relevantnim teorijskim sustavima – Ecovim, Ricoeurovim i Sartreovim.
U drugome dijelu, pod naslovom Film, raščlanjuje kultne filmove druge polovice XX. stoljeća, dok u trećem dijelu, Književnost, obrađuje svijest o kulturnim prožimanjima na primjeru najistaknutijeg bugarskog predstavnika modernizma Geo Mileva, čiji su kritički tekstovi oblikovali novi, zapadnjački, okvir bugarske znanosti o književnosti i kulturologije, te analizira fenomen dviju glavnih kulturnih paradigmi XX. stoljeća, „istočnu" i „zapadnu“ – socrealizam, naime, i postmodernizam.
Knjiga Nikite Nankova zaokružen je i temeljit pogled na osnovne tijekove duhovnosti XX. stoljeća, najznačajnije književne teorije i uzorne umjetničke prakse. Ona nije, što je također važno, prijevod već objavljene knjige, nego je rukopis izdavač (Hrvatsko filološko društvo) naručio od autora sa ciljem upoznavanja hrvatske javnosti s jednim od najcjenjenijih američkih semiotičara slavenskog podrijetla.
Irena Lukšić, urednica
Bilješka o autoru:
Nikita Dimitrov Nankov rođen je 1956. godine u Sofiji, u obitelji diplomata. Na Sofijskom sveučilištu Sv. Kliment Ohridski završio je studij engleskog jezika i književnosti (1981.). Radio je kao znanstveni suradnik u Institutu za književnost Bugarske akademije znanosti (1982.-1994.). Doktorirao je na temi stvaralaštva Edgara Allana Poea. Obrazovanje je nastavio u Americi na Sveučilištu Washington (St. Louis) i Indiana (Bloomington).
Obranio je i disertaciju o djelu A.P. Čehova. Predaje poredbenu književnost na sveučilištu Indiana u Bloomingtonu.
Autor je više od stotine znanstvenih i dvjesta umjetničkih radova. Na bugarskom je objavio sljedeće knjige: Prazni prikazki (2000.), V ogledalnata staja: sedem obraza na bulgarskija literaturen selograd (2002.) i Tridnev (2002.).
komentiraj (0) * ispiši * #
Poezija Vesne Miculinić-Prešnjak
ponedjeljak , 12.07.2004.Vesna Miculinić Prešnjak rođena je u Zastenicama kod Grobnika 1951.godine. Završila je studij prava i psihologije. Radila je na izobrazbi kadrova učenika i studenata u građevini.
Godine 1987. biva umirovljena zbog trajnog oštećenja vida. No, Vesna se ne miri s time, te svoje biće posvećuje pomaganju drugima, tiho u pozadini. Radost pronalazi u pisanju i piše neumorno, na grobničkoj čakavštini i standardnom hrvatskom jeziku.
Zastupljena je u knjizi Grobnički pisci XX. stoljeća koju je priredila dr. Iva Lukežić. Objavljuje u periodici i u radio emisijama. Zalaže se za promicanje čakavskog jezika.
Dosad je objavila 6 poetskih zbirki : "Dari" 1996., "Z moj'ga kaštela" 1997. , "Radost probuđena srca" 1998. , "Oko čežnje" 1999., "Tišina srca" 2003. i 2004. godine "Luč u tmini".
Mnoge su joj pjesme uglazbljene - za dječje festivale i klape, kao i duhovne.
Zbirka “Tišina srca” uz redovito, 2003. godine je doživjela i posebno, prošireno izdanje, koje se izdvaja po tome što nije tiskano na papiru već na platnu, na takozvanoj žutici i to u svega devetnaest bibliofilskih primjeraka. Pjesme, njih pedeset (veći dio preuzete su iz prvog, "papirnatog" izdanja, ove zbirke) su otisnute usporedo na glagoljici i na latinici.
Prema riječima urednika izdanja Žarka Milenića , ovaj projekt predstavlja originalnu zamisao i izlazi iz okvira pisane i izgovorene riječi i područja vizualnog doživljaja i povijesne baštine.
U recenziji posebnog izdanja zbirke Tišina srca, Vanesa Begić između ostaloga kaže :
" Objavljena u izdanju riječkoga ogranka Društva hrvatskih književnika, knjiga "Tišina srca " , Vesne Miculinić -Prešnjak posebna je iz dva razloga.
Prvo, knjiga je u manje od godinu dana doživjela novo izdanje, ali ovoga puta to nije bilo na "običnome" papiru; drugo izdanje zbirke pjesama sve afirmiranije riječke autorice tiskano je na platnu i pisano glagoljicom, naravno uz prijepis na latinici.
Kao drugo, to je više od pjesničke zbirke, to je i vizualno atraktivan suvenir koji ujedinjuje povijesne vrijednosti i one kulturne s istinskom poezijom srca u vrlo s(p)retnoj simbiozi.
Kod ove autorice jezik nije puko sredstvo izražavanja, to je i više od toga, to je autorica koja s ljubavlju piše o ljubavi - bila bi to najkraća definicija ove vrlo plodne autorice.
Tematske sfere kojih se ova autorica dotiče idu od duhovnih, ljubavnih (ljubav je prisutna u svim varijacijama, a to je uvijek nepatvorena ljubav), pa sve do onih refleksivnih, gdje nalazimo promišljanja o raznim životnim sferama.
Iskrena, suptilna ženska sintagma - mogla bi se definirati poezija ove vrlo zanimljive autorice. No, ne treba pri tome pomisliti da autorica zalazi u pretjeranu sentimentalnost, ona je, istina, vrlo sentimentalna, bliska tradicionalnoj klasičnoj poeziji, i vrlo daleka postmodernim strujanjima, ali nije zbog toga patetična ili izvan "trenda" .
Autorica ne teži i pjesničkim igrama ili pak igrama riječi, ona jednostavno fokusira pažnju na nizanje riječi na vrlo spontan i prirodan način, pridržavajući se tradicionalne poezije. Temeljna točka njezina stvaralaštva je preslika istinskoga stanja duše, gdje je ljubav semantički pokretač svemira.
Premda stalno piše o ljubavi, ne treba pri tome pomisliti da Vesna Miculinić -Prešnjak stvara liriku monotematskoga tipa, jer njezine stihove karakterizira unutarnja glazba, koja se razlikuje ovisno o temi koju autorica donosi. Kada smo kod glazbe, napomenimo da su neke njezine pjesme uglazbljene, pa stoga i one koje nisu uglazbljene donose osebujan glazbeni kontrapunkt, gdje se nižu skladni akordi i disonance - kao odraz njezina vedrenja i oblačenja, smijeha i suza.
Za kraj vam donosim nekoliko pjesama Vesne Miculinić Prešnjak :
Da mi je
preskočiti zid samoće
i
vidjeti što se iza njega krije
Da mi je
stepenice prijeći
Bože
onako
kako sam prelazila prije
Da mi je
vidjeti sunce
u svoj njegovoj vrelini
Da mi je
okom dotaknuti more
u svoj njegovoj daljini
Da mi je
tim istim okom pomilovati potok
i šumu
koja oko njega pjeva
Z moj'ga Kaštela
Z moj'ga Kaštela
celi se Grobnik
vidi
a
Grobničko poje mu
kod
va materinm
krilu sidi
Znan se te kuće
miće
lipe
kod škatulice
lihe okopane
va potu
Srce
od jubavi
kipi
aš oči
više ne vide
su tu
lipotu
Po letu metuji
tancaju
a tići
kantaju
najlipši kanti
Zimi j'
se
kod pul divojke
belo
nago i tiho
tu san rojna
tu je
moje
živjenje
celo
Žena
Kako da budem
Neka druga žena
Prkosna
Zla
Bludna
Kad se rodih
Meka
Nježna
Budna
U svakom trenu
Kako da imam dva lica
Da u meni žive dvije žene
Kad cijeli život odijevam kaputić
One skrivene, snene
I kad mi ne vide lice
Kad sam sjena u hladu
Znam da sam žena
Što ljubi
I nosi samo, samo nadu
komentiraj (0) * ispiši * #
Edicija biografija znamenitih Hrvata, u izdanju Vuković i Runjić
Zagrebačka nakladnička kuća Vuković i Runjić do sada je prvenstveno bila poznata po odličnom izboru inozemnih beletrističkih naslova (Rushdie, Tournier, Llosa, Murakami...). Katalog svojih izdanja odlučili su proširiti edicijom Biografije, u kojoj kane objavljivati životopise znamenitih Hrvata koje će pisati domaći publicisti i književnici.
Tako će u prvom kolu edicije objaviti biografiju A.G.Matoša koju piše Zdravko Zima, biografiju Ive Andrića napisati će Miljenko Jergović, životopis Marije Jurić Zagorke upravo dovršava Julijana Matanović, a biografiju Franje Tuđmana piše Davor Butković.
Knjiga koja otvara rečenu ediciju je biografija Miljenka Smoje koju je napisao splitski novinar Ivica Ivanišević, i knjiga bi se već za par tjedana trebala naći u knjižarama.
Urednica edicije i suvlasnica izdavačke kuće Vuković i Runjić Milana Vuković Runjić u subotnjem (10.07.) Novom listu naglašava kako je Smoje bio jedno od prvih imena koje im je palo na pamet kada su razmišljali o novoj biblioteci. "Ne samo zato što je Smoje jedinstven autor, već i zato što nas je brinulo što se o njemu tako malo pisalo i govorilo u razdoblju nakon njegove smrti. Žalosno je što se o Smoji do sada nije ispisalo more literature, znanstvenih radova, što se njegov rad ne izučava po fakultetima".
Milana je vrlo zadovoljna Ivaniševićevim tekstom i tvrdi kako je “ iz njega doznala na koji su način nastajali Smojini tekstovi, koliko je pritom pušio, beštimao i obilazio konobe, premda nikada nije bogzna koliko jeo. Osobito je živo Ivanišević opisao Smojino djetinjstvo o kojem nisam mnogo znala, te Split mladoga Smoje, koji, bez obzira na životne teškoće, zaista budi nostalgiju. “
Milanu osobito veseli što se Ivanišević nije libio istražiti svaki zakutak Smojina života, razgovarati s njegovom suprugom, kolegama i prijateljima, tako da je prizor koji knjiga pred nama otvara – Smojin život – gotovo nalik nekom nastavku Velog mista ali ovoga puta sa Smojom u glavnoj ulozi.
Autor Smojine biografije Ivica Ivanišević tvrdi kako bez podrške i pomoći tete Lepe (Smojina supruga, op.a.) koju je redovitim razmacima privodio na “saslušanja” i od nje crpio koliko konkretne informacije , toliko i “šug” za priču o jednom sasvim osebujnom životu, knjige nikada ne bi niti bilo.
Uz nju, od velike su mu pomoći još bili i Feđa Klarić, doajen foto-službe Slobodne Dalmacije i dugogodišnji nerazdvojni Smojin kumpanjo, ali se neprocjenjivo korisnim pokazao i pozamašni intervju što ga je za Feral Tribune vodio Boris Dežulović, pred sam kraj Smojina života.
Dakle, pred nama je jedna nova, vrlo zanimljiva edicija izdavačke kuće Vuković i Runjić, koja će, uvjeren sam, izazvati mnogo pažnje. S razlogom, naravno.
komentiraj (2) * ispiši * #
KRITIKA : Borivoj Radaković - Sredina naprijed! (Hena.com, 2003.)
subota , 10.07.2004.
Sredina naprijed! je knjiga u kojoj je Borivoj Radaković sakupio mnoštvo svojih putopisa, reportaža, književnih portreta, te feljtonističkih i autobiografskih zapisa. Za pretpostaviti je (jer u knjizi nije točno specificirano) da je većina materijala ranije već objavljena u raznim tiskovinama i časopisima, dok stanovit dio zapisa knjiga zasigurno donosi kao dosad nepoznate.
Knjiga je podijeljena u dva dijela – prvi, naslovljen Vozi! sadrži esejističke, reportažne, putopisne i autobiografske zapise, u kojima se Radaković dotiče vrlo raznorodne tematike – od glazbe, GM hrane, tramvaja i automobila, (ne)pušenja, turizma, kafića ili izbora za Miss, do nostalgičnih prisjećanja na dane odrastanja, dok je drugi, tematski homogeniji dio knjige (Koči! ) sastavljen od rukopisnih cjelina posvećenih književnosti (s iznimkom jedne, o likovnom umjetniku Davidu Hockneyu). U tom (meni osobno zanimljivijem) dijelu knjige, posebno se ističe cjelina naslovljena Posjetiteljeva knjiga, a koja je ustvari svojevrsni putopis kroz suvremenu britansku književnost.
Tu Radaković, osim što opisuje svoje susrete s ukupno 12 najpoznatijih predstavnika suvremene britanske literature (Julian Barnes, Matt Thorne, Jackie Kay, James Kelman, Niall Griffiths, John Williams, itd.), on u kratkim crtama izlaže osnovne značajke proznog izričaja svakog od njih, ali uspijeva i duhovito dočarati atmosferu i interijere različitih kafića i barova u kojima se s tim britanskim književnicima družio, usput nam pružajući uvid i u velik broj različitih brews, bittera, aleova i stouta koje je u njihovom društvu ispijao. Uz sve to, u sklopu tog istog teksta Radaković još nalazi mjesta i za kratku esejističku digresiju o fotografiji i duhovitu autoironičnu opasku o vlastitim negativnim iskustvima s fotoaparatima.
Knjiga sadrži velik broj putopisnih zapisa koji variraju od klasičnih dosadnjikavih reportaža (Notting Hill Carnival) do vrlo nadahnutih i duhovitih opisa prekograničnih dogodovština (austrijske putešestvije u društvu Seada Muhamedagića, u tekstu Luga & losna), dok, s obzirom na sliku koju je putem tekstova o sebi godinama stvarao, pomalo iznenađuje osjetan sentimentalizam i tribusonovska nostalgija prisutna u bilješkama koje vraćaju film unatrag, i u kojima se Radaković osvrće na dane svog odrastanja (zapisi o Stonesima ili onaj o gradskim štemerima).
Veći dio rukopisa obilježava Borina socijalna osviještenost kao i njegova poznata, gotovo erotomanska ljubav prema ženama, ali je isto tako prisutno i isticanje vlastite autsajderske i buntovničke pozicije (npr. dva teksta o pušenju), kao i kritičnost prema vlastodržačkim garniturama. Međutim, u tekstovima nerijetko do izražaja dolazi i Radakovićevo previše nametljivo, narcističko ja-pa-ja-kanje, a koje on nastoji neutralizirati autoironizacijom i šalama na vlastiti račun (npr. epizoda kad je do gležnja uronio u "kravlji kolač" ili austrijska prezentacija njegovih djela u – štali). Pojedine zapise on struktirira monološki (Nepušač) ili pak dijaloški (Prvenstvo Europe 2000.), a neke piše u žargonu, urbanim kajkavskim idiomom nastojeći kontrapunktirati esejistički izričaj, čime pokazuje kako ni u novinskom žanru ne preza od lingvističkih poigravanja poznatih nam iz njegovog dosadašnjeg proznog opusa.
Naravno, u takvom obilju materijala lako se omakne i pokoja netočnost (Nick Nolte glumi u Poljima smrti?!? Ne, Boro, to je ipak bio Sam Waterson), dok dvije cjeline smatram potpuno promašenima (Kob Lady Di i Missice), a urednički je propust što tekstovi nisu datirani i ne navode se tiskovine u kojima su pojedini zapisi prvotno bili objavljeni (dva podatka koja bi pospješila kontekstualizaciju).
Sve u svemu, Sredina naprijed! je knjiga koja svakako upotpunjava sliku o Borivoju Radakoviću, jer donosi tekstove koji - iako pisani “lijevom rukom” i prije iz egzistencijalnih nego artističkih pobuda - sadrže većinu otprije nam poznatih stilskih značajki njegovog proznog izričaja, ali također, uz prepoznatljivo buntovništvo, punkersku anarhoidnost i antimarcijalnost, te anglo- i pornofiliju, ipak na momente otkrivaju i dosad nam manje poznatog, sentimentalnog i nostalgičnog Boru.
(napisao : Božidar Alajbegović)
komentiraj (2) * ispiši * #
"Ritam i rima - priče o urbanoj glazbi" novo izdanje Nomadovaca u knjižarama
petak , 09.07.2004.
Nakon nedavnog izdanja knjige o Eminemu, dvojac Nomadovaca Grgić - Kožul, with a little help of some friends, u sve knjižare koje drže do sebe odaslali su novu knjigu (u izdanju AGM-a):
"Ritam & rima – priče o urbanoj glazbi"
je knjiga o hip hopu, R&B-ju, dancehallu i UK garageu te mnogim mikro-žanrovima nastalim na njihovim korijenima, koji više mirišu po asfaltu od bilo kojeg naslova 'urbane scene' poznate našoj publici,
ali istodobno i smrde po znoju, rakiji i plesu na stolovima dionizijskog hedonizma turbo-folka.
Damn it feels good to be a gangster , rekli bi Geto Boysi.
Vjerujmo im na riječ.
U glavnim ulogama:
The Neptunes, Jay-Z, Missy Elliott, Sean Paul, Beastie Boys, Run DMC, Gang Starr, Wu-Tang Clan, Cécile, Timbaland, Beanie Man, Kelis, Dizzee Rascal, Britney Spears, Eminem, Justin Timberlake, Elephant Man, 50 Cent, Ms Dynamite, Kardinal Offishall, Sugar Hill Gang, Bounty Killer, Wiley, P Diddy, Aesop Rock, Beyonce, So Solid Crew, Busta Rhymes, De La Soul, Lady Saw, Ludacris, Atmosphere, DJ Screw, Lil' Kim...
Scenarij i režija:
Velimir Grgić novinar portala Htnet.hr i magazina "Klik", pisao je ili piše za "Playboy", "Globus", "Homo volans"... Jedan je od idejnih začetnika, pokretača i urednika magazina "Nomad" koji je uređivao do prestanka njegova izlaženja 2002. godine.
S Tonćijem Kožulom je 2003. godine objavio hit-knjigu "Eminem: Američki ninja".
Tonći Kožul je novinar, publicist, DJ, izvođač elektronske glazbe... Ima li kraja talentima ovog, takoreći renesansnog čovjeka? Ne, vjerojatno, nema. Bivši gl. ur. "Nomada"
Bojan Mandić je novinar, kurator i producent u Multimedijalnom institutu Mi2.
Owen Kohl je simpatičan Amer iz Bostona koji je u Hrvatskoj snimao dokumentarac o globalizaciji hip hopa. O fenomenima o kojima piše u ovoj knjizi raspreda iz prve ruke.
komentiraj (1) * ispiši * #
"Meša Selimović" ove godine Ivici Đikiću
četvrtak , 08.07.2004.
Poslije Marinka Košćeca s romanom "Netko drugi" i Irfana Horozovića s djelom "William Shakespeare u Dar es Sallamu", Ivica Đikić, novinar Feral Tribunea, treći je dobitnik književne nagrade Meša Selimović za najbolji roman na štokavskom narječju.
Đikić je nagrađen za svoj romaneskni prvijenac "Cirkus Columbia", objavljen u biblioteci Feral Tribunea, koji govori o jednom malom mjestu u BiH i događajima koji u njemu počinju početkom devedesetih i završavaju deset godina kasnije.
Nagradu "Meša Selimović" dodijelio je peteročlani žiri pod predsjedanjem Ivana Lovrenovića, a u konkurenciju je ušlo trinaest knjiga koje su predložili selektori iz BiH, Hrvatske i Srbije i Crne Gore.
Za nagradu su bili nominirani i Dvori od oraha Miljenka Jergovića, "Mimesis", Andreja Nikolaidisa, Wonderland Marinka Košćeca i "Pisca izdaleka", Vladana Matijevića.
Tuzlanski laureat, kako piše Miro Petrović u Večernjem listu, kazao je kako se nije nadao nagradi, ne "pati od nagrada i ne piše radi njih", dodajući kako se u knjizi radi o ratu, odrastanju i o tome "kako je rat promijenio ljude i taj mali grad."
Ovo mu je prva knjiga, a trenutno radi na biografiji hrvatskog predsjednika Stipe Mesića (da, i on), koju upravo završava.
komentiraj (0) * ispiši * #
Talijanska nagrada Dubravki Ugrešić
Dubravka Ugrešić je novi laureat talijanske nagrade Ferronia, koja joj je uručena u subotu u dvorcu Fiano u neposrednoj blizini Rima.
Nagrada Ferronia ima ugled istraživačkog i alternativnog pothvata, a među njezinim dobitnicima su i kasniji dobitnici Nobelove nagrade za književnost kao što su Günter Grass, Nadine Gordimer, Jose Saramago, John. M. Coetzee i pariški Kinez Gao Xingijan.
Uz nagradu, koja se sastoji od srebrene plakate, dodjeljuje se novčani iznos od 5000 eura.
Žiri nagrade imao je prilikom ocjenjivanja u vidu cjelokupni opus Dubravke Ugrešić, a posebno knjigu Muzej bezuvjetne predaje, koju je nedavno objavio milanski nakladnik Bompiani.
komentiraj (0) * ispiši * #
Knjiga žalbe
srijeda , 07.07.2004.Prvi, prošlogodišnji broj književnog časopisa "Fantom slobode" zbog previsoke cijene (250 kn! ) sam bojkotirao, ali zato novi broj sa udvostručenim brojem stranica (600-tinjak! ) i prepolovljenom cijenom (120 kn ) nisam. I bolje je tako jer je uistinu krcat vrlo zanimljivim sadržajem, poput npr. temata o raspadu FAK-a i hrv.književnoj kritici, nove Jergovićeve proze, ili pak turbo-duhovite Šovagovićeve "Knjige žalbe" , čije vam izvatke donosim u nastavku....
2. JEBU MESVI U GLAVU DA LOČEM I DASAM NEKONTROLIRANOALKOHOLIZIRAN, AOTKUD MENI MOLIĆU LEPO CUGA? KOVASJEBE.
STALNI GOST ŠOVAGOVIĆ
KONAC NOVEMBRA "
"OVAJ LJEPUŠKASTI KONOBAR KAJMISLIDAJE ALCAPONE BI MORO NA PSIHIJATRIJSKO VEŠTAĆENJE SVOJIH RADNIH SPOSOBNOSTI. AK CELO VREME GOVORI : "KAJJE OVO? OVO SU SVE LUĐACI!" AKOVREĐAGOSTE A MISLI DA SE ŠALI - ja MISLIM DA BI SE ON MORO ODMORIT OD NOĆNOG RADA U LIMBU POD PETOKRAKOM SNEBESA.
KAD ĆE SE TA PETOKRAKA SKINUT JEDNOM S NAŠIH GLAVA? ZAKAJ ONDA NE SLUŠAMO RUSKU, KINESKU ILI KUBANSKU ILI SRPSKU MJUZU NEGO VJEČNO NEKE MORONSKE ANGLONARKOTIČKE GLUPARIJE MUZIČARA KAJ KREPAVAJU U TRIDESETOJ OD INFARKTA
KAD ĆE CAPONE NA LIJEČENJE? KAD ĆE ME ZIDARIĆ PRESTAT MALTRETIRAT? ZNA SE DA JE NJEGOV STARI BIO NAJDOSADNIJI ČOVJEK U SJEVERNOJ HEMISFERI. NI U NJEMAČKOJ NIJE BILO DOSADNIJEG TIPA OD NJEGA. TAJ JE GOVORIO SPORO DUGO I OBIMNO. SVE ŠTA TREBA I NE TREBA
JA ĆU ODSUTRA BIT ROKZVIJEZDA I OTVORIĆU SI SAMSVOJ BIRC U KOJEM NEĆE BIT KOMUNJARSKIH OBILJEŽAJA.
UPISAO SAM PLESNE TEČAJEVE KOJE ĆU U IDUĆIH PAR GODINA POHAĐAT SVE DOK NEBUDEM PLESAO BOLJE OD MR. JACKSONA. OPRIRAĆU PRSTE I NAPRAVIĆU SI VEĆE UŠI. PROMJER 30 cm. IMAT ĆU OD PRODANIH MILION CDOVA JEDAN EURO. NEBUMENENIKOJEBAL. NI ZIDARIĆ NI KOKANOVIĆ ABOGMENIČUVELJAK. KAJSAMJANORMALAN.
ŠOVAGOVIĆ "
" OVO SU IZGLEDADOŠLI DANI DAJE PUNK OŽIVIO. SVAK RADI KAJGODHOĆE. DANAS MJUZU, KAO, PUŠTA!? MATANIĆ DALIBOR!? NJEMU JE STARA SIGURNO JELA PREVIŠE NEZNAMČEGA DOK JEBIOMALI, SASVIM MALI, TAKO DA ON ZAPRAVO OD ONDA NE ČUJE, A PUŠTA MJUZU DANAS I KAKJEMENI PITAM JA VAS ONDADANAS DRAGI NADLEŽNI ZA SLUČAJ OVE PROPASTI. TU JE NARAVNO NAJGORE ODAVDE DO VJEČNOSTI I NIJEDNA SE NEMOŽECRNA RUPA USPOREDIT S OVOM. SKUŽIO SAM DA NETKO FOTKA. TO VALJDA FOTKA NEKI PSIHIJATAR ZA DOKTORSKI RAD IZ DEGENERIRANOSTI ČOVJEKA. KAJ ĆE ON DRUGO STIM FOTKAMA?.
STALNI GOST
ŠOVAGOVIĆ 11.2.03. "
Sve gore navedeno prenio sam iz književnog časopisa Fantom slobode broj 2/2004. str. 146.-152.
Inače, radi se o primjedbama Filipa Šovagovića kojima je on tokom godina punio Knjigu žalbe izvjesnoga zagrebačkog caffe bara.
komentiraj (2) * ispiši * #
Dajmo riječ i laureatu...
utorak , 06.07.2004.Sa najnagrađivanijim ovogodišnjim hrvatskim književnikom (3 - slovima : tri!!! različite nagrade za jedan te isti roman - Osmi povjerenik, a sve u zadnjih 15-ak dana!) za Slobodnu Dalmaciju razgovarao je Siniša Kekez, a njega je duhovitim odgovorima šamarao Renato Baretić. Sve je to u podlisku Forum Slobodne Dalmacije od 03.07. izgledalo otprilike ovako:
S.K.: Ovih dana postigli ste hat-trick u najvažnijim nagradama. Kako ste to primili, jeste li kad ste objavljivali “Osmog povjerenika” to očekivali ili se tome nadali?
R.B.: Sjećate li se kako je Miki Rapaić dao gol Talijanima prije dvije godine u Japanu? E, tako je nekako i sa mnom i “Osmim povjerenikom: pokušao sam učiniti sve što znam, možda čak i malo više, ali lopta je na kraju u gol ušla, rekao bih, ipak slučajno... Nisam, naravno, pisao ni za koju nagradu, a nisam ih ni očekivao. Prošla godina bila je natprosječno jaka u domaćoj književnoj produkciji i nadati se ičemu osim povoljnim kritikama bilo bi, najblaže rečeno, neozbiljno za jednoga debitanta u najboljim godinama.
S.K.: Budući da su sve nagrade ili od države same ili od institucija i listova koje ona izdašno financira, poput Matice ili Vjesnika, a kako i sami radite u listu u državnom vlasništvu, osjećate li da se država previše miješa u vaš život, ili još gore, osjećate li se državnim piscem?
R.B.: Država se miješa u moj život od onog trenutka kad sam u rodilištu, bez pitanja, od nje dobio prvo cjepivo, tako da sam već pomalo navikao, a i stekao imunitet. S druge strane, u ovih dvadesetak godina koliko pišem po novinama, i ja sam se dosta miješao u njen život. Rezultat i nije baš neriješen, ali ja ću se truditi do zadnjeg sučevog zvižduka. A što se osjećaja tiče, osjećam se samo piscem.
S.K.: Osim počasti, koja godi svakom piscu, kakvi su financijski efekti nagrada?
R.B.: Pa, ima ih. Nisu milijunski, ali mislim da bih, kad riješim sva dugovanja i platim zaostale račune, mogao napokon naručiti kuhinju po mjeri. Jedan dio na rate, naravno.
S.K.: Jesu li nagrade kao djeca, da ih sve volite jednako, ili vam je neka draža od drugih?
R.B.: Nisu baš kao djeca, ali doista su mi sve tri jednako drage, budući da su ih sve dodijelili žiriji sastavljeni od ljudi koji se cijelog radnog vijeka bave proučavanjem književnosti. Kad pogledam tko je sve bio u tim ocjenjivačkim odborima, dođe mi da i sam povjerujem u to da je “Osmi povjerenik” zbilja jedna dobra knjiga. Dok sam ga pisao, na svakom drugom retku zaskakalo me pitanje “Bože, hoće li to ikome biti interesantno, zašto se uopće toliko gnjavim s time?!”, a sad sam u situaciji da naplaćujem sve te duševne boli. To je lijepa situacija. Jedino mi je malo žao što se sve tri nagrade objavljuju i dodjeljuju unutar petnaestak dana, pa ne stignem do kraja uživati u svakoj pojedinačno.
S.K.: Nakon ovakvih priznanja hoće li vam biti lakše ili teže pisati novi roman, tj. hoće li vas nagrade blokirati ili potaknuti da izvučete još više iz sebe?
R.B.: U, ne da će biti teže, nego sljedećih nekoliko mjeseci neću niti pomišljati na pisanje! Osim onog famoznog “prokletstva druge knjige”, sad će me pritiskati i strepnja da svima živima idem na živac, da im je dosta i mene i nagrada i svega... A tu je i slutnja da mi sljedeći roman mora biti remek-djelo na planetarnoj razini ako uopće želim ijednu pozitivnu kritiku. Posrijedi je dvojak osjećaj: s jedne me strane strašno svrbe prsti da odmah napišem taj drugi roman, a s druge se isti ti prsti ukoče čim uključim kompjuter.
S.K.: Mislite li da su kod nagrada odlučili isključivo književni razlozi ili su i tu presudili lobiji, struje, književno potkusurivanje...?
R.B.: Siguran sam da je posrijedi zavjera skovana od antikrista i masona, inspirirana cionističko-velikosrpskim mudžahedinstvom. Oni su me prepoznali kao svoga, tu nema nikakve dvojbe i to se ne da sakriti.
S.K.: Jeste li pri pisanju “Osmog povjerenika” imali pred očima neki literarni uzor, tj. koje je bilo vaše književno polazište i cilj?
R.B.: Polazište: ajmo, mladi gospon, napisat priču koja će biti ugodna za čitanje i poticajna za razmišljanje o suživotu sa samim sobom. A cilj: ajmo je, mladi gospon, napisat do kraja. Bez uzora, bez postmodernih reciklaža, bez opterećenja.
S.K.: Otkud takav interes i poznavanje otočnog svijeta i miljea kad “sa Zagrebačke gore ne vidi se more”?
R.B.: Baš zato što se ne vidi! Nemam novca za ekspedicijsko istraživanje drugih kontinenata, pa sam se uhvatio individualnog proučavanja dostupnijih destinacija.
S.K.: Kao Zagrepčanin osjećate li se dužnim prema rodnom kraju koji je ostao neispripovijedan?
R.B.: Ne vjerujem da bi Zagrebu bilo drago da o njemu pišem baš ja, dezerter i odmetnik. Osim toga, zadnjih se godina Zagreb toliko izmijenio da se više uopće ne uklapa u moju poetiku.
S.K.: Pišete novi roman, dokle ste stigli i o čemu je u njemu riječ?
R.B.: Taman sam ga uspio započeti, iz dvanaestog pokušaja pronaći optimalnu varijantu uvodnog poglavlja, a onda su krenule vijesti o nagradama pa sam se ukočio. Trebala bi to biti jedna turobna priča o traženju, pronalaženju i gubljenju ljubavi. Štono bi Arsen rekao: ljubavni film strave i užasa.
S.K.: Spremate i novu knjigu poezije, kad i kod koga treba izaći?
R.B.: Knjiga je manje-više spremna odavno, a izići će do zime. Kruno Lokotar iz AGM-a, urednik kojemu sam odlučio do daljnjega povjeravati sve svoje rukopise, traži da napišem još nekoliko pjesama na trećićanskom dijalektu.
S.K.: Jedan ste od rijetkih prozaika koji je vjeran poeziji?
R.B.: Meni se čini da je obrnuto, da sam pjesnik koji se okušao i u prozi. Kad ste pisac, a za mene je pisac svaka osoba koja živi od svoga pisanja, onda je logično da se okušavate u različitim formama i granama.
S.K.: TV kritike ste prestali pisati, hoće li vas knjiga TV kolumni vratiti tom žanru?
R.B.: Vratio bih se tom poslu samo za jako, jako dobar novac. Pisao sam TV-kritiku dvanaest godina, što znači da sam dvanaest godina po zadatku gledao televiziju. Ne ono što volim ili mi je zanimljivo, nego sve, s posebnim naglaskom na ono loše, naporno i negledljivo. Kad sam napokon odlučio prestati, preporodio sam se.
S.K.: Novinar ste, prozaik, pjesnik, scenarist, sastavljač pisanja za kvizove, copywriter... Kako uspijevate tako prelaziti iz žanra u žanr?
R.B.: Uglavnom sjedeći. I izluđujući naručitelje do zadnje sekunde. Pitajte Pogutza.
S.K.: Neke je kolege zasmetalo što je u jednom listu izašlo da ste bivši novinar? Namjeravate li stvarno okačiti notes o klin?
R.B.: E, ovo mi je najdraže pitanje u cijelom razgovoru, jer već dva tjedna tražim neki način da javno kažem: nikad više u životu neću izgovoriti ni riječ za Večernji list! Sve što sam im dosad odgovarao, i o “Novom dobu” i o “Milijunašu” i o Zagrepčanima u Splitu i o “Osmom povjereniku”, ama baš sve su interpretirali tako da u njihovim novinama ispadnem sedam puta veći debil nego u stvarnosti. A ovo s “bivšim novinarom”, kad sam pročitao, strefilo me kao pitar na glavu! To je totalna budalaština, ne znam odakle im to uopće, jer riječi “bivši novinar” mogu biti napisane jedino na mom nadgrobnom spomeniku.
S.K.: Pisalo je da se za “Osmog povjerenika” sprema ekranizacija. Znači li to da se, unatoč proživljenim traumama, opet vraćate scenaristici?
R.B.: Svi spominju “filmičnost” tog romana i to mi godi, naravno, jer znači da je priča uvjerljivo i sugestivno ispripovijedana. I sam bih jako rado pogledao film “Osmi povjerenik”, ali scenarij za njega neću pisati. Većina redatelja pri ekranizaciji književnih djela želi dati neki svoj pečat, promijeniti plavušu u crnku, helikopter u tramvaj ili Split u Karlovac, a meni se ne da nanovo pisati “Povjerenika”, pa još prema tuđim zamislima. Dok sam ga radio, svidjela mi se neskromna pomisao da će Trećić, ako ga dobro napišem, svakom čitatelju biti drugačiji, da će svatko dobiti neki svoj otok sa svojim neostvarivim maštarijama. Na to ima pravo i budući redatelj filma, ako ga bude, a ja mu u tom maštanju ne bih htio smetati. Dakle, što se tiče ekranizacije, moja uloga nestat će iz cijele priče točno u trenutku kad mi iz banke jave da je stigao novac za otkup autorskih prava. ili od konkurenata i prijatelja?
izvor: Slobodna Dalmacija, podlistak Forum, 03.07.2004., str. 15.-16.
komentiraj (0) * ispiši * #
Cijena? Prava sitnica :10 - 40 kn/kom!!!
Eto, jedan zagrebački sajam tek je svršio a drugi je već otvoren. Ovoga puta radi se o "štand-sajmu" na Cvjetnom trgu, koji će trajati od ponedjeljka 5. srpnja do nedjelje 11. srpnja.
Iz Meandra me obavijestiše a ja vam prenosim kako će najširem publikumu na njihovom štandu biti dostupna sva njihova izdanja objavljena od 2000. do 2003. i to po vrlo prijateljskoj cijeni (64 naslova nudit će se po cijenama od 10 do 40 kn!!! ). Pored toga sva prošlogodišnja i izdanja Meandra objavljena tekuće nam 2004. godine biti će snižena za 20 %, a povrh svega toga SVAKOM KUPCU MEANDAR ĆE POKLONITI JEDNU KNJIGU.
Na štandu će od 18 do 19 sati Meandrovi autori prodavati i potpisivati knjige, i to po slijedećem rasporedu :
Utorak 06.07. – Tvrtko Vuković
Srijeda 07.07. – Ivan Herceg
Četvrtak 08.07. – Pero Kvesić
Petak 09.07. – Lidija Bajuk
Subota 10.07. – Edo Popović
Dakle, svi na Cvjetni po jeftinu porciju kvalitetne literature!¨!!
komentiraj (0) * ispiši * #
KRITIKA : Andrzej Stasiuk - Devet (Fraktura, 2003.)
ponedjeljak , 05.07.2004.
Nakon što je snimio 7 dugometražnih filmova i jednu epizodu iz omnibusa, svoj slijedeći celuloidni uradak Federico Fellini je naslovio prema rednom broju koji zauzima unutar njegova opusa – Osam i pol. Poljski književnik Andrzej Stasiuk istom se metodom poslužio pri naslovljavanju svoje devete knjige po redu, mada u njegovom romanu Devet (originalno objavljenom godine s tri devetke - 1999.) nema nimalo fellinijevske razigranosti i groteske kao niti amarcordovske nostalgije, već samo sivilo, turobnost, depresija, rezignacija i beznađe.
Kroz roman pratimo ukupno 9 likova (opet brojka iz naslova), ali isto ih je tako moglo biti 19 ili pak 99, jer kod Stasiuka svi su oni samo statisti, tek puki prolaznici ulicama grada, suvremene posttranzicijske Varšave koja je zapravo glavni akter i protagonist romana. Iako je Varšava poprište događanja (sitni trgovac bježi varšavskim ulicama pred utjerivačima dugova, tražeći pomoć kod brojnih poznanika), Stasiuk tom gradu odriče ulogu objekta-kulise i čini ga subjektom priče, a ljudski su likovi nevažni, neprofilirani i bez osobnosti (autor ih imenuje samo kad je krajnje nužno da bi radnja bila shvatljiva, dok su najčešće samo “on” ili “ona”), jer to devetero ljudi samo su neki iz gomile “što plivaju gradom kao okomite ribe”. Sve su to luzeri, marginalci, sitni prijestupnici, predstavnici varšavskoga polusvijeta, žrtve i ispljuvci tranzicijskih nepogoda koji bi “izranjali nakratko iz prostora, a potom bi se prostor ponovo za njima zatvorio i, iako su bili vidljivi i u pokretu, podsjećali su na umrle u potopljenom gradu”.
Stasiuk dokumentarističkom cinema verite metodom ili pak autentizacijskim postupcima filmske Dogme bez zadrške penetrira i uvodi nas u mikrosvijet njihova luzerskog bivanja, isporučujući nam fragmente tih života da bi ih na koncu naprasno bešćutno napustio, bez zaokružene priče ili raspleta. Takvim otvorenim krajem autor naglašava njihovu elementarnu ljudsku nebitnost, zamjenjivost i prolaznost na ulicama Grada koji je stvarna okosnica, temelj i konstanta, i koji je kod Stasiuka živo biće, koje pulsira, diše i treperi, "a zgrade mu drhte kao da asfaltna koža grada želi sa sebe stresti kuću". Ljudske su egzistencije besperspektivne, besciljne, njihovo je bivanje vremenski ograničeno, a tu su se slučajno, kratkotrajno zatekli i postoje samo da bi ispunili gradsko krvožilje, i poput tamnocrvene guste tekućine žilama, kolali zapuštenim gradskim ulicama i trgovima, i napučivali mu tramvaje, autobuse, kolodvore, stanove i mračne zakutke.
Kao i u Pišt’anekovoj Slovačkoj, i poljski se kapitalizam u romanu Devet također svodi na nemilosrdnu borbu za opstanak u kojoj dominiraju i pobjeđuju oni bez skrupula, bešćutni i bezobzirni – svodnici, dileri, kriminalci i mafijaši, ali od slovačkog kolege Stasiuka ponajviše dijeli njegova XXL porcija pesimizma. Stasiukova proza lišena je Pišt'anekove ironije i vrckavosti, kod njega nema stripovske otkačenosti, niti karikiranosti i crnog humora, ali iako je nad Stasiukovom Varšavom “nebo mutno, boje dima”, “zrak periferije ima okus ugljena, cigla boju zgrušane krvi”, a “sivi blokovi zgrada vise s neba poput tamnosivih izbušenih zastora – oblaci i zidovi u istoj boji” dok “djedica na klupi izgleda poput stare krojačke lutke” , ipak njegovom mračnom, slojevitom i sugestivnom rečenicom svako malo proplamsa i zabljesne lirska, poetična iskra. Baš poput onih što frcaju pri dodiru tračnica sa hladnim, oporim metalom varšavskih tramvajskih kotača.
A baš kao što svake godine na Bloomsday horde Joyceovih poklonika hodočaste dublinskim postajama njegovoga Uliksa, nanese li vas put u Varšavu prokrstarite i vi Jaltunskom i Marynarskom, potražite Zoliborz, odahnite bar na kratko pod platanama Ujazdowskih aleja, zašutite na obalama Visle ..., i u društvu Stasiukovih Pawela i Jaceka oslušnite na kratko zvukove varšavskih ulica, “trenutnu tišinu Nowogrodzke, šum Krucze, neprestani žubor rotora, koji nikad ne tone u san, osim možda na trenutak prije svitanja, ali i tada sopće poput velikog bolesnog dušnika, i ti zvukovi podsjećaju na to da su nebo i prostor beskonačni, da će sve proždrijeti, progutati, i nijedan TIR s istoka, nijedan konvoj iz Reicha neće uspjeti šmugnuti s nekim ljudskim glasom, ništa, samo jeka među kamenjem, lupa smetlarskih kamiona, dozivanje, fijukanje vjetra u tramvajskim žicama, podzemni jauci vlakova, tuljenje auta i cviljenje na zavojima dok pokušavaju jedan drugoga uhvatiti na skliskoj od magle petlji u Solecu, pa onda nestaju u tami Wislostrade, a od rijeke se odbijaju zvukovi i svjetla kao da je napravljena od tankoga lelujavog metala, i odatle nesanica, odatle beskonačnost svijeta u kojem svako govno može rasti do granice iza koje postaje nevidljivo.”
Dakle, nakratko im se pridružite uz cigaretu i “slušajte sve ovo, jer uvijek je nekakva utjeha što je čovjek upravo ovdje, a ne na svim tim drugim mjestima kojih je beskonačno mnogo, i kad se toga sjetiš dođe ti da popizdiš”.
(Napisao, tj. ishvalio : Božidar Alajbegović)
komentiraj (0) * ispiši * #
Novi naslov u izdanju Hena.com-a
nedjelja , 04.07.2004.
Dnevnik jedne mame tematizira odnose koje se zbivaju u nimalo benignom emotivno-socijalnom trokutu koji čine majka i njene dvije kćeri. Taj odnos, ma koliko zabavan zbog neprestanih generacijskih natezanja, inzistira na radikalnoj iskrenosti.
Tako diskurs majke karakterizira povišeni, nemalo histeričan ton koji, u pravilu, izmiče konvencionalnim odgojnim predodžbama. Kćeri, međutim, osim međusobnih obračuna, češće se upinju "umoriti" majčinu volju da arbitrira u donošenju važnijih obiteljskih odluka. Mada zvuči poput kakve ratne strategija, roditeljsko-dječji sraz najtočnije se izražava riječju iscrpljivanje. Pristajanje na neumorna i svakodnevna iskušenja ideje partnerstva između majke i kćerki kreira zaplete koji počesto dinamiziraju literarnu dnevničku formulu te se ovaj književni prvijenac doima vjernim zrcalom pravog stanja stvari u roditeljskom domu, nimalo idealiziranim i nerijetko dovedenim do točke apsurda.
Branka Valentić bez namještanja i fake motivike, afektivnim jezikom koji podiže temperaturu, vedro ogovara roditeljsku zbilju, prije svega pišući o njezinu naličju. Žensko pismo s i bez navodnika njenom pojavom dobiva dobrodošlu prinovu, rasterećenu od domaće društvene tmine i visokoparnih ezistencijalija, solidno humornu i s ambicijom da nas, demontirajući smrtnoozbiljnu zgradu roditeljstva, osupne vedrinom. Povrh svega, ona piše furioznim ritmom koji ne podnosi viškove u tekstu i jezikom koji ne pristaje na nevinost. Valentićkin se prozni protagonist naprosto nikome ne ispričava. Osim možda vlastitoj nemoći da sa s njima dvjema najzad sklopi kakvo-takvo primirje.
Tako o knjizi zbori urednik izdanja Ervin Jahić, a pogledajmo što o romanu kaže jedna druga mama, Danijela Trbović-Vlajki :
"Branka Valentić je moj suborac. Obje smo žene, majke, majke, majke, majke, domaćice, radnice i još mnogo štošta. Ah da, skoro sam zaboravila – i supruge, dakle životne aktivistice. Branka se ni po čemu ne razlikuje od nas običnih žena za po doma, osim što je zgodna. U drugom je braku, ima dvije kćeri, kredite i – piše. Normalno, mora se, sirota, izjadati. Njezine dvije neprocjenjive, Stariju i Mlađu, nisam upoznala, ali ih znam jer imam Jedinog. I baš kad se riješila pelena i na trenutak odahnula, već je u pubertetu, što je u svakom slučaju bolje od dijeljenja klimakterija s mužem. Djeca nas drže u formi, pomlađuju. Mlađa i Starija njezini su glavni likovi, njezine muze. Ona je njihovo kromosomsko ishodište, emocionalno utočište, njihova igrom slučaja dosuđena majka koju pomno motre, kontroliraju i nemilosrdno korigiraju. Nju se muze. A patnja je kreativno poticajna. Zavidim joj koliko je još literarnih nadahnuća pred njom. Kraj osnovne, upis u srednju školu, fakulteti, ljubavni jadi, prosci, zetovi, unučad... S nestrpljenjem očekujem nove i nove dnevničke zapise. Sjajno je kad svoju svakodnevicu prepoznaješ u tuđoj. Kad čitam Branku, onda je to zabavno, duhovito, zanimljivo i pametno. I mogu se poistovjetiti, razumjeti i od srca nasmijati. Dnevnik jedne mame zbirka je crtica, minijatura, a baš male stvari život čine ljepšim."
Dnevnik jedne mame romaneskni je prvijenac Branke Valentić, rođene 1968. u Bruchsalu, odrasle u Splitu, a trenutno nastanjene u Zagrebu. Radi kao novinarka u Vjesniku. Teško se nosi s djecom, mužem, kilogramima i kreditima. Nema slobodnog vremena, ni hobija.
komentiraj (0) * ispiši * #
Novi naslov u biblioteci "Na tragu klasika"
subota , 03.07.2004.Treći po redu naslov u biblioteci Na tragu klasika koju udruženim snagama objavljuju Hrvatsko filološko društvo i Disput , kratki je roman Gajta Gazdanova Večer kod Claire. O samome autoru, njegovom romanu ali i biblioteci Na tragu klasika u sklopu koje je objavljen, prenosim vam riječi urednice rečene biblioteke Jadranke Pintarić.
Gajto Gazdanov rođen je 23. studenog 1903. godine u Sankt Peterburgu. Zbog očeve službe (bio je šumar) obitelj se često selila, pa su tako dospjeli i do Sibira. Otac mu je umro kad je imao samo jedanaest godina. Uoči Prvog svjetskog rata Gajto se s majkom preselio u Harkov, gdje je pohađao gimnaziju i odakle je 1919. kao dragovoljac na strani “bijelih” otišao na bojišnicu. Godinu dana poslije, zajedno s poraženim snagama generala Vrangelja, povukao se na jug Rusije, odakle je emigrirao u Istanbul, a potom u Sofiju. U Bugarskoj je 1923. završio srednju školu i preselio se u Pariz. Pariz je u međuratnom razdoblju bio centar ruske dijaspore. Gazdanov je u početku radio razne poslove: bio je lučki radnik, čistač, radnik na tekućoj vrpci u tvornici automobila, pa i redaktor u nakladničkoj kući, da bi naposljetku, od 1928, više od dva desetljeća bio noćni taksist – upravo zato da može pisati. Živio je više nego skromno, često mijenjao prenoćišta, a katkad je morao prespavati na postaji metroa. Neko vrijeme je i studirao na Sorbonni. Početkom 1930-ih godina stupio je u jednu masonsku ložu i skrenuo na sebe pozornost kvalitetnim prilozima o raznim teozofskim i filozofskim temama. Za vrijeme rata bio je u Pokretu otpora. Godine 1953. pozvan je za stalnog suradnika na radio-stanicu Sloboda u München, gdje je radio sve do smrti 1971. godine.
Gazdanov je u književnost ušao kao suradnik emigrantskih periodika “Volja Rossii” (Prag) i “Sovremennye zapiski” (Pariz). Afirmirao se romanom Večer kod Claire (Večer u Kler, 1930), koji je kritika visoko ocijenila.
Ostala djela su pomalo ostala u sjeni prvog velikog uspjeha i tek se u novije vrijeme o njima više govori. Riječ je poglavito o romanima Povijest jednog putovanja (Istorija odnogo putešestvija, 1935), Noćni putovi (Nočnye dorogi, 1952) i Duh Aleksandra Volfa (Prizrak Aleksandra Vol’fa, 1948).
Godine 2003. u povodu stote obljetnice rođenja u svijetu je održano nekoliko znanstvenih simpozija o djelu Gajta Gazdanova, čime je potvrđen piščev kultni status u ruskoj književnosti
A o samom romanu Večer kod Claire, Jadranka Pintarić kaže slijedeće :
Junakinja romana, Claire nastala je prema stvarnoj osobi. Gazdanovljevi biografi kažu da je sve počelo u Harkovu, u jednom dvorištu, u kojem se mali Gajto Gazdanov igrao s djecom obitelji Paškov – Tatjanom, Olgom i Pavlušom. Poslije, kad su svi malo poodrasli, druženje se nastavilo u kući Paškovljevih, gdje se formirao pravi mali umjetnički salon, po uzoru na slične “institucije” u Moskvi i Petrogradu. Središnja figura Paškovljeva salona bila je Tatjana, koju su prijatelji zbog svijetle kose zvali Claire (franc. clair – svijetli). Tatjana je u to vrijeme bila “tiha patnja” gimnazijalca Gazdanova, da bi mu poslije poslužila kao prototip za dvije junakinje – Marijanu, prijateljicu iz djetinjstva, i Claire, objekt žudnje u mladosti. Sebe je pak Gazdanov u romanu prikazao pod imenom Kolja Sosedov.
Tjedni sastanci u domu Paškova prozvani su “Večeri kod Claire”. Tatjana se zanosila revolucionarnim idejama, a prema Gazdanovu je znala biti i prilično okrutna: jednom je, navodno, namjerno bacila ključ od stana u koprive i onda ga zamolila da traži…
Da je imao smisla i volje za predstavljanje vlastita djela, da je htio sudjelovati u marketinškoj kampanji svoga pariškog izdavača, da se nije užasavao reklamiranja književnog djela, danas bi Gajto Gazdanov vjerojatno bio poznatiji i popularniji od Vladimira Nabokova, s kojim ga se redovito uspoređuje.
Premda je ulomak iz najpoznatijeg Gazdanovljeva Večer kod Claire prvi put u nas preveden i objavljen 1992. godine ("Književna smotra" br. 86-88) te da se jedna njegova priča našla u izboru ruske pripovijetke 20. stoljeća (Jednostavna istina, Rijeka, 1998) te je zapažen kao jedno od najzanimljivijih imena ruske dijaspore, ipak je ostao javnosti nepoznat. Vjerojatno bi njegovi radovi poput Večer kod Claire ili Noćnih putova bili zanimljivi hrvatskome čitatelju, ali nije se našao nakladnik koji bi ih objavio.
Istodobno je, međutim, jedan drugi ruski emigrant – Vladimir Nabokov – bio iznimno uspješan u Hrvatskoj. Njegova je Lolita bila kultna knjiga za nekoliko naraštaja. Međutim, Nabokov je u hrvatsku kulturu došao posredovanjem engleskog jezičnog medija, kao američki državljanin, a Lolita je predstavljana kao jedna od ikona američke pop-kulture. Mnogi nisu niti znali da je Nabokov ruski emigrant, jer se to u kritičkim tekstovima nije isticalo. Danas bi pak bila zanimljivija biografija Gajta Gazdanova, dio koje je sadržan i u kratkom romanu Večer kod Claire. Svojim je životopisom realizirao dvije mitske predodžbe o piscu kojemu se može vjerovati: "američku" biografiju (tj. često seljenje, putovanja) i "ruski" status u egzilu. Stoga bi, primjerice, Večer kod Claire hrvatski čitatelj trebao doživjeti kao svojevrsni pandan Nabokovljevoj Loliti, jer tematizira ljubavni odnos dvoje ljudi sa zamjetnom razlikom u godinama. Dok je u Loliti riječ o starijemu muškarcu i mladoj ženi, zapravo djevojčici, u Večeri kod Claire nastupaju zrela žena i mlad muškarac. Međutim, u Gazdanova je veza između muškarca i žene postavljena na slojevitiju podlogu – ne propituje samo odnos društva prema pojedincu i njegovim afinitetima, nego i kronologiju društvenih odnosa prelomljenu kroz biografiju pojedinca.
U Večeri kod Claire podastrta je panorama jedne Rusije koja je nama uglavnom nepoznata: Rusije nakon revolucije, viđene očima "suprotne strane", dakle pripadnika "bijelih", emigracije, života u tuđini, nostalgije. Sve to prožeto je egzistencijalnom tjeskobom, modernim osjećajem "rasutosti subjekta", "izmještenosti", "nepripadanja" i "marginalizacije". Pripovijedanje o svijetu koji je nestao, fragmentarno je, osobno i otvoreno za različita tumačenja. Elementi misticizma pridaju mu bajkovitost i stanovitu egzotičnost, a autobiografičnost, koja se provlači kroz svih njegovih desetak roman i u brojnim pričama, osobitu uvjerljivost. Stoga njegova djela i iz kasnijega razdoblja, romani (npr. Noćni putovi i Povijest jednog putovanja) i pripovijetke koji tematiziraju "dno" dijaspore, naličje Pariza kao svjetske metropole i povijesne događaje koji sretno ili nesretno završavaju u našim danima govore da je riječ o najznačajnijem prozaiku međuratne ruske emigracije.
Inače, nakana biblioteke Na tragu klasika je da u obilnoj svjetskoj ponudi lijepe književnosti domaćim čitateljima predstavi ponajprije ona djela koja s jedne strane udovoljavaju visokim očekivanjima književne kritike, a s druge svojim autorima jamče mjesto u literarnim enciklopedijama. Naime, kada je riječ o našim suvremenicima možda se uvijek i ne čini lakim i jednostavnim prosuđivanje o tome tko zaslužuje pridjev "klasika" , ali neosporno je ipak jedno naizgled banalno čitateljsko mjerilo: postoje knjige koje pročitamo samo jednom i nikad više, i postoje knjige kojima se vraćamo, bilo tražeći rečenice ili ulomke koji korenspodiraju s našim duhovnim stanjima, bilo u cjelini zato što jednostavno uživamo u umjetničkomdjelu.
Iz Disputa i Hrvatskog filološkog društva poručuju kako bi željeli da sve knjige iz ove biblioteke budu takve, ali stvar nisu prepustili samo idealističkim ili impresionističkim težnjama, nego će odabirati ona djela kojima je svjetska književno-znanstvena kritika neprijeporno dala visoku ocjenu.
Prve dvije knjige iz edicije govore o takvom pristupu. Naime, ediciju otvara autor koji spaja i oslikava dva svijeta, istočni i zapadni (Jurij Družnikov u svom romanu Viza za prekjučer), a koji u literarnim krugovima već ima status klasika. Druga pak knjiga, antologija portugalske pripovijetke, U počast Zelenoj Papigi, svojevrstan je dug jednoj književnoj tradiciji koji je odveć dugo u nas bila zapostavljena, a stvorila je snažna i vrijedna djela.
Ta knjiga istodobno govori o još jednom "tragu" ove biblioteke. Naime, da se iz prošlosti uzmu i predstave ona djela koja su iz bilo kojih razloga ostala nezapažena ili pak posve nepoznata našoj publici, a živa su i aktualna svojim sadržajem. Tako će Intimni dnevnik George Sand ukazati ne samo još jednom na književnu kvalitetu njezina pisma, nego i na zanimljivosti unutarnjih previranja koja su obilježila njezino stvaralaštvo.
Dakle, Biblioteka Na tragu klasika predstavljat će djela koja već imaju aureolu klasičnih te ona koja su na pravom tragu da si je priskrbe.
komentiraj (0) * ispiši * #
Sutra na zagrebačkom sajmu knjiga
petak , 02.07.2004.
U sklopu 1. zagrebačkog sajma knjiga Profil Vas poziva na promocije u PROFIL MEGASTORE
--------------------------------------------------------------------------------
subota, 03. srpnja
11:15 Predstavljanje i potpisivanje knjige
Knjiga: Klasa optimist
Autor i gost: Ante Tomić
Sudjeluju: Aleksandar Flaker (ak.), Ervin Jahić
12:00 Knjiga ispod čekića
Knjiga: Šumski duh
Autor i gost: Goran Samardžić
Sudjeluju: Drago Glamuzina, Kruno Lokotar
19:30 Banket s knjigom
Knjiga: Sabrani romani
Autor i gost: Slavenka Drakulić
Sudjeluju: Velimir Visković, Predrag Lucić
--------------------------------------------------------------------------------
komentiraj (0) * ispiši * #
Nešto za Potteromanijake
BBC obaviještava (a ja prenosim za sve vas, dragi moji...) kako je spisateljica J.K. Rowling otkrila naslov šeste knjige iz serijala o Harryju Potteru. Iduća knjiga o malom čarobnjaku u originalu će se zvati Harry Potter and the Half Blood Prince.
Ovime je demantirala tvrdnje nekih fanova koji su tračali da će se nova knjiga zvati Harry Potter and the Pillar of Storge, ali nije rekla kad bi šesti svezak mogao izaći. Nije htjela reći ni na koga se odnosi pojam Polukrvni princ, ali je rekla da se ne odnosi ni na Pottera niti na zlog Voldermorta.
Počela je i prva faza snimanja novog Harry Potter filma. Snima se u studiju Leavesden u Engleskoj, a režira ga Mike Newell, autor filmova Mona Lisa Smile , Donnie Brasco i Četiri vjenčanja i sprovod . Većina zvijezda iz prijašnjih dijelova će glumiti u Harry Potter and the Goblet of Fire , a zasad se još ne zna tko će tumačiti ulogu lorda Voldemorta, ali navodno su producenti u pregovorima s Ralphom Fiennesom.
komentiraj (0) * ispiši * #
CELEBER na Zagrebačkom sajmu knjiga
četvrtak , 01.07.2004.U sklopu prvog Zagrebačkog sajma knjiga nakladnička kuća CELEBER vas poziva na predstavljanje svojih novih izdanja :
C. BARRY & P. DENNIS: Marihuana
O knjizi će govoriti sociolozi Nikša Dubreta i Goran Goldberger
--------------------------------------------------------------------------------
TARIK KULENOVIĆ: Jeleni na kiši
O knjizi će govoriti autor Tarik Kulenović i Ivo Caput, urednik u Celeberu
--------------------------------------------------------------------------------
Nakladničku kuću Celeber ukratko će predstaviti Ivo Caput, urednik u Celeberu
--------------------------------------------------------------------------------
Predstavljanje će se održati sutra, u petak, 02.07.'04. u 15:30 u Profil megastoreu, Bogovićeva 7, Zagreb.
Svi ste pozvani!a Celeberovci se vesele vašem dolasku!
--------------------------------------------------------------------------------
komentiraj (0) * ispiši * #
Roman Aleksandra Hemona u hrvatskom izdanju, u nakladi VBZ-a
Jedan od najjačih domaćih nakladnika, zagrebački VBZ upravo je objavio roman Čovjek bez prošlosti, sarajevskog književnika Aleksandra Hemona.
Aleksandar Hemon (1964.) Sarajlija je ukrajinskog podrijetla, bivši novinar koji se uoči rata javio pričama po periodici, a potom i objavio zbirku pripovjedaka Život i djelo Alfonsa Kaudersa. Godine 1992. Hemon je otišao na studentsku razmjenu u SAD, gdje živi i danas. U SAD-u Hemon je objavio dopunjeno izdanje svoje prve zbirke pripovjedaka i na engleskom je jeziku objavio pod naslovom The Question of Bruno. Knjiga je izazvala veliku pozornost među tamošnjim književnim connosseurima i u kratkom je roku prevedena na desetak jezika.
Slijedeći Hemonov roman Čovjek bez prošlosti u potpunosti je osmišljen i napisan na engleskom jeziku i od svoga autora napravio je literarnu zvijezdu. Ta autobiografska mistifikacija u kojoj Hemon pripovijeda život svog alter ega Jozefa Proneka tematski je u velikoj mjeri oslonjena na Sarajevo, Bosnu i SFR Jugoslaviju, i to Jugoslaviju iz onih vremena kad još nije bila zanimljiva CNN-u.
The New York Times Hemona je nazvao ''izvanrednim, darovitim i upravo neophodnim piscem'', američki ga tisak uspoređuje s Nabokovim i Conradom, a zadobio je pohvale uglednih kolega poput Amy Tan ili Zadie Smith.
O romanu Čovjek bez prošlosti Jurica Pavičić napisao je slijedeće :
"Publici svikloj na Grlom u jagode, Tribusonov memoarski ciklus ili ranog Kusturicu bit će neobično čitati prozu u kojoj se opća mjesta (popkulturne, nipošto političke) jugonostalgije amarkordovski raspredaju na engleskom jeziku, kao dio američkog literarnog iskustva.
U romanu Čovjek bez prošlosti Pronekov životopis u prvom licu pričaju njegovi prijatelji/očevici, a pri tom se mogu izdvojiti tri odjelite cjeline.
U prvom dijelu knjige narator pripovijeda o Pronekovom odrastanju u Sarajevu osamdesetih.
U drugom dijelu Pronek se kao pripadnik ukrajinske manjine zatječe na stipendiji u Kijevu tijekom antidemokratskog udara u Moskvi. U trećem, Pronek je imigrant koji dobiva posao da za Greenpeace prikuplja novčane priloge po kućama. Roman završava borhesovskom novelom o ruskom ‘’bijelom’’ časniku Jevgeniju Picku i njegovim pustolovinama po Harbinu i Shanghaju početkom stoljeća, što je komad proze koji podsjeća na prvu zbirku zbirku priča .
Najuvjerljiviji dio knjige je onaj sarajevski, dok u većem dijelu knjige Hemon pokušava zanimljive motive i opažanja dovesti i na romaneskni format i tehničkim vratolomijama povezati u jedinstvenu proznu konstrukciju. "
komentiraj (0) * ispiši * #
Nova knjiga Ante Tomića!!!!
Kao što sam u prethodnom tekstu i obećao, a ja do svoje riječi držim, sada ću vam predstaviti novu knjigu Ante Tomića. Pa krenimo...
Novi naslov kojim je taj splitski novinar i pisac (kojega vam nemam namjeru pobliže predstavljati jer oni koji za njega još nisu čuli na ovaj blog neće ni zalutati) oplemenio svoju bibliografiju zove se Klasa optimist.
Upućeniji znaju da se tako zove i kolumna koju već godinama iz tjedna u tjedan Tomić ispisuje u Jutarnjem listu. Dakle, zbrojimo li dva-i-dva, skontat ćemo da je Klasa optimist ustvari ukoričeni izbor iz poznatih Tomićevih kolumni.
Osobno (kao što već znaju oni koji su na Lupigi pročitali moju recenziju posljednjeg Tomićevog romanesknog uratka Ništa nas ne smije iznenaditi, a ako tu moju recenziju još, kojim slučajem, sram vas bilo da vas bilo!!! čitali niste , možete na evo upravo ovome linku) Tomićeve kolumne draže su mi od njegove dosadašnje proze kratkog i "cjelovečernjeg" metra, a je li tako i u vašem slučaju, eto prilike da provjerite ovom knjigom.
A ako meni ne vjerujete, sram vas bilo, da vas bilo!!! još jedared, pročitajte onda što o Tomićevom kolumnističkom radu kažu neki upućeniji od meneka, kao npr. urednik izdanja Ervin Jahić :
" Klasa optimist, izbor iz kolumni koje pod istoimenim naslovom izlaze u Jutarnjem listu, lepršava je i precizna kritika provincijalne mašte koja je dominirala hrvatskom stvarnošću posljednjih godina, a njen autor jedan od najinventivnijih demontera njezinih manifestacija.
Kao malotko u nas, Tomić je vlastitu maštu suprostavio strukturama domaće tmine koja je svoje utočište nalazila i nalazi u folklorno-nazadnjačkim mitologizacijama, lažno se predstavljajući jedinim ispravnim kursom hrvatske društvenosti.
Propitujući, ali i izvrgavajući ruglu cijelu nisku besmislenih i trdokornih rituala političke močvare, autor nam osobitim šarmom i drskošću, razumljivo, nudi visoko privatiziranu ali nipošto nezanimljivu dijagnozu koja počesto polemizira sa svakom vrstom zadrtosti. Pritom, dakako, ne bježeći ni od toga da se suoči s vlastitom, Tomić će svoje inačice utipkati u ideološko-literarne čvorove češće lošije zbilje, pokušavajući i sebi i nama priuštiti kakvu-takvu utjehu. I unatoč tome što ćemo tu utjehu ponekad odčitati i kao neprimjeren luksuz ironiziranja tobože posvećenih sadržaja, autorov duhoviti odgovor na našu karnevaliziranu svakodnevicu, a unutar integralnog hrvatskog rukopisa, rijetko je odvažan, zazire od kompromisa i ne pita se što poslije orgija, zadržavajući si pravo na to da posumnja u njihov, navodno, vitalistički ishod.
Bilo da piše o fantazmama domaće desnice, problemima političkih ili seksualnih manjina, fenomenu lova ili haaških optuženika, Tomić je zapanjujuće nesentimentalan i urnebesno zabavan kritičar kiča i njegove vječite nadmenosti. Gotovo profesionalni optimist u posve volonterskom vremenu, nažalost doista loše (ne)fikcije."
Za nevjerne tome većeg kalibra koje niti Hena.com-in urednik Jahić nije uspio uvjeriti da je Klasa optimist knjiga koju svakako moraju pročitati, poslušajte onda još i Antinog urednika iz Jutarnjeg , Tomislava Wrussa :
"Klasa optimist, kolumna koju Ante Tomić ispisuje u subotnjem prilogu Jutarnjeg lista, nije imala sretan početak.
Protestirali su, povrijeđeni Tomićevim tekstovima, političari, liječnici, glumci, tajkuni, ratni heroji,estradne zvijezde. Ukratko, svi oni koji su postali protagonisti satiričnih tekstova na dvije i pol kartice.
Četiri godine poslije stvari stoje sasvim drugačije. Malo je poziva i malo pisama u kojima se eksplicira "pravedni gnjev" povrijeđenih junaka. To, naravno, ne znači da je polemička oštrica Tomićevih tekstova otupljena.Tomić i dalje bezgranično uživa u gluposti, u kojoj vidi najvitalniji
supstrat ljudskosti. Tomić je i dalje isti - neumjeren, neobjektivan, ponekad politički nekorektan i apsolutno neodgovoran. Drugim riječima, sasvim u okvirima žanra koji si je zadao.
Hoću reći, sve ono što je ostalim novinarima zabranjeno, Tomiću nije.
Ali, ne radi se tu o nekoj arbitrarnoj odluci urednika. Riječ je o "prostoru neodgovornosti" koji je Ante Tomić znao osvojiti. Znao je uvjeriti svoje čitatelje, urednike, pa čak i "junake" svojih kolumni, da mu ta sloboda pripada. To je, čini mi se, najviše što možemo očekivati od jedne kolumne".
Inače, da ponovimo, u subotu, 3.7. svi ste pozvani u Booksu, na promociju Klase optimist, gdje će u sklopu programa S autorom na ti, gostovati, dakako - sam autor.
komentiraj (1) * ispiši * #