Pregled posta

Žarko Milenić - "Udovica"

Osijedjela, gojazna, s više bora... Ukratko - ružnija. Onda nije bila ružna i nije njezin izgled bio razlog što sam je ostavio. Malo je to duža priča.
Iznenadilo me što još nosi crninu. Koliko je godina prošlo? Sedam ili osam? Mislio sam da će je odmah nakon moga pokopa dati u Crveni križ.
Sad je ona druga u redu ispred Crvenog križa. Nije čudo. Teška su vremena. Mala mi je bila plaća. Mogu da mislim kolika mi je mirovina. Ustvari kolika je njezina mirovina koju prima kao moja udovica.
Ali ne vjerujem da prima mirovinu. Nemam ni staža ni godina. Vjerojatno je i sada nezaposlena. Ima završenu višu ekonomsku školu. Htjela je raditi samo posao u svojoj struci. Ništa niže. Uvijek sam to smatrao lijenošću. I ja sam imao višu, a radio posao sa srednjom stručnom spremom.
Iako je moja udovica došla prije moje žene i čeka tko zna od kada moja žena reče:
- Ostavila sam bebu kod kuće...
To je točno. Naša je sedmomjesečna kći ostala u kući. Naravno, ne sama. Ali moja žena je takva. Kaže da nikad ne laže. Da je samo snalažljiva. Za razliku od mene.
- Bezobrazluk! - gunđa moja udovica.
- Tek došla... - prihvaća jedan djedica.
- ... A ulazi prije nas! - dopunjuje udovica.
- Čekamo tu već dva sata! - opet će djed.
- Ima bebu, a na fasadu je nabacala dvije kile farbe! Izgleda ko Mickey Mouse u cirkusu! - moja udovica se nikad nije šminkala.
- Teško njenom čovjeku! - djed ne zna da sam ja padobrankin muž.
Osmjelih se. Upitah moju udovicu:
- Vi ste gospođa Mirjana Lišić?
- Jesam. A zašto vas to interesira? - nimalo obradovana pitanjem.
Ne znam što bih na to rekao. Zar još ima onih koje ona zanima? Bolje da nisam ni pitao.
- Otkud vi mene znate?
Što da kažem? Zar to da sam skoro tri godine bio njezin muž? Više nego ijedne druge žene do sada.
Onda se sjetih. Mi smo u zgradi gdje se nalazi i centar za socijalni rad. Ona je ovdje bila predavala zamolbu. To i kažem.
- Kako se ja vas ne sjećam? - nikad se nije mogla pohvaliti dobrim pamćenjem.
- Bilo je to prije sedam godina - uvijek je govorila kako pamtim samo nebitne stvari.
- Ne mogu vas se sjetiti...
Da sam ostao u istom obličju možda se ni mog lika ne bi sjetila.
Šutim. Ona me promatra kao da je policijski inspektor.
Situaciju je spasio čovjek mojih godina.
- On je tada primljen - očima pokazujem na prolaznika.
- Njega se sjećam.
Kako se ne bi sjetila kad ga viđa na radnom mjestu koje je trebalo biti njezino. Već sedam godina. On je podsjeća na taj poraz.
- I šta sad hoćete od mene? - pita me nepovjerljivo. Jedno od njenih tipičnih pitanja. Najčešće nisam na njega ni odgovarao. Posljednju godinu s njom sigurno ne.
Šutim. Kao što sam šutio tijekom cijelog tog, srećom prolaznog, braka.
- Šta još imate da mi kažete?
Znao sam da će me još i ovo pitati. Skoro uvijek bih šutio kada bi me to pitala. Tako i sada.
Onda sam joj postavio pitanje kakvo nikad ne bih postavio tuđoj ženi, tuđoj udovici:
- Vi ste udovica?
- Što se to vas tiče!
Kao da joj čitam misli. Predobro je znam. Ipak smo proveli tri godine zajedno. I godinu prije braka. Odgovorila je kao da sam je ujedno molio da spava sa mnom.
Sad bih trebao zašutjeti. Tako bih učinio u normalnoj situaciji. Ali ova nije bila normalna. Uz to je nadjačala moja znatiželja:
- Jeste li voljeli svog muža?
Mislio sam da će mi opet odbrusiti. Ali rekla je kao da se čudi mom pitanju:
- Naravno da sam ga voljela.
Bio sam iznenađen. Zar je govorila istinu?
Sumnjam. Ali htio sam provjeriti.
- Poznavao sam vašeg muža...
- Zbilja?
- Jesam...
- Gdje ste se upoznali?
- Služili smo zajedno vojsku...
- Gdje?
Je li me htjela uhvatiti u laži? Sad mi je mozak stao. Što sam joj bio pričao? Gdje sam služio vojsku? Sad mi se sve izmiješalo. Tolikim sam ženama pričao o svojoj prošlosti. O jednoj od svojih prošlosti. Nisam mogao svima pričati isto.
- U Puli - rekao sam ime grada koji mi je prvi pao na pamet.
Stade plakati. Zar sam pogodio? Zar me zaista voljela?
Nisam stekao takav utisak dok sam živio s njom. Zato sam i umro. Ne zato što nije mogla imati djece. Znam da me je voljela godinu prije i najviše godinu nakon vjenčanja.
- Dođite kod mene na kavu...
Ovo zaista nisam očekivao. Zar želi da se zajedno sjećamo njenog muža? Mene? A onda bi mogli u krevet. Ili odmah nakon kave? Bez prisjećanja.
Tada se vrata otvoriše. Izađe moja sadašnja žena.
Moja prošla žena obrisa suze. Zbunjeno je buljila u vrata koja ostadoše otvorena.
- Ako ti nećeš, ja ću! - reče djedica i krene.
Udovica uđe.
Zaboravi zatvoriti vrata za sobom. Zatvorio sam ih ja.
Moja žena i ja krenusmo. Ja ponesoh ono što je dobila. Nije odmah rekla zašto se toliko dugo zadržala. Zar je pričala s nekim muškarcem?
- S kim si to pričo?
Protrnuh. Zar je prisluškivala?
- S ... S onim djedicom... - promucah znajući koliko je ljubomorna.
- A šta bi mogo s njim pričat? Nije on tvoja generacija!
Ipak nije slušala. Dobro je. Samo bi mi to još trebalo. Da mi zvoca.
A onda prekorih sebe. Kog se vraga ja nje bojim? Bolje da je čula što smo moja udovica i ja pričali. Baš izbjegavam, ali sad sam baš raspoložen za svađu. Baš ću joj reći da sam pričao s udovicom. Naravno neću reći čijom.
Nije ona jedina na svijetu. Još danas ću umrijeti. I ona će biti moja udovica. Ni prva ni zadnja.
- Hajde, požuri!
E, ovo je prekršilo svaku mjeru. Zašto da žurim? Bebu čuva njezina mati. Ništa joj ne fali. Zna ona dobro kako mi ništa nema mrskije od požurivanja.
- Brže! Vučeš se ko glista!
Ja ne mogu brže. Pogotovo ovako natovaren. Mogu samo sporije. Koji je to glumac nijemih filmova rekao na redateljovo "faster"? Ne mogu se sjetiti. Nije važno.
E, baš ću umrijeti. I to odmah. Svijet je pun mojih udovica. I ona čistačica ispod radnog odijela nosi, i nakon toliko godina, crninu za mnom. Voljela me, pa ipak sam je zaudovičio. Bila mi je dosadila.
Padoh. Moja bivša žena, novopečena udovica, plače.
Jedna prisebna i lijepa crnka me prska vodom. Hladna je. Ali ne smeta mi. Pogledah je prije no što sklopih oči. Zaista je prava ljepotica. Ljepša od moje posljednje žene. Do sada.
Bit će moja nova žena. Nova udovica?
Ali o tome je još rano razmišljati.