Novi naslov u biblioteci "Na tragu klasika"

subota , 03.07.2004.

Treći po redu naslov u biblioteci Na tragu klasika koju udruženim snagama objavljuju Hrvatsko filološko društvo i Disput , kratki je roman Gajta Gazdanova Večer kod Claire. O samome autoru, njegovom romanu ali i biblioteci Na tragu klasika u sklopu koje je objavljen, prenosim vam riječi urednice rečene biblioteke Jadranke Pintarić.

Gajto Gazdanov rođen je 23. studenog 1903. godine u Sankt Peterburgu. Zbog očeve službe (bio je šumar) obitelj se često selila, pa su tako dospjeli i do Sibira. Otac mu je umro kad je imao samo jedanaest godina. Uoči Prvog svjetskog rata Gajto se s majkom preselio u Harkov, gdje je pohađao gimnaziju i odakle je 1919. kao dragovoljac na strani “bijelih” otišao na bojišnicu. Godinu dana poslije, zajedno s poraženim snagama generala Vrangelja, povukao se na jug Rusije, odakle je emigrirao u Istanbul, a potom u Sofiju. U Bugarskoj je 1923. završio srednju školu i preselio se u Pariz. Pariz je u međuratnom razdoblju bio centar ruske dijaspore. Gazdanov je u početku radio razne poslove: bio je lučki radnik, čistač, radnik na tekućoj vrpci u tvornici automobila, pa i redaktor u nakladničkoj kući, da bi naposljetku, od 1928, više od dva desetljeća bio noćni taksist – upravo zato da može pisati. Živio je više nego skromno, često mijenjao prenoćišta, a katkad je morao prespavati na postaji metroa. Neko vrijeme je i studirao na Sorbonni. Početkom 1930-ih godina stupio je u jednu masonsku ložu i skrenuo na sebe pozornost kvalitetnim prilozima o raznim teozofskim i filozofskim temama. Za vrijeme rata bio je u Pokretu otpora. Godine 1953. pozvan je za stalnog suradnika na radio-stanicu Sloboda u München, gdje je radio sve do smrti 1971. godine.
Gazdanov je u književnost ušao kao suradnik emigrantskih periodika “Volja Rossii” (Prag) i “Sovremennye zapiski” (Pariz). Afirmirao se romanom Večer kod Claire (Večer u Kler, 1930), koji je kritika visoko ocijenila.
Ostala djela su pomalo ostala u sjeni prvog velikog uspjeha i tek se u novije vrijeme o njima više govori. Riječ je poglavito o romanima Povijest jednog putovanja (Istorija odnogo putešestvija, 1935), Noćni putovi (Nočnye dorogi, 1952) i Duh Aleksandra Volfa (Prizrak Aleksandra Vol’fa, 1948).
Godine 2003. u povodu stote obljetnice rođenja u svijetu je održano nekoliko znanstvenih simpozija o djelu Gajta Gazdanova, čime je potvrđen piščev kultni status u ruskoj književnosti

A o samom romanu Večer kod Claire, Jadranka Pintarić kaže slijedeće :

Junakinja romana, Claire nastala je prema stvarnoj osobi. Gazdanovljevi biografi kažu da je sve počelo u Harkovu, u jednom dvorištu, u kojem se mali Gajto Gazdanov igrao s djecom obitelji Paškov – Tatjanom, Olgom i Pavlušom. Poslije, kad su svi malo poodrasli, druženje se nastavilo u kući Paškovljevih, gdje se formirao pravi mali umjetnički salon, po uzoru na slične “institucije” u Moskvi i Petrogradu. Središnja figura Paškovljeva salona bila je Tatjana, koju su prijatelji zbog svijetle kose zvali Claire (franc. clair – svijetli). Tatjana je u to vrijeme bila “tiha patnja” gimnazijalca Gazdanova, da bi mu poslije poslužila kao prototip za dvije junakinje – Marijanu, prijateljicu iz djetinjstva, i Claire, objekt žudnje u mladosti. Sebe je pak Gazdanov u romanu prikazao pod imenom Kolja Sosedov.
Tjedni sastanci u domu Paškova prozvani su “Večeri kod Claire”. Tatjana se zanosila revolucionarnim idejama, a prema Gazdanovu je znala biti i prilično okrutna: jednom je, navodno, namjerno bacila ključ od stana u koprive i onda ga zamolila da traži…

Da je imao smisla i volje za predstavljanje vlastita djela, da je htio sudjelovati u marketinškoj kampanji svoga pariškog izdavača, da se nije užasavao reklamiranja književnog djela, danas bi Gajto Gazdanov vjerojatno bio poznatiji i popularniji od Vladimira Nabokova, s kojim ga se redovito uspoređuje.
Premda je ulomak iz najpoznatijeg Gazdanovljeva Večer kod Claire prvi put u nas preveden i objavljen 1992. godine ("Književna smotra" br. 86-88) te da se jedna njegova priča našla u izboru ruske pripovijetke 20. stoljeća (Jednostavna istina, Rijeka, 1998) te je zapažen kao jedno od najzanimljivijih imena ruske dijaspore, ipak je ostao javnosti nepoznat. Vjerojatno bi njegovi radovi poput Večer kod Claire ili Noćnih putova bili zanimljivi hrvatskome čitatelju, ali nije se našao nakladnik koji bi ih objavio.
Istodobno je, međutim, jedan drugi ruski emigrant – Vladimir Nabokov – bio iznimno uspješan u Hrvatskoj. Njegova je Lolita bila kultna knjiga za nekoliko naraštaja. Međutim, Nabokov je u hrvatsku kulturu došao posredovanjem engleskog jezičnog medija, kao američki državljanin, a Lolita je predstavljana kao jedna od ikona američke pop-kulture. Mnogi nisu niti znali da je Nabokov ruski emigrant, jer se to u kritičkim tekstovima nije isticalo. Danas bi pak bila zanimljivija biografija Gajta Gazdanova, dio koje je sadržan i u kratkom romanu Večer kod Claire. Svojim je životopisom realizirao dvije mitske predodžbe o piscu kojemu se može vjerovati: "američku" biografiju (tj. često seljenje, putovanja) i "ruski" status u egzilu. Stoga bi, primjerice, Večer kod Claire hrvatski čitatelj trebao doživjeti kao svojevrsni pandan Nabokovljevoj Loliti, jer tematizira ljubavni odnos dvoje ljudi sa zamjetnom razlikom u godinama. Dok je u Loliti riječ o starijemu muškarcu i mladoj ženi, zapravo djevojčici, u Večeri kod Claire nastupaju zrela žena i mlad muškarac. Međutim, u Gazdanova je veza između muškarca i žene postavljena na slojevitiju podlogu – ne propituje samo odnos društva prema pojedincu i njegovim afinitetima, nego i kronologiju društvenih odnosa prelomljenu kroz biografiju pojedinca.

U Večeri kod Claire podastrta je panorama jedne Rusije koja je nama uglavnom nepoznata: Rusije nakon revolucije, viđene očima "suprotne strane", dakle pripadnika "bijelih", emigracije, života u tuđini, nostalgije. Sve to prožeto je egzistencijalnom tjeskobom, modernim osjećajem "rasutosti subjekta", "izmještenosti", "nepripadanja" i "marginalizacije". Pripovijedanje o svijetu koji je nestao, fragmentarno je, osobno i otvoreno za različita tumačenja. Elementi misticizma pridaju mu bajkovitost i stanovitu egzotičnost, a autobiografičnost, koja se provlači kroz svih njegovih desetak roman i u brojnim pričama, osobitu uvjerljivost. Stoga njegova djela i iz kasnijega razdoblja, romani (npr. Noćni putovi i Povijest jednog putovanja) i pripovijetke koji tematiziraju "dno" dijaspore, naličje Pariza kao svjetske metropole i povijesne događaje koji sretno ili nesretno završavaju u našim danima govore da je riječ o najznačajnijem prozaiku međuratne ruske emigracije.

Inače, nakana biblioteke Na tragu klasika je da u obilnoj svjetskoj ponudi lijepe književnosti domaćim čitateljima predstavi ponajprije ona djela koja s jedne strane udovoljavaju visokim očekivanjima književne kritike, a s druge svojim autorima jamče mjesto u literarnim enciklopedijama. Naime, kada je riječ o našim suvremenicima možda se uvijek i ne čini lakim i jednostavnim prosuđivanje o tome tko zaslužuje pridjev "klasika" , ali neosporno je ipak jedno naizgled banalno čitateljsko mjerilo: postoje knjige koje pročitamo samo jednom i nikad više, i postoje knjige kojima se vraćamo, bilo tražeći rečenice ili ulomke koji korenspodiraju s našim duhovnim stanjima, bilo u cjelini zato što jednostavno uživamo u umjetničkomdjelu.

Iz Disputa i Hrvatskog filološkog društva poručuju kako bi željeli da sve knjige iz ove biblioteke budu takve, ali stvar nisu prepustili samo idealističkim ili impresionističkim težnjama, nego će odabirati ona djela kojima je svjetska književno-znanstvena kritika neprijeporno dala visoku ocjenu.
Prve dvije knjige iz edicije govore o takvom pristupu. Naime, ediciju otvara autor koji spaja i oslikava dva svijeta, istočni i zapadni (Jurij Družnikov u svom romanu Viza za prekjučer), a koji u literarnim krugovima već ima status klasika. Druga pak knjiga, antologija portugalske pripovijetke, U počast Zelenoj Papigi, svojevrstan je dug jednoj književnoj tradiciji koji je odveć dugo u nas bila zapostavljena, a stvorila je snažna i vrijedna djela.
Ta knjiga istodobno govori o još jednom "tragu" ove biblioteke. Naime, da se iz prošlosti uzmu i predstave ona djela koja su iz bilo kojih razloga ostala nezapažena ili pak posve nepoznata našoj publici, a živa su i aktualna svojim sadržajem. Tako će Intimni dnevnik George Sand ukazati ne samo još jednom na književnu kvalitetu njezina pisma, nego i na zanimljivosti unutarnjih previranja koja su obilježila njezino stvaralaštvo.
Dakle, Biblioteka Na tragu klasika predstavljat će djela koja već imaju aureolu klasičnih te ona koja su na pravom tragu da si je priskrbe.

<< Arhiva >>