Lijepe knjige je danas iznimno teško pronaći. Ljepota koju tražimo nije ona divnih korica i kompliciranih jezičnih konstrukcija. Knjiga je lijepa ukoliko iz nje nešto naučimo.

Pogreška ljudi jest tražiti smisao u svakoj knjizi. Neke su stvari napisane samo zbog onog art for art's sake. Neke stvari napisane su s namjerom da čitatelja poduči. Ali najljepše od svih knjiga jesu one pisane koje nas nenamjerno dovedu do nekog novog saznanja.

Danas je pisanje postalo svojevrsni zanat. Police su preplavljene stotinama uradaka koje onako teško, beživotno i besmirisno gledaju u potencijalnog kupca. Ne znam ima li itko među nama tu tko ne poznaje barem nekog tko je napisao neku knjigu? Većinom su to one zbirke poezije na nekakvih 60-ak strana koje postoje zbog nečije osobne male satisfakcije. Iako nisu velika djela, ljude veseli što su ostavili trag. Uostalom, čitava ljudska populacija želi svoj život završiti s nečim, a ne se pred smrt okrenuti prema natrag i vidjeti da iza njih nije ostalo ništa po čemu bi ih pamtili.

Ljudi koji ne znaju pisati lijepe knjige ponekad pišu kritike o istima, ponekad ih prenose na platno uz pomoć kista, a u posljednje vrijeme vole ih učiniti stvarnima. Našeg plošnog lika iz romana pretvaraju u trodimenzionalna bića u obliku istih onih osoba koje smo viđali u drugim ulogama i prema kojem već imamo izgrađen stav. Poznati glumci uništavaju ekranizacije knjiga, nepoznati glumci ne dovode gledatelje u kina. Vječna dilema.

Svatko od nas ima u glavi drugačiju sliku likova iz romana, bez obzira na njihov detaljan opis kojim nas je pisac htio uvesti u njihov svijet. Opis nikad nije toliko detaljan da troje ljudi zamisli istu osobu. Uostalom, i isti muškarac s različitim oblikom brkova izgleda drugačije.

Znam da je teško prenijeti detalje iz knjige na platno, a da pritom taj film ostane kraći, gledljiv i zanimljiv. Zbog toga je knjiga posebna. Daje vam mogućnost imaginacije. Film vam daje serviranu sliku i kasnije tu sliku ne možete promijeniti. Ona ostaje i kad čitate knjigu. Zamislite da sad idete čitati Mostove okruga Madison. Jelda bi zamišljali Clint Eastwooda i Meryl Streep?

Ne gledajte ekranizacije knjiga. Čitajte te knjige. A ako već ne možete odoljeti filmu, prvo pročitajte knjigu. Puno je bolja.

Vytaute Žilinskaite - Što se dogodilo? (izd. DHK - ogranak u Rijeci, 2004.)

Vytaute Žilinskaite u paradoksalnom pripovijedanju isprepliće fantastične i realne situacije. Aluzijama i asocijacijama stvara podtekstualni kontekst, kojim proširuje mogućnosti reagiranja humoreske na slojevit socijalni i kulturni svijet.
U zbirci humoreski, satira i parodija "Što se dogodilo?" Vytaute Žilinskaite bavi se općim društvenim pojavama, duhovnim primitivizmom te kritizira i parodira strukture vlasti.
Primjerice, u naslovnoj pripovijetki "Što se dogodilo" Žilinskaite parodira filmske obrasce. U pripovijetki "Zašto ovca?" riječ je o društvenim posljedicama kloniranja, dok se u pripovijetki "Zapadni standardi" razmatraju ekološki i ostali problemi jednog grada. U pripovijetki "Opruge" tretira se sportska problematika, a u pripovijetki "Novi Faust" riječ je o problemu filmske adaptacije jednog klasičnog književnog djela…

Karakteristično za stil Žilinskaite je česta upotreba tečnih dijaloga. Njezine pripovijetke su čitljive ali ne i plitke. Svojim stilom najviše podsjećaju na najprevođenijeg poljskog pisca Slawomira Mrozeka.

Zbirka izvrsnih pripovjedaka od kojih je većina objavljena u hrvatskim književnim časopisima i u III. programu Hrvatskoga radija prva je zbirka priča jednog litavskog pisca koja je objavljena u Hrvatskoj.

Žarko Milenić

Vytautas Bubnys - U lepetu goluba (izd. DHK - ogranak u Rijeci, 2004.)

Novi roman Vytautasa Bubnysa "U lepetu goluba" izazvao je izuzetno veliku pažnju čitatelja i odobravanje književne kritike.
Radnja romana odvija se u hrvatskom dijelu Bosne i Hercegovine odmah nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, dok se još uvijek nastavljaju etničke i vjerske nesuglasice. Glavni lik romana, slikar i restaurator slika Egon Ruga, za vrijeme sarajevske blokade odbacuje odjeću franjevačkog redovnika i s puškom u ruci odlazi na bojišnicu. Majstorski opisujući zamršeni put glavnog junaka autor kao da pita, postoje li takve egzistencijalne, vjerske i etničke vrijednosti koje bi mogle opravdati agresiju i ubijanje civilnog stanovništva.

Privlačnu osobinu psihološko-analitičkog romana "U lepetu goluba" predstavlja intrigantno zapletena radnja. Međutim, intriga se ne krije samo u vanjskoj radnji ili u okrutnostima koje košmarno slijede svršetak rata; središnja pažnja usmjerena je na napore čovjeka da uistinu postane čovjekom, da shvati svoju dvostruku prirodu. Autor odvažno ruši ispolitizirane stereotipe patriotizma, nacionalnosti i drukčijeg razmišljanja, a poljuljava i evanđeoske kanone (Judina izdaja, Isusova smrt). Dramatičan, intelektualni karakter Egona Ruge, upija najžešće probleme čije rješavanje ostaje otvoreno i višeznačno.

Po mišljenju litavskog književnog kritičara Alfredasa Gusciusa "U lepetu goluba" predstavlja ključnu knjigu na stvaralačkom putu Vytautasa Bubnysa. "Dramatičnim sižeom romana o duševnoj depresiji suvremenog intelektualca i njegovim teškim naporima da se izvuče iz ponora, dubokim filozofskim razmišljanjima te smionom pronicljivošću, pisac ističe zamršeno pitanje očuvanja Europe našeg doba."

Koji su Vam književni uzori?
Rođen sam i odrastao u kolijevci litavskih narodnih pjesama i priča i litavske klasične književnosti. Kasnije sam upoznavao poljske, ruske, francuske, njemačke klasike… Nikada nisam ni na koji način želio rušiti formirane estetske koncepcije klasične književnosti, nisam lažno jurio za književnom modom i stilom. Nastojao sam upiti u sebe što više: i ono što mi je blisko i ono što mi je daleko želio sam prihvatiti ne samo umom, već i srcem, a u knjigama koje sam pisao, želio sam stvarati originalni svijet koji se u meni već rodio, oslanjajući se pritom na bogom danu mi intuiciju. Bliski su mi Faulkner, Salinger, Marquez, Cortazar, Hesse…
Jeste li se okušali u poeziji?
S poezijom sam počeo još u djetinjstvu. Litva je tada bila okupirana, sloboda riječi progonjena. Kad je moj bliski prijatelj iz gimnazije zbog svojih domoljubnih stihova bio uhićen i odveden u logor na sjeveru Rusije, skupio sam sve svoje pjesme, ugurao ih u bocu i zakopao je u jamu pod drvetom kraj rodne kuće. Vjerojatno sam tada sahranio i sebe kao pjesnika. Nakon toga uslijedio je prekid od nekoliko godina. Kasnije sam objavio nekoliko zbirki priča. U prvom romanu “Gladna zemlja” (1971.) otvoreno sam progovorio o ljudskoj drami u litavskom selu poslijeratnih godina.
Bili ste nastavnik, novinar, bavili ste se politikom. Koliko je Vaše životno iskustvo utjecalo na Vaš rad? Smatrate li Vaše romane angažiranima?
Radio sam jer je trebalo raditi, trebalo je živjeti. Bile su to godine kada sam u mislima skupljao snagu, pripremao se za krupnija djela, a u meni je sazrijevalo ogorčenje da tako živjeti i pisati, kao do sada, više ne mogu, moram mnogo toga promijeniti i mnogo toga pretresti u svojoj glavi. A politika me zanijela onda, kada je u Litvi 1988. godine započela borba za slobodu. Čitave te dvije godine aktivno sam sudjelovao u događajima za oslobađanje od okupacije. Kasnije, uspostavom nezavisnosti, bio sam izabran u državni Parlament.
Međutim, moj politički entuzijazam izblijedio je nakon pola godine; sjedio sam na sjednicama kao pod prisilom i ljutio se na samoga sebe što sam dopustio da me nagovore sudjelovati na izborima. Budući da nisam pripadao ni jednoj stranci i ni jednoj parlamentarnoj frakciji, moj zastupnički glas nikomu nije bio zanimljiv. Naravno, kao zastupnik Parlamenta (lit. Seimas), imao sam prilike proputovati svijetom. Da sam bio angažiran u nekom političkom smislu, teško da bih roman “U lepetu goluba” bio napisao tako kako jest i pitanje je bi li on bio objavljen na hrvatskome jeziku i, konačno, teško da bi izazvao zanimanje i u Bosni i Hercegovini.
O dojmovima iz Indije ste pisali u knjizi “Tajanstvena prema” zajedno sa suprugom Elenom Kurklietyte?
Dva putovanja u Ašram koji se nalazi u južnom dijelu Indije uistinu su ostavila vrlo dubok dojam. Nije to bilo traganje za “tuđim bogovima”. Bilo je to traganje za svojim identitetom, pokušaj da dublje shvatim sâm sebe, da se nakon svih parlamentarnih prepirki očistim od prašine vremena i političkih intriga. O tom putovanju supruga i ja napisali smo knjigu “Tajanstvena prema” (prema je sanskrtska riječ koja znači “božanska ljubav” ), koja je u Litvi za vrlo kratko vrijeme doživjela tri izdanja.
Radnja romana “U lepetu goluba” odigrava se većim dijelom u Bosni i Hercegovini, manjim u Indiji kamo dospijeva i glavni lik koji je Hrvat. Kakve ste našli dodirne točke između tih tako različitih kultura?
Sasvim slučajno, pokraj blagovaonice u Ašramu, jedan lijep muškarac, krupne tjelesne građe, obratio mi se zanimajući se odakle sam. Odgovorio sam. A on je izjavio da je iz Bosne, Hrvat. Odmah sam upitao: Kako je sada tamo?
Moj sugovornik skrenuo je pogled u stranu, dugo šutio, a onda me promotrio vlažnim očima, odmahnuo rukom i nije prozborio ni riječi. I ta njegova šutnja za mene je bila vrlo, vrlo rječita. Dakle, pomalo sam počeo osjećati kako mi se otvara unutarnji pogled, osjetio sam da se u meni nešto događa, počeo sam shvaćati kako u mene ulaze dramatične sudbine ljudi koji žive na teritoriju Bosne. Konačno sam shvatio: nastat će roman jer mi se sve jasnije pred očima pojavljuje njegov glavni lik Egon Ruga, koji nakon ratnih godina dolazi u ašram, donosi sa sobom težak duševni kaos, teži za duševnim spokojstvom, traži uporišne točke, u samoći želi shvatiti što mu se to dogodilo i kako bi dalje trebao živjeti. Neviđeno, neiskušano otkrivanje prostora s čitavom ljudskom dramom i tragizmom, kako sam kasnije shvatio, bilo je poput nekog, danog mi, otkrovenja, čuda. Za vrijeme tog putovanja došao sam do spoznaje da, iako narode i države razdvajaju tisuće kilometara, iako su različitih vjeroispovijesti, različite prošlosti, kulturnih tradicija, samosvojnog načina života, bit nije u tim različitostima i one ne smiju određivati međusobno razumijevanje i slogu u svijetu zahvaćenom globalizacijskim procesom. Najvažnije od svega je ONO što zbližava, spaja. A otkad je svijeta sve nas spaja staro božansko pravilo: ljubi bližnjega svoga i ne čini zlo drugomu, ako ne želiš da zlo bude učinjeno tebi. Zato je najvažnije - biti čovjek. I ne podići pesnicu, već pružiti ruku drugomu.
Posjetili ste gotovo sve zemlje bivše Jugoslavije, u nekima od njih bili i nekoliko puta. Kakvi su Vam dojmovi iz Hrvatske?
Godine 1975. godine zajedno s još tri moskovska pisca doputovao sam u Zagreb, gdje se održavao Međunarodni simpozij pisaca koji su pisali za djecu i mladež. Prije svega očarao me stari grad vaše prijestolnice, arhitektura njegovih zdanja, radovi kipara Ivana Meštrovića...
Imao sam prilike blisko se družiti s Josipom Severom i Nikolom Pulićem, upoznao se s Litavkom Loretom Vasilj, a sad sam nedavno saznao da je postala prevoditeljica litavske književnosti na hrvatski jezik.
Kako Vas se dojmila hrvatska književnost? Koliko je ona poznata u Litvi?
Žao mi je što premalo poznajem hrvatsku književnost. U sovjetska vremena kod nas su se prevodile knjige “jugoslavenskih pisaca”; dosta sam ih pročitao, međutim, u većini slučajeva nisam znao koje su narodnosti autori. Mislim da je nacionalna pripadnost bila svjesno prešućivana. Najdublji dojam na mene ostavio je roman Ive Andrića “Na Drini ćuprija”, te roman Miroslava Krleže “Na rubu pameti”. O tom “žestokom” majstoru vaše proze (čitao sam još i njegov “Povratak Filipa Latinovića”) sasvim nedavno pronašao sam zanimljiv članak i bio iznenađen da je za roman “Banket u Blitvi” autor preuzeo materijal iz litavskog života. Kad se 1925. godine Krleža uputio u sovjetsku Rusiju, vlakom iz Berlina putovao je preko cijele Litve. U sadržaju romana nailazimo na realije iz litavskog života, na litavska prezimena. Dakle, Krleža je “o Litvi” pisao prije 65 godina, a ja sam prije tri godine pisao o Bosni, o Hrvatima. Što je to? Slučajnost ili zakonitost?
Kakve su dodirne točke između Litve i Hrvatske?
Čini mi se da su Litva i Hrvatska najsličnije po svojoj povijesti. Iako su, zemljopisno gledano, obje zemlje daleko jedna od druge, obje su prošle vrlo bolan, dramatičan povijesni put. Duga stoljeća okupacije, diktiranja tuđinaca, krvavi odbljesci borbe za slobodu, teški napori da se sačuva nacionalni identitet, zaštita materinskog jezika. I čitavo vrijeme - težnja za nezavisnošću i slobodom svoje zemlje. A u posljednjem razdoblju ta je nezavisnost bila postignuta gotovo istih godina: u Litvi, kada se počeo rušiti imperij Sovjetskog Saveza, a u Hrvatskoj - kada se počela raspadati jugoslavenska umjetna tvorevina. Ne sumnjam da bismo znakove sličnosti mogli naći i u obilježjima nacionalne kulture, načinu života, pa čak i u karakteru ljudi.
Kako je tamo odjeknuo Domovinski rat u Hrvatskoj i Bosni?
Prema tim događanjima litavsko društvo nije bilo ravnodušno. Sredstva informiranja prilično su opširno izvješćivala o događajima u vašoj zemlji i općenito u tadašnjoj Jugoslaviji. Ja sam osobno na sve te događaje u Hrvatskoj i u Bosni gledao kroz prizmu svojih starih proživljavanja: pred oči su mi neprestano izranjale borbe litavskih partizana protiv ruskih okupatora i njihovih pomoćnika (1944. - 1952.). I sâm sam nekoliko puta bio postavljen pred puščanu cijev, bio sam teško ranjen, pred mojim očima pogibali su prijatelji. Možda mi zato, dok sam pisao taj roman, nije bilo teško uživjeti se u Egona Rugu, razumjeti put koji je prošao, kao da ga ne analizira on sâm razmišljajući o onome što se dogodilo, već kao da sam ja proniknuo u doba svoje mladosti.
Što Vam znači objavljivanje prijevoda Vašeg romana “U lepetu goluba” u Hrvatskoj?
To je gotovo najznačajniji događaj u mojoj stvaralačkoj biografiji posljednjeg desetljeća. Ta to je doista fantastično - likovi mog romana progovorili su na materinskom jeziku, oni mogu svjedočiti svojim sunarodnjacima o još nedavnim, nezacijeljenim ranama.
U Hrvatskoj su u kratko vrijeme prevedena s litavskog dva romana, jedna zbirka proze i antologija litavske priče. Očekujete li da će se nešto slično dogoditi i na obrnutoj strani?
To bi, naravno, nas Litavce, trebalo ne samo obradovati, već kao primjer napomenuti tu činjenicu i drugim zemljama, ali istovremeno bismo se obvezno trebali zabrinuti: a što smo mi učinili prevodeći i objavljujući hrvatsku književnost? O tome bismo mi, književnici čije su knjige sada objavljene u Hrvatskoj, trebali govoriti u Litvi u svakoj prilici. Barem ću ja doista tako raditi, pozivajući naše izdavače da se okrenu prema hrvatskoj književnosti te da traže nove prevoditelje. Istina, u periodičnom tisku više puta sam imao prilike vidjeti i pročitati hrvatske kratke priče ili pjesme. Na "Dane pjesničkog proljeća" u Litvu su dolazili mnogi hrvatski pjesnici. Međutim, što se tiče izdanja hrvatskih knjiga, situacija je kod nas potpuno zanemarena.
Kakva je recepcija litavske književnosti vani? Koliki je u tome doprinos zaklade “Litavske knjige”?
Pri našem Ministarstvu kulture utemeljena je organizacija “Litavska knjiga”. Ona novčano potpomaže inozemne prevoditelje, pruža informacije izdavačima i prevoditeljima u inozemstvu, priprema odgovarajuće publikacije. U većini stranih zemalja još nemamo prevoditelje litavske književnosti. No, sa sličnim problemima susreću se i mnoge druge male zemlje.

Razgovarao: Žarko Milenić

KRITIKA : Josip Mlakić - Živi i mrtvi (izd. VBZ, 2003.)

Josip Mlakić po zanimanju je inženjer strojarstva iz Uskoplja/Gornjeg Vakufa (nisam siguran u kojem etničkom djelu ovoga gradića sa dva imena Mlakić obitava) i pisanjem se bavi u slobodno vrijeme, a čini to vrlo dojmljivo i vješto, te se sa svoja dva romana pridružio Ratku Cvetniću na samom kvalitativnom vrhu domaćeg ratnog proznog pisma.

Upravo na njegovom neprofesionalnom spisateljskom statusu mediji su nakon dodjele nagrade izričito inzistirali, vjerojatno pokušavajući prekinuti u nas desetljećima sustavno tkanu, auru mistifikacije književnosti i "čudaka" koji nas njome podaruju, indirektno nam sugerirajući da je krajnje vrijeme da se i mi pera prihvatimo, te svoj računčić na banci V.B.Z. -ovom stotkom tisućica, podebljamo.
Međutim, Mlakiću to nije prva (a vjerojatno niti posljednja) nagrada, jer je prije nekoliko godina već pobijedio na natječaju izdavačke kuće Faust Vrančić, sa svojim romanom Kad magle stanu.

Kao i u slučaju tog romana, i roman Živi i mrtvi tematizira rat u Bosni. Međutim, za razliku od spomenutog prethodnika, Živi i mrtvi čvršće je i klasičnije strukture te izbjegava veću fragmentaciju radnje, a također je i bitno smanjena upotreba citata i intertekstualnost.
Uz još neke sličnosti o kojima će kasnije biti riječi, ova dva Mlakićeva romana ponajviše ipak povezuje (anti)ratna tematika i lociranost radnje na ratom zahvaćene (i poharane) prostore srednje Bosne.

U romanu paralelno pratimo dvije ratne situacije u kojima se zatječu Tomo, 1994. godine i njegov djed Martin, pedesetak godina ranije.
Tomo je pripadnik HVO-a i sa grupicom svoje braće po oružju probija se kroz brojne zasjede Armije BiH, dok je Tomin djed Martin pripadnik domobranske vojske i u društvu nekolicine ustaša i domobrana 1941. godine pokušava probiti partizanski obruč.
Stavljanjem i djeda i unuka u istu ratnu situaciju okruženja, te locirajući njihova ratna iskustva na isti, tajanstveni prostor Crnih voda i Grobnog polja, odnosno pomoću vremenske cikličnosti i perpetuiranja identičnih fabularnih obrazaca, Mlakić do najviše potencije dovodi besmislenost i apsurdnost rata, čime istovremeno još i potvrđuje ono poznato prokletstvo kako "niti jednu generaciju na ovim našim prostorima rat jednostavno ne može zaobići".
Sve mu to uspijeva izbjegavajući ideologizaciju i politizaciju bilo kakve vrste, kao i zauzimanje strana, koncentrirajući se u potpunosti na stvaranje suspensa i vjerodostojno dočaravanje neizvjesnosti.
A ono što apsurd svih ovih "naših" ratova dovodi do vrhunca upravo je blisko, intimno, komšijsko poznavanje ljudi s druge strane nišana, što također autor u par navrata na dirljiv način daje do znanja čitatelju.

Kao i u romanu Kad magle stanu Mlakić i ovdje veoma sugestivnim opisima krajolika (učestale neprobojne koprene guste magluštine, kiša koja bez prestanka namače uniformu, prijeteće vatre u daljini, itd.) čitatelje uspijeva transferirati u atmosferu ratne psihoze i smrti koja protagonistima neprestano dašće za vrat, pretvarajući nas u neposredne sudionike opisanih događaja.
Zadnje stranice romana donose nam i žanrovski prijelaz iz ratnog štiva u horror, što autor svjesno čini da bi ta dva pojma izjednačio te čitatelju tako uputio jasnu i nedvosmislenu poruku, ali romanu pridodao i metafizičku dimenziju.

Da je pravi majstor autentičnih dijaloga Mlakić nam je pokazao još u svom prethodnom romanu. Ovdje nam karakterizaciju likova pruža upravo putem veoma životnih dijaloga, pa na temelju njihovih izjava (obilježenih čestim vulgarizmima i kolokvijalnim izrazima) saznajemo u kakvom je koji od vojnika psihičkom stanju.
A oni često upravo putem zajebancije onih najlabilnijih među sobom traže odušak od neprestane psihoze i napetosti, čime Mlakić povećava dozu uvjerljivosti i dokazuje da piše na osnovu vlastita iskustva stečenog u ratu.

Literarno najdojmljiviji pasusi, oni su u kojima nas putem kratkih flashbackova autor povremeno vraća u Tomino dječaštvo.
Na tim se stranicama autor, po emocijama kojima svoj tekst impregnira, na korak približava Jergoviću, dok oko Andrićeva citata sa početka "svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo" tematski i motivski gradi cijeli svoj rukopis, da bi ga na koncu doslovno i ugradio u samo romaneskno tkivo.

Osim dojmljive atmosferičnosti, roman je i iznimno dinamičan i kinematičan, pa ne čudi što je upravo Mlakića Zrinko Ogresta uzeo kao suradnika za rad na scenariju svog najnovijeg filma Tu, a glasine kažu da je već u pripremi ekranizacija i ovog romana.
(napisao : Božidar Alajbegović)

KEMAL MUJIČIĆ ARTNAM: Pročitao sam ti knjigu.
MIROSLAV MIĆANOVIĆ: Odlično! Drago mi je! Hvala!
K.M.A. : Uživao sam. Nitko u Hrvatskoj ne piše na taj način. Nego, koja ti je ovo knjiga po redu?!
M.M. : Objavio sam knjige pjesama "Grad dobrih ljudi" (1984); "Zid i fotografije kraja" (1989); "More i prašina", grafičko-pjesnička mapa, s grafičarkom V. Zelenko (1991); "Zib" (1998); 2001); čiji je jedan dio objavljen dvojezično (hrvatski-francuski) u izboru s poezijom, s B. Čegeca, I. Prtenjače, (2002, 2003) u knjizi "Nitko ne govori hrvatski / Personne ne parle croate", knjigu kritičkih tekstova s J. Matanović, V. Bogišićem i K. Bagićem "Četiri dimenzije sumnje" (1988) i knjigu priča "Trajekt" (2004).!
K.M.A. : Šesta pa proza. Zadnji ciklus u knjizi Zib, a to je tvoja posljednja zbirka pjesama...!
M.M. : Da. Doživjela je dva izdanja i oveći je dio knjige preveden na francuski i objavljen u zajedničkoj knjizi s B. Čegecom i I. Prtenjačom "Nitko ne govori hrvatski / Personne ne parle croate"!
K.M.A. : Velim, zadnji ciklus si napisao kao pjesme u prozi. Trajekt započinje pjesmom. Radi li se tu o nastavku iste priče?!
M.M. : Radi se naravno o uzajamnosti i da nerijetko ne možeš iz vlastite kože, jedino što ti preostaje da se nadaš da je sve ono što ti se dogodi kad je knjiga napisana bilo ponešto iznad tvojih mogućnosti ili da su poteškoće s knjigom unaprijed upisane i da ponešto od nedostataka tvoga pisma / tvoje knjige radi i za tebe. Završni dio knjige¨"Zib" bile su lirske proze, ali mislim da je problem s njima bio gotovo posvemašnja zgusnutost, neproničnost i da nisu imale dovoljno unutarnjih znakova koji bi pomogli dobrohotnom čitatelju da se kreće kroz gustiš od asocijacija, prisjećanja. Sačuvana je u "Trajektu" atmosfera, želja za pričanjem, raspon je od djetinjstva (tetaka ili sinova) do kvarta i Mediterana. Nadam se da sam nastavio u "Trajektu" ono što je bilo zanimljivo i lijepo u "Zibu" , ali da sam posložio priču, da su ispisane rečenice koje će se na različite načine doticati različitih čitatelja... Ali nije lijepo (ni pametno) da otvoreno i odmah priznam radost koja me drži zbog objavljene knjige. Uostalom, podnaslov je "Jednosmjerna ulica I" , što znači trebat će završiti i drugi dio knjige.!
K.M.A. : Priznajem da sam s vremena na vrijeme čitao neke priče iz kolumne "Jednosmjerna ulica" koje su objavljivane u "Jutarnjem listu" i priznajem da su me sasvim drugačije dirnule. Ovdje, u knjizi, kao da su se sve te priče i eseji vratili kući. Jesi li imao u glavi kako će tamo objavljeno postati meso ove knjige?
M.M. : Raduje me da imaš osjećaj da su se te priče (mikroeseji, ponekad) vratili kući i nekoliko mi je čitatelja reklo da u knjizi drukčije dišu, drukčije se čitaju... Istina je da sam ih pisao za knjigu i u njima je nekoliko spominjanih autora, koje imamo nerijetko dok pišemo kao obvezu i standard ispod kojeg ne bismo smjeli upregnuti naše snage. Ako sam imao sreću da se knjiga ispisivala i da sam bio vođe, odlično! Hojla!!
K.M.A. : Fascinantno je s koliko strpljenja i pažnje prilaziš svakodnevnim događajima, kako pomno opisuješ kuće, ulice, gradove, krajolike, kako pedantno skidaš prašinu s uspomena i donosiš ih čitatelju kao vrijedne suvenire. Recenzent Krešimir Bagić je napisao da su u Trajektu tematsko-motivska čvorišta: obitelj, intima, literalizacija osobne biografije. Misliš li da si ipak nešto prešutio, nešto što, možda, nije za javnost?!
M.M. : Prešutio sam samo ono za što nisam znao naći početnu rečenicu ili neki odlučujući znak koji te obuzme u strasti i radosti i borbi s pismom i pisanjem. Kako sam pisao svaki tjedan, nisam stvarao zalihe i pronalazio nešto od prije neobjavljeno, bio sam osuđen na promjenu načina življenja, štošta sam podredio pričama i na kraju je to bilo kako kad kopaš i voda nadolazi i sustiže te. Znači, nema šutnje, nema prešućivanja, ako to nije dobro za priču, tekst...!
K.M.A. : Kod kolumni tvojih kolega pisaca (koji su, iskreno, više novinari nego pisci), preovladava žutilo, dnevna politika, nastupaju napadački, psuju... Misliš li da je tvoj način ispisivanja kolumni iz tjedna u tjedan bio teži? Uostalom, ti si kroz kolumne pisao, kao što se sada vidi, uspješnu knjigu koja je korektno umjetničko djelo dok je, na pr. Jergovićeva knjiga kolumni Naci bonton, umrla smrću Tuđmana.!
M.M. : Mislim da se u startu radi o različito pisanim i s različitim namjerama objavljivanim tekstovima... Riječ je o izboru priče i posla, a sve se nakon toga slaže u buci ili nečujnosti.!
K.M.A. : Već je treće desetljeće kako aktivno djeluješ u hrvatskom književnom životu. Osamdesetih si bio jedan od pokretača kultnog časopisa Quorum. Možeš li ukratko povući neke paralele osamdesetih, devedesetih, dvijetisućitih? Što je u književnosti i za književnost bilo bolje a što gore nego sad?!
M.M. : Književnost o kojoj mislimo, koju čitamo ili s kojom živimo, koju priželjkujemo (mislim na ono što razgovaram s tobom, K. Bagićem, S. Karuzom, B. Čegecom ili što čitam kod D. Dragojevića...) – uvijek je u raskoraku i kad se čini da joj ne ide dobro, evo novih pjesnika, evo novih pjesama i novih priča nama poznatih i već (pročitanih) autora...!
K.M.A. : Što misliš o ovim akcijama jeftine prodaje knjiga koju provode Jutarnji i Večernjak ? Nigdje nisam pročitao da je netko protestirao zbog toga što se te knjige drugi dan ne povlače u reciklažu, jer su vezane samo uz broj koji izlazi utorkom.!
M.M. : Znaš koliko je već potrošeno riječi na to: diskonti u izdavaštvu, mimo dogovorenih pravila igre...!
K.M.A. : Vratimo se Trajektu. Gdje nas može odvesti?!
M.M. : Za početak do Molo Travne, do Senka Karuze i natrag...!
K.M.A. : Pišeš li nešto novo. !
M.M. : Pišem, pišem...!
K.M.A. : Hvala ti lijepa na razgovoru.!
M.M. : Hvala tebi na čitanju i na svemu onome što smo rekli i prešutjeli između pitanja.!

Tih dvadesetak metara pločnika u Masarykovoj zavuklo mi se pod kožu osamdesetčetvrte, kad je već prolazilo njegovo herojsko doba. Na pločniku koji je povezivao tri birtije (Kavkaz, legendarno Tinovo Blato i Zvečku, koja će kasnije postati legendom) od sedamdesetosme okupljala se kompletna zagrebačka urbana scena.
Novovalni muzičari, novokvadratovci, mladi fotografi, pisci, glumci i slikari i mnoštvo anonimnih brijača, tko sve nije stajao tamo tih godina.
Tamo redovito vise Slavenka Drakulić-llić, Rene Bakalović, Vladimir Tomić, Zoran Franičević, Denis Kuljiš, Nenad Polimac, Mirko Ilić, Ratko Bošković, Mio Vesović i ostalo društvo koje je tada radilo Polet . Prepoznavao sam Veljka Barbierija, Peru Kvesića i Davora Slamniga, znao sam i Džonija i Juru, pa Vrdoljaka i Glavana, onda Houru (...)
Zaletavao sam se tamo zbog onog najljepšeg što je krasilo Kavkaz-Zvečka-Blato rutu od 1978. do 1987., kad je stvar pukla, naime zbog djevojaka. Zbog komada.
Vjerovao sam tada, a i danas vjerujem u to, da sve svjetske modne piste zajedno, svi izbori za miss ovoga&onoga nisu spomena vrijedni u usporedbi s pistom koja se prostirala od Kavkaza do Blata.
Imao sam privilegiju uzeti fotke sa sobom doma i pregledati ih u miru. Osjećao sam se dobro gledajući ih, kao što se osjećam dobro kad si doma, za vlastiti gušt, pustim Azru i Film, ili kad čitam Kvesićeve ili Slamnigove priče.

1. Da Vincijev kod - Dan Brown (izd. VBZ) 670 prodanih primjeraka
2. Zovem se Crvena - Orhan Pamuk (izd. Vuković&Runjić) 420 p.primjeraka
3. Inšallah Madona, inšallah - Miljenko Jergović (izd. Durieux) 390 p.primjeraka
4. Osmi povjerenik - Renato Baretić (izd. AGM) 230 p.primjeraka
5. Dvori od oraha - MIljenko Jergović (izd. Durieux) 180 p.primjeraka
6. Bolje se rodit bez one stvari nego bez sriće - Arijana Čulina (izd.Profil)
160 p.primjeraka
7. Ništa nas ne smije iznenaditi - Ante Tomić (izd. Fraktura) 130 p.primjeraka
8. Nevidljivo zbivanje - Bela Hamvas (izd. Mirakul) 130 p.primjeraka
9. Carstvo pakla - Sven Hassel (izd. Zagrebačka naklada) 110 p.primjeraka
10. Moj slatki Sputnik - Haruki Murakami (izd. Vuković&Runjić) 100 p.primjeraka

Ima li sada nakon vezane prodaje novina i knjiga nekih egzaktnijih pokazatelja kakve su sve posljedice i efekti te prodaje za nakladnike?
Radi se o pokrivanju tržišta i to upravo na “legitimni” način divljeg kapitalizma u kojem profit stvara zakone kao jedini i neprikosnoveni državotvorni element. Tko se to u našoj “socijalnoj” državi upitao postoji li politika sadržaja, i što znači gubitak knjižara, posebice u manjim mjestima, za elementarnu informiranost o knjizi, dostupnost ukupnoj, a ne segmentiranoj produkciji itd., a da o stvarnoj pismenosti i ne govorimo. Širenjem asortimana još drastičnije se sužava prostor knjižarama i njihova mogućnost opstanka. A njih ne može zamijeniti kiosk, jer ponavljam: knjižara je i kulturna intitucija i prodajno mjesto.
O dosadašnjim efektima ponajbolje govore napisi o stanju u knjižarama, o mogućnosti dokidanja komisijske prodaje, teškom stanju antikvarijata i sl. Nažalost, čini mi se da ćemo neposredne učinke vidjeti negdje krajem ove i početkom iduće godine, a posljedice ćemo snositi možda i desetljećima. Gubljenje kakve-takve mrežice knjižara koja se počela pomaljati nakon rasula, i kojoj bi još dosta vremena trebalo da se razvije do pune funkcije u još nepostojećoj infrastukturi knjige, dokaz je da ne postoji politička briga o njoj: ni strateška (zakonodavna), ni taktička (barem na riječima, interventna). Direktne štete za nakladnike, a posebno male i specijalizirane, jesu gubitak njihova jedinog izlaza na tržište, jedinog mjesta ponude: jer po našim medijima, njihovom praćenju knjige, njihova je produkcija ionako gotovo ilegalna. Uostalom, možda smo i došli u period kada pismenima još preostaje ilegala i samizdat. I ilegalne knjižare.
Koje su posljedice te prodaje za knjižarsku mrežu u nas, u uvjetima kada se, dakle, dio publike s jedne strane seli na kioske, a s druge strane u centru Zagreba otvara prvi megastore?
Dakako da bi bilo izvrsno da nema samo Zagreb mjesto gdje se može naći, vidjeti, prelistati i kupiti uistinu ukupna domaća produkcija, uključujući časopise, zbornike, izdanja izdavača kojima je to prateća djelatnost. Jer jedan od problema u knjižarama jest segmentarna ponuda, kako u tipu izdanja, tako i u uvjetima kupnje i prodaje; dakle ponuda je vrlo šarena, od knjižare do knjižare, i ovisi o tome koliko je koji knjižar nekome dužan. Dakle, takvo mjesto jest realna potreba svakog većeg urbanog centra, pod uvjetom da uistinu takvim i bude. Da li će tu i takvu funkciju obaviti i u dužem periodu obavljati megastore, tek ćemo vidjeti. Vidjet ćemo uskoro i još nešto posebno važno za taj pothvat i ne samo za njegova poduzetnika: koliko će megastore proizvesti novih kupaca knjige, a koliko će ih preuzeti od okolnih knjižara. Jer prevagnu li ovi drugi, onda ni megastore nema budućnosti.
Što će sve to značiti u iscrtavanju novih kontura hrvatskog tržišta knjiga - koje je prošlih godina jedva nešto oporavljeno nakon devastacije u devedesetima - i kakvo bi ono moglo postati?
Knjiga ne samo da se strateški nego i projektivno od onih koji su plaćeni da o njoj vode računa ne misli. Mislim da se vraćamo u stanje i stručne i građanske apatije. A oni koji još govore, umorni su od besmisla slušanja vlastite jeke. Gdje su stručna udruženja, postoje li uopće, gdje su poslovne i ine zajednice čiji su pandani u toj Europi i snažan kreator tržišta i još strožiji korektor ponašanja na tržištu s jedne strane, a s druge presudan loby kad je u pitanju kako zakonodavstvo, tako svi odnosi struke i države. Ili je onima koji bi ih trebali voditi jako stalo da ih nema?
Što mislite o potrebi ukidanja komisijskog načina prodaje knjiga u knjižarama, jer da on nije poticajan ni za nakladnike ni knjižare - nedavno je u Jutarnjem listu o tome pisao Nenad Bartolčić, dodajući kako je to u osnovi točno, ali da nedovoljno oporavljeno hrvatsko tržište knjiga još uvijek nije spremno na drastičnu promjenu i na pražnjenje knjižarskih polica od tisuća “nekomercijalnih” ili preskupih domaćih izdanja?
Dokine li se komisijska prodaja i obavi povrat, knjižare će (osim knjižara u vlasništvu velikih izdavača poput Školske knjige) ostati puste. Ne znam postoji li i jedan knjižar koji, bez obzira na rabat, može otkupiti trenutnu komisijsku ponudu u svojoj knjižari. Ne slažem se s gosp. Bartolčićem, i začuđuje me njegova izjava o “pražnjenju polica od tisuća “nekomercijalnih” ili preskupih domaćih izdanja”. Koliko je meni poznato, knjižar uzima u komisiju, dakle naručuje, knjige po vlastitom izboru i količinu po vlastitoj procjeni. I može ih uvijek vratiti. Upravo suprotno, čini mi se da problem može nastati jedino uz čvrstu kupnju i lošu knjižarevu procjenu. Komisijska prodaja je uvijek i svugdje poticajnija, ali zahtijeva pravila igre i njihovo poštivanje. Kerber koji ih nadzire u većini europskih zemalja su bilo savezi knjižara, bilo poslovne zajednice s gadnim posljedicama po prekršitelje, a mi takvog Kerbera nemamo niti ga, po svemu sudeći, želimo imati. Tko ne iskrči svoj dio džungle, džunglu će živjeti. Neki se ponašaju kao da su njezini zakoni jedini. I bit će, ako se ne odlučimo da stvorimo druge, i onda se po njima konzekventno ponašamo.

Tišina

Tišina je niti
O svijeću splela
Noć odjenula
Čedno na tlo sjela
I nježnost prela, prela
Šapatom dotakla
Uglove vjetra
Ljuljanjem govor svijetla
I zov, uvijek nov
Ćuti te, ćuti, sluti

Ljubav

Mirisne, lomljive, prhke
Poput planinskih zvona
Zazvonite
Riječi ljubavi
Točno na vrijeme
Kad u njega uđe ona
Raskošno odjevena
Nek titra citra
Kroz sve odaje
Njegova bića
I dok gori svića
Pod njene skute
Upali plamičke
Da ugriju zidove krute

Drhtave, krhke
Ljubavne riječi
Zvonite jače
Da se čuje
Da sve ječi
Zvonite zvona
Zvonite zvona
Kad se pojavi ona
U njemu

Sreća je…

Prešao si
Na drugu stranu ulice
Tužno je što ne vidim
I ne prepoznajem više
Ničije lice
Moje se srce ne miri time
A duša je budna
Ne drijema
I zna
Kad je dosta
Kad se na počinak sprema
Razmišljam
Što tvoje oko vidi
U meni
Zar samo sjenu
U trenu

O, Ljubavi moja
Ovo moje oko
Samo razaznaje dan
Osjeća umor
Poželi san
A tijelo živi
Ponekad budno sanja
Slika se sužava
Sve manja je, manja

Tužno je
Što te nikad više
Vidjeti očima neću
Ali ću pamtiti sreću

Ta zora je uvijek
Bila zora
A život samo čežnja
Ta živjeti se
I u mulju mora

KRITIKA : Wladimir Kaminer - Berlinske ulice (izd. Fraktura, 2003.)

Otprilike prije godinu dana zaprešićka je Fraktura objavila Kaminerov roman Vojni rock. Tko je čitao sigurno se sjeća kako se u spomenutom romanu radilo o iznimno duhovitom satiričkom prikazu autorovog odrastanja u uvjetima ruskog socijalizma.
Kako je 1990. godine Kaminer napustio SSSR i nastanio se u Berlinu (iako se zapravo zaputio u Pariz, ali je, kako sam kaže, zbog tadašnjeg vlastitog slabog poznavanja latiničnog pisma, slučajno s vlaka sišao u Berlinu) recenziju Vojnog rocka zaključio sam nadom da ćemo u dogledno vrijeme od njega dobiti “isto tako duhovit prikaz kapitalističko - zapadnjačkih uvjeta i načina života, iz njegove ruskim iskustvom obogaćene vizure i iz perspektive čovjeka odraslog u sasvim različitim životnim uvjetima”. I, gle čuda, knjiga Berlinske ulice donosi nam upravo to.

Radi se o zbirci kratkih priča, točnije rečeno 50 crtica iz autorovog berlinskog života, kojima on slikovito opisuje iskustva stečena u dotad mu nepoznatoj sredini a koja nam dočarava s neizmjernim dozama šarma i britke duhovitosti. Kaminer ima snajperski izoštreno oko za detalje, pa tako npr. i najbanalniji odlazak u kupovinu on zna pretvoriti u pravu paradu duhovitosti.
On i u naizgled potpuno nezanimljivim pojedinostima zamjećuje humorni potencijal kojega do krajnjih granica iskorištava da oslika svijet u svoj njegovoj apsurdnosti, ali i da sivilo ljudskih egzistencija na koje i u Berlinu na svakom koraku nailazi dobrodušno oboji aurom smijeha i dobrog raspoloženja. Upravo mu iskustvo formativnih godina proživljenih u uvjetima pred-Perestrojskog SSSR-a omogućava da Berlin (točnije, berlinsku Aleju Schönhauser, što je i originalni naziv knjige, a koje je Kaminer sa svoje dvoje djece i suprugom, stanovnik) vidi nešto drukčijim očima nego što su to tamošnji “domoroci” u stanju, te on osim velikih različitosti pronalazi i mnogobrojne poveznice sa ruskom socijalističkom “idilom”.

“Realno postojeći socijalistički građani imali su s vladajućim redom nekoliko problema: problem kobasica, problem šećera, problem maslaca i mnoge druge koje su im Sovjetski Savez činili neprivlačnim” – riječi su kojima Kaminer u Vojnom rocku locira, i hrvatskim građanima s nešto dužim pamćenjem, veoma prepoznatljive socijalističke problematike svekolikih nestašica, pa stoga nimalo ne čudi činjenica da se na više mjesta u Berlinskim ulicama otkriva autorova fascinacija zapadnjačkim potrošačkim mentalitetom. Tako se upravo Schönhausenske Arkade, odnosno tamošnji veliki trgovački centar, ispostavlja glavnim poprištem više priča iz knjige, ali i mjestom mnogobrojnih društvenih događanja, a Kaminer taj shopping-mall registrira kao “centar potrošačke zabave budućnosti” gdje bi “nekoliko tisuća ljudi moglo živjeti stotinu godina i ne bi im ništa nedostajalo. Neki zapravo već i žive tamo, u svakom se slučaju viđaju uvijek ista lica”.

Britka Kaminerova ironija do izražaja dolazi upravo u minijaturi koja opisuje kako je potencijal prijespomenutog trgovačkog centra otkrio i berlinski Zavod za zapošljavanje koji je tamo otvorio štand na kojemu, uz slogan “napravit ćemo vam novo lice za razgovor za posao”, ljudima nude sjajni novi make-up (!). Znatiželjan kakav je, Kaminer zaviruje i iza blještavo uređenih pultova i štandova u trgovačkom centru, te nam dočarava suštu suprotnost njihovih stražnjih prostorija - prljave i hladne sobičke pretrpane ostacima kartonskih kutija - u čemu se ogleda lice i naličje zapadnjačkog potrošačkog raja.

No, iako u potpunosti adaptiran na novi život, Kamineru je ruska domaja još uvijek pri srcu te on svakodnevno sluša ruski radio da sazna najnovije vijesti iz domovine, a rijetke su priče iz ove knjige u kojima se bar na trenutak ne dotakne i kakve uspomene iz svog prijašnjeg, ruskog života, ili nam posredstvom nekog drugog lica iz svoje okoline ne podari kakvu duhovitu rusku epizodu (poput one o poznatom ruskom generalu Lebedu koji ima dioptriju +4, a pošto ne voli nositi naočale u svoj je BMW dao ugraditi stakla s tom dioptrijom, što je za čovjeka s normalnim vidom toliko nepodnošljivo da mu se već nakon desetak minuta vožnje u Lebedovom autu, neizostavno – bljuje).

Berlinske ulice vrve osim Rusima, još i Vijetnamcima, Mongolima, Bugarima, Kolumbijcima i brojnim drugim dođošima sa raznih strana, koji u Kaminerovu prozu unose mirise kebaba, prženog psa s ananasom, curryja i dimljenih golubova u medu, ali na tim ulicama Kaminer isto tako sreće i zvijezde poput Mickey Rourkea, Johna Malkovicha, Bukowskog, Einsteina, Billa Clintona i Elvisa Presleya, dok je tu, začudo, ponajmanje Nijemaca, koji se pojavljuju tek kao statisti (poput onog sirotog Manfreda koji ni slutio nije što ga čeka kad je svojoj ruskoj djevojci dozvolio da na proslavu rođendana pozove svoje prijatelje i rođake iz Moskve).

Wladimir Kaminer, koji je vrlo uspješno i bezbolno prebrodio sve rizike i zamke pisanja na “gostujućem” terenu stranog jezika, pokazao se vrlo samosvjesnim i inteligentnim književnikom čiji gotovo pa zvjezdani status u Njemačkoj sa velikim tiražama knjiga, redovnim kolumnama u brojnim časopisima i vlastitim talk-showom na radiju, nikako nije rezultirao udvorničkim rukopisom naspram svog novog domicila, nego on u svom britkom satiričkom stilu i njemačku svakodnevicu pomno kritički secira, precizno locirajući sve vrline i mane modernog kapitalizma kojeg ismijava u jednakoj mjeri kao i onaj nekadašnji ruski socijalistički, “najidealniji od svih svjetova”.
(napisao : Božidar Alajbegović)

Svježa dama Damask trese (ulomci iz predgovora priređivača Branka Maleša)

(…) Josip Sever je iza sebe ostavio, ono što sam dakako imao prilike pregledati pa i
uspješno pročitati, često i uz pomoć povećala, stotinjak upotrebljivih tekstova:
desetak većih poema, brojne kraće poetske tekstove, započeti dramski tekst, započete prijevode s kineskoga i ruskoga, dnevničke zabilješke o vlastitoj svakodnevnoj egzistencijalnoj nervozi, esejističke pokušaje o kineskim i ruskim pjesnicima, ili pak o domaćim noćnim (pjesničkim) sudruzima ili slučajnim namjernicima u boemskoj noći... (Često je, usput, autor u svojim bilježnicama takve "prigodničarske" laude u čast nekome iz društva ukrašavao vlastitim crtežom dotičnoga ili samoga sebe.) Zaostali i dešifrirani materijal (napominjem tu uspješnost u pročitavanju stihova jer manji dio neurednog rukopisa nisam bio u stanju odgonetnuti, kao i obratno, i dapače, neki su tekstovi bili odviše intimni za publiciranje pa poštujući autora i njegovu privatnost takve zabilješke nisam ni pripremao za objavljivanje) mogao bi se s obzirom na izvedbeni i tematsko·motivski plan podijeliti u nekoliko skupina.
Kultni je pjesnik iza sebe tako mahom ostavio: tekstove fonologocentrističke zavodljivosti (najčešće poeme neoavangardističke ili pak postmoderno·ironizacijske parodijske strukture, ponekad i dekonstrukcijske pa i političke intencije); zatim lingvo-dosjetkaški poetski tekst (kraći sastavci završnog jezičnog twista); sentimentalno-autobiografski i socijalno-evokacijski korpus (zavičaj, djetinjstvo, životna prolaznost ali i izrazita socijalna osjetljivost); kineski prozni ili stihovni kompleks (esejistički pokušaji, crtice, prijevodi ili autentični stihovi autorove fascinacije Kinom i njenom kulturom, pa i političarem Mao Ce Tungom); autobiografske, dnevničarske i socijalne prozno-bilješkarske skice(...)
Kako su tu prezentirani neupotrijebljeni stihovi, zabilješke... pokojnog pjesnika koji su nastajali pretežno nakon druge zvanične autorove knjige, ili neposredno prije objavljivanja Anarhokora, mogu se ustanoviti neki odmaci u predmetnom registru poetskih tekstova. U stihovnom materijalu iz ostavštine uočljiva je, prije svega, stanovita sentimentalnost u evokacijskom okretanju unazad, realno i pritom grubo sabiranje životnog puta te smireno odustajanje od takmičarske dinamike, a s načelne razine - apokaliptično osvjetljenje svjetske pozornice koju se ostavlja. (Još 1976. autor piše poemu Ja sam s onu stranu, tekst kojim se stihovno pozdravlja sa svijetom i prijateljima, itekako svjestan vlastita zdravstvenog i egzistencijalnog stanja.)
"Teško je, kaže se, pisati smrznutih prstiju; ja sam bolestan čovjek. Kišni je dan/ kad mi se nikuda/ ne da ići/ a morat ću/ popiti nužni dio alkohola(…) "

KITA BOLI MORE vrckava je i presmiješna Kishonova uputa turist-jadnicima koji se drznu putovati po svijetu. U njoj možete doznati kako je turizam postao masovni pokret u nekim zemljama, kako s ponešto muke dobiti popust na talijanskim željeznicama, kako se lako odričemo turističkog imuniteta i doživljavamo gastronomsku katastrofu, kako je pokrenuto pitanje manjinske politike bikova u koridi, te o besmislenoj britanskoj sklonosti tradiciji i o tome kako su Amerikanci postali duševno neuravnoteženi. Putujući s Kishonom po Italiji, Španjolskoj, Velikoj Britaniji, Austriji, Americi... shvatit ćete i to da vas opuštanje vodi u "pakao" te da svakom turistu na svijetu apriori valja izraziti sućut.

1. Arthur Conan Doyle: Baskervilski pas (04. 08.)
2. Edgar Wallace: Krivotvoritelj (12. 08.)
3. Alfred Hitchcock: Priče za nesanicu (19. 08.)
4. Georges Simenon: Maigret i žrtva iz Seine (26. 08.)
5. Robert Ludlum: Holcroftova pogodba (02. 09.)
6. Edgar Allan Poe: Doživljaji Arthura Gordona Pyma (09. 09.)
7. Mickey Spilane: Poljubac smrti (16. 09.)
8. John Le Carre: Dečko, dama, kralj, špijun (23. 09.)
9. Thomas Harris: Kad jaganjci utihnu (30. 09.)
10. Agatha Christie: Božić Herculea Poirota (07. 10.)

Mario Suško rođen je 17. prosinca 1941. u Sarajevu, gdje diplomira na odjelu za anglistiku, a poslijediplomski studij pohađa u Zagrebu. Godine 1968, kao Fulbrightov stipendist, pohađa poslijediplomski studij na State Univesity of New York u Stony Brooku i magistrira u lipnju 1969. Nakon godinu dana, boraveći poglavito u Zagrebu, vraća se kao stipendist IREX-a a potom kao asistent, na SUNY i doktorira 1973. kao prvi inozemni student koji je na vrijeme dovršio doktorski program. Do 1977. djeluje u SAD, potom se vraća u Sarajevo i djeluje na sveučilištu u Sarajevu do rata 1992.
Od 1993. godine živi u SAD. Nositelj je nekoliko nagrada, među inima nagrade lista Telegram za pjesništvo (1965), nagrade fonda A. B. Šimić za ogled (1970), nagrade/stipendije Vijeća Europe za književne prevoditelje (1993/4), nagrada “Nassau Reviewa” za poeziju (1997), nagrade Premio Internazionale di Poesia e Letteratura Nuove Letteure za englesko izdanje knjige pjesama Majke, cipele i ine smrtne pjesme (Napulj, Italija, 1998) i nagrade Tin Ujević (2000) za knjigu pjesama Versus Exsul u Nakladi Meandar 1999, nagrade Rektorata Državnog sveučilišta države New York za izvanredna postignuća u području znanstvene i književne djelatnosti 2003.
Objelodanio je šezdeset i jednu knjigu (od kojih je dvadesetipet tiskano u Hrvatskoj, a četiri u SAD-u). Među inima uredio je antologije Američka novela 20. stoljeća (1986; drugo prošireno izdanje 1990), Suvremena britanska poezija (1988), Suvremena američka poezija (1990), Saul Bellow: djela (1990) i Crno na bijelo: antologija afro-američkog pjesništva dvadesetoga stoljeća (2000).
Prevodio je čelnike američke književnosti, među kojima su William Styron, E. L. Doctorow, James Baldwin, Wiliam Faulkner, Bernard Malamud, Kurt Vonnegut i Walt Whitman.
Objavio je sljedeće knjige poezije: Prvo putovanje, Sarajevo 1965; Drugo putovanje ili patetika uma, Zagreb 1968; Fantazije, Sarajevo 1974; Ispovijesti, Sarajevo 1976; Skladbe i odsjevi, Sarajevo 1977; Zemljoviđenja, Zagreb, 1980; Gravitacije, 41, Sarajevo 1982; Izabrane pjesme, Sarajevo 1984; Izabrane pjesme, Sarajevo 1986; Phisika Meta, Rijeka 1989; Knjiga izlaska, Tuzla 1991; Priručnik za poeziju, Rijeka 1994; Mothers, Shoes and Other mortal Songs, Stamford, CT, 1995; Buduća prošlost, Ljubljana 1996; Majke, cipele i ine druge pjesme, Zagreb 1997; Versus Exsul, Stamford, CT, 1998, Zagreb 1999, The Life After Stamford, CT, 2001, Život poslije, Zagreb 2002, i Čitanje života i smrti (pjesme 1982-2002), Zagreb, 2003.