Ima li sada nakon vezane prodaje novina i knjiga nekih egzaktnijih pokazatelja kakve su sve posljedice i efekti te prodaje za nakladnike?
Radi se o pokrivanju tržišta i to upravo na “legitimni” način divljeg kapitalizma u kojem profit stvara zakone kao jedini i neprikosnoveni državotvorni element. Tko se to u našoj “socijalnoj” državi upitao postoji li politika sadržaja, i što znači gubitak knjižara, posebice u manjim mjestima, za elementarnu informiranost o knjizi, dostupnost ukupnoj, a ne segmentiranoj produkciji itd., a da o stvarnoj pismenosti i ne govorimo. Širenjem asortimana još drastičnije se sužava prostor knjižarama i njihova mogućnost opstanka. A njih ne može zamijeniti kiosk, jer ponavljam: knjižara je i kulturna intitucija i prodajno mjesto.
O dosadašnjim efektima ponajbolje govore napisi o stanju u knjižarama, o mogućnosti dokidanja komisijske prodaje, teškom stanju antikvarijata i sl. Nažalost, čini mi se da ćemo neposredne učinke vidjeti negdje krajem ove i početkom iduće godine, a posljedice ćemo snositi možda i desetljećima. Gubljenje kakve-takve mrežice knjižara koja se počela pomaljati nakon rasula, i kojoj bi još dosta vremena trebalo da se razvije do pune funkcije u još nepostojećoj infrastukturi knjige, dokaz je da ne postoji politička briga o njoj: ni strateška (zakonodavna), ni taktička (barem na riječima, interventna). Direktne štete za nakladnike, a posebno male i specijalizirane, jesu gubitak njihova jedinog izlaza na tržište, jedinog mjesta ponude: jer po našim medijima, njihovom praćenju knjige, njihova je produkcija ionako gotovo ilegalna. Uostalom, možda smo i došli u period kada pismenima još preostaje ilegala i samizdat. I ilegalne knjižare.
Koje su posljedice te prodaje za knjižarsku mrežu u nas, u uvjetima kada se, dakle, dio publike s jedne strane seli na kioske, a s druge strane u centru Zagreba otvara prvi megastore?
Dakako da bi bilo izvrsno da nema samo Zagreb mjesto gdje se može naći, vidjeti, prelistati i kupiti uistinu ukupna domaća produkcija, uključujući časopise, zbornike, izdanja izdavača kojima je to prateća djelatnost. Jer jedan od problema u knjižarama jest segmentarna ponuda, kako u tipu izdanja, tako i u uvjetima kupnje i prodaje; dakle ponuda je vrlo šarena, od knjižare do knjižare, i ovisi o tome koliko je koji knjižar nekome dužan. Dakle, takvo mjesto jest realna potreba svakog većeg urbanog centra, pod uvjetom da uistinu takvim i bude. Da li će tu i takvu funkciju obaviti i u dužem periodu obavljati megastore, tek ćemo vidjeti. Vidjet ćemo uskoro i još nešto posebno važno za taj pothvat i ne samo za njegova poduzetnika: koliko će megastore proizvesti novih kupaca knjige, a koliko će ih preuzeti od okolnih knjižara. Jer prevagnu li ovi drugi, onda ni megastore nema budućnosti.
Što će sve to značiti u iscrtavanju novih kontura hrvatskog tržišta knjiga - koje je prošlih godina jedva nešto oporavljeno nakon devastacije u devedesetima - i kakvo bi ono moglo postati?
Knjiga ne samo da se strateški nego i projektivno od onih koji su plaćeni da o njoj vode računa ne misli. Mislim da se vraćamo u stanje i stručne i građanske apatije. A oni koji još govore, umorni su od besmisla slušanja vlastite jeke. Gdje su stručna udruženja, postoje li uopće, gdje su poslovne i ine zajednice čiji su pandani u toj Europi i snažan kreator tržišta i još strožiji korektor ponašanja na tržištu s jedne strane, a s druge presudan loby kad je u pitanju kako zakonodavstvo, tako svi odnosi struke i države. Ili je onima koji bi ih trebali voditi jako stalo da ih nema?
Što mislite o potrebi ukidanja komisijskog načina prodaje knjiga u knjižarama, jer da on nije poticajan ni za nakladnike ni knjižare - nedavno je u Jutarnjem listu o tome pisao Nenad Bartolčić, dodajući kako je to u osnovi točno, ali da nedovoljno oporavljeno hrvatsko tržište knjiga još uvijek nije spremno na drastičnu promjenu i na pražnjenje knjižarskih polica od tisuća “nekomercijalnih” ili preskupih domaćih izdanja?
Dokine li se komisijska prodaja i obavi povrat, knjižare će (osim knjižara u vlasništvu velikih izdavača poput Školske knjige) ostati puste. Ne znam postoji li i jedan knjižar koji, bez obzira na rabat, može otkupiti trenutnu komisijsku ponudu u svojoj knjižari. Ne slažem se s gosp. Bartolčićem, i začuđuje me njegova izjava o “pražnjenju polica od tisuća “nekomercijalnih” ili preskupih domaćih izdanja”. Koliko je meni poznato, knjižar uzima u komisiju, dakle naručuje, knjige po vlastitom izboru i količinu po vlastitoj procjeni. I može ih uvijek vratiti. Upravo suprotno, čini mi se da problem može nastati jedino uz čvrstu kupnju i lošu knjižarevu procjenu. Komisijska prodaja je uvijek i svugdje poticajnija, ali zahtijeva pravila igre i njihovo poštivanje. Kerber koji ih nadzire u većini europskih zemalja su bilo savezi knjižara, bilo poslovne zajednice s gadnim posljedicama po prekršitelje, a mi takvog Kerbera nemamo niti ga, po svemu sudeći, želimo imati. Tko ne iskrči svoj dio džungle, džunglu će živjeti. Neki se ponašaju kao da su njezini zakoni jedini. I bit će, ako se ne odlučimo da stvorimo druge, i onda se po njima konzekventno ponašamo.