Iz tiska je u izdanju Lunaparka upravo izašla knjiga Svježa dama Damask tresepriređivača Branka Maleša koja okuplja neobjavljenje pjesme i dnevničke fragmente pokojnog Josipa Severa, kultnog pjesnika čija je radijacija bitno nadmašivala nemale dosege suvremenog hrvatskog pjesništva posljednjih 30-ak godina.
Kako je Sever za života objavio tek dvije zbirke pjesama (Diktator, 1969; Anarhokor, 1977) te Borealnog konja (1989) u godini svoje smrti, Svježa dama Damask trese na 215 stranica donosi nam još nepročitane tekstove ovog istinskog "svećenika riječi", ali i reprodukcije Severovih rukopisa i fotografija, nadahnut priređivačev (Branko Maleš) predgovor te dirljiv zapis pokojne književnice Sunčane Škrinjarić o suživotu s Jožom.
U nastavku vam ekskluzivno donosim ulomke iz Maleševog predgovora knjizi Josipa Severa : Svježa dama Damask trese (izd. Lunapark, 2004.)
Svježa dama Damask trese (ulomci iz predgovora priređivača Branka Maleša)
(…) Josip Sever je iza sebe ostavio, ono što sam dakako imao prilike pregledati pa i
uspješno pročitati, često i uz pomoć povećala, stotinjak upotrebljivih tekstova:
desetak većih poema, brojne kraće poetske tekstove, započeti dramski tekst, započete prijevode s kineskoga i ruskoga, dnevničke zabilješke o vlastitoj svakodnevnoj egzistencijalnoj nervozi, esejističke pokušaje o kineskim i ruskim pjesnicima, ili pak o domaćim noćnim (pjesničkim) sudruzima ili slučajnim namjernicima u boemskoj noći... (Često je, usput, autor u svojim bilježnicama takve "prigodničarske" laude u čast nekome iz društva ukrašavao vlastitim crtežom dotičnoga ili samoga sebe.) Zaostali i dešifrirani materijal (napominjem tu uspješnost u pročitavanju stihova jer manji dio neurednog rukopisa nisam bio u stanju odgonetnuti, kao i obratno, i dapače, neki su tekstovi bili odviše intimni za publiciranje pa poštujući autora i njegovu privatnost takve zabilješke nisam ni pripremao za objavljivanje) mogao bi se s obzirom na izvedbeni i tematsko·motivski plan podijeliti u nekoliko skupina.
Kultni je pjesnik iza sebe tako mahom ostavio: tekstove fonologocentrističke zavodljivosti (najčešće poeme neoavangardističke ili pak postmoderno·ironizacijske parodijske strukture, ponekad i dekonstrukcijske pa i političke intencije); zatim lingvo-dosjetkaški poetski tekst (kraći sastavci završnog jezičnog twista); sentimentalno-autobiografski i socijalno-evokacijski korpus (zavičaj, djetinjstvo, životna prolaznost ali i izrazita socijalna osjetljivost); kineski prozni ili stihovni kompleks (esejistički pokušaji, crtice, prijevodi ili autentični stihovi autorove fascinacije Kinom i njenom kulturom, pa i političarem Mao Ce Tungom); autobiografske, dnevničarske i socijalne prozno-bilješkarske skice(...)
Kako su tu prezentirani neupotrijebljeni stihovi, zabilješke... pokojnog pjesnika koji su nastajali pretežno nakon druge zvanične autorove knjige, ili neposredno prije objavljivanja Anarhokora, mogu se ustanoviti neki odmaci u predmetnom registru poetskih tekstova. U stihovnom materijalu iz ostavštine uočljiva je, prije svega, stanovita sentimentalnost u evokacijskom okretanju unazad, realno i pritom grubo sabiranje životnog puta te smireno odustajanje od takmičarske dinamike, a s načelne razine - apokaliptično osvjetljenje svjetske pozornice koju se ostavlja. (Još 1976. autor piše poemu Ja sam s onu stranu, tekst kojim se stihovno pozdravlja sa svijetom i prijateljima, itekako svjestan vlastita zdravstvenog i egzistencijalnog stanja.) "Teško je, kaže se, pisati smrznutih prstiju; ja sam bolestan čovjek. Kišni je dan/ kad mi se nikuda/ ne da ići/ a morat ću/ popiti nužni dio alkohola(…) "