Vytaute Žilinskaite - Što se dogodilo? (izd. DHK - ogranak u Rijeci, 2004.)

Vytaute Žilinskaite u paradoksalnom pripovijedanju isprepliće fantastične i realne situacije. Aluzijama i asocijacijama stvara podtekstualni kontekst, kojim proširuje mogućnosti reagiranja humoreske na slojevit socijalni i kulturni svijet.
U zbirci humoreski, satira i parodija "Što se dogodilo?" Vytaute Žilinskaite bavi se općim društvenim pojavama, duhovnim primitivizmom te kritizira i parodira strukture vlasti.
Primjerice, u naslovnoj pripovijetki "Što se dogodilo" Žilinskaite parodira filmske obrasce. U pripovijetki "Zašto ovca?" riječ je o društvenim posljedicama kloniranja, dok se u pripovijetki "Zapadni standardi" razmatraju ekološki i ostali problemi jednog grada. U pripovijetki "Opruge" tretira se sportska problematika, a u pripovijetki "Novi Faust" riječ je o problemu filmske adaptacije jednog klasičnog književnog djela…

Karakteristično za stil Žilinskaite je česta upotreba tečnih dijaloga. Njezine pripovijetke su čitljive ali ne i plitke. Svojim stilom najviše podsjećaju na najprevođenijeg poljskog pisca Slawomira Mrozeka.

Zbirka izvrsnih pripovjedaka od kojih je većina objavljena u hrvatskim književnim časopisima i u III. programu Hrvatskoga radija prva je zbirka priča jednog litavskog pisca koja je objavljena u Hrvatskoj.

Žarko Milenić

Vytautas Bubnys - U lepetu goluba (izd. DHK - ogranak u Rijeci, 2004.)

Novi roman Vytautasa Bubnysa "U lepetu goluba" izazvao je izuzetno veliku pažnju čitatelja i odobravanje književne kritike.
Radnja romana odvija se u hrvatskom dijelu Bosne i Hercegovine odmah nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, dok se još uvijek nastavljaju etničke i vjerske nesuglasice. Glavni lik romana, slikar i restaurator slika Egon Ruga, za vrijeme sarajevske blokade odbacuje odjeću franjevačkog redovnika i s puškom u ruci odlazi na bojišnicu. Majstorski opisujući zamršeni put glavnog junaka autor kao da pita, postoje li takve egzistencijalne, vjerske i etničke vrijednosti koje bi mogle opravdati agresiju i ubijanje civilnog stanovništva.

Privlačnu osobinu psihološko-analitičkog romana "U lepetu goluba" predstavlja intrigantno zapletena radnja. Međutim, intriga se ne krije samo u vanjskoj radnji ili u okrutnostima koje košmarno slijede svršetak rata; središnja pažnja usmjerena je na napore čovjeka da uistinu postane čovjekom, da shvati svoju dvostruku prirodu. Autor odvažno ruši ispolitizirane stereotipe patriotizma, nacionalnosti i drukčijeg razmišljanja, a poljuljava i evanđeoske kanone (Judina izdaja, Isusova smrt). Dramatičan, intelektualni karakter Egona Ruge, upija najžešće probleme čije rješavanje ostaje otvoreno i višeznačno.

Po mišljenju litavskog književnog kritičara Alfredasa Gusciusa "U lepetu goluba" predstavlja ključnu knjigu na stvaralačkom putu Vytautasa Bubnysa. "Dramatičnim sižeom romana o duševnoj depresiji suvremenog intelektualca i njegovim teškim naporima da se izvuče iz ponora, dubokim filozofskim razmišljanjima te smionom pronicljivošću, pisac ističe zamršeno pitanje očuvanja Europe našeg doba."

Koji su Vam književni uzori?
Rođen sam i odrastao u kolijevci litavskih narodnih pjesama i priča i litavske klasične književnosti. Kasnije sam upoznavao poljske, ruske, francuske, njemačke klasike… Nikada nisam ni na koji način želio rušiti formirane estetske koncepcije klasične književnosti, nisam lažno jurio za književnom modom i stilom. Nastojao sam upiti u sebe što više: i ono što mi je blisko i ono što mi je daleko želio sam prihvatiti ne samo umom, već i srcem, a u knjigama koje sam pisao, želio sam stvarati originalni svijet koji se u meni već rodio, oslanjajući se pritom na bogom danu mi intuiciju. Bliski su mi Faulkner, Salinger, Marquez, Cortazar, Hesse…
Jeste li se okušali u poeziji?
S poezijom sam počeo još u djetinjstvu. Litva je tada bila okupirana, sloboda riječi progonjena. Kad je moj bliski prijatelj iz gimnazije zbog svojih domoljubnih stihova bio uhićen i odveden u logor na sjeveru Rusije, skupio sam sve svoje pjesme, ugurao ih u bocu i zakopao je u jamu pod drvetom kraj rodne kuće. Vjerojatno sam tada sahranio i sebe kao pjesnika. Nakon toga uslijedio je prekid od nekoliko godina. Kasnije sam objavio nekoliko zbirki priča. U prvom romanu “Gladna zemlja” (1971.) otvoreno sam progovorio o ljudskoj drami u litavskom selu poslijeratnih godina.
Bili ste nastavnik, novinar, bavili ste se politikom. Koliko je Vaše životno iskustvo utjecalo na Vaš rad? Smatrate li Vaše romane angažiranima?
Radio sam jer je trebalo raditi, trebalo je živjeti. Bile su to godine kada sam u mislima skupljao snagu, pripremao se za krupnija djela, a u meni je sazrijevalo ogorčenje da tako živjeti i pisati, kao do sada, više ne mogu, moram mnogo toga promijeniti i mnogo toga pretresti u svojoj glavi. A politika me zanijela onda, kada je u Litvi 1988. godine započela borba za slobodu. Čitave te dvije godine aktivno sam sudjelovao u događajima za oslobađanje od okupacije. Kasnije, uspostavom nezavisnosti, bio sam izabran u državni Parlament.
Međutim, moj politički entuzijazam izblijedio je nakon pola godine; sjedio sam na sjednicama kao pod prisilom i ljutio se na samoga sebe što sam dopustio da me nagovore sudjelovati na izborima. Budući da nisam pripadao ni jednoj stranci i ni jednoj parlamentarnoj frakciji, moj zastupnički glas nikomu nije bio zanimljiv. Naravno, kao zastupnik Parlamenta (lit. Seimas), imao sam prilike proputovati svijetom. Da sam bio angažiran u nekom političkom smislu, teško da bih roman “U lepetu goluba” bio napisao tako kako jest i pitanje je bi li on bio objavljen na hrvatskome jeziku i, konačno, teško da bi izazvao zanimanje i u Bosni i Hercegovini.
O dojmovima iz Indije ste pisali u knjizi “Tajanstvena prema” zajedno sa suprugom Elenom Kurklietyte?
Dva putovanja u Ašram koji se nalazi u južnom dijelu Indije uistinu su ostavila vrlo dubok dojam. Nije to bilo traganje za “tuđim bogovima”. Bilo je to traganje za svojim identitetom, pokušaj da dublje shvatim sâm sebe, da se nakon svih parlamentarnih prepirki očistim od prašine vremena i političkih intriga. O tom putovanju supruga i ja napisali smo knjigu “Tajanstvena prema” (prema je sanskrtska riječ koja znači “božanska ljubav” ), koja je u Litvi za vrlo kratko vrijeme doživjela tri izdanja.
Radnja romana “U lepetu goluba” odigrava se većim dijelom u Bosni i Hercegovini, manjim u Indiji kamo dospijeva i glavni lik koji je Hrvat. Kakve ste našli dodirne točke između tih tako različitih kultura?
Sasvim slučajno, pokraj blagovaonice u Ašramu, jedan lijep muškarac, krupne tjelesne građe, obratio mi se zanimajući se odakle sam. Odgovorio sam. A on je izjavio da je iz Bosne, Hrvat. Odmah sam upitao: Kako je sada tamo?
Moj sugovornik skrenuo je pogled u stranu, dugo šutio, a onda me promotrio vlažnim očima, odmahnuo rukom i nije prozborio ni riječi. I ta njegova šutnja za mene je bila vrlo, vrlo rječita. Dakle, pomalo sam počeo osjećati kako mi se otvara unutarnji pogled, osjetio sam da se u meni nešto događa, počeo sam shvaćati kako u mene ulaze dramatične sudbine ljudi koji žive na teritoriju Bosne. Konačno sam shvatio: nastat će roman jer mi se sve jasnije pred očima pojavljuje njegov glavni lik Egon Ruga, koji nakon ratnih godina dolazi u ašram, donosi sa sobom težak duševni kaos, teži za duševnim spokojstvom, traži uporišne točke, u samoći želi shvatiti što mu se to dogodilo i kako bi dalje trebao živjeti. Neviđeno, neiskušano otkrivanje prostora s čitavom ljudskom dramom i tragizmom, kako sam kasnije shvatio, bilo je poput nekog, danog mi, otkrovenja, čuda. Za vrijeme tog putovanja došao sam do spoznaje da, iako narode i države razdvajaju tisuće kilometara, iako su različitih vjeroispovijesti, različite prošlosti, kulturnih tradicija, samosvojnog načina života, bit nije u tim različitostima i one ne smiju određivati međusobno razumijevanje i slogu u svijetu zahvaćenom globalizacijskim procesom. Najvažnije od svega je ONO što zbližava, spaja. A otkad je svijeta sve nas spaja staro božansko pravilo: ljubi bližnjega svoga i ne čini zlo drugomu, ako ne želiš da zlo bude učinjeno tebi. Zato je najvažnije - biti čovjek. I ne podići pesnicu, već pružiti ruku drugomu.
Posjetili ste gotovo sve zemlje bivše Jugoslavije, u nekima od njih bili i nekoliko puta. Kakvi su Vam dojmovi iz Hrvatske?
Godine 1975. godine zajedno s još tri moskovska pisca doputovao sam u Zagreb, gdje se održavao Međunarodni simpozij pisaca koji su pisali za djecu i mladež. Prije svega očarao me stari grad vaše prijestolnice, arhitektura njegovih zdanja, radovi kipara Ivana Meštrovića...
Imao sam prilike blisko se družiti s Josipom Severom i Nikolom Pulićem, upoznao se s Litavkom Loretom Vasilj, a sad sam nedavno saznao da je postala prevoditeljica litavske književnosti na hrvatski jezik.
Kako Vas se dojmila hrvatska književnost? Koliko je ona poznata u Litvi?
Žao mi je što premalo poznajem hrvatsku književnost. U sovjetska vremena kod nas su se prevodile knjige “jugoslavenskih pisaca”; dosta sam ih pročitao, međutim, u većini slučajeva nisam znao koje su narodnosti autori. Mislim da je nacionalna pripadnost bila svjesno prešućivana. Najdublji dojam na mene ostavio je roman Ive Andrića “Na Drini ćuprija”, te roman Miroslava Krleže “Na rubu pameti”. O tom “žestokom” majstoru vaše proze (čitao sam još i njegov “Povratak Filipa Latinovića”) sasvim nedavno pronašao sam zanimljiv članak i bio iznenađen da je za roman “Banket u Blitvi” autor preuzeo materijal iz litavskog života. Kad se 1925. godine Krleža uputio u sovjetsku Rusiju, vlakom iz Berlina putovao je preko cijele Litve. U sadržaju romana nailazimo na realije iz litavskog života, na litavska prezimena. Dakle, Krleža je “o Litvi” pisao prije 65 godina, a ja sam prije tri godine pisao o Bosni, o Hrvatima. Što je to? Slučajnost ili zakonitost?
Kakve su dodirne točke između Litve i Hrvatske?
Čini mi se da su Litva i Hrvatska najsličnije po svojoj povijesti. Iako su, zemljopisno gledano, obje zemlje daleko jedna od druge, obje su prošle vrlo bolan, dramatičan povijesni put. Duga stoljeća okupacije, diktiranja tuđinaca, krvavi odbljesci borbe za slobodu, teški napori da se sačuva nacionalni identitet, zaštita materinskog jezika. I čitavo vrijeme - težnja za nezavisnošću i slobodom svoje zemlje. A u posljednjem razdoblju ta je nezavisnost bila postignuta gotovo istih godina: u Litvi, kada se počeo rušiti imperij Sovjetskog Saveza, a u Hrvatskoj - kada se počela raspadati jugoslavenska umjetna tvorevina. Ne sumnjam da bismo znakove sličnosti mogli naći i u obilježjima nacionalne kulture, načinu života, pa čak i u karakteru ljudi.
Kako je tamo odjeknuo Domovinski rat u Hrvatskoj i Bosni?
Prema tim događanjima litavsko društvo nije bilo ravnodušno. Sredstva informiranja prilično su opširno izvješćivala o događajima u vašoj zemlji i općenito u tadašnjoj Jugoslaviji. Ja sam osobno na sve te događaje u Hrvatskoj i u Bosni gledao kroz prizmu svojih starih proživljavanja: pred oči su mi neprestano izranjale borbe litavskih partizana protiv ruskih okupatora i njihovih pomoćnika (1944. - 1952.). I sâm sam nekoliko puta bio postavljen pred puščanu cijev, bio sam teško ranjen, pred mojim očima pogibali su prijatelji. Možda mi zato, dok sam pisao taj roman, nije bilo teško uživjeti se u Egona Rugu, razumjeti put koji je prošao, kao da ga ne analizira on sâm razmišljajući o onome što se dogodilo, već kao da sam ja proniknuo u doba svoje mladosti.
Što Vam znači objavljivanje prijevoda Vašeg romana “U lepetu goluba” u Hrvatskoj?
To je gotovo najznačajniji događaj u mojoj stvaralačkoj biografiji posljednjeg desetljeća. Ta to je doista fantastično - likovi mog romana progovorili su na materinskom jeziku, oni mogu svjedočiti svojim sunarodnjacima o još nedavnim, nezacijeljenim ranama.
U Hrvatskoj su u kratko vrijeme prevedena s litavskog dva romana, jedna zbirka proze i antologija litavske priče. Očekujete li da će se nešto slično dogoditi i na obrnutoj strani?
To bi, naravno, nas Litavce, trebalo ne samo obradovati, već kao primjer napomenuti tu činjenicu i drugim zemljama, ali istovremeno bismo se obvezno trebali zabrinuti: a što smo mi učinili prevodeći i objavljujući hrvatsku književnost? O tome bismo mi, književnici čije su knjige sada objavljene u Hrvatskoj, trebali govoriti u Litvi u svakoj prilici. Barem ću ja doista tako raditi, pozivajući naše izdavače da se okrenu prema hrvatskoj književnosti te da traže nove prevoditelje. Istina, u periodičnom tisku više puta sam imao prilike vidjeti i pročitati hrvatske kratke priče ili pjesme. Na "Dane pjesničkog proljeća" u Litvu su dolazili mnogi hrvatski pjesnici. Međutim, što se tiče izdanja hrvatskih knjiga, situacija je kod nas potpuno zanemarena.
Kakva je recepcija litavske književnosti vani? Koliki je u tome doprinos zaklade “Litavske knjige”?
Pri našem Ministarstvu kulture utemeljena je organizacija “Litavska knjiga”. Ona novčano potpomaže inozemne prevoditelje, pruža informacije izdavačima i prevoditeljima u inozemstvu, priprema odgovarajuće publikacije. U većini stranih zemalja još nemamo prevoditelje litavske književnosti. No, sa sličnim problemima susreću se i mnoge druge male zemlje.

Razgovarao: Žarko Milenić